Жučna se polemika ovih dana vodi u listovima „Politika“ i „Vesti“ iz Frankfurta između čelnih ljudi Srpskog memorijala i v. d. direktora Muzeja žrtava genocida u Beogradu Veljka Đurića Mišine o potrebi za podizanje Memorijalnog centra srpskim žrtvama genocida u 20. vjeku. Polemika o formiranju Memerijalnog centra srpskim žrtvama genocida uzima u poslednje vrijeme sve više obima, i treba tako, jer bez polemisanja po ovoj temi nema ni temeljne baze da se konačno pokrenu mehanizmi i finalizuje izgradnja Memorijalnog centra. Uvertira o inicijativi za Memorijalnim centrom Inicijativu za podizanjem Memorijalnog centra pokrenuo sam prvi još davne 1989-te godine iz Beča, Austrija. Predlog za formiranjem Memorijalnog centra, potpisan pod znakom podrške,

Tridesetogodišnji Жupanjac ostao je zatečen i neprijatno iznenađen kada mu je prije nekoliko dana stigao poziv iz Ministarstva odbrane, Područnog odsjeka za poslove obrane Vukovar, da se javi u Ured državne uprave „radi saopštavanja ratnog rasporeda“ u OSRH. Došao je uz napomenu da neodazivanje pozivu za učestvovanje u vojnoj obavezi, radnoj obavezi, radnoj pomoći, odnosno ustupanje materijalnog sredstva bez opravdanog razloga za sobom povlači novčanu kaznu od 1.000 do 5.000 kuna, piše Glas Slavonije. „Što se to događa? Kakav ratni raspored? Moram da priznam da mi nije bilo nimalo prijatno da pročitam tu formulaciju. Supruga se odmah uspaničila i već me danima opsjeda s pričom da spakujemo kofere, uzmemo djecu

Monodrama hrvatskog glumca Božidara Alića, nazvana po ustaškom pozdravu „Za dom spremni“, uvrštena je u redovni repertoar zagrebačke dvorane Vatroslav Lisinski, piše riječki „Novi list“. Glumac Božidar Alić smatra da ne postoji nijedan propis koji bi mogao da zabrani taj pozdrav. Inače, sponzor njegove monodrame je Centar za podsticanje stvaralaštva hrvatskih branitelja „Gavran“ iz Gospića. Riječki dnevnik Novi list piše da je kontroverzni glumac Alić, koji se u poslednje vreme uglavnom ističe veličanjem NDH i širenjem mržnje, zaista ostvario svoje najave. „‘Bez lustracije nema Kroatie’ je moje žestoko političko promišljanje ovog pogubnog vremena po moj hrvatski narod. Slobodno možemo reći, najpogubnijeg vremena od 1918, ili preciznije, od 1945. do danas,

Uz ovu mapu popisa stanovništva Habzburške monarhije iz 1846. (obratiti pažnju na stavku 4 među Slovenima, i njene podstavke a, b, c), razmišljam kako su naša bivša braća zapadni Srbi – od Vatikana projektovani kao Hrvati (čast izuzecima pravim Hrvatima čakavcima i kajkavcima, i pošokčenim, pa pohrvaćenim Nemcima, Mađarima i Česima od Osijeka do Daruvara – razni Šeksi i Fehiri), u Drugom svetskom ratu igrali na sve opcije: – Ako pobjede ustaše i Hitler, imamo Pavelića, istrijebili smo Srbe, dobili oprost, umirili savjest, jer smo „stali na branik kršćanske i zapadne civilizacije“. – Ako pobjede partizani, imamo Tita, dotukli smo Srbe, proći ćemo kao pobjednici, mi smo ljevičari od početka,