Danica Praštalo

Datum objave: petak, 4 februara, 2011
Objavljeno u Nekategorizovano
Veličina slova: A- A+

Rođena 14. marta 1933. godine u selu Aginci, Bosanska Dubica

Svjedoči:

Davne 1933. godine rođena sam 14. marta u selu Aginci, Kozarska Dubica. Tu je poro­di­čno imanje Budimira, gdje se moj otac Miloš bavio zemljoradnjom. On je rođen 1900. godi­ne. Moja majka Anđa je rođena 1908. godine u selu Vlaškovci. Kao zemljoradnici, uzgajali smo raznu vrstu stoke: konje, krave, svinje, ovce, gu­ske, patke i kokoši. Imali smo veliku kuću u ko­joj smo imali i dućan. Potom štalu i magazu gdje smo držali mašinu za vršidbu pšenice, a na spratu magaze, žito. Iza kuće se nalazio veliki voćnjak sa obradivom zemljom, a pored toga smo imali i šumu.

U domaćinstvu nas je bilo desetoro, od to­ga dvije babe, tatina majka Joka i mamina maj­ka Marica, brat Milorad (1934), sestre Milica (1938) i Ljubica (1940). Sa nama su bili i po­lubrat Sreto (1918) i polusestra Persa (1924). Godine 1942, u junu mjesecu, tadašnja vlast Ne­zavisne Države Hrvatske iz Kozarske Dubice nas je protjerala u sela Košića, pa u Mlječanicu, potom u Elezovaču. Imanje je opljačkano i za­paljeno, a stoka otjerana.

Nismo se mogli vratiti na imanje do avgu­sta mjeseca 1945. godine. Tadašnja vlast Neza­vi­sne Države Hrvatske je bila formirana od mu­sli­mana i Hrvata iz Kozarske Dubice, a pošto je naše selo bilo isključivo srpsko, niko nije pristu­pio u tu vlast.

Ratne 1942. godine Nijemci i Hrvati su nas pohvatali na Kozari i odveli u logor Cerovljani kod Hrvatske Dubice, selo udaljeno deset kilo­me­tara od Kozare gdje smo bili na otvorenom prostoru bez hrane, vode i bez ikakvih uslova za život. Nakon nekoliko dana su nas odveli u logor Jasenovac gdje smo ostali mjesec dana. Tad sam imala devet godina. S mamom su bili brat od osam, sestre od osamnaest, četiri i dvije godine. Zatim, naši roditelji i naše bake, dok naj­stariji naš brat, Sreto, gine u ratu. Nakon mje­sec dana došli su nepoznati ljudi i žene i iz logora izdvojili nas, te smjestili nas u voz u kojem smo bili mi djeca sa našom majkom, dok je otac sa bakama ostao u Jasenovcu gdje se završava njihov život u mukama.

