Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu.

 

Dr Đuro Zatezalo: Pokolj na području Gornjih Dubrava u Gorskom Kotaru

Datum objave: sreda, 2 decembra, 2020
Veličina slova: A- A+

Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

SVJEDOČANSTVA

GORSKI KOTAR I LIKA

GORNjE DUBRAVE

Naslovna strana knjige – Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

Vladimir Mrvoš, Ponikve, Gornje Dubrave

U kandžama zvjeri 

„27. januara 1945. godine, na sam dan Svetoga Save, hrvatske su ustaše izvršile nezapamćeni zločin nad srpskim stanovnicima moga sela Ponikve, nekadašnje općine Gornje Dubrave. Izmrcvarili su, iznakazili, poklali mnogu nemoćnu djecu, žene i starce. Tih kobnih januarskih dana snijeg je bio neobično velik i sve je pucalo od hladnoće. U selu se nalazio Karlovački partizanski odred na čelu sa Radom Ivkovićem Solarom, našim dobrim i hrabrim komšijama. Svi smo se s našom vojskom veselili, družili i, prema rasporedu, hranu borcima donosili. Bilo je veselo i razdragano kao da je ratu došao kraj.

Međutim, u predvečerje kritičnog dana, dok su se mjesečeve zrake odbijale od tvrde svjetleće snježne površine, iznenada s južne strane, cestom od Ogulina, u Ponikve naiđoše ustaški i domobranski zločinci, i to u velikom broju. U selu je nastalo komešanje. Po visokom snijegu narod je bježao na sve strane. Spašavao se kako je ko znao. Uz pomoć partizana, koji su tu zatečeni, uspjelo je nešto mladića izbjeći. Partizani kojih je bilo znatno manje, povukli su se prema Zdihovu, ali povlačeći se i napuštajući selo zadržavali su pucnjavom ustaše i tako usporavali njihovo brže nadiranje. Ubrzo je selo palo u ruke zlikovaca. Poginulo je nekoliko partizana, a među njima ubijen je i komandant Karlovačkog partizanskog odreda Rade Ivković Solar.

Ustaše se zaustaviše u našem selu. Počelo je maltretiranje djece, žena i nemoćnih staraca, mučenje, klanje i spaljivanje. Ustaše su divljački harale i pljačkale. Ostavljale su iza sebe stravičnu sliku. Na svakom koraku ljudski leševi, goli, polugoli, izmrcvareni, unakaženi i oko njih zgrušana krv. Spalili su kuće i gospodarske zgrade, a stvari koje nisu bile za njih , razbacale su na sve strane. Moje selo Ponikve čini nekoliko zaselaka: Busići, Vignjevići, Divići, Lalići, Centar, Ivkovići, Lokve, Jurjevići, Kušići, Počivale, Vrkašica i Brgljići. U svakom je bilo po nekoliko domaćinstava. Krvnici su počeli klati seljake na početku Busića, a završili su dva kilometra dalje na kraju Brgljića. U Busićima uz cestu zaklale su ustaše Maricu Busić i njena sina Vladu. Majku su razapetu i na kolac nabile. Istu sudbinu nedaleko od njih doživjela je i Ljuba Vignjević. U svojoj kući zaklan je i bračni par Ilija i Sava Vignjević. Malo podalje, prema Centru, u kući uz cestu, zaklali su Smilju Pavlović, njene dvije kćerke Danicu i Maricu, i unučad Nevenku i Simu. U Centru, pred školom, razbojnički ugušiše živote Cvijete Divić i Drage Trbović. U zaseoku Lokve koji se nalazi između Lalića i Počivala, oduzeše život bračnom paru Radi Ivkoviću i Marti Šavrić. To učiniše i sa majkom Savicom, njenom kćerkom Nadom i njihovim rođakom Pavlović Ljubom.

Njihovi leševi izgledali su jezivo. Tijela su bila unakažena, sasječena, izlomljena. Tijelo Marte, koja se grčevito odupirala krvnicima, bilo je dosta unakaženo kao i leš Nade Ivković, Savičine kćerke. Savica je junački poginula. Stala je pred ustašku kolonu i prkosno im dala do znanja da neće dugo haračiti i da im je moć na izmaku, a krvnici su je nakon toga rafalom pokosili. To je bila majka Nikole Ivkovića koji je kao prvoborac još prije svoje majke poginuo u borbi protiv fašizma. Počivale se nalaze u blizini zaseoka Lokve, na jednom malom brdašcu gdje su svega dvije kuće, i to Šimeke i Radice. Porodica Šimeke sišla je iz zbjega u kuću moga djeda Radice, oca moje majke, Rade Divića. Tu u djedovoj kući su nas zatekli krvnici ustaše. Zaprepašteni i nemoćni, kroz prozor sobe, dolje prema Lokvama, vidjeli smo kako se za Solarevom štalom Marta Šavrinka bori sa ustašama. Žena šezdesetih godina oko pola sata borila se na život i smrt. Nakon teškog obračuna, savladali su je i zaklali. Kuća moga djeda Radice imala je dvije sobe i kuhinju. Tu smo se našli djed Radica, njegova supruga Boja koju smo zvali

„majka”, baba Sarka, ujna Sara, moja majka Milica i ja, dvanaestogodišnji dječak. Svi smo bili stjerani u jednu veću sobu koja sa dva prozora gleda prema putu gdje se nalazi drvljenik. Već se spustila i noć, ali je bilo vidljivo zbog snježne bjeline i mjesečine.

