Prof. dr Svetozar Livada: OLUJA

Datum objave: utorak, 8 januara, 2013
Veličina slova: A- A+

https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/preporucujemo/2012/svetozar-livada1.jpg

O Oluji sam pisao dok je još trajala. Neposredno kad je Oluja završila poduzeo sam jedno veliko istraživanje o svim procesima događanja. Hodao sam od sela do sela, od kuće do kuće, od zgarišta do zgarišta, od neposrednih informanata do nadležnih organa vlasti vojnih i civilnih. Pošto sam uzeo za predmet sva ratom razorena naselja srpska i hrvatska, jer su i Srbi svojim etnobanditizmom razorili oko 300 hrvatskih naselja a Hrvati oko 1.200 srpskih bojao sam se da to nikada neću sam završiti. Našao sam iste metode i iste posljedice razaranja s tom razlikom što su hrvatska naselja započela ili dovršila obnovu, a srpska su dimila i bila u kompletnom razaranju.

Srpska naselja bila su bez ljudi, bez sredstava rada, bez institucija i bez pravih informanata i  mogućnosti da doznate izvorno istinu što se sve događalo i koje je sve posljedice proizvelo.  Osim pljačkaša iz svih dijelova hrvatske u odorama, i muško i žensko, i naoružani.  Bio je to  pravi pakao besčašća. Lavež preostalih pasa, lupa i dozivanje pljačkaša, brujanje motora, motornih pila, lupanje čekića i tupi udari sjekira dozivanje i obavezno psovanje četnika i pravoslavaca.

Bio sam neugodno iznenađen što nigdje u srpskim  naseljima, nigdje nisam mogao ptice zamjetit. Čak ni vrapca pokućarca. Rat je i njih protjerao. Spontano organiziranu pljačku nije moguće opisati, samo se je moglo doživjeti pa umrijeti od stida, kakava smo mi  još jadna plemenska pljačkaška horda. To sam opisao u svojoj knjizi „Etničko čišćenje – ozakonjeni zločin stoljeća“, Euroknjiga, Zagreb, 2006.

U posebnom poglavlju pod naslovom „Oluja“ str. 19 do 35. Praktično govoreći tu i nije bilo nekog rata jer ga nije ni moglo biti. Krajiška pobuna bijaše klasična seljačka buna. Koliko je meni poznato ni jedna seljačka buna nije uspjela. Odnosno, sve su završile odmazdom nad seljaštvom. Dobro je bilo što nije bilo otpora, naročito gerilskih napada.

Srbi su konačno  shvatili suštinu besmisla borbe i da su instrumentalizirani. I to je dobro jer je rat s obe strane bio besmislen, a sa srpske strane posebno besmislen. Srbi su se nalazili u odnosu na Hrvate 1 : 9. Prosječna starost srpskih vojnika u Krajini mogla se kretati između 40 do 50 godina, a Hrvatskih oko 27 godina, da ne navodim naoružanje i brojnost.

Hrvatska je vojska krenula sa preko 200.000 vojnika po odobrenju NATO-a i zapadnih zemalja, uz odgovarajuću asistenciju oko uništenja nekih objekata. Područje je inače bilo zaštićena zona UN i normalno bi bilo očekivati da tu nije moglo ni smjelo biti kakvih vandalskih maskara i razaranja, ali ih je bilo preko svih granica.

 

Da ne duljim, rezultat toga istraživanja sažeto prikazujem u jednoj tabeli što je sve uništeno. Evo tih pokazatelja:

Ruralocid srpskih naselja u Republici Hrvatskoj

Razorene insttucije i broj

Razoreni objekti i broj

———————————-

Kuće 24 752

Gospodarski objekti 12 341

Zadružni domovi 182

Ambulante 56

Crkve 78

Muzeji 29

Groblja 181

Trgovine 325

Vodovodi 113

Trafostanice 96

Industrijski pogoni 167

Spomenici 920

Krčme 211

Zanatske radnje 410

Skladišta 118

Broj povratnika 18 210

Broj obnovljenih kuća 2 734

Broj poginulih 1 820

Broj nestalih 3 700

 

Kako sam znao Norvalski program, Tuđmanov koncept rata, do u detalje ništa me nije iznenadilo, jer mu se sad tu u Oluji  pružila golema prilika da realizira Pavelićevu strategiju: pokrstiti, pobiti, prognati.  Skoro pedeset posto populacije bilo mu je dano na raspolaganje da svoj teoremu  da je genocid korisna stvar za popravljanja povijesti, kojeg smo ranije citirali.

 

Evo što je o svom programu rata u jednom intervjuu kazao Murtiću:

“Bilo mi je strašno, mučilo me to što sam od Tuđmana čuo nekoliko mjeseci prije izbora 1990. godine. Došao je u moj atelijer, misleći valjda da će od mene napraviti svoga Augustinčića, i oduševljeno počeo pričati o tome. ‘Da će hrvatski narod krvlju mora dobiti svoju državu’, da ćemo mi (on s HDZ-om) napraviti ono što Pavelić nije uspio napraviti 1941. godine, da će 50% Srba morati spakirati kofere i odseliti, a ostalih 50% ili postati Hrvati ili nestati!’.

Rekao sam mu da je lud, da se mora liječiti i od tada prekinuo bilo kakav kontakt s njim. A neposredni povod da počnem raditi ciklus “Viva la muerte” kao odgovor Tuđmanu na njegov stravični cinizam i bešćutnost, bio je jedan njegov govor majkama i udovicama hrvatskih branitelja 1993. godine, kojima je posmrtno uručio odlikovanja uz riječi da trebaju biti “sretne i presretne” što su im sinovi i muževi poginuli za Hrvatsku!”

