Sporazumom Cvetković-Maček 26.8.1939. Dubrovnik je odvojen od Zetske  banovine  i  dodeljen  novostvorenoj  Banovini  Hrvatskoj. HSS je u Banovini Hrvatskoj odmah počeo sa progonima svih onih koje su smatrali protivnicima nezavisne Hrvatske. List Srba katolika ,,Dubrovnik” nastavio je  borbu protiv hrvatske hajke na sve srpsko i jugoslovensko. Urednik lista Kristo Dominković bio je predratni član Srpskog sokola i borac protiv Austrije i njenih vernih slugu Hrvata. U listu ,,Dubrovnik” istaknuto je : ,,Najnoviji razvoj prilika … metnuo je  Dubrovnik u veoma neprirodan geografski položaj, koji ga je doveo u vezu sa onim krajevima, sa kojima nikada nije imao, ama baš ništa, zajedničkog. Došavši u takav položaj, on je sada izložen nemilim,

Vojnici i generali Crvene armije, koji su u Drgom svetskom ratu dali život za slobodu Srbije, sigurno nisu zaslužili nipodaštavanje i negativnu propagandu, koja se našem narodu i dalje servira iz drugosrbijanske medijske kuhinje, a često i od strane države. Zašto je u Srbiji i danas nepoželjno da se javno kaže da su ruski vojnici imali ključnu ulogu u oslobođenju Jugoslavije?     Zbog čega se i posle promene vlasti ne ponište sramne odluke žutog režima da preimenuje ulice širom Srbije, koje su nosile imena slavnih generala Crvene armije? Da li smo titoizam samo zamenili neoliberalizmom, sa ciljem da se razbije i najmanja veza između srpskog i ruskog naroda? Zašto

Sa  zakašnjenjem objavljujemo tekst Mirjane Bobić Mojsilović iz avgusta prošle godine. Mišljenja smo da kvalitetan tekst uvijek zaslužuje da se obajvi…. ZNAM da je mnogo toplo, znam da je svima lepše da budu na Adi, ili na moru, uz pivo ili koka-kolu, znam da nije trenutak ni za tešku hranu, kao ni za teške teme – ali, ipak, juče, 4. avgusta, navršilo se sedamnaest godina otkako su vojne operacije „Oluja“ i „Bljesak“ sa lica Hrvatske izbrisale oko 300.000 Srba, koji su u konvojima, ostavivši sve što imaju, krenuli u Srbiju. U toj akciji, prema podacima dokumentaciono-informativnog centra „Veritas“, poginulo je ili nestalo 1.960 Srba, od kojih 1.205 civila, među njima

Na početku knjige  „Rad Sokolske župe Mostar u godini 1933” kao moto istaknute su reči kralja Aleksandra o značaju sela : „Kroz sve mučne periode naše istorije, selo je bilo i ostalo budan čuvar nacionalnih tekovina i izvor snage… . Raditi u pravcu kulturnog i privrednog podizanja našeg sela, uz strogo čuvanje njegovog nacionalnog karaktera, znači odgovoriti dužnostima sadašnjosti i potrebama našeg zdravog i uspešnog razvijanja u budućnosti.”(1) Mesta Trstena, odakle je delovao  župnik, ustaški povjerenik. Sokolsko društvo Dubrovnik radilo je na osnivanju sokolskih seoskih četa. U izveštajima za skupštinu sokolskog društva Dubrovnik održanu 28. februara 1937. istaknuto je: „tihi i nezapaženi sitni rad pojedinaca sokolskih radnika, … savjesno i

MITROPOLIT KALAVRITSKI I EGIJALIJSKI AMVROSIJE Svjatjejši patrijarh Vartolomej se ponovo našao u centru pažnje javnosti u vezi sa bogoslovskim dijalogom između Istoka i Zapada, između Pravoslavlja i rimokatolicizma. Kao rezultat svoje nedavne, četvrte po redu, posete u Vatikan u oktobru 2008. godine i prisustva na konferenciji katoličkih biskupa, on je izazvao atmosferu straha u našoj sredini. Mnogi su primetili njegovu izjavu da je njegovo prisustvo na toj konferenciji – “projava delovanja Duha Božijeg”. Stvara se utisak da se patrijarh žuri, da trči, da hita da ujedini crkve. Tako, u krajnjoj liniji, neki od nas shvataju njegove postupke. Mi ne možemo da ignorišemo proteste blagočestivih čeda Crkve, ne možemo ih jednim

