arrow up
Latinica | Ćirilica
sr Serbian
hy Armenianhr Croatiannl Dutchen Englishfr Frenchde Germanel Greekiw Hebrewhu Hungarianit Italianno Norwegianpl Polishru Russiansr Serbiansl Slovenianes Spanish
POMOZITE NAŠ RAD DONACIJOM
Latinica | Ćirilica
sr Serbian
hy Armenianhr Croatiannl Dutchen Englishfr Frenchde Germanel Greekiw Hebrewhu Hungarianit Italianno Norwegianpl Polishru Russiansr Serbiansl Slovenianes Spanish
nikola_krajnovic.jpg

Nikola – zauvijek beba

12. oktobar 2026.

Nikola nije doživio i proslavio svoj drugi rođendan, ostao je beba, dječak, mališan, u Božjem naručju za cio život. Majka Jelena rodila je Nikolu negdje oko Nikoljdana 1939. godine u porodičnoj kući u Čitluku, selu kraj Divosela, kotar Gospić. Da li je ime dobio po ocu Nikoli ili po Svetom Nikoli, nije mi poznato. Majka mu je umrla desetak dana po porodu. Imao je dvije starije sestre – Nadu i Milevu. Nakon smrti Nikoline majke njegov otac se oženio – Smiljom. Nikola je kao najmlađe dijete i prvi rođeni muškarčić nakon dvoje ženske djece bio mezimac.   Idiličan seoski život porodice Krajnović i djetinjstvo malog Nikole brutalno je prekinula ustaška

Đurđica Dragaš: Povratak kući

12. oktobar 2026.

Pitaju me gde sam bila do sad… Saginjem glavu… Sama sam…. Slušam ptice… Pitaju me gde sam bila do sad… Ćutim… Pružam ruke ka nebu, čini mi se da dodirujem ivice oblaka.. Osećam njihovu paperjastu mrežu pod prstima. Smeše mi se, nestalni, nežni, daleki.. Pitaju me gde sam bila do sad… Saginjem glavu… Koračam kroz divlje trave, kupine mi se penju uz noge… Milujem njihovo trnje… Nebolno je, kao da samo želi da mu budem blizu, da oseti ljudsku kožu, toplotu, ritam mog srca .. Pita me gde sam bila do sad… Plačem.… Čujem čekrk sa bunara… Trčim…željna, srećna, opijena.. Čeka me kanta puna vode… Ne razmišljam, ne pitam…pijem, gasim

VELEBIT – SRPSKO SVETILIŠTE

10. oktobar 2026.

Ne krivite Velebit, ne zovite ga nesrećom srpskom, ne zovite ga prokletim. Kriv je zao čovek. „Velebit je jedna od onih čudnih planina, koje i u svom imenu i u svom spoljnjem izgledu nose nešto mitskog, paganskog, nešto sveštenog, uzvišenog, povezanog sa verom i obožavanjem velikih prirodnih sila, kao one antičke, klasične planine, koje su proglašene sedištem bogova ili personifikaciju jednog od njih, često najjačeg, najsilnijeg. Impozantan, stamen, vidljiv sa najdaljih strana kopna za sobom i mora pred sobom, on, sav tamno-modar, u svojim vrhovima osvetljenim snegom i suncem, čuva još uvek tragove nečeg devičanskog, božanstvenog, večnog. On može da bude naš Olimp i Parnas, naša Ida i Kavkaz, kao

Sama smrt, čin umiranja – to mi nije bilo jasno, o tome nisam imao nikakve predodžbe

8. oktobar 2026.

Navršilo se deset godina od upokojenja Milana Bastašića, mog oca, nekadašnjeg jedanaestogodišnjeg dječaka, jasenovačkog logoraša. ENGLISH VERSION Tim povodom, prenosim dio njegovog svjedočenja, objavljenog 2010. godine u knjizi “Bilogora i Grubišno Polje 1941-1991.” čiji je autor. Sa nepunih dvanaest godina, kao dječak svrstan među muškarce, marvenim vagonom iz rodnog Grubišnog Polja, prevezen je u Jasenovac. Spletom okolnosti koje nikako ne mogu biti slučajne, nakon dva mjeseca, obolio od tifusa vratio se kući. Preživio. Jedini preživjeli dječak jasenovački logoraš sa Bilogore. Idem u smrt, toga sam svjestan, ali taj put u smrt nema završnog „čina”. A, u stvari, on, taj „čin” – to je smrt. Ujutro ustajemo, hladno, sve je vlažno,

Đurđica Dragaš: Zauvek

6. oktobar 2026.