Na drugom mjestu Tuđman ide i dalje: „Rata ne bi bilo da ga Hrvatska nije želila. Mi smo procijenili da samo ratom možemo izboriti samostalnost Hrvatske“ – dr Franjo Tuđman u govoru na Trgu bana Jelačića, 24. 05. 1995. godine. Prema tome htio je rat i sad ga može realizirati. U konačnosti bez velikih žrtava.

Dakle, ne samo što je Srbima prethodno oduzeta konstitutivnost, nego Tuđman je i najavio još jedan apsurd da im treba oduzeti i etničko porijeklo i nacionalitet.

„Srbe u Hrvatskoj treba proglasiti hrvatskih građanima i nazvati ih „pravoslavnim Hrvatima“. Treba zabraniti odrednicu „pravoslavni Srbi“ – Franjo Tuđman u veljači 1990. godine prema tekstu na 10. str. – 49 knjiga i 10 odgovora Stjepanu Mesiću koju je napisalo 10 beogradskih autora 2008. godine. Zbog toga sam pažljivo istraživao sudbinu pojedinaca, njihovih sredstava rada, stočnog fonda, institucija i svih obilježja konkretne toponomastike, da bi se uvjerio da je doista u Hrvatskoj provedeno najčistije etničko čišćenje bez ostatka koje je ikada igdje provedeno.  Jer, Srbi su shvaćeni kao vanpovijesna pojava bez i jedne odrednice koju su zajedno s Hrvatima sticali na ovim prostorima braneći integritet prostora stoljećima.

Ono što me iznenadilo to je ipak da ništa nije bilo pošteđeno.

Za zločine u Oluji nitko krivično nije odgovarao. Nisam našao niti jednog naselje da netko nije poginuo ili nestao. A u ponekim je naseljima ili poginuo ili nestao poveći broj.

Evo samo nekih  naselja s poginulim od 1 i više njih.  U Donjem Lapcu  66, Radljevac 12, Ošća 9,  Mokro Polju 20, Plavno 34, Grubori 30, Golubić 30, i tako bih mogao navesti još nekoliko desetaka naselja.

Uglavnom za zločine nema kazne niti procesa. Pitam se zašto je tomu tako? Očito zbog monstruozne osvete jer u ime države, nije kažnjeno. Tu je proradila pandemična mržnja jezuitske  naravi. Konačna osveta! Nije npr. pošteđen ni muzej neimara civilizacije Nikole Tesle, ni neka groblja, ni obilježje na ploči 18 Nikole Tesle srodnika u Smiljanu. Nije pošteđen ni muzej ZAVNOH-a, ni spomeničko obilježje jedino te vrste, od Bakića u legendarnoj Petrovoj Gori, ni partizansko groblje preminulih ranjenika u toj bolnici. Viđah ovdje da je  osveta kod nas „slađa od meda i šećera zajedno“.

Taj tragizam pljačke, ubistava i razaranja trajaće narednih 15 godina i do danas nije prestalo.Npr. odu pljačkaši u srpska  naselja i pilama prepiljuju brvna preostalih brvnara, kuća, svinjaca, štala, pčelinjaka i odvoze kao svoje sl. Ili, odu sa  samoutovarivačima i tovare ruine razorenih objekata za nasipanje svoje putne mreže. Od toga me još više iznenadilo što su neposredno iza rata sjekli voćnjake, posebno plemenito drveće, orahe i trešnje, javora i jasena, a u jesen su cijele srpske gajeve privatne opustjeli, nekažnjeno.

Učinili su mi se ti pljačkaši kao neka „greška prirode“ jer nisam mogao vjerovati da to pod kraj 20-tog stoljeća hrvatski  čovjek može činiti. Tim više što sam godinama kao ruralni sociolog izučavao etničku distancu, migratorna kretanja, mješovite brakove i međuljudske odnose u brojnim detaljima kod različitih zajedničkih pothvata, posebno u samodoprinosom izgradnje zajedničkih dobara: elektrifikacija, izgradnja domova, škola, skladišta, pogona putne mreže vodovoda i drigih objekata.

Jednom u ratu sretnem Tuđmanova ministra pravosuđa, mrzitelja nad mrziteljima. Osnovao je stranku i u program stranke napisao da svaka Hrvatica mora učiti dijete u utrobi da mrzi Srbe iako to nije moguće.  Dobro smo se poznavali. U predhodnom režimu kao pravnik obogatio se prodajući stanarska prava. Rekoh mu: “toliko si propao da niti si sposoban da voliš ni da mrziš”. “Istina je”, dodade mu supruga. Od takvih domoljuba treba pobjeći . Nisam otkrio ni kod jednog od vas po građanskom „Volimetru“ domoljublja da može ovu domovinu voliti više od mene koji je bolje poznajem od vas, a vi to negirate lišavajući nas života i zavičaja, a nigdje nemamo rezrvnu ni domovinu ni zavičaj.

Pravniče, jade uzeli ste mi državljanstvo, a ja sam ga stekao prije upravo ovdje prije nego što se vi rođeni, i svi moji preci su rođeni tu nesretniče. Dođem kući nazove me. “ Mislim da si u pravu“ reče. Odgovorim: „ Ti ne možeš ništa misliti, jer nemaš aparat za mišljenje“. Imajte vazda na umu da biti nacionalista pod kraj dvadesetog stoljeća, i u početkom dvadeset prvog, može biti samo pomračeni um bezumnika kakovi su nas došli glave sveopćim porazom građanske strane rata. A spoznao sam: jednom nacionalista – vazda antičovijek.