Bili smo zatvoreni u vagonu čitav dan i noć i najzad smo stigli u Sisak. Prvo su nas uveli u halu gdje su nas šišali do gola i kupali zajedno i žene i djecu. Odjeću su dezinfikovali i vratili nam je, dok obuće niko nije ni imao. Ne­daleko od hale su bile četiri barake u koje su odveli samo djecu. Tu smo bili i mi, moje sestre i brat, dok su stariju sestru i majku odvojili od nas i smjestili ispred baraka u bodljikavu žicu. U baraci gde smo bili smješteni, imali smo sa­mo slamu na kojoj smo spavali. Imali smo jedan prozor koji je gledao prema logoru, gdje su bile smještene naše majke, ali nismo smjeli gledati, jer koga su uhvatili da gleda, zlostavljale su ga časne sestre koje su nas čuvale. Sjećam se da se pored barake nalazila pruga i dosta stočnih va­gona. Jednom dnevno su dolazile časne sestre sa malo hljeba i čorbom od koje smo često po­vraćali i imali proljev. Posle obroka izvodili su nas iza barake gdje su bile iskopane rupe sa da­skama gdje smo vršili nuždu. Ako bi se desilo da se neko dijete upiški u baraci, starije dijete pored njega bi tu slamu moralo po kazni žva­kati. Nakon par dana svu djecu su smjestili u va­gone gdje su djeca plakala i dozivala majke. Kao po najvećoj kazni, odvajaju nas od majki i odvoze u Zagreb. Sve žene su ostale u žici još ne­koliko dana i onda su otpremljene stočnim vagonima za Njemačku. U Zagrebu su nas do­če­kivale nove časne sestre sa oznakama Crve­nog krsta i odvele nas u drvene barake gdje smo dobili jedan krevet na nas četvoro. Svih petnaest dana smo dobijali redovno hranu i no­vu odjeću i obuću. Jednom kasno u noć došli su nam nepoznati ljudi sa baterijama (jer su nam tu noć namjerno ugasili svjetlo) i prozivali nas stariju djecu. Prozvali su mog mlađeg brata i mene, dok su naše mlađe dvije sestre ostale u krevetu. Nas su odveli kamionima u Koprivnicu gdje smo ostali samo jedan dan na željezničkoj stanici. Kasno naveče smo smješteni u voz i od­ve­zeni u selo Drnje i tu smo bili smješteni kod nekog popa gdje smo prespavali u štali. Poslije doručka dovezli su konjsku zapregu koja je raz­vozila djecu po selu i vikali: “Stigli su Bosanci, stigli su ušljivci!” Tako je svaka kuća u selu morala da primi po jedno srpsko dijete. To je bilo ponižavanje i maltretiranje, jer tako su nas nudili po kućama i mogli su da rade sa nama šta su htjeli. Tada je mog mlađeg brata Milorada uzeo čovjek Ignac Verhuci i kod njega je ostao do završetka rata. Imao je svoje malo mjesto u štali gdje je čistio i čuvao svaki dan raznu sto­ku. Tad su mene prebacili u selo Sigetac gdje me uzeo Franjo Kalavarić. Lijepo sam primljena u kući, radila sam sa gazdaricom na njivi i mo­rala sam ići u katoličku crkvu svake nedelje.

Nakon pola godine sam saznala da je moj mlađi brat u selu Drnju, pa sam pronašla način da ga posjetim. Naš susuret je bio jako dirljiv. Tada sam bila srećna jer sam mislila da više ni­kad neću vidjeti nikog od svoje rodbine. Naše mlađe sestre koje su ostale u barakama u Za­gre­bu bile su prebačene u Jastrebarsko i tamo su ostale, dok našu najmlađu sestru Ljubicu koja je tad imala svega tri godine, nismo našli. Ni uz svu muku majke, koja je pokušavala da je pro­nađe preko Crvenog krsta, nismo je mogli nigdje pronaći. Nikad nismo saznali za njenu sudbinu.

Po završetku rata majka je došla iz logora u Njemačkoj i potražila nas. Brata i mene je do­vela u selo Agince, pošto je svo naše imanje bilo spaljeno. Odvela nas je kod svoje sestre Milje Bjelić u selo Međuvođe, a onda se ona vratila u Zagreb po Milicu. Ostali smo kod tetke godinu dana. U jesen 1945. godine brat, sestra i ja smo krenuli u školu. Poslije završene osnovne škole brat Milorad i sestra Milica su ostali u selu Agincima i zasnovali svoje porodice gdje žive i danas. Naša najstarija sestra Persa živi u selu Le­bane kod Leskovca (Srbija).

Poslije završene osnovne škole u Dubici otišla sam u Laktaše i završila srednju školu, smjer – dječija njegovateljica. Zaposlila sam se u gradski dispanzer u Sarajevu i radila godinu i po dana. Zatim sam išla na vojni kurs za vezu i počela da radim na telefonskoj centrali u Drža­vnoj bolnici na Koševu. Poslije dvije godine sam se udala za Praštalo Milana, kapetana JNA. Po­što je bio ranjen u ratu, posljedice su učinile svoje i morao se demobilisati. Tada smo se nas dvoje preselili u Sanski Most, gdje smo napravili kuću i stekli dvoje djece, koja su sada već odra­sli ljudi: sina Duška (1955), koji sa porodi­com živi u Ljubljani i ima sina Danijela (1980) i moju kćerku Dušicu (1957), koja ima dvoje djece – Aleksandra (1980) i Bojanu (1983), obo­je rođeni u Sanskom Mostu. Zbog rata, Sanski Most smo napustili 1995. godine, potom smo prešli da živimo u Banju Luku gdje smo i danas. Početkom 2000. moj suprug Milan je preminuo. Od tada ja živim sa kćerkom i njenom porodi­com.

Rat 1942. oduzeo mi je djetinjstvo, a rat 1992. godine ubio je moju starost, tako da sam gubitnik u oba rata.


<Miloš Ćirić                                                                   Sadržaj                                                            Branko Graonić>




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top