Neka ova pesma bude moj jedini komentar na ovo zlo koje je diglo svoju poganu glavu! Kad vam dođem jednog dana,rašćemo zajedno,samovaćemo zajednovekovaćemo zajedno. Rađaćemo se u prolećei umirati u jesen.Spavaćemo pod belinom snega ioticati bistrim potocima.Grejaće nas sunce i paliti vatra,pohoditi zveri.Kopaće zemlju nad našim kostima. Gaziće nas čizme,rušiće kamen sa uzglavlja našeg.Počupaće cvet što izraste iz dečjih očiju.Iseći će breze,zamutiti vodu,ubijaće nas ubijene. Gledaćemo ih,nebolni i nasmejani.I pitaćemo….šta je njihova tama prema svetlosti našoj,šta je njihovo sada naspram našeg zauvek. Džaba im pogan, kama i oganj.Uzalud mržnja…Ne mogu nam razdvojiti duše neukaljane,slomiti ruke polomljene,izvaditi oči bezdane.Ljubavi našoj ne mogu ništa! Od istog autora: KOLUMNISTI – PRIJATELJI: Đurđica Dragaš

milan_bastasic_tv.jpg

Bastašić: Svjedočanstvo dječaka logoraša o zatočeništvu u logoru Jasenovac

6. oktobar 2026.

Stigao oktobar. I mada vrijeme leti, on se nikada ne prišunja, nikada me ne iznenadi. Već krajem septembra počinju navirati misli, sjećanja na očeva svjedočenja o ustaškom masakru nad Srbima Bilogore u to vrijeme 1942. godine. O čudom izbjegnutom strijeljanju u vlastitom dvorištu. O odvođenju u logore svih do tada preživjelih. Sa nepunih dvanaest godina, kao dječak svrstan među muškarce, otac je otjeran u Jasenovac. Spletom okolnosti koje nikako ne mogu biti slučajne, nakon dva mjeseca, obolio od tifusa vratio se kući. Preživio. Jedini preživjeli jasenovački logoraš sa Bilogore. Početkom oktobra 2016. se upokojio. Kako tada tako i danas, uzimam u ruke njegovu knjigu, okrećem obilježenu stranu 139, poglavlje „Komšija

Ković: Srpska djeca su u 20. vijeku zatvarana u logore da bi se uništio čitav narod

5. oktobar 2026.

Istoričar Miloš Ković izjavio je Srni da su Srbi bili prve žrtve koncentracionih logora u Evropi i da je srpska istorija 20. vijeka istorija logora. Ković je konstatovao da je posebno strašno što su u tim logorima u Prvom svjetskom ratu masovno umirala srpska djeca, dok su u Drugom svjetskom ratu u NDH postojali posebni logori za njih, što govori o namjeri da se uništi čitav narod. – Nije zabeležen takav slučaj u istoriji savremenog čovečanstva jer su koncentracioni logori pronalazak savremene istorije. Deca su masovno zatvarana u logore, postojali su logori za decu i u tim logorima ona su mučena, ubijana ili su umirala od bolesti, gladi i iznemoglosti

ZA POKROV I TROJICE

27. septembar 2026.

Umesto nas stotinu danas sam ovde samo ja, kao neki izabrani predstavnik nas malobrojnih i čitave vojske nerođenih i onih brojnih što silom postaše bivši pre redovnog božijeg poziva. Piše: Cvijeta Radić       Kasna, sunčana, jesen i jedan divan dan u njoj. Polje široko, šareno, stisnuto između Dinare i Golije, protegnuto u dužinu kao da teži da dohvati beskraj i sobom prespoji sever i jug. Sve boje sa slikareve palete utisnute su u grane drveća. Dinara kao da plamti pod crvenilom koje razbijaju jezičci žutih listova. Izviruje samo golišavi Troglav da sve nadvisi svojim golim, kamenim stasom. Moja dva sela su sa dve strane polja. Jedno, kao ptica krilom, obgrlila

Paška plava grobnica (VIDEO)

27. septembar 2026.

Da se stravični zločini iz prošlosti, od strane Nezavisne Države Hrvatske nikada ne zaborave, potrudili su se još jednom članovi Udruženja „Jadovno 1941.“ koji su postavili Časni krst na rtu Slana ostrvo Pag, a nakon toga, kako i dolikuje  parastosom obilježili godišnjicu ovog svirepog čina. Ovo je bio osmi po redu Časni krst, koji su postavili članovi Udruženja „ Jadovno 1941.“ , a kretali su se  identičnim putem, kao  Srbi i Jevreji te kobne noći između 14. i 15. avgusta 1941, da bi došli do krajnjeg odredišta, na sveto mjesto gdje je postavljen krst. Istorija će opominjati i pričati istinu, a ona svjedoči da je tu  ubijena najmanje 791 osoba,

Pogledajte: “Krst nad jamom” dokumentarni film

23. septembar 2026.

Film u kome ne može da se uživa, ali čija priča može da se prenosi sa kolena na koleno, „Krst nad jamom“ govori nam upravo o nasušnosti nezaborava. Dugometražni dokumentarni film “Krst nad jamom” snimljen je u produkciji udruženja građana “Jadovno 1941.” iz Banjaluke. Bez ijedne nasilne scene ili fotografije, ovaj dokumentarac o stradanju srpskog naroda sa područja Nezavisne Države Hrvatske tokom Drugog svetskog rata, pun je emocija. „Ovaj film je drugačiji od onih slične tematike. 95% materijala snimljeno je na terenu, na mestu stradanja. Tragali smo za mestom zločina i od 32 registrovane jame, pronašli smo njih 11, kao i dve masovne grobnice. Jedna, najveća od njih je na

Đurđica Dragaš: MALA GOSPOJINA

23. septembar 2026.

