Dušan J. Bastašić: Zar je činjenica da se mnoga stratišta Srba danas nalaze van granica Srbije i Srpske, dovoljna za zaborav?

U subotu 02. jula 2022. na Velebitu i Ličkom polju, trinaestu godinu za redom, u organizaciji UG Jadovno 1941. iz Banje Luke, obilježen je Dan sjećanja na Jadovno 1941. Nakon parastosa i intoniranja himni „Bože pravde“ i „Moja Republika“, okupljenima se obratio predsjednik udruženja Jadovno 1941.

Pomoz` Bog braćo i sestre,

Časni Oci, gospodine bivši Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda, poštovani gosti, dragi Jadovničani.

Danas smo se sabrali kod Šaranove jame, mjesta gdje su naši članovi porodica, sunarodnjaci, pravoslavni Srbi, mučeničkom smrću okončali svoj ovozemaljski život i svojim stradanjem zaslužili Carstvo nebesko. Naši sveti novomučenici Jadovnički.

U krilu Gospodnjem, mole se za naše spasenje, za nas grešne koji smo ih u sedam decenija nakon stradanja rijetko pominjali, gotovo zaboravili ali duboko vjerujem da se danas raduju što evo trinaestu godinu za redom dolazimo ovamo, ne samo jednom godišnje i što pronosimo svijetu glas i istinu o njihovoj žrtvi.

Časni Oče Dragane, molim Vas da u naše ime zablagodarite Preosvećenom Vladiki Gerasimu na blagoslovu da se svake godine okupimo na ovom mjestu.

Zahvaljujem svima onima koji su svojim dobročinstvom pomogli da smo danas ovdje.

Zahvalan sam našem bratu Zoranu što je, a nije to prvi put, donio iz Beograda Časni krst osveštan u Jerusalimu.

Hvala radnicima policijske Uprave ličko – senjske i Policijske stanice Gospić na odobrenju za ovo okupljanje i na njihovom prisustvu danas ovdje.

Dugujem iskrenu zahvalnostima Upravi Parka prirode Velebit što nam je izašla u susret i dala saglasnost da danas postavimo Časni krst kod jame Tučić ponor.

Ovdje, kod Šaranove jame okupljamo se od 2010. godine. Mada su nam predlagali tadašnji saorganizatori da Dan sjećanja koje je ustanovilo naše udruženje, obilježavamo na okrugle godišnjice, ipak smo uspjeli da se to čini svake godine. Tada, 2010. prihvaćen je i naš prijedlog da se ovdje služi parastos.

Te godine smo zamolili sada već pokojnog dr Đuru Zatezala da pođe sa nama, da pokušamo naći samo mjesto nekadašnjeg logora Jadovno. Kada smo nakon nekoliko časova potrage pronašli to mjesto, velika je bila naša radost jer to nije samo mjesto drugog po redu koncentracionog logora u NDH već i mjesto gdje od kraja avgusta 1941. kada je zatvaran logor, leže tijela streljanih ne manje od 1.500 žrtava. I danas leže na istom mjestu koje svakako ne možemo nazvati grobom.

Od 2012. godine kada smo na tom mjestu postavili prvi Časni krst na Velebitu, pa do danas, nekoliko hiljada ljudi je posjetilo to mjesto i cjelivalo krst.

Koordinate tog mjesta ( 44°32’18.2″N 15°14’19.1″E ; 44.538398, 15.238640) su unešene u mapu Pokolja, Genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH, na našem sajtu, i danas, ko god osjeti potrebu, lako može da dođe tamo.

Nekoliko godina kasnije, nedaleko od logora, uz srušeni spomenik podignut na zabetoniranoj jami, u kojoj i danas leže žrtve, podigli smo drugi Časni krst.

Od 2012. godine do danas, nad jamama ždernjačama, kako ih je nazivao pokojni Dane Lastavica, čovjek koji nas je mnogo zadužio i nad masovnim grobnicama, podigli smo devet Časnih krstova. Onaj, posvećen žrtvama ubijenim u jami Badanj na Stupačinovu, prošle godine zabranio je da postavimo gradonačelnik Karlobaga. Taj Krst je pohranjen u manastiru u Medku koji ćemo i danas posjetiti.

Danas ćemo ako Bog da postaviti i deseti Časni krst.