Oko kuće i u kući bilo je puno ustaša. Stalno su pristizali od ceste iz Lokava, a s njima je došla i jedna žena u ustaškoj uniformi. Nosila je u rukama veliki krvavi nož i pjevala: „Koga moja nožina ubode, ne treba mu ni kruva ni vode.” Shvatili smo da su nam to posljednji trenuci. Počeli su nas tući i po sobi bacati i goniti govoreći da će nam oči vaditi i udove rezati. Tražili smo spas od kuta do kuta i od vrata do prozora. Nastala je velika gužva. Svaki ustaša imao je u rukama okrvavljeni nož ili bajonetu. Gotovo nikakvog izgleda za spas. Prvog su iz sobe izvukli moga djeda Radicu i na drvima pred kućom zaklali. Prethodno su ga na drveljeniku tukli nogama i rukama, kundacima i noževima. On se bezizgledno odupirao, i dugo, hrabro odgađao sudbinu. Ustaša je bilo puno oko njega, i onako iznemoglog oborili ga na zemlju. Čim je pao, jedan ustaša mu je bajonetom prerezao grkljan i krv sa oštrice tog bodeža slavodobitno oblizao. Nas su primorali da sve to gledamo. Što je mislila moja mama, njegova kćerka? Što sam doživljvao ja? Njegov unuk.

Nakon toga divljačkog čina ponovo su nas najurili u kuću, a tada je pala komanda da se kuća zapali kako bismo živi u njoj izgorjeli. Međutim, odluku su odmah i izmijenili, te nanovo odlučili da nas pokolju, a kuću da sačuvaju kako ne bi izgorjela ljetina i ostala hrana koja će im dobro doći. Iza toga su se rasporedili tako da je jedan ustaša bio na ulaznim vratima, dvojica kod prozora i trojica sa noževima među nama u sobi. Počelo je klanje. Čula se prigušena vika, jecaji i krkljanje, a ja sam još uvijek izmicao po sobi. Pokušao sam pobjeći kroz prozor, ali me krvnik pričepi uza zid niz koji sam se i srušio. Tada je ustaša čizmom stao na moj desni obraz, prignječivši mi glavu uz pod. Oštetio mi je desnu čeljust, slomio mi nekoliko zuba. Zadali su mi nekoliko uboda nožem i gazeći čizmama po meni nanijeli mi ozljede po nogama, tijelu i rukama. Bio sam sav okrvavljen i izmrcvaren. Pogledajte, kakav izgledam. Pun sam ožiljaka i izvitoperen. I ostali u kući su slično prolazili. Tukli su ih, boli i sjekli noževima. Dok se sve ovo sa mnom događalo, čuo sam zov svoje majke Milice koja je nedaleko ležala, a ustaša joj je nožem zadavao ubode po glavi, grudima i vratu. Nekako sam se uvukao pod krevet. Pokušao sam pomoći majci vičući: „Pustite mi majku!” Kada sam se oglasio, ustaša, koji mi je klao majku, skočio je na mene. Položio me na lijevu stranu, pritisnuvši mi glavu uz pod, a zatim mi zario veliki nož ispod desnog uha i vilice u vrat i onda ga naglo zaokrenuo. Nož je prošao kroz vrat iza grkljana i izašao na drugu stranu, ispod lijeve donje vilice. Vidite i sada kako to izgledam. Ponovno me oblila krv, izbijajući mi na uši, nos i usta. Tada sam se onesvijestio. Majka me zvala, ali nisam uspio doći k njoj, niti joj u njenim mukama pružiti bilo kakvu pomoć, kao ni drugima koji su u istoj sobi sa mnom bili osuđeni na smrt.

Soba je bila puna krvi i kroz pod je curila u podrum i slijevala se u kace i po krumpiru koji se tu nalazio. Ležali smo na podu u krvi. Bili smo u nesvijesti, nepomični, naklani, izmrcvareni. Ustaše su u uvjerenju da smo svi mrtvi napustili kuću i nastavile pokolj Srba na Vrkašici, kod kuće Sime i Smilje Pavlović. To je bio bračni par koji je imao dvoje djece, Nikolu starog četiri i Maricu staru šest godina. Kod njih se tada našao sinovac, dvanaestogodišnji Miloš. Sve ih je čuvala baka Janja. Smilja i Simo nisu bili kod kuće. Ustaše su zaklale i djecu i baku. Mučili su ih, kopali oči, rezali uši i nosiće, čupali kosu, sjekle prste na nogama i rukama. Nakon takvog zvjerstva zapalile su kuću. Ipak leševi nisu izgorjeli jer su ih iz zapaljene kuće izvukli ljudi koji su se tada spustili s planine u selo. Nakon toga u blizini, zaselku Brglići zaklali su u Miletičinoj kući starog Milu Jurjevića, njegovu kćer Dušku i troje djece, a četvrto dijete, Milku Busić su ranili. U istom zaseoku uhvatiše Milicu Jurjević i Smilju Kušić, zatvoriše ih u kuću i zapališe. Žive su izgorjele.

