Rođen 9. aprila 1937. godine u Gornjim Podgradcima, Bosanska Gradiška Piše: Moja sjećanja sežu u daleku 1942. godinu ka­da su Nijemci bombardovali Kozaru i pot­kozarska sela, kada su moje selo nadlijetale „štuke“ – avioni koji su nisko letjeli i bombardo­vali. Sjećam se kada je pilana gorjela i kada su mještani dobili naređenje da istaknu bijele za­stave na kuće tako da je i mene majka dizala na krov kuće da stavim komad čaršafa. Moj djed je došao po mene, moju majku i sestru i mi smo ponijeli sve što se moglo ponijeti. Tako smo išli petnaestak kilometara gdje su nas pre­uzeli Hrvati i otjerali u Staru Gradišku. Tu su djeda ostavili,

Rođen 6. maja 1927. godine, Starčevica, Banjaluka Kazuje: Otac Todor, rođen 1902. godine. Majka Cvi­jeta, devojački Zubović, rođena 1907. go­di­ne. (Otac umro 1961, majka 1994. godine). Otac Todor, radnik Fabrike duvana Banja Luka, majka domaćica. Imali smo zidanu kuću od 140 kvadrata. Štala od 150 kvadrata je bila zidana sa pre­gradama za smještaj krave, konja, ovaca. Imali smo ambar, košanu, svinjac i kokošarnik. Od stoke smo imali konja, dvije krave, deset ovaca, dvije svinje i 20 kokošaka. U domaćinstvu su živjeli: otac, majka, djeca: Đuro, rođen 1927, Mirko, rođen 1929, Rajko, rođen 1931. godine, Savo rođen 1933. godine, sestra Ljeposava, rođena 1935. i Milo­rad, rođen 1937. godine. (Mirko, Rajko i

Rođen 1. marta 1931. godine u selu Bistrica, opština Žepče Kazuje: Moji roditelji su se zvali: Lučić (Tome) Pero (1910) radnik, Aleksić Bosiljka, domaćica, rođena u Brezovim Danama. Moj otac je živio u zajedničkom domaćin­stvu sa stricem Dušanom, rođenim 1911. godine koji je bio službenik u srezu Žepče. Roditelji i stric su živjeli u zajedničkom domaćinstvu sa ba­bom Lučić Vasilijom, udovom poginulog Lu­čić Tome, bivšeg zemljoradnika iz sela Bistrica, Drinska banovina. Pošto sam ja najstariji unuk, dali su mi ime Tomo po pokojnom djedu. Osno­vnu školu pohađao sam u Žepču. Rat me je zatekao u trećem razredu. Što se tiče imovine, bili smo solidnog imovnog stanja. Pokojna baba imala je

Banjaluka Svjedoči: Rođen sam u selu Slabinja, Bosanska Dubica 15. 11. 1929. godine od oca Miloša i majke Milice. Ime sam dobio po djedu Stojanu, koji je umro nekoliko mjeseci prije moga rođe­nja. Selo Slabinja je bilo jedno od većih i ra­zvi­jenih sela toga kraja, tj. između: Prijedora, Bos. Novog, Kostajnice, Dubice i planine Koza­re. Selo čine četiri zaseoka: Rakovača, Iškovac, Čapaja i Strijić. Imalo je osnovnu školu sa ne­koliko stotina đaka, u kojoj su učila i djeca iz susjednih sela. Dosta djece je nastavilo sa izu­ča­va­njem zanata i zapošljavanjem u gradovima, a bilo je i tzv. „školaraca“ (tj. djece koja su nastavljala školovanje u gimnazijama i uči­teljskim školama). U

Rođena 1937. godine u selu Kruharima, opština Sanski Most Svjedoči: Rođena sam 27. januara 1937. godine u Kru­ha­rima kod Sanskog Mosta. Dobila sam ime Zorka i prezime Delić. Kad sam posvojena, u Zagrebu, dobila sam ime Zorica–Marija Daso­vić. Dok još nisam znala datum rođenja, pisalo je da sam rođena 10. travnja (aprila), dan i mjesec osnivanja NDH. Zanimljivo je i kako sam „mijenjala“ vjeru. Rođenjem sam Srpkinja, pravoslavne vjeroispovije­sti. Posvajanjem posta­jem Hrvatica, katoličke vje­re. Udajom, pišu mi da sam Jugoslovenka, bez vjere. Zadnji rodni list koji sam dobila u Sanskom Mostu (koji pripada Federaciji BiH), rubrike vjera i nacijaostale su pra­zne. Nakon osnivanja NDH, moj djed je hapšen i zatvoren u podrum osnovne

Rođen 1934. godine u selu Klekovci, Bosanska Dubica, profesor Svjedoči: Ovu istinitu i tužnu priču pišem, ne da se nad­mećem sa onima kojima je stalo do ve­li­čanja broja žrtava bilo koga naroda, već da se otrgne od zaborava jedna istina koja se odnosi na stradanje svih članova moga domaćinstva u Drugom svjetskom ratu. Osećao sam moralnu obavezu da kao jedi­ni preživjeli član porodice kažem kako na svi­rep način izginuše moji najmiliji: majka Stanka, otac Spasoje, braća Miloš, Mihajlo, Sreten, Raj­ko, Mirko, Boško, Uroš i Stanko, sestre Vukosa­va, Milka i Nada. Poslije svega što sam doživio, bio bih naj­sretniji kada rata nikada i nigde ne bi bilo, čak ni u dječijim