2011. godine, organizovali smo u Banjoj Luci Prvu međunarodnu konferenciju o Jadovnu a dan kasnije doveli na ovo mjesto učesnike iz mnogih zemalja.

Tada je ovdje, na obilježavanju 70-te godišnjice od Pokolja, jedan od učesnika, prof. dr Rafael Izraeli prepoznao potrebu i važnost da se istina o gospićkoj grupi logora pronese svijetom. Nedugo zatim, objavio je u Americi knjigu pod naslovom „Death camps in Croatia“ gdje je čitavo jedno poglavlje posvetio ovom logorskom sistemu, navodeći rezultate istraživanja dr Đure Zatezala o ne manje od 40.123 žrtve.

Naše udruženje je izdalo tu knjigu na srpkom jeziku.

Ovdje je postradalo ne manje od 38.010 Srba i 1998 Jevreja.

Tu su mučeničkom smrću postradali i Mitropolit dabrobosanki Petar Zimonjić, Sveti Petar sarajevski i tadašnji Vladika gornjokarlovački Sava Trlajić, Sveti Sava gornjokarlovački uz još 71 sveštenoslužitelja naše Svete crkve.

Te iste, 2011. godine zahvaljujući dobročinstvu sada već pokojnog vajara Ratka Petriča, došli smo do makete njegovog spomenika podignutog krajem 80-tih a uništenog već 90-tih.

Čuvam njegovo pismo zahvale što sam ga potražio i našao u Zadru, i monografiju koju mi je poslao i zahvalan sam mu na odluci da se angažuje na izradi replike spomenika i odrekne honorara.

Spomenik je obnovljen djelomično i do danas nije završen u cijelosti i onako kako je autor to zamislio.

Naime u nišama na spomen zidu oko spomenika, bilo je predviđeno da se postave ploče sa nazivima mjesta iz kojih su hapšene, dovođene i ubijane žrtve. Pretvaranjem tih niša u mjesta za prisluživanje svijeća, skriva se istina da su žrtve dopremane sa čitavog područja tadašnje NDH.

Ta monstrum država, pokrivala je cijelo područje današnje Hrvatske osim Istre i dijela jadranskih ostrva, cijelo područje današnje Bosne i Hercegovine i Srema.

Inzistiranjem da se kao Jadovno 1941. prikaže samo ovo mjesto na kome se nalazi Šaranova jama, i logori Slana na ostrvu Pagu, relativizuje zločin i šalje u svijet neistinu o ovom prvom likvidacionom centru NDH.

U maju mjesecu 2010. godine prema blijedoj fotografiji iz knjige Ante Zemljara „Haron i sudbine“ o logorima na Pagu i navodu da je spomen ploča podignuta na jednoj, kako je napisao urvini iznad mora, krenuli smo, mi iz udruženja, u potragu za tim mjestom i uz Božiju pomoć ga pronašli. Ploča je iste godine postavljena ali i uništavana, tri puta od 1975. godine kada je postavljena.

Iste godine smo tražili i pronašli dvije nekadašnje vile u Metajni u kojima su pored još nekoliko objekata, logorisane žene i djeca. Na to mjesto smo 20. juna 2015. nas četrdesetak Jadovničana, sa četiri naša sveštenika služili parastos.

O tom strašnom mjestu se danas glasno ćuti.

Na ostrvu Pagu, na visoravni Fornaža iznad uvale Malin, pronašli smo mjesto masovne grobnice u kojoj je u noći 14/15 avgusta 1941. uoči katoličkog praznika Velike gospe za 100 kuna po satu klanja ubijeno po italijanskim dokumentima i fotografijama, ne manje od 793 žrtve, među njima i 91 dijete do 15 godina starosti.

Na tom mjestu, kao i iznad logora na rtu Slana, podigli smo Časne krstove i dovodili potomke i poštovaoce žrtava.

Prema istraživanjima dr Đure Zatezala na rtu Slana, u podvelebitskom kanalu i u paškim vratima, ubijeno je ne manje od 8.000 ljudi.

More Jadransko na tom mjestu je naša druga Plava grobnica.

Zašto se o tim strašnim mjestima ćuti? Zašto se ta strašna mjesta naših stradanja ne istražuju i ne obilježavaju?