Dovoljno je da vas podsjetim na konc logore, mučilišta u Kulinama, Lori, Gospiću, Sisku, Kerestincu i da ne ponavljam naše Abugraibe, Gvantaname i druga mučilišta azijatske torture. Avai! Kad je došlo do kolonizacije Hrvata  iz Bosne žrtava iste prirode rata, onda je destrukcija ubrzana jer su pisali jedni drugima. „Rezervirao sam ti dvije ili tri kuće pa ćeš od njih napraviti bolju nego što je tvoja”. Ne zaboravite da je država nacionalizirala sve „novooslobođene prostore od ljudi“ i nazvala to „Sve je Hrvatsko“.

To me prisililo da sakupim od izbjeglih Srba preko 1.000 adresa srodnika u inozemstvu i zamolim jednog otpravnika poslova da ih pošalje adresantima u inozemstvu da im je napadnut tzv. alikvotni dio, jer kod nas poznato je nisu provedene ostavinske rasprave o svojini i svaki pripadnik po primagenituri ima jedan dio nasljeđa.

Kad je to počelo stizati iznenadili su se i otac iuris prudensa postavio pitanje „Pa koji se idiot ovoga dosjetio“. Ubrzo je Vijeće sigurnosti ovakvu odluku suspendiralo. Međutim, kako smo mi pljačkaški i osvetnički narodi naš mentalitet nitko nigdje i nikada ne može suspendirati, jer samo povijest to može promijeniti. Ono u što me terensko istraživanje uvjerilo da o građanskoj strani rata moram progovoriti.

Dakle o tome  u jednoj  posebnoj knjizi treba pisati. Riječ je o tzv. građanskoj strani rata koji spada među najgore ratove. Kad sam završio rukopis ove knjige došlo je do oslobođenja Gotovine i Markača. Nastupilo je frenetično slavlje pobjedonosaca. To je neka vrsta političkog ludila. S jedne strane postoji povijesni zločin koji se golim okom vidi sa Mjeseca, a s druge nigdje, nigdje krivca za tolike ljudske žrtve i još veća materijalna razaranja.

Novonastala „Mjesečeva površina“ iza Oluje nagnala me na pitanje o kakvoj se to državi radi, što se ovim vandalskim destrukcijama hoće. Svi su razarali, a  sada nitko nije kriv ni za odluku razaranja ni za masakre ljudi, a radi se o hrvatskoj baštini u vlasništvu Srba. Kako su Srbi živjeli stoljećima u 1.107 naselja gdje su bili većina tim naseljima je posvećena u destrukciji posebna pažnja. Tu je vandalizam trijumfirao.

No, kako su ta naselja bila kolijevka antifašizma uz goleme žrtve ljudske i materijalne bio sam zaprepašten da ništa od te žrtve antifašističke hrvatske baštine ništa nije pošteđeno. Nestali su svi zavičajni muzeji, sva obilježja, a nisu pošteđena ni neka starodnevno groblja koja zbog značajnih kolonizacija Srba iz ovih prostora nisu ni imala novoukopanih. To da netko uzme groblje kao strateškog neprijatelja to me nagnalo na razmišljanje da se radi o posrnulom plemenskom rezonu diluvijalnih opsega i rezona.

No, znao sam za sintagmu „da Hrvat u Domovinskom ratu ne može napraviti zločin“ izrečenu od predsjednika Vrhovnog suda. Sreo sam ratnog druga, Hrvata s kojim sam bio izuzetno dobar, bio je mlinar, navraćao sam kod njega češće, donosio mu  dijelove za mlin iz Italije i Austrije. Nađem ga jedanput u pljački pilane, upitam ga: “Pa Jože nije li te sram?”
“Nije, bil sam kod velečasnog i ispovjedil sam se i on mi je rekel da su oni komunisti antikristi i da ni ništa nije sramotno njima delat”.

Preneražen imam predstavu da je bezumlje  ušlo u sve bezumne, da doista građanski rat je najgori od svih koje sam kao povijesničar po obrazovanju poznavao.

Kasnije sam nalazio opravdanje da sve što je rađeno da je rađeno po zakonu. Uvelike me to podsjetilo na suđenja Aichmanu u Jeruzalemu. On se svugdje pozivao da je radio po zakonu, što je kasnije Anu Arnet koja je prisustvovala tome suđenu da je skovala pojam „banalnost zla“. Sada se postavlja pitanje: Što je Oluja? To je programirani povijesni zločin prenesene stihije prirode na socijalno polje života ljudi. To što se on opravdava legalitetom je formalni pravni konstrukt.

Mogao bih navesti desetine primjera iz povijesti koji su se pravdali legitimitetom, a ispali su među najveće povijesne zločine brutaliteta, npr. Križarski ratovi, spaljivanje vještica, pokrštavanje Indijanaca u Latinskoj Americi, bacanje iperita u Prvom svjetskom ratu, bacanje atomske bombe u Japanu ili bombardiranje Drezdena, ili najzad a ne posljednje spaljivanje Đordana Bruna, a ostale je samo izreka „ipak se okreće“. To što je nešto legalno i legitimno doista ne znači da je točno, istinito, pravično i najmanje moralno.