Srećna nam Mala Gospojina! Жivi i zdravi bili i gde god da ste, pričajte o Divoselu! Verovanja kažu da će, ako na Malu Gospojinu padne kiša, zima biti duga i hladna. Pade jutros nekoliko kapi kiše, tek toliko da zamiriše…potiho i stidno…na jesen. Računa li se tih nekoliko kapi, pitam se. Jel’ pala kiša i tamo, u zavičaju? Hoće li zima biti hladna i snežna kao nekad?! Hoće li belina prekriti divoseljačku pustoš , hoće li sneg sakriti tragove zla? I da li je važno uopšte kakva će biti zima kad nema ko da zimuje na ognjištima? Kad nema dimnjaka, tih veselih znakova da selo živi…da u njemu ima ko

Zorica Đoković: Pismo dedi

22. septembar 2026.

Tebe su mi uzeli, te zvijeri u crnim uniformama, i ova sjećanja koja sada izmišljam, sjećanja koja nemam. I Gospoda su tako, deda, ubili. I Njega. Piše: Zorica Đoković Dragi deda, Жalila sam od najranijeg djetinjstva što te nisam poznavala. Oteli su te od mene i od života lažima i prevarom, i nisi dočekao da vidiš odraslu ni svu svoju djecu, a kamoli mene, najmlađu od tvoje unučadi. Bolno je bilo odrastati bez tebe koga jednostavno ­ nema. Stanje stvari ­tebe nema, nemam dedu. O tebi se ne govori, jer tebe su pozvali i ti si otišao, nevin i naivan, u stradanje i smrt. Smrt su donijeli fašisti. Ustaše. Izvorno zlo u ljudskom obliku, saznala

U 120 grobnica 550.800 mrtvih, još neistraženo oko 70 stratišta

21. septembar 2026.

DOKUMENT O JASENOVCU IZ ZAOSTAVŠTINE VLADIMIRA DEDIJERA Piše: Nikola Milovančev U srpskoj pravoslavnoj gimnaziji „Katarina Kantakuzina Branković” u Zagrebu održan je septembra meseca prošle godine, simpozijum posvećen jasenovačkim žrtvama. Tom prilikom je, u raspravi, spomenut broj od 700.000 jasenovačkih žrtava, na šta je reagovao vladika g. Jovan Ćulibrk izjavom: „Ne smijemo se nabacivati brojkama jer vrijeđaju žrtve, njihove porodice i potomke.”. S obzirom na to da je, pre toga, jedan od istoričara u svojem izlaganju govorio o 100.000 jasenovačkih stradalnika (prof. I. Goldštajn), jasno je na šta g. Ćulibrk misli kada kaže „nabacivanje žrtvama”. Sa čuđenjem mogu da konstatujem da se na ove simpozijume pod okriljem naše SPC u Zagrebu

Bojan Vegara: Sve ih Ratko na čistinu istjera

20. septembar 2026.

Sad znamo i da ovakvih ko ja ima mnogo i da vam više nikad i nigdje pardona nećemo dati. Sjedim iza kuće u svom svijetu. Razmišljam. Opet mi na pameti Ratko. Smijem se sam sebi od neke radosti. Drago mi što ne moram strahovat od naših Srba, što knjige pišu i uče djecu. I što sam od one generacije, koja je stasala uz Ratkove vojnike. Generacije, koja je u kafani nakon rata držala Ratkovu sliku i salutirala mu na svaku ljutu, što ranu liječi. E, ta generacija je odgojila stotine njih oko sebe, koji znaju za Ratka. Rasuli nas jesu i gonili, ali nas nisu pobjedili. Danas se mnogi stide

Nemanja Dević: Četiri uslova za popisivanje srpskih žrtava genocida

18. septembar 2026.

Dok ne obezbedimo sve uslove, nećemo imati mogućnost da se ovakvom zadatku posvetimo kao jednom od primarnih za srpsku istoriografiju. „Junacima palim za oslobođenje i ujedinjenje srpstva 1912-1919”, piše na spomen- ploči poginulim Šumadincima, postavljenoj u manastiru Blagoveštenje rudničko. Spomenik su između dva svetska rata podigle njihove porodice i ratni drugovi. Dirljiv je, jer natpis na belom mermeru govori drugačije o ciljevima borbe tih vojnika, nego što je to proklamovano u odlukama srpske vlade (Niška deklaracija 1914) i činom ujedinjenja 1918. godine. U zvaničnoj politici jeste se govorilo o „oslobođenju i ujedinjenju”, ali bez ovog, za nove građane nove države, nezgodnog „srpstva”. Država zaborava Bilo bi zanimljivo prikupiti veći broj

NAJNOVIJE VIJESTI

Dara Banović

Dara Banović, iz sela Veliko Palančište, opština Prijedor, Republika Srpska, je živi

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

PRETRAGA

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.

PRETRAGA