Predrag Lozo, sekretar UG Jadovno 1941. – govor na otvaranju izložbe Moje Jadovno u Kulturnom Centru Novog Sada.   Ova izložbena postavka je pokušaj da se objasni nikada do kraja objašnjivo… Ona je pokušaj da vratimo dug koji imamo prema istini i našim precima i pokušaj da se operemo od zaborava, kako sam nedavno čuo da ga nazvaše, stare ljudske strasti.  Istovremeno  je i vapaj da ne zaboravimo nijednu nevinu žrtvu,  te da joj ponovo pokušamo vratiti ime, životnu priču, pogled,  kao  i nacionalni i vjerski  identitet zbog kojeg je i stradala,  ali i dostojanstvo koji  su  joj nažalost uskraćivani i nakon zločina. Svakako smo svjesni, da je takav pristup, determinisan

Čak i ta državnost nije do kraja ostvarena, a drugo nije donijela nešto što bi čovjeku omogućilo ličnu sreću, tako da smo ovdje pred jednim duboko uzburkanim duhovnim stanjem na obe strane. Kao episkop, ovdje primam i Albance i Srbe i sa svima razgovaram, i kod svih osjećam tu žudnju za nečim stabilnim, što se ne mijenja, što čuva neke ljudske vrijednosti i vrline bez pogovora, da ne mogu da se mijenjaju sa vremenom.        Episkop lipljanski Jovan (Ćulibrk), vikarni episkop patrijarha srpskog u Pećkoj patrijaršiji, izabran je za ličnost godine većinom glasova članova uredništva nedeljnika “Vreme”. Kriterijum za nagradu je, kao i prethodnih godina, pozitivan doprinos unapređenju

Razumni ljudi znaju zašto je decenijama ćutao i veruju da će srpski rod uskoro progovoriti snagom groma. Rečenica iz naslova slogan je Srpskog kulturnog kuba, koga su u Beogradu 1937. godine osnovali Slobodan Jovanović (na slici sa Bogdanom Popovićem), Stevan Moljević, Slobodan Drašković, Dragiša Vasić, sestre Dušica i Ružica Borisavljević. 1. Iz čuđenja ne možemo da izađemo: šta ovo bi sa nama? Gde smo se ovo našli? Je li umrla savest čovečanstva gledajući kako jednom malom narodu, viteškom i slobodarskom, koji je svoju vrhunsku etiku davno ugradio u moralni kodeks čovečanstva, otimaju komade njegove otadžbine? Da nije Evropa presvisla od stida i bola kad je videla kako se krivice oslobađaju

Badnji dan, kad su se – godine nulte – persijski magi vođeni zvezdom već bili prikučili „domu hleba“, što na ivritu znači Bejt Lehem, Vitlejem, i za njih je bio predukus božićnog zagrljaja Boga i čoveka, kako se to nadahnut spisima semiologa, matematičara i sveštenika Pavla Florenskog, zaginuvšeg u Gulagu, pre nekoliko decenija neodoljivo izrazio mitropolit Amfilohije. No, Persijanci će idući put u značajniji pohod u Svetu Zemlju doći tek 614. godine, napravivši pokolj kakav će tek donekle da ponove krstaši godine 1099, kada će Jerusalim da oslobode od islama, a muslimane i sve ostale žitelje Svetog Grada, uključujući i tamošnje hrišćane, od života.   Persijanci će u tom svom

Na ogradi Osnovne škole u Kočerinu kraj Širokog Brijega niknulo je 12 u kamenu isklesanih ćiriličnih slova visokih 1,4 metra, širokih metar i debelih 25 centimetara. Nemalo je to iznenađenje za prosječnog čitatelja kojemu se Široki Brijeg može vezati uz svašta, ali vrlo teško uz − ćirilicu. Pa sam se raspitao tko je to postavio i zašto, tko je klesao slova u hercegovačkom žestacu i s kojom nakanom. Svi mi u Kočerinu vele da o svemu tome najbolje zna Grgo Mikulić, ekonomist i direktor Turističkog ureda Široki Brijeg, pjesnik, knjižničar, klesar, kipar, etnolog, ljubitelj starina… Budući da je riječ o ćirilici, makar i “arvackoj“, ipak me prvo zagolicalo pitanje kako