Kod revalorizirane povijesti to više nigdje ne prolazi jer moderna povijest zločine ne prašta. Zbog toga će se Oluja mnogo duže spominjati kao državotvorni zločin protiv Srba, nego što se u sadašnjem trenutku može pretpostavljati jer će o tome stoljećima svjedočiti povijesna fakta i arhefakta.

Srpska pobuna bila je klasična seljačka pobuna, a u pravilu ni jedna seljačka buna u povijesti nije uspjela to smo već konstatirali.  Srbi su bili instrumentalizirani i ne aboliram ih ni u čemu jer su svojim etnocentrističkim brutalitetima svoje povijesno pamćenje pretvorili su u zlopamćenje i činili su užasne zločine kao pobunjenici. Nitko ih nije priznao nitko im ne može zločine priznati i oprostit.

Ali to su činili pojedinci. Zločin je vazda konkretan. MEĐUTIM i Hrvati koje su sve države priznale NAPRAVILI SU ODMAZDU PREMA KOLEKTIVITETU programirano i doSADA  NEKAŽNjENO. Tu postoji velika razlika. Pozivanje, na kako su nama Srbi zla činili ničim ne opravdava da  mi Hrvati njima to činimo.

Po čemu je Oluja povijesni zločin, po tome što je pogodila golem broj ljudi, institucija, nadgradnju i što po svojoj prirodi rata „spaljena zemlja“ ostavila neobnovljive posljedice.  Evo što o tome pouzdan svjedok i arbitar u sukobu lapidarno tvrdi: “U Hrvatskoj je, koliko znam, na djelu najčišće etničko čišćenje koje je ikada igdje izvršeno. To je etničko čišćenje koje je obuhvatilo čišćenje povijesti, kulture, znanosti, ali i gruntovnica; čišćenje na razini toponomastike i onomastike. Nekoliko desetaka imena sela, mjesta i gradova je zamijenjeno, kao i nekoliko tisuća imena ulica.

Najmanje nekoliko tisuća ljudi, vjerojatno i nekoliko desetaka tisuća, promijenilo je – na raznim stupnjevima nedragovoljnosti – svoja osobna imena ili prezimena. Promijenjeni su ne samo službeni simboli staroga režima, nego su uništene i tisuće spomenika ili obilježja na kojima se nalazila zvijezda petokraka, ili su reinterpretirana imena onih koji su sudjelovali u povijesnim događajima.

Jednostavan simbolički primjer: pred zagrebačkim glavnim kolodvorom nalazi se – što je običaj u mnogim gradovima – stara parna lokomotiva na kojoj piše HŽ (Hrvatske željeznice). To je tipična hrvatska laž. Nikada u povijesti nije postojala lokomotiva na kojoj je pisalo HŽ. Postojalo je JŽ (Jugoslavenske državne željeznice), postojale su mađarske željeznice, postojala je – za NDH – HDŽ (Hrvatska državna željeznica). Ali, vlastodršci ne mogu izdržati ni ono što je bilo; moraju izmišljati povijest po mjeri sadašnjosti. Dakle, nisu samo očistili sadašnjost nego i prošlost.

Jednako su tako radikalno očistili jezik, pa, konzekventno i načela javnoga komuniciranja. I dogodilo se je, dakle, da više nema one sredine iz koje su ljudi otišli, da bi se u nju mogli vratiti. Osim ako se ne misli na onaj degutantni frazealni stih koji se stalno pojavljuje u prozi – povratak na ognjišta. No, obilne repatrijacije nema, jer je ne može biti.  I to je ono s čime, po mojem sudu, treba početi želi li se ozbiljno razgovarati.” (Vidjeti opširnije: Srbi u Hrvatskoj jučer, danas, sutra, HHO, Zagreb, 1998., str. 105).

Uvijek se spominje samo 600 ubijenih  u Oluji koje je identificirao u to doba revni, a u nemogućim uslovima HHO. Međutim, prema mojem istraživanju na terenu u svim prostorima broj poginulih prelazi 1.8oo i preko 3.000 nestalih. Kasnije od tih nestalih konstatirao sam da su neki živi i neka im je sretan život. Bilo je tu i mega zločina od kojih posebno ističem jedan. Traženi najveći zločin na jednom mjestu prema Srbima dobio sam iz Arhive Haškog suda izjavu jednog zaštićenog svjedoka. Riječ je o zločinu u selu Januzi. Kako sam ispovijed dobio pod odgovarajućim kondicijama zamolio sam naputak  kako mogu s njom izići u javnost. Rečeno mi je da pod istim osnovama mogu i novinari o tome pisati. Evo toga opisa  novinara pod naslovom:

„Zločin i šutnja“.

Gospodin T.M. je svjedok koji bi se uskoro trebao pojaviti pred jednim od sudova što se bave prostorom bivše Jugoslavije. Prethodni dogovor sa zvaničnim posrednicima u ovom razgovoru obavezuje nas da, zasad, ne navodimo o kojem je sudu riječ, da ni po koju cijenu otkrivamo identitet svjedoka, da ne iznosimo detalje koji bi ga mogli učiniti prepoznatljivim eventualnim progoniteljima ili osvetnicima za ubistva nedužnih žrtava…

U takvim okolnostima, autorima ovih redaka nametnula se temeljna dilema: da li uopće pristati pisati pod ovakvim rigoroznim uvjetima? Da li prihvatiti nečiju cenzuru? Da li je novinarski korektno prešutjeti dio podataka koji će nam biti dostupni, ne objaviti detaljne skice mjesta događaja, autentične fotografije koje se mogu vještačiti, pospremiti pod tepih neke od dokaza, precizne podatke o drugim učesnicima, časnički čin i zvanje zaštićenog svjedoka, broj njegove vojne pošte, ime jedinica u kojima je službovao, njegov identifikacijski broj…?