Zaklale su ustaše tada i Cvijetu Lalić sa njene dvoje djece. Kada su se nasitili krvi, napustili su selo, a ljudi koji su na vrijeme izbjegli, spustili su se sa planine, pokupili mrtve i sahranili na mjesnom groblju. One koji su davali znakove života prevezli su do partizana na Pribanjce gdje im je pružena prva pomoć, a zatim u partizansku bolnicu Žumberak gdje su ostali na liječenju. Na liječenje su otpremili moju mamu, mene, „majku”, ujnu Saru i Milku Busić. Od svih ovih žrtava danas smo živi jedino Milka Busić i ja, Vladimir Mrvoš. Ustaše su selo do temelja opljačkale i zapalile. Na stotine grla stoke su otjerale. Samo su iz štale djeda Radice odagnali 15 grla krupne stoke. Njega su zaklale, a njegovu suprugu isjekle noževima i zaklale, ali je usprkos mukama ostala živa i doživjela duboku starost. Njihovi sinovi, Dušan i Stojan, bili su daleko od kuće i preživjeli rat… [1]


Đuro Jaković Simin, Donje Dubrave

Zar u sebi nisu osjećali ništa ljudskog? Zar se nisu plašili Božje kazne?

Ni u posljednjoj godini Drugog svjetskog rata ustaše nisu prestale upadati u naša srpske sela općine Gornje Dubrave, pljačkati, paliti i ubijati svakoga tko ne bi uspio izbjeći i spasiti se sigurne smrti. Tako su 27. januara 1945. godine na Svetoga Savu Krsnu slavu u rano hladno i tmurno jutro upale ustaše u selo Ponikve, rukovođene već dotad dobro zapamćenim zlikovcem Josipom Tomljenovićem Bracom, „Bracina ustaška bojna” iz Ogulina i iznenadili uglavnom starce, žene i djecu.

Zemlja je bila pokrivena visokim snježnim pokrivačem. Nitko nije mogao pobjeći jer su ustaše, sa više od 300 njih, bili spremni za svoj zločinački poduhvat i dobro su opkolili već dotad nekoliko puta uništavano selo i njegove stanovnike. Upadali su u kuće i nasrtali na nezaštićene i nemoćne srpske seljake, žene, djecu i starce. Tog jutra, 27. januara i sve do 2. februara 1945. godine ustaše su pohvatale i na najzvjerskiji mogući način noževima usmrtile 50 nemoćnih i nikom za ništa krivih.

Bio sam u grupi koja se poslije odlaska ustaša, prva, tek poslije dva dana, spustila iz šume Kučaj u Ponikve. Bilo nas je šestorica: Lazo Višnjić, predsjednik Općinskog NOO-a Gornje Dubrave, Simo Rebić Ban, općinski odbornik, Mile Papić Šnajdar, Božo Busić, Miloš Ivković i ja. Naišlo je još ljudi i žena rodom iz Ponikava, čijih se imena više ne sjećam. Prvo smo ugledali nekoliko zaklanih izvan kuća. To su bili oni koje su ustaše pohvatali u bježanju. No, većinu poklanih našli smo u kućama.

Teško je opisati u kojoj smo kući naišli na tragično stravičniju sliku. Pa ipak meni se najdublje usjekao u sjećanje strašan prizor koji sam zajedno sa Lazom Višnjićem i Milom Papićem Šnajdarom doživio u kući Đoke Pavlovića. Kad smo ušli u tu kuću, morali smo gaziti po krvi, jer u sobi nije bilo nijednog pedlja prostora, a da nije bio zaliven krvlju šestero zaklanih i noževima unakaženih. Na sredini sobe, ležala je u krvi, prerezanog vrata i noževima izbodena domaćica Smilja. Iza štednjaka, zaklano i složeno jedno na drugo je ležalo troje djece. Na krevetu, poprijeko, do gola svučena raširenih nogu i ruku, svuda po tijelu izbodena noževim po licu, s jedne i druge strane, dojkama i spolnom organu, ležala je Smiljina kćerka Marica. Nisu to bili obični ubodi nožem, bili su to ubodi sa okretanjem noža u rani. Marica je tada imala 18 godina. Na drugom krevetu, na potpuno isti način, iznakažena i preklana, ležala je druga Smiljina kćerka, Danica, stara 17 godina.

Od troje zaklane djece dvoje su bili Smiljina unučad, djeca njezine starije kćeri Mice koja je bila udana i živila u selu Tuku, kraj Vrbovskog. Djevojčica je bila stara četiri, a dečkić nepunih šest godina. Treće dijete dečkić star oko osam godina, bio je iz Smiljinog komšiluka. Micina su djeci bila u posjeti baki Smilji u Ponikvama. Kad su dovedena, nitko nije mogao ni slutiti kakva će ih strašna sudbina zadesiti i na kakav će strašni i zvjerski način biti prekinut njihov nevini život u posljednjoj godini kvislinške Nezavisne Države Hrvatske. Na samu njihovu Krsnu slavu Svetoga Savu, 27. januara 1945. godine.