Zar činjenica da se ta stratišta danas nalaze van granica Srbije i Srpske, dovoljna za zaborav. Da, za zaborav, jer takav odnos predstavlja čin kulture zaborava a ne kulture sjećanja koja se tako često pominje.

Od 2010. godine do danas, locirali smo i snimili desetak kraških jama ždernjača i masovnih grobnica na Velebitu, ličkom polju i ostrvu Pagu.

U našoj nedavnoj ekspediji, tražili smo i našli mjesto srušenog spomenika na Kruškovačama gdje je Otac Dragan služio parastos.

U namjeri da se na ovom mjestu podigne pravoslavna kapela našim mučenicima, uz blagoslov Vladike Gerasima, postavili smo Krst na mjestu gdje mislimo da treba da se izgradi.

Projekat velikog, sada već pokojnog vajara Predraga Peđe Ristića, možete ga vidjeti na ovim transparentima, predali smo Konzulu R. Hrvatske u Banjaluci sa molbom hrvatskim institucijama da nam izdaju dozvolu za gradnju.

Prođe od tada već nekoliko godina ali do danas nismo dobili odgovor.

Zašto naše institucije, Srbije i Srpske, u čijoj je kompetenciji čuvanje i njegovanje kulture sjećanja ne pomognu da dobijemo dozvolu?

To što radimo već dugi niz godina niko drugi ne radi. Nikoga ovdje neću prozivati zbog toga mada je potpuno jasno čiji je to posao i ko bi to trebao raditi. Da radi ono što naša mala organizacija sa ograničenim ljudskim i materijalnim resursima radi.

Sve ove spomen ploče koje vidite ovdje kod Šaranove jame, obnovljene su zahvaljujući fotografijama ili drugim dokumentima koje je prikupilo naše udruženje.

To niko od onih koji se upravo diče zaslugama za obnovu ovog spomen područja ne pominje.

To nas vrijeđa.

Dugogodišnjim pominjanjem Petrićevog spomenika kao centralnog spomenika žrtvama Jadovna i gospićke grupe logora u cjelini, skriva se istina da je takav spomenik, centralni spomenik postojao od 1961. do rata 90-tih, nedaleko od pravoslavnog groblja u Jasikovcu kraj Gospića. Rad vajara Vanje Radauša. U crno zavijena majka pravoslavna koja je rukama prekrila lice i oči koje su isplakale jezero suza koje je ispred nje.

Simbolizovala je sve majke pravoslavne, koje su u crnini dočekale kraj svojih života, tugujući za svojim najmilijima mada im je i to bilo zabranjeno. Zabranjeno je bilo i odtugovati bolan gubitak.

Mnogo se naroda okupljalo svake godine na tom mjestu nedaleko od samog Gospića. Pogledajte u flajerima koje smo podijelili, možete vidjeti fotografiju kako je izgledao taj spomenik. To je očito zasmetalo tadašnjim vlastima pa su krajem 80-tih podigli ovaj spomenik ovdje. I treba da su ga postavili uz ovu strašnu jamu. Ali ovo ovdje nikako nije centralni spomenik žrtvama jer taj leži srušen minama u šipražju na periferiji grada Gospića.

Zašto niko od onih koji bi to trebali, ne spominje i ne čini ništa da se taj spomenik obnovi.

Da ovo što radimo, budi interes kod potomaka i poštovalaca žrtava, svjedoči to što na našim društvenim mrežama okupljamo preko 55.000 ljudi.

Naš sajt na internet adresi Jadovno.com mjesečno posjeti u prosjeku 60.000 ljudi.

Ne znam da li je duši ovdje teže biti ili govoriti. Zato neću više o tome šta smo od 2010. godine do danas uradili. Ispašće da se hvalimo ali morao sam ovo izgovoriti jer sam ponosan na ono što ste vi Jadovničani, mi Jadovničani, uradili do danas.

Reći ću na kraju ono što nismo uradili i što nas boli.

Naš glas nije u mjeri u kojoj smo to očekivali, dopro do onih koji bi mogli, kada bi to željeli, kulturu zaborava zamjeniti kulturom sjećanja i pamćenja.

Strepimo da se to i neće dogoditi jer su već sjede glave i nas unuka postradalih.

Ipak, molimo se Gospodu da nam pomogne da istrajemo u ovoj našoj misiji.

Vaš dolazak ovdje nas hrabri da će naše molitve Jadovničke biti uslišane.

Amin.