Na kraju je, ipak, prevagnula novinarska radoznalost. Pristali smo.

Sastali smo se u stražnjoj sobi jednog starinskog secesijskog ureda čiji su zidovi bili prekriveni umjetničkim slikama s kraja prošlog stoljeća. Kad je nakon nesigurnog kucanja T.M. ukoračio u sobu bili smo iznenađeni: izgledao je znatno mlađi u odnosu na svoju dob. U nelagodnoj tišini sjeo je, krzmajući se, nasuprot nas. Za svaki slučaj, zamolili smo ga da se identificira. Nevoljko je iz unutrašnjeg džepa izvadio sve svoje osobne dokumente i dao nam da ih pregledamo. Na naše pitanje da li se slaže da razgovor magnetofonski snimimo, šutke je slegnuo ramenima i promrmljao: “Ma, radite sve što mislite da treba. Meni je svejedno. To više nije moja stvar. Uostalom, mogu me ubiti samo jednom”. Tokom jednosatnog razgovora T.M. bio je vidno uzbuđen. Prsti su mu podrhtavali, glas treperio, nervozno je ispod stola tresao nogama. Kad se malo oslobodio treme, progovorio je metalnim, monotonim glasom skladištara što glasno nabraja robu u inventuri. Tekst, koji slijedi, u cijelosti je njegova ispovjest.

“Tiha srbizacija” brigade

Rođen sam u Zagrebu sredinom 60-ih godina. Po nacionalnosti sam Hrvat. Odmah na početku Domovinskog rata aktivno sam se uključio u obranu Hrvatske, pa sam ubrzo promaknut u časnički čin. U ratu sam učestvovao do konca 1995. godine. Početkom 1994. godine premješten sam u 2. Gardijsku brigadu “Gromovi” koja je bila stacionirana u vojarni Petruševac. Da biste shvatili kontekst događaja o kojima ću vam govoriti, moram se vratiti godinu dana unatrag, kako bih vam objasnio atmosferu u brigadi.

Tijekom 9. mjeseca 1994. godine satnik SIS-a Vinko Zadro počeo je otvoreno govoriti o procesu “tihe srbizacije” naše gardijske brigade. Krenuo je istraživati personalne dosijee pripadnika brigade, i tražiti po krsnim listovima vojnika i časnika one, koji među precima imaju ponekog Srbina. Kako isprva nije našao ni jednog Srbina u brigadi, osim Milorada Kečena iz Siska, on je zajedno sa svojim zapovjednikom SIS-a u brigadi, Slavkom Galićem, počeo “dubinsko” istraživanje. Sve dosijee pripadnika “Gromova” razvrstavali su po općinama, pa su preko matičara i matičnih knjiga prekopavali etničko porijeklo svojih vojnika – ima li netko kakvog djeda, ili babu, koji su srpske nacionalnosti. Na taj su način dobili oko 500 pripadnika brigade čije je etničko porijeklo bilo “sumnjivo”. Među njima sam se našao i ja. S tim su upoznali i stožernog brigadira Božu Kožula iz “Tigrova”. Za detalje o ovim njihovim “istragama” se ubrzo pročulo, pa se među vojnicima i časnicima proširio paničan strah.

Znate kako je: kad ti dovedu u pitanje nacionalnu podobnost, kada te zbog nje počnu politički sumnjičiti, a ti si vojnik u ratu – koža ti jako malo vrijedi. Cijela je brigada bila prožeta strahom, paranojom, međusobnim sumnjičenjima: U takvoj atmosferi krenuli smo u “Oluju”. Kad je ta vojno – redarstvena akcija otpočela, naša je brigada dobila zadatke pokrivanja pravaca: Slana – Pecka (1. bojna), Sunja – Petrinja (2. bojna), i Slana – Marinovići (3. bojna). Odmah na početku uočio sam da je najveći dio od petstotinjak etnički sumnjivih pripadnika brigade koncentriran u 2. bojni. Kasnije smo saznali da je od dvjestotinjak u “Oluju” nestalih “Gromova” najveći broj bio upravo iz ove “nacionalno sumnjive” grupacije… Kako je netko mogao “nestati” kad brigada prilikom nadiranja nije nailazila gotovo ni na kakav otpor? Ali, to je sad druga priča. Bio sam stacioniran u 3. bojni. Na samom početku “Oluje” pozvao me moj zapovjednik Franc Slako, i rekao da je formirao jednu specijalnu grupu od 15 ljudi izvan svih formacija, jer nema povjerenja u pripadnike minobacačke bitnice u svojoj jedinici.

Dao nam je četiri minobacača da artiljerijski podržavamo njegovu bojnu tijekom napredovanja. Dao nam je i dvije neispravne motorole. Uočio sam, da je većina pripadnika ove naše “specijalne grupe” sastavljena od ljudi koji su prethodno apostrofirani kao “nacionalno nepouzdani”: zapovjednik Zlatko Dujmić, Srbin Stipica Puškarić koji je 1991. godine promijenio ime i prezime, Dragan Matić, Darko Rukalo, Dražen Pikanac kojem je majka Srpkinja…

Kad smo izlazili iz vojarne uočili smo da je u našoj motoriziranoj koloni išlo i 35 do 40 kamiona – hladnjača. Tada nam je to bilo čudno, ali se kasnije objasnilo čemu su ove hladnjače služile.

Tko je naredio: “Pucaj?!”