Sličnih primjera razbojstva vidjeli smo u svim kućama gdje su zlikovci zatekli ukućane. Nemam riječi kojima bih mogao potpuno izraziti doživljaj koliko smo svi mi koji smo se prvi spustili u selo Ponikve bili potrešeni. Ali, bez obzira na sve, morali smo sahraniti mučenički usmrćene naše suseljane i rodbinu. Pošto nije bilo mogućnosti da se rade sanduci, leševe smo zamotali u plahte i zaprežnim kolima odvezli na mjesno groblje i sahranjivali. Od 50 zaklanih, 49 je bilo srpske, a jedna žena hrvatske nacionalnosti. Bila je to svastika Save Lalića iz sela Jadrča, koja se slučajno našla u Ponikvama. Ni nju kao Hrvaticu, zlikovci nisu poštedjeli.

Kad se čovjek i poslije 40 godina sjeća toga strašnog ustaškog zločina izvršenog nad malom djecom, mladim djevojkama, staricama i nad bolesnim i nemoćnim ljudima, ne može a da se ne upita: Tko su i kakvi su bili ti ljudi, kršćani, koji su svojim noževima rili po grudima, obrazima i spolnim organima djevojčica i djevojaka, maloljetnom djecom, starim i nemoćnim ljudima. Zar u sebi nisu osjećali ništa ljudskog? Zar se nisu plašili Božje kazne?[2]

Đuro Jaković Simin, v.r.


Milka Busić, Ponikve, Gornje Dubrave

Najstravičniji dan moga djetinjstva

Ponikve, srpsko selo u kojem sam rođena 5. septembra 1937. godine, smjestilo se na ivici današnje ogulinske općine u dolini pored jednog lijepog kraškog jezera iz kojeg teče rječica istog imena. Od Ogulina udaljeno cestom preko sela Trošmarije oko 20, a od Zdihova i Lujzijane oko šest kilometara.

Kada je nastala Nezavisna Država Hrvatska 1941. godine, ustaše su odmah hvatale naše ljude i ubijale. Željeli su uništiti srpski narod, ne štedeći ni starce, ni žene, ni nedužnu djecu. Bili smo zaplašeni. Čim bi čuli za ustaše, bježali smo. Sjećam se jedne hladne, kišne, jesenje noći koju smo proveli u šumi pokraj vatre. Sutradan su žene zajednički spremale sirotinjski ručak. Grah i palenta. Nezaprženo i neslano. Bolje ništa nismo imali, ali smo jeli jer smo bili gladni. Poslije smo napravili šupu od granja i tako proveli petnaestak dana u šumi. Kad smo se vratili u selo našli smo opustošena ognjišta. Često smo bježali pred ustašama u šumu i tako izbjegavali smrt.

Naša kuća nalazila se na ulazu u selo Ponikve s ogulinske strane. To sada više nije bila prava kuća, već jadno sklepana šuša. Bilo nas je sedam članova porodice: otac Mile, majka Dušanka, djeda i nas četvero djece. Najstariji brat Đorđe imao je 15 godina, ja sedam, Milenko pet godina a najmlađi Petar samo šest mjeseci.

Majka mi Dušanka bila lijepa, crna visoka i vrijedna žena. Jednog hladnog jutra ustala je zaplakana govoreći da je sanjala ružan san. Plačući otišla je sestri u Laliće, plašeći se da su je ubile ustaše koje su prolazile toga dana kroz selo. Vratila se donekle smirena jer je sestru našla živu, jer su se napričale i nagledale jedna druge. Možda je predosjećala da je to njihovo posljednje viđenje. Pod dojmom onog strašnog sna, plačući govorila je: „Meni se mora neko zlo dogoditi.”

I zlo se dogodilo.

Osvanuo je 27. januar 1945. godine, Sveti Sava, srpska krsna slava. Otac je bio sakriven u šumi, a kod kuće nas četvero djece s majkom. Djed je odagnao goveda k tetki da ih sakrije. Već je počela pucnjava. Nadirale su ustaše. Djeda su ubile na putu u povratku kući. Majka je toga dana pripremila ručak grah i kupus s kuhanim krumpirom. Kruha nismo imali. Ručak je bio skuhan ali smo čekali da se smiri borba koja se vodila između partizana i ustaša. Međutim, pucnjava je postajala sve glasnija i sve bliže se čula. Bio je visok snijeg. Nebo je bilo tužno. Spuštao se mrak. Mraz je sve jače štipao. Uskoro treba večerati, a mi ni ručali nismo. Nismo mogli od straha, a spremljeno jelo ostade netaknuto za sva vremena.