O Oluji sam pisao dok je još trajala. Neposredno kad je Oluja završila poduzeo sam jedno veliko istraživanje o svim procesima događanja. Hodao sam od sela do sela, od kuće do kuće, od zgarišta do zgarišta, od neposrednih informanata do nadležnih organa vlasti vojnih i civilnih. Pošto sam uzeo za predmet sva ratom razorena naselja srpska i hrvatska, jer su i Srbi svojim etnobanditizmom razorili oko 300 hrvatskih naselja a Hrvati oko 1.200 srpskih bojao sam se da to nikada neću sam završiti. Našao sam iste metode i iste posljedice razaranja s tom razlikom što su hrvatska naselja započela ili dovršila obnovu, a srpska su dimila i bila u kompletnom

Posle oslobođenja i ujedinjenja 1918. dubrovački Srbi okrenuli su se radu za napredak građana Dubrovnika. U listu Srba katolika ,,Dubrovniku” ističe se: „Katoličko Srpstvo, koje je cijelu ovu borbu izvodilo, cijenilo je nakon rata borbu završenom i da će ono mirno bez borbe i bez zapreka moći, u jedinstvu i slobodi, nastaviti i dovršiti velike zamisli svog velikog učitelja Meda na spas i napredak zajedničke domovine …” . (1)   Na inicijativu Jelene  Ohmučević pl. Bizaro osnovana je 1919. Narodna ženska zadruga  u Dubrovniku. Prva predsednica bila je Jelena Ohmučević pl. Bizaro, dugogodišnja nastavnica ženske preparandije u Dubrovniku. Ponovo je izabrana za predsednicu Zadruge juna 1921. Jedan od glavnih ciljeva zadruge

Završno etničko čišćenje Hrvatske od Srba odvija se kroz “hrvatsku pravoslavnu zajednicu”, preteču “hrvatske pravoslavne crkve”, koja je nedavno dobila svog prvog “sveštenika” i svoj prvi “hram”, izjavio je Srni predsjednik Udruženja “Jadovno 1941.” Dušan Bastašić. On je rekao da rezultati posljednjeg popisa stanovništva u Hrvatskoj pokazuju da učenje Ante Starčevića, promotera hrvatskog državnog prava sa kraja 19. vijeka i ideologa ustaštva, rađa svoje plodove i u 21. vijeku. “Etničko čišćenje Srba fizičkim likvidacijama i protjerivanjem, koje je započeo Ante Pavelić 1941. u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske /NDH/, a nastavio Franjo Tuđman 1991. u vrijeme `neovisne države Hrvatske`, nastavljeno je suptilnijim metodama – odnarođivanjem i prevjeravanjem, što pokazuje i najnoviji

Dok je popis stanovništva iz 2001. godine pokazao kako je etnička slika Hrvatske nakon rata drastično izmijenjena, novoobjavljeni podaci iz prošlogodišnjeg popisa pokazuju kako su svi napori koji su u proteklom desetljeću poduzimani radi povratka izbjeglih Srba i stvaranja uvjeta za održivi povratak imali samo polovičan uspjeh. U prilog tome idu podaci iz UNHCR-a koji u 2012. godini bilježe samo 55 povratnika, što znači da je povratak Srba praktički zaustavljen Dok je popis stanovništva iz 2001. godine pokazao kako je etnička slika Hrvatske nakon rata drastično izmijenjena, novoobjavljeni podaci iz prošlogodišnjeg popisa pokazuju kako su svi napori koji su u proteklom desetljeću poduzimani radi povratka izbjeglih Srba i stvaranja uvjeta za održivi povratak imali

Njegovo preosveštenstvo episkop lipljanski Jovan /Ćulibrk/ održao je predavanje u Jerusalimu o višeslojnosti religijskog aspekta konflikta na Kosovu i Metohiji. Episkop Jovan govorio je o istoriji i savremenim okvirima tog konflikta, a naročito o uticaju agresivnog ateizma za vrijeme socijalističke Jugoslavije i pseudo i kvazireligioznosti projavljenim u vrijeme nestanka Jugoslavije. ”Bez razumevanja sveštene dimenzije Kosova i Metohije i toga da se u bivšoj Jugoslaviji istorija uglavnom zbiva u ogledalu, ne mogu se razumeti svi vidovi religioznosti koji su na sceni u konfliktu na Kosovu i Metohiji i višestruko ga oblikuju“, rekao je episkop Jovan. Episkop lipljanski Jovan, vikarni episkop Njegove svetosti patrijarha srpskog Irineja u Pećkoj Patrijaršiji i sekretar Odbora