“Oluja” je počela paljbom našeg dalekometnog i kratkometnog topništva po Petrinji. Vrlo brzo sam ustanovio da mi ni jedna veza ne radi. Dobili smo usmeno naređenje da bez ikakvog navođenja tučemo u pravcu groblja u Marinovićima. Ispalili smo 15-ak granata kalibra 82 mm. Oko 14 sati sam otišao kamionom u zapovjedništvo, kako bih ustanovi vezu. Na izlasku iz Slane, 100 – 200 metara, susreo sam vojno putničko vozilo “Defender” na kojem je bio relej koji je nama pravio radio-smetnje. Kako tu nije bilo nikakve neprijateljske vojske, shvatio sam da prave radio-smetnje rasutim grupama “nacionalno nepouzdanih Gromova”, kako ne bismo čuli što se dešava prilikom probijanja neprijateljskih linika.

Prve noći “Oluje” prenoćili smo u Graberju, a drugog dana krenuli prema Donjoj Bačugi. Neprijateljska vojska je već bila razbijena. Ono što je od nje ostalo povuklo se i koncentriralo na Zrin Gori. Tijekom prijepodneva prošli smo Bačugu, i krenuli prema prijevoju Vratnik. Kada smo prošli Januze, da bismo zauzeli glavne pravce, kolona se uputila prema Dvoru na Uni. Neposredno nakon izlaska iz Januza, oko 12 sati, naišli smo na veliku grupu srpskih civila koji su nam zašli iza leđa. Bili su na 150 – 200 metara od nas, i lagano se kretali prema nama. U grupi je bilo najmanje 500 ljudi. Vjerojatno ih je bilo više, ali u svakom slučaju nije ih bilo manje od 500. Među njima je bilo dosta žena, a mogli smo jasno vidjeti starce i djecu. Naša je kolona malo usporila, ali nas je u taj čas sustigao žuti kamiončić, i zaustavio cijelu kolonu. Iz njega je izašao meni nepoznati časnik u odori Hrvatske vojske, i izbacio na cestu mrtvo tijelo satnika Hrge iz 1. bojne, koji je također bio među onim “nacionalno nepouzdanim Gromovima”. Počeo je nad njegovim tijelom vikati kako su “Hrgu prije par minuta ubili ovi isti srpski civili u blizini”, te da je “konačno došlo vrijeme da im se možemo osvetiti i za satnika Hrgu, ali i za sve one koje smo izgubili tijekom rata”.

Kad sam prišao bliže, vidio sam da je Hrgino tijelo već ukočeno, da mu je koža posivjela i da je gotovo crna, iz čega mi je bilo sasvim jasno kako je mrtav već duže vrijeme, vjerojatno od prethodnog dana, te da je riječ o vještoj inscenaciji. Civili su nam se počeli približavati. Naime, u međuvremenu su iza tih civila naišla još neka vojna vozila, pa pretpostavljam da su ih oni natjerali u našem pravcu. Vjerujte, bilo mi ih je strašno gledati. Vidio sam da im se sprema likvidacija, a nisam mogao ništa učiniti.

Između 1. i 3. bojne “Gromova” bio je razmak par stotina metara, a civili su u nedoumici stajali na livadi pokraj ceste, 100 do 150 metara udaljeni od nas. Netko je jakim glasom naredio “Pucaj!” Tada su obje bojne otvorile unakrsnu vatru iz svih raspoloživih oružja po okupljenoj grupi civila. Ne znam tko je izdao naređenje. Vojnici su se bojali ne pucati jer bi i u tom slučaju i oni pali pod sumnju, ali vjerujem da je veliki dio njih pucao u zrak ili mimo njih. Vidio sam da su pucala sva četiri tenka 1. i sva četiri tenka 3. bojne, pucalo se iz pušaka, otvorena je rafalna paljba iz puškomitraljeza…

Moja grupa nije stigla pucati, jer sam se upravo u tom trenutku vraćao do Dujmića, da pripremim elemente za gađanje. Kad sam stigao do svoje bitnice, sve je već bilo gotovo. Leševi civila bili su razbacani po polju, neki su se micali, drugi jaukali. Nekoliko je njih uspjelo pobjeći u obližnju šumu, pa su se za njima sjurili vojnici. Ne znam, da li je na kraju netko od te grupe uspio pobjeći i preživjeti. Cijela ova stravična scena trajala je dvadesetak minuta. U meni se kasnije probudio strah, jer sam saznao da je u dosjeu SIS-a upisano kako je po ovim civilima pucala moja grupa, pa ako bi kada došlo do kakvog suđenja mogli bi kazati: “Zločin nad Srbima su učinili srpski pripadnici Gromova.”

Gdje su nestali leševi?

Predvečer tog dana, između 19 i 20 sati, pozvali su me da sa svojom grupom dođem u zapovjedništvo. Brigada je već prošla Radanoviće i kretala se prema šumi Maji. Kad smo naišli cestom do mjesta masakra, vidjeli smo na cesti poredano oko devedesetak leševa civila. Posebno me je potreslo kad sam među pobijenima uočio četvero – petero djece. Ostalo su, uglavnom, bile žene i starci. Pokraj leševa je stajao zapovjednik satnije Josip Jančić. On nam je “objašnjavao” kako su to naše, hrvatske civilne žrtve. Valjda nije znao da smo sve to gledali, da smo prisustvovali pokolju? Međutim, svi ostali leševi, a bilo ih je najmanje pet stotina, nestali su. Naprosto, nigdje ih nije bilo. U širokom krugu 100 – 150 metara oko mjesta likvidacije, pa do ceste, sve je bilo prepuno krvi. Trava je bila krvava. Urezala mi se ta scena duboko u svijest. Ali, gdje su nestali ostali leševi?