U naše sirotinjsko prebivalište, u našu kolibu uđe jedan ustaša s crnom maramom povezanom oko glave i pištoljem u ruci. Pita majku, upirući pištolj: „Je li ti dosadio život?” „Ne, nije mi dosadio” odgovori ona uplašeno. Ne znajući u strahu na koji način da pomogne sebi i svojoj djeci, ona ustašu ponudi ručkom, ali on je odgurnu i drsko odgovori: „Vraga će mi taj srpski pogani ručak, a ni ti, kujo srpska, i ta tvoja štenad nećete ga nikada pojesti! ”

Tada je izašao, a ušao je drugi. Možda je to bio isti, ali sada bez marame oko glave. Uperio je pištolj u majku, koja je u naručju držala šestomjesečnog sina. Na prvi hitac vrisnuh smo u glas. On puca drugi i treći put i majka padne mrtva sa najmlađim sinom u naručju. Okrenu se krvnik tada prema nama i dalje više ništa čula ni vidjela nisam.

U grobnoj tišini, poslije izvjesnog vremena, osvijestila sam se. Bila sam naslonjena na zid, a lijeva ruka mi savijena i niz nju se slijeva krv.

Okrenem se lijevo i desno. Svuda mrak i tišina. Nigdje nikog živog. Uplašena počeh prizivati potiho, da ne bi netko napolju čuo. Najstariji brat Đorđo ležao je u krevetu sav krvav. Tužno me pogledao i zauvijek zatvorio svoje lijepe, crne oči.

Milenko, mlađi brat, naslonjen uza zid pored mene. Jedna mu noga na stolici, a druga na zemlji. Poluglasno ciknem: „Brate…”

Pođem prema vratima. Pred njima majka s Petrom u naručju. Mrtvi oboje.

Otvorim polako vrata, a ona zaškripaše. Krvolok ustaša šeće s puškom na ramenu. Brzo se vratim na svoja mjesto i legnem u krv moju i bratovu. Čuvši škripanje vrata ustaša ulazi za mnom, možda je čuo škripu vrata, i pregleda prostoriju. Nije ništa primijetio. Odlazi.

Mrak i tama se uvlače u sobu, strah me sve više zaokuplja. Nigdje nikog živog. Oko mene tuga i spokoj. Odjednom izvana svjetlo. Da ne gori kuća? Ustajem iz krvi i odlazim prema vratima. Gori štala. Ovaca u njoj više nema. Otjerali su ih. Pred kućom na prtini, djed leži mrtav u svojoj krvi.

Pođem dalje da vidim ima li igdje ikog živog. Svuda pustoš i tišina, zgarišta i tuga. Strah i zima me sve više hvataju. Kod Kresa gori kuća i iz vatre se čuje tek prigušeni jauk. Tri sestre su zlikovci zaključali u kuću i zapalili. Smilja Jurjević, mlada djevojka, sa dušom se bori. Metak joj je prošao kroz oko. U teškim mukama je umrla.

Tumaram bez cilja. Starac Kebija jauče. I on je sam. Njegov sin Đuro je poginuo kao borac, a dva sina su mu poginula još prije rata. Ubili ih žandari. Snaja i dvije unuke su uspjele pobjeći. Strahuje za njihovu sudbinu.

„Djede, samo smo ja i ti živi, svi su drugi ubijeni!”

On me uze za ruku i uvede u kuću. Naloži vatru. Kada sam se zgrijala, pripremio mi je ležaj. Te noći nisam mogla ni oka sklopiti. Starac nije ni lijegao. Cijele je noći šetao po svojoj pustoj kući i ložio vatru da ne ozebem. Ja sam kukala i prizivala svoga djeda, misleći daje to on.

Osvanulo je novo tužno jutro. Prvo jutro kako sam bez ikoga svoga. U selu sve pusto. Samo se čuje kuknjava za najmilijima.

Dim se vije na zgarištima i gavrani grakću nad mrtvim tijelima srpskih seljaka moga sela Ponikava. Sjela sam na tronožac i zaplakala. Da li mi suze teku za najmilijima, ili od bola, ili od straha. Pokušala sam se obuti, ali lijevu ruku nisam mogla pokrenuti. Pokušam samo desnom, ali ne mogu. Prvo jutro nakon majčine smrti osjetila sam neodoljivu potrebu za njom. Počela sam je dozivati. Uzaludno. Iz tužne tišine nitko se ne javlja.

Poslije malo vremena došla je plačući Dragica, snaha Kebina, ne znajući da joj je svekar živ i da je jedina muška glava u kući. Ona me obula i obukla, očešljala moju dugu plavu kosu, svezala je u repić, uzela me u naručje i odnijela kod tetke Simice Solarove u Repavice.

Tamo su me dočekali iznenađeni, jer su čuli da smo svi mrtvi. Žene su se okupile oko mene i ukazale mi prvu pomoć. Na meni je bila bluza, koju mi je majka na ruke sašila od vezenog stolnjaka, i suknja od domaćeg, tkanog platna, koje je sama obojala orahovim ljuskama.