Rođen 20. jula 1940. godine u selu Gornja Omarska, Prijedor Svjedoči: Moj otac Pantelija i majka Jovanka bavili su se zemljoradnjom. Imali su trgovinu mje­šo­vi­tom robom. Živjeli smo u prilično velikoj kući. U jednom dijelu kuće smo stanovali, a u drugom dijelu je bila trgovina. Imali smo i druge objekte kao i sva seljačka domaćinstva. Imali smo i dosta krupne i sitne stoke. Imali smo i dva para konja koje su roditelji koristili i za dovoz robe iz Prijedora koju su prodavali u trgovini. Pamtim da je jednom konju bilo ime Arap. Pamtim to po tome što su ga se bojali i odrasli. U našem domaćinstvu živeli su: otac Pantelija

Prijedor, Aerodromsko naselje Svjedoči: Rođen sam 7. januara 1937. godine u okolini Foče. Od 1941. godine Foča je bila intere­sna zona Italije. Međutim, dok su se vodili pre­govori o podjeli ovog dijela BiH, NDH je sma­trala da Bosna do rijeke Drine pripada njoj. Hrvatske vojne jedinice su došle u istočnu Bo­snu, tj. u Foču i izvršili kupljenje Srba iz Foče i odvozili ih vagonima u Hrvatsku. U jednom od vozova bio sam i ja. Sje­ćam se stanice u Foči: vrisak i jauk onih koji ostaju. Ja kao dijete sa četiri godine bio sam pre­plašen, zbunjen. Nijemo sam sve to posma­trao iz voza. To nije bio običan voz, to je bio

Rođen 10. maja 1933. godine u selu Kadin Jelovac, opština Dubica Svjedoči: Moji roditelji su bili zemljoradnici. U našem domaćinstvu su živjeli: otac Teodor, majka Milka, rođeni 1888. godine, zatim sestra Mileva, rođena 1925, brat Milan, rođen 1927, Rade, rođen 1933. godine, Anđa, rođena 1935. i Dra­ginja, rođena 1937. godine. Bilo je još četvoro djece koja su umrla prije rata. Od imovine smo imali: kuću, štalu, kuru­zanu i nekoliko manjih objekata. Od stoke smo imali: dva vola, kravu i tele, jednogodišnju juni­cu, zatim troje svinja i dosta sitne živine. Godine 1941. svakodnevno smo strahovali od ustaša. Nijemaca se nismo plašili. Vlast NDH uspostavljena je i u Bos. Dubici. Ustaše su

Iz ispovesti dece, sada već osoba u poodma­klim godinama, koja su nasilno doterana u hrvatske logore, veoma lako se može zaključiti da logori u Hrvatskoj nisu bili nikakvi radni lo­gori, kako ih neki hrvatski autori žele predstaviti, i da iz tih logora nisu spasavana srpska deca, već da su ti logori bili opšta mučilišta za sve one koji su u njih bili na silu dovedeni da bi na najsvirepiji način bili mučeni, a potom ubijani ra­znim tupotvrdim predmetima ili klani noževi­ma. Iz ispovesti preživele srpske dece (u ovoj knjizi), sada osoba u starosnoj dobi, koja su bila prisilno odvedena u hrvatske logore, a koja su sav kasniji životni vek proveli

Postojala je tendencija, a i praksa da se neka srpska djeca obuku u uniforme hrvatske vojske za njih šivane, i da se odgajaju u hrvat­skom duhu. Osnovani su za to i dječiji logori. O jednom takvom logoru za djecu u Gornjoj Rijeci, Ljubo Miloš na saslušanju pred sudom kaže: „Ne bih mogao točno kazati kada je orga­niziran ovaj logor, ali svakako držim, da je to bilo u rano proljeće 1942. godine. Za uspostavu ovoga logora, izgleda da je dao ideju Dido Kva­ternik, a cilj logora je bio taj, da se mala srpska djeca, koja su ostala bez roditelja, odga­jaju u ustaškom duhu, te kako se sam Kvaternik izražavao, da postanu

Radi orijentacije o približnom broju žrtava hrvatskog logora smrti Jasenovac prilažemo i ovaj pregled podataka zvaničnih komisja i dru­gih merodavnih lica koje su se bavile utvrđi­vanjem broja žrtava genocida logora Jasenovac za period od 1941. do 1945. godine. 1. DRŽAVNA ANKETNA KOMISIJA HRVATSKE, ZAGREB, članovi: Vica Baranović, referent Zemaljske ko­mi­sije za ispitivanje ratnih zločina. dr Zdravko Popović, Vojno-sudski odjel Glavnog štaba za Hrvatsku. dr Ante Premerju, major i stalno zapri­segnuti sudski lječnik vještak. dr Milan Majer, sudbeni vijećnik. dr Ante Pecikozić. Ivan Broz, kotarski sudac. Božidar Ognjenac i Stevo Trninić, zapi­sni­čari. Državna anketna komisija nakon izvršenog uviđaja samog logora Jasenovac, liječničkog na­laza i mišljenja sudskog vještaka, te preslišava­nja očevidaca, konstatuje:

Dugo sam razmišljao o tome kako da zapo­čnem ovu knjigu i šta da stavim između nje­nih korica. Događaji, koji bi trebalo da budu sadržaj knjige, toliko su, u pojedinostima razli­či­ti, pa ih nije bilo lako svesti na zajednički ime­nilac kako bi činili zaokruženu celinu. Dile­ma je bilo i oko toga kako iz obilja građe, koja je ponuđena, izdvojiti one sadržaje koji bi vero­do­stojno predstavili stvarne ličnosti čije su sud­bi­ne opterećene ranjenim detinjstvom. Njihove po­­tre­sne istine trebalo bi da svedoče o vremenu i ljudima, koji su to vreme obeležili krvlju, mu­ka­ma i suzama srpske dece, koja su se našla u kan­džama jedne novoosnovane države, čiju be­sti­ja­lnost do tog vremena (1941 –