Poslije smo došli do zaključka da su ih morali odvesti kamioni – hladnjače, koji su dan ranije izašli s nama u koloni iz vojarne. Siguran sam, da vozači tih hladnjača znaju gdje su leševi ostalih civila. Među bojovnicima se spekuliralo, kako su ih odvezli negdje daleko od bilo kakve zone vojnog djelovanja, vjerojatno u Zagorje.  Ali, to su spekulacije. Čuli smo i za još jednu masovnu likvidaciju kod Žirovca, no ja tome nisam prisustvovao i nemam nikakvih konkretnih dokaza. Ali, gdje je nestalo više od 400 leševa iz Januza?

Nisam sa tim sjećanjima mogao nastaviti mirno živjeti. Bojao sam se za život. Znao sam što su sve ti ljudi u stanju napraviti. Otišao sam u inozemstvo, i posjetio nekoliko zapadnih konzulata. Rekao sam im: “Vi imate satelite, razne službe, znate sve o nama. Kako možete tvrditi da tijekom `Oluje` nije bilo masovnih ubojstava, kad smo mi na jednom mjestu prisustvovali likvidaciji više stotina srpskih civila, i kad to možemo dokazati? Nema tog političkog interesa u ime kojeg bi se tako nešto smjelo zataškati.”

Ništa mi nisu odgovorili. Šutjeli su, slijegali ramenima.

Monotoni glas T.M. je utihnuo, ugasio se. U starinsku secesijsku sobu prodirali su izvana zvukovi velegrada. Minutu, dvije, gledali smo tupo pred sebe. Šutjeli smo. Vidjeti: Boris Pavić, Ivan Klobučar Zločin i šutnja Identitet,broj 51 juni 2001.

Ovaj slučaj me je sablaznio, jer njegov broj žrtava iznosi skoro dva puta koliko zbroj ubijenih u Škabrnji i Ovčari zajedno. Dok se ovim svake godine kondolira sa pontifikalno koncelebralnim misama, govorima, muzikom, vijencima, svim počastima koja dolikuje nevinoj žrtvi, i moja im vječna sućut, jer nevini vape za sućuti i za pravdom jer nisu mogli ni goli život spasiti. Međutim, za ove se žrtve ne zna, ni mrtve gdje su završili, da li u nekim jamama, jarugama, kavernama, seoskim bunarima, udaljenim grobljima ili Siemensmartinovim pećima Sisačke željezare. Iz morbidne ispovijesti sve bi se lako moglo doznati samo kad bi se htjelo, ali ovdje je čuvena sintagma u funkciji „mrtav Srbin najbolji Srbin“. Tu me sablaznila da se referiram na Krležu, Hrvatska grobljanska kultura. Naravno za drugog i drugačijeg.

Nažalost, ratu se i dalje tepa, oslobodilački, časni, domovinski, čist ko suza itd. Čak se novooslobođeno područje od ljudi zove cinično „Područje od posebne skrbi“. Tu je državni cinizam postigao svoj vrhunac osvete jer jedna trećina teritorija zjapi prazna i ne samo da nema održivog razvoja nego je gotovo cjelokupna populacija na tim prostorima teret društva, a značajni resursi zjape bez upotrebe.

Kako pririda ne trpi prazno degradacija prostora čini svoje denudacije, korov, vododerine i druga kalanja itd. Dakle, Tuđmanova falanga reskirala je demografski slom populacije, žrtvujući skoro 8% stanovništva, iako država uopće nije bila upitna. Na drugoj strani sama je opravdala svoj povijesni zločin pogrešnom metodologijom  izvođenja legitimiteta integracije prostora brutalitetima izvođenja ratom koji ukida svaki legitimitet.  To je mogla prije svega mirnije s malo ili nimalo žrtava.  Ponavljam to je bila zaštićena zona i svijetska zajednica nije nevina. Dapače, duboko umješana!

To je u ostalom dokazano mirnom reintegracija istočnog dijela Slavonije. Zato su danas Zapadna  i Istočna Slavonija kao dva svijeta. Međutim u Zapadnoj Slavoniji Hrvati su za vrijeme“ Bljeska“ kao generalne probe obračuna sa srpskom populacijom dosegla svoju praktičnu strategiju.  U ime države uništenje srpskog korpusa nepotrebno su masakrirali jedan dio stanovništva, a druge protjerali. Bio sam među 500 integratora humanitaraca, i jedan mi se ranjeni izbjeglica požalio: „U Savu je nas nekoliko stotina skočila i zaplivalo, a samo sam ja isplivao, ali sam u plivanju najviše ronio“. Sam ministar oružanih snaga Šušak je rekao bilo je preko 1.000 ranjenih, uz urnebesni aplauz sa ustajanjem u Saboru ali nikada, nigdje nisu nađeni ti ranjeni. Niti u jednoj bolnici.

Zatvorili su u jednom trenutku ratište kod naselja Nova Varoš i tri dana prali tragove, sve je to prošlo nekažnjeno. Da ilustriram jedan posebni tragizam. Odlukom saborskog zastupnika i jednog od glavnih pregovarača časnika izdat je nalog za 26 Slavonskih sela da se isele. Sva  su naselja  najprije temeljito opljačkana sa svim dobrima, ubijeno je oko 50-tak ljudi i danas je to klasična pustoš, bez ikakvog osnova za održivi razvoj. Puno puta sam se pitao koji je to interes, korist i potreba nagnalo Hrvatsku državu da kod očitog demografskog sloma tako se vandalski odnosi prema stanovništvu, pripadnicima ljudskog roda, kršćanskog svjetlonazora stoljetno prisutnog ovdje, i nemam odgovora osim brutalne neofašističke odmazde.