Bluza, krvava i skorila, prilijepila se za rane i ruku. Jedva su je žene odlijepile i previle mi rane, onako kako su mogle i umjele. Našle su drugu bluzu tetkine kćeri i presvukle me.

Tetka Marija, mamina sestra iz Lalića, došla je bugareći po mene da me vodi u selo gdje su već čekale saonice s konjima i ranjenicima koje su partizani odvozili u partizansku bolnicu u Žumberak.

Tetka Marija me uzela u naručje i nosila, a pored nje je gazio snijeg do pojasa njen mali sin Nikola.

Preko Veljačića brda, snijeg je vijao, mraz stegao, nebo se tužno spustilo kao da zna za zlo koje se odigralo u Ponikvama. Ništa lijepog usput, samo tuga i žalost. Psi su zavijanjem žalili svoje gospodare. Zgarišta su odjekivala kuknjavom i žalopojkama za najmilijima koje su u smrt poslale krvničke ruke hrvatskih ustaša.

Polako smo se spustili prema Vrkašici i naišli na tužan prizor. Sa zgarišta kuće podizali su se tanki pramenovi crnog dima a nedaleko troje nedužne srpske djece Miloš, Nikica i Marica, i uz njih baba koja je pobjegla pred ustašama iz Drežnice, nepomično leže zaklani. Vjerovatno ih je netko izvukao iz vatre da im makar tijela ne izgore.

Smilja, Nikičina i Maričina majka, a Miloševa strina, otišla je toga kobnog dana u susjedno hrvatsko selo Malnik da trži svoju kravu koju su Hrvati, ustaše otjerale prethodnog dana. Njezin muž Simo bio je u partizanima. Ona je mislila da će se ustaše smilovati na nejaku djecu. Nisam sigurna da li je najmlađe od njih imalo i dvije godine.

Smilja se vratila bez krave i ostala bez djece. Nikada im više neće trebati šolja toplog mlijeka.

Kada smo stigli u Ponikve, čekali su konji i saonice pune ranjenika spremnih da krenu u partizansku bolnicu u Žumberak. Smjestiše me među ostale ranjenike. Ne sjećam se svih po imenu, samo znam da je tu bilo nekoliko žena, a od djece jedino Vladimir Mrvoš i ja. Vladimir je bio nožem naklan, isječen po vratu. Bile su tu još njegova majka i ujna, obadvije naklane.

Kad amo išli pored Dokine kuće, iza škole, strašan sam prizor vidjela. Kuća pusta, nigdje nikog, a u njoj zaklano pet djevojaka i šesta im majka. Prozor otvoren, na njemu puna zdjela krvi, a pas tužno cvili za svojim gospodarima. Smilja i brat Čedo bili su u partizanima. Svuda mrtvi i ranjeni. Ne mogu se svih sjetiti, a nisam sve ni poznavala. Bila sam još dijete.

Krenule su saonice pune ranjenika, a iza nas ostadoše Ponikve pune pustoši, dima, plača i jauka. Mene je tada tek zahvatio pravi strah i neka jeza. Bilo mi je hladno, slabo sam bila obučena. Bila sam i gladna. Partizan Đuro Dizdar išao je pored mene i tješio me tepajući: „Milkice, nemoj plakati, tebi će tamo biti lijepo.”

Stigli smo do rijeke Kupe, a preko nje su nas prevezli čamcem. U partizanskoj bolnici su nas prihvatile bolničarke. Bolnica je bila smještena u privatnoj kući. Spavali smo na slamaricama po podu. Iz daljine je dopirala pucnjava. Na svaki pucanj sam se trzala. Neprestano sam se nečega plašila, pogotovo pištolja. Najteže mi je bilo kada su me ošišali do gole glave. Uši su toliko zavladale da ih na drugi način nije bilo moguće uništiti.

Usput sam se i prehladila, bila sam u teškom stanju. Poručili su po moga oca Mihajla Milu, ali je on bio bolestan i nije mogao doći. Poslao je Simicu Lalić, sestru prvoborca Sime Lalića, moju sestru od tetke. Ona mi je donijela kruha i sira. To sam slatko pojela, zajedno s ostalima jer smo svi bili podjednako gladni.

U bolnici je bilo dosta srpske djece iz raznih krajeva, ja sam bila obučena kao i ostale djevojčice, samo što sam bila ošišana pa su me svi pitali jesam li muško ili žensko. Mene je to vrijeđalo.

Ostala sam tri mjeseca u ovoj partizanskoj bolnici. Partizani su nas voljeli kao svoju djecu i dijelili s nama ono što su imali.

Rijetko koje noći nisam sanjala majku i braću. Nisam mogla zamisliti da oni nisu živi.

Stigao je dan slobode. Jednog jutra vidim partizani se vesele. Nisam shvatila o čemu se radi, dok nisam čula vesele riječi: „Oslobođen je Ogulin.” Bolnica se raspušta. Idemo svako svojoj kući, a ja ne znam gdje ću, jer sam mali beskućnik.

Došla je po mene sestra od tetke, Marija iz Marindola. I ona je sirotinja kao i ja, bez majke. Imala je jednoga brata, koji je poginuo u partizanima, boreći se protiv fašizma.