Prema tome možemo mi sebi laskati što god hoćemo kako smo uzvišena zajednica, „regionalna sila“, lider u regiji, kako smo dio Evrope, iako Evropa još uvijek ovdje ne stanuje, vraćamo se kući, /ne/djela nas demantiraju.

Ovdje se pridružujem Andriću „nikoga ne mrzim osim one koji druge mrze“. Mi smo sami sebi došli glave bez stida i kajanja. Osim toga,  zatrovali smo prostor mržnjom prema drugom i drugačijem ali i među sobom, jer političke protivnike tretiramo kao klasne neprijatelje. Živimo u kompletnom anarhoidnom bezumlju bez ikakvih koncepata. Uostalom ne možemo da se hranimo iz vlastitih resursa. Demografsko stablo nam je u rasulu, ubrzano starimo, brakovi se raspadaju, mlađe generacije su u beznađu, vire preko granice. Kada Hrvatska uđe u Evropu, čemu se radujem izgubit najprofitabilnije kadrove a već danas deficitarne dnevno će mo gubiti /medicinske sestre, kirurge profesore kibenetičare, laborante biologe, pravnike itd./, a nigdje na pomolu koncepta obnove demografskog korpusa.

Nismo bili u stanju na vrijeme dovršiti strateški projekat popisa stanovništvai čiji su rezultatu suma sveukupnog poraza. Da ne lemantiram povijesne činjenice Oluje nitko ne može izmijeniti. One su se dogodile i žrtve svaki rat ocjenjuju. One nisu samo optužujuće nego nose u sebi jednu od najvećih opasnosti, razvoj i osnovu da prognani započnu brutalni terorizam, ako do njega dođe, a očito će doći jer na povijesni zločin ne tražimo povijesni odgovor, on će biti sofisticiran jer su naše socijalne strukture rasle na zapadnim industrijskim licencijama.

Naš je mentalitet izvan građanskih rezona. Nismo imali građanske revolucije ali smo zato u životu jedne generacije imali dva krvava građanska rata. Osvetu na žalost slutim! Dovoljno je navesti činjenicu da je samo Zagreb imao 11% industrijskih potencijala cijele Jugoslavije, a danas u Zagrebu mikroskopom ne možeš naći proporcionalno zaposlenih Srba, a bili su prisutni u svim industrijskim pogonima, a kako je tek u provinciji.

 Avaj „Ubij Srbina” – Samo  u Srbiji živi preko 50.000 onih kojima je oteta penzija i preko 40.000 onih kojima je oteto stanarsko pravo. Prisustvovao sam činu gdje djed unuka zaklinje na osvetu. Sva nam usmena i pisana kultura vrvi od osvete Današnja centralizacija u teritorijalno političkoj podjeli i odvojena ekonomija od socijalne politike ništa ne obećava. Na socijalnu državu se puca iz svih oružja. Mi živimo kulturu smrti kao najveći dosegu zadašca duha. Obraćamo se jedni prema drugima i drugačijem „kulturom niskom broja“. Svoje žrtve uvećavamo, a tuđe umanjujemo ili potpuno zanemarujemo. Svi smo zahvaćeni amnezijom do umobolnosti kada treba da svjedočimo o nedjelima, a tek kako lažemo kao ministar unutrašnjih poslova da je za Medački džep doznao iz novina. To je antiljudsko stanje duha.

Mi  od žrtve tražimo da takse državi plaća za ubijene srodnike. Od  srpskih predstavnika da slave bezčašće Pirove pobjede.
21 stoljeće to ne može podnijeti, jer sve se zna, a naročito za ovakve male narode i  prostore gde se sve zna što je tko kome učinio. Država koja izdiže svoj život iznad života čovjeka i građanina  nema nikakve perspektive, ma u kakve saveze ulazila. Zaboravlja se Rimska poslovica „Gde mi dobro, tu mi domovina“, Međutim kod nas se domoljublje izdiže iznad svakog rodoljublja. To u modernoj povijesti i građanskim vrijednostima ne može da prođe.

U  ovoj zemlji nitko se ne raduje životu.  Ne mogu naći čovjeka od formata da danas „klikne“: ODUSTANIMO OD PIROVE POBJEDE, SVI SMO PORAŽENI!

Ne samo da  političara i državnika, nego nema intelektualca, akademika, profesora, biskupa, pravnika, filozofa, etičara povijesničara, učenog kršćanina, književnika, pjesnika, moraliste itd., itd., … “Nikog nema!“

Nalazimo se u stanju duha čuvene dosjetke Diogena s upaljenom svijećom na trgu usred bijela dana s pitanjem: “Tražim čovjeka?!“

 

Vezane vijesti:

SVETOZAR LIVADA: ETNIČKO ČIŠĆENjE – OZAKONjENI ZLOČIN STOLjEĆA

Svetozar Livada: “Kordunski rekvijem” 

Prof. dr SVETOZAR LIVADA: SRBI KAO MANjE LjUDI

Progone me kardinal i policija

Kako su Srbi postali Hrbi

Zašto u Hrvatskoj nema milion i po Srba?

U Hrvatskoj samo 200 000 Srba

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top