Prolazile smo kroz Sloveniju, na sve strane čuje se vesela pjesma:

Savila se savila, nova Jugoslavija, oko druga maršala Tita našega.

U Marindolu me dočekala crna marama i haljina. Nisam bila svjesna zašto ih moram nositi.

Ostala sam u Sloveniji do mjeseca maja 1945. godine. Željela sam svojoj kući. Marija mi je ispunila želju i povela me u moje Ponikve jednog lijepog, majskog jutra, na Đurđevdan našu krsnu slavu.

Stigle smo u Ponikve, kod tetke u Laliće, negdje pred veče, pješice: Poručile su ocu da dođe. Sjedeći kraj prozora grčevito sam se rasplakala. Svi su se skupili oko mene i počeli me tješiti. Plakala sam kad sam ugledala oca kako ide sam. Tada sam konačno shvatila da smo ostali samo on i ja živi, od sedam članova naše porodice.

Ostala sam kod tetke u Lalićima do jeseni kada sam došla kući i pošla u školu.

Puno je vremena prošlo od tih surovih dana, ali malo noći i dana je prošlo da nisam razmišljala o njima…”[3]


„GORANSKI VJESNIK” broj 90 od 16. ožujka 1945. godine

Oni su im prerezali grkljane, odsjekli sise i ruke. Nakon ove akcije ponovno smo se zabavljali uz vino, rakiju i pjesmu

O zločinu genocidu ustaša nad srpskim stanovništvom na području općine Gornje Dubrave u vremenu postojanja Nezavisne Države Hrvatske, 10. aprila 1941. do sredine maja 1945. godine pored brojnih arhivskih izvora i izjave preživjelih na stratištima, svoja svjedočanstva ostavili su i same ustaše izvršioci zločina na suđenjima za počinjena zlodjela.

Ustaše Josipa Brace Tomljenovića tako zvane Bracine bojne nisu mirovale ni krajem 1944. i 1945. godine. Ustaške jedinice i grupe razmiljile su po popaljenim srpskim selima i hvatale srpske seljake gdje bi ih stigle: na ognjištima, poljima, u živicama, putevima..

Tako su ustaše Bracine bojne upadale u srpska naselja Donjih i Gornjih Dubrava, Ponikava i Popovog Sela, hvatale, ubijale, klale i silovale, pljačkajući i ono malo imovine što je do tada još nisu odnijele.

O tome u svom iskazu slikovito svjedoči ustaški zločinac Franjo Mance iz Brod Moravica, što ga je dao na suđenju u Mrkoplju 1945. godine. Pored ostalog on je ispričao, a „Goranski vjesnik”, broj 90, od 16. ožujka 1945. godine, objavio:

„…Na nagovor poručnika Josipa Delača, Ivana Barbarića i Viktora Štajduhara ubio sam iz puške jednog civila u Tržiću. On je bježao ispred nas, uzeli smo mu tri komada blaga. Početkom prosinca 1944. god. ubio sam iz puške u Gornjim Dubravama jednog civila, mladića Đuru Višnjića iz sela Višnjić Brda i oteo mu vreću kukuruza koju je nosio u mlin.

Istog dana ubio sam dvoje djece, jedno muško i jedno žensko. Nožem sam zaklao jednog civila, 65-godišnjeg Miću Mikašinovića (Mihajla iz sela Mikašinovići, Gornje Dubrave, 20.12.1944. op. aut. Đ.Z.), kojeg su bili uhvatili Delač, Barbarić i Štajduhar. Oni su mi ga doveli u dubravsku pravoslavnu crkvu sv. Petke i tamo mučili a ja sam mu prerezao vrat. Tog dana sam silovao dvije žene. Silovali su ih Delač, te Barbarić i Štajduhar. Nakon toga sam ih ja zaklao, a svakoj sam odrezao po jednu sisu. Kasnije smo u Dubravama slavili vinom i rakijom. Dana 15. prosinca bili smo u Gornjim i Donjim Dubravama. Tom sam prilikom uhvatio žensko dijete od 10 godina i prerezao mu grkljan, a to sam isto učinio jednom 35-godišnjem muškarcu kojeg su držali Barbarić i Štajduhar.

Poručnik Delač je uhvatio jedno 12-godišnje žensko dijete, na pušku metnuo bodež i pozvao nas da gledamo kako on kolje. Dijete je povalio, a nogom mu je stao na vrat, nož je zabio u trbuh, a onda ga digao uvis. Zatim ga je bacio na tlo, i prerezao mu grkljan. Barbarić i Štajduhar zaklali su svaki po jednu ženu. (Mirić rođ. Zatezalo Ilinku, 47 god. i Zatezalo rođ. Mirić Martu, staru 44 godine, op. aut. Đ. Z.). Oni su im prerezali grkljane, odsjekli sise i ruke. Nakon ove akcije ponovno smo se zabavljali uz vino, rakiju i pjesmu.

Krajem prosinca ponovno smo bili u Donjim i Gornjim Dubravama. Tada je poručnik Delač iz puške ubio jednog civila. Kod njega smo našli 200.000 kuna, koje je uzeo Delač. U šumi su druge ustaše uhvatili dva muškarca, doveli ih k meni da ih zakoljem. Ja sam im prerezao grkljan, i razrezao prsa a Barbarić i Štajduhar rezali su im ruke i noge. Uhvatili smo još trojicu civila, jednog sam ja ubio puškom, a ostalu dvojicu zaklao je poručnik Delač nožem. Uzeli smo im novac i podijelili ga. Delač si je uzeo kuna, Barbarić 65.000, Štajduhar isto toliko, a ja sam dobio 30.000. Na sam Božić u blizini Dubrava uhvatili smo dva muškarca, jednom sam ja prerezao grkljan, a poručnik Delač najprije njegovu mušku snagu, a zatim grkljan. Dalje na cesti ulovili smo još dvojicu, jednom sam ja prerezao grkljan, a po tome rasporio prsa, drugome je to isto napravio Barbarić.

Iz toga su došli ustaše, Avdo Tomić iz Mrkoplja i Ivan Troha iz Senjskog, koji su onako mrtvima izboli oči, odrezali uši i nos. Nakon is toga su mi ustaše doveli drugu dvojicu civila s kojima sam na isti način svršio, a onda su im Ivan Troha, Alojz Troha, oba iz Senjskog, te Pero Svetilečić i Ivan Vančina iz Ravne Gore iz rasporenih prsiju izvadili srce, rezali im mušku snagu i ruke. Tog dana zaklali smo još dvojicu muškaraca jednog ja, a drugog Nikola Rajnović, Srbin iz Srpskih Moravica, te Sulejman Agić iz Tuzle, koji je svojoj žrtvi razbio lubanju sa kundakom.

Nakon toga su mu izvadili mozak, a onda prerezali vrat. Sulejman je s noža lizao krv i govorio: „Vidite, ovako se pije partizanska krv.” Agić je još mrtvacu odrezao nos i izvadio oba uha.

Ja se tačno sjećam datuma i svega što sam učinio, jer imadem dobro pamćenje. Sve sam to radio jer su i drugi tako radili, smatrao sam da sam dobar ustaša zato što to činim.

Ustaše Josipa Tomljenovića Brace zaklale su krajem 1944. i do kraja maja 1945. godine još nekoliko muškaraca, žena i djece na području općine Gornje Dubrave. Krajem marta 1945. godine ustaše rukovođene Štajduharom pljačkale su i ubijale po selu Gojaku. Tako su uz opljačkanu stoku poveli sa sobom i staricu Bojanu Višnjić, obećavši joj stoku povratiti, ali su čim su prešli rječicu Bistrac, zaklali je i odrezali joj glavu. Istoga dana i na istom mjestu zaklali su i seljanku Ilinku Karapandžu, koja je pošla oprati rublje na rijeci.

U te četiri godine postojanja ove zločinačke tvorevine samo na području ove općine Gornje Dubrave usmrćeno je 433 života. Muškaraca 335 ili 77%, žena 75 ili 18% i djece 24 ili 6%. Od ukupnog broja najviše je muškaraca i žena u najproduktivnijoj dobi do 50 godina starosti. Od ukupnog broja ljudskih gubitaka 433, poginulo je u borbi protiv fašizma, a za domovinu svoju Hrvatsku njih 128 na brojnim ratištima širom Jugoslavije.[4]

Ustaškog zločinca osudio je vojni sud u Mrkoplju na smrt. Tim povodom „Goranski vjesnik” broj 90, od 16. ožujka 1945. godine, donosi između ostalog slijedeće: „Saslušavši priznanje ovog razbojnika, narod Mrkoplja nije se mogao suzdržati, a da ne da glasnog izraza svom nezadovoljstvu nad presudom koju je izrekao vojni sud, osudivši ga na smrt, narod je naime stekao uvjerenje da je takva kazna, brza smrt, preblaga za tako okorjelu zvijer.”


[1] Ove 1987. godine, Vladimir Mrvoš, je sudac Općinskog suda u Ogulinu. Teški invalid. Ožiljci noževa se dobro poznaju na njegovom vratu i tijelu. Oženio je Hrvaticu i imaju sina i kćer. Žive u skladnom braku.

[2] Izjavu zapisao dr. Đuro Zatezalo 15. maja 1985. godine

[3] Svjedočanstvo Milke Busić zapisao sam 15. maja 1986. godine. Njeno prošireno svjedočenje, objavljeno je u Zborniku 16, HAK, Karlovac 1987. str-424 na 744 750. Milka je otišla u Srbiju, udala se i još ove 2003. godine živi u Užicama.

[4] Vidi detalje, Historijski arhiv u Karlovcu, 1987. Općina Gornje Dubrave, Nedeljko Višnjić, Ljudski gubici i ratna šteta na području općine Gornje Dubrave 19411945. str. 862-888.


Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

Dr Đuro Zatezalo sa saradnicima na promociji knjige.


Knjigu za internet izdanje priredio Dušan Bastašić

udruzenje@jadovno.com


Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top