Jasenovačka izložba koje nema

Datum objave: nedelja, 14 maja, 2017
Objavljeno u Jasenovac
Veličina slova: A- A+
Dušan J. Bastašić
Dušan J. Bastašić

Napomena: Ova ili ovakva izložba o Jasenovcu, nigdje nije postavljena i nikada se nije desila.

Samo što sam u društvu dvoje prijatelja ušao u zdanje Narodne Skupštine, portir sa kažiprstom na usnama nas upozori da budemo tihi i uputi nas prema centralnoj sali. Svakome od nas dao je po tanku voštanicu.

Mada je već bilo veče, svjetla bijahu pogašena ali je svjetlucanje fluorescentne staze kojom smo hodali pokazivalo put prema mjestu gdje se trebala održati izložba “Novomučenici jasenovački – 75 godina – pravo na nezaborav”.

Ali, već na samom ulazu u velelepnu dvoranu dalo se naslutiti da te avgustovske večeri nećemo svjedočiti izložbi kakve smo do tada imali prilike da viđamo.

U polutami se dalo razaznati mnoštvo stolica, poredanih u koncentrične krugove koji su se sužavali da bi u samom središtu ostao malen prostor sa svega dve stolice oko kojih su na jedva vidljivim postoljima stajale tri bronzane skulpture ljudskih lobanja. Osvjetljene iznutra diskretnim mliječnim svjetlom odavale su svu tragiku i bol posljednjih trenutaka života koji su surovo ugašeni.

Svjetlo se od svog izvora sudaralo sa kostima lobanje, pronalazilo prolaze, one prirodne i one nanešene udarcima, bježalo ka slobodi i široko se razlijevalo po skromnom podijumu.

Ljudi su tiho zauzimali svoja mjesta tražeći se međusobno očima kao da traže odgovor na pitanja koja su navirala u ovom neobičnom ambijentu i pogledavajući povremeno prema središtu na kome se očekivalo neko dešavanje.

Gore, iznad naših glava, kao da je lebdjela kupola od bijele svile, natkrilila nas poput padobrana. Po njoj su između mnogobrojnih ispisanih imena postavljene fotografije, lica stradalnika a u samoj sredini lik Hrista čije se ruke šire i kao da nastoje da zagrle sva ta lica i imena gore i nas grešne ispod njih.

Svjetlost koja je dopirala iz kupole, pulsirala je i poput slapa se slijevala po nama.

Neuobičajeno za ovakve prilike, među nas, bez vidljivog protokola, izbjegavajući prve redove, sjedala su lica poznata iz javnog života.

U potpunoj tišini koja je vladala, u središte ove jedinstvene crkve, umornim korakom uđoše starica i starac.

Preživjela djeca logoraši.

Oni koji su pretekli, kojima je određeno i dato da pronose glas, svjedoče o paklu u kome su se našli a iz koga ih je Gospod izbavio.

U trenutku kada je upaljena prva voštanica sa galerije krenu Očenaš i svi zapjevaše. Mučenici iznad nas, u zagrljaju Hrista Boga našega, dočekaše naše glasove pa ih rasuše čudesnom akustikom.

Starica prekrsti ruke u krilu i poče tiho da govori. Neko joj približi mikrofon, ona ga zahvalno pogleda pa nastavi. Taj glas je bio odlučan, jasan i tih.

Nije zadrhtao ni onda kada je starica izgovorila davno dat zavjet da će dok je živa tražiti svog brata Iliju od koga su je nekada davno odvojili. Ni onda kada je rekla da su joj  ubili baku, djeda, oca, dva brata i još osamdesetak rođaka.

Odozgo, odakle se kroz nježnu Hristoliku koprenu razlivala mliječna svjetlost za koju se činilo da ima i miris i ukus, čuli su se pojci koji tiho i molitveno poju dijelove zaupokojene liturgije i stihira Velikog Petka.

Nakon što je izgovorila posljednju rečenicu, starica je pažljivo podigla glavu prema lelujavoj kupoli prelazeći pogledom lica mališana, njenih vršnjaka koji su zauvijek ostali djeca.

Starac kao da je bio slabijeg zdravlja. Glasom koji je treperio, govorio je kako je kao sedmogodišnjak tri mjeseca bio sužanj u logoru za djecu.  I kako je u logoru svakoga dana umiralo više od desetero djece. I kako su mu ubili oca, majku, sestru i dva brata.

A onda je ćutao neko vrijeme, pogledao prema nama i rekao:

A vi?

Čovjek iz drugog reda je podigao ruku a starac je samo klimnuo glavom.

-Meni su ubili djeda i brata mu sa ženom i dvoje djece.

Ruke su počele da se dižu svuda oko nas a starac i starica bi samo pogledom davali riječ.

-Odveli su mog strica sa još desetak mladića iz sela i nisu se vratili.

-Moga pradjeda su uhapsili u njegovoj radnji, sve iz radnje odnijeli, njega odveli i nikada nismo saznali šta se sa njim dogodilo. Baba se sve do smrti nadala da će se vratiti.

-Moju su babu sa šestoro djece bacili u jamu. Mnogo je ljudi tu bačeno. Jedino se moja majka, iako ranjena, uspjela izvući živa.

-Naše iz sela su pred jutro sve digli iz kreveta, otjerali i zaključali u crkvu, navukli pred vrata sijeno i granje i zapalili.

-Iz porodice su odveli njih sedmoro, među njima troje djece. Ostala prazna kuća. Poslije rata se pronašlo jedno dijete koje su iz logora dali na usvajanje hrvatskoj porodici i vraćeno je kući. To je moja mama.

-Meni niko nije stradao ali gledam da svake godine bar jednom odem na neko okupljanje gdje su naši stradali.

-Moj otac i djed su odvedeni dok sam ja majci još bio u stomaku. Nisam prevalio ni godinu dana kada je majku ubio geler od granate. Mada sam joj bio u naručju, kažu da je meni na košuljici ostala samo kapljica krvi. Sedam domova za siročad sam promijenio dok me stariji brat nije našao. Kada sam slikao pluća, za vojsku, nađoše mi mali geler pored srca. I danas ga nosim.

Neko je zajecao a onda se čulo kako neko tješi i hrabri.

Još nekoliko ruku se diglo i onda je zavladala tišina.

Svi smo ustali kada su se ono dvoje koji su pretekli, pomažući jedno drugome, podigli sa stolica.

Na izlasku nam podijeliše po knjižicu. O Jasenovcu.

Nas troje smo se rastali ćuteći, samo mahnuvši rukom jedno drugom.

A onda nakon nekoliko koraka, gotovo u isto vrijeme smo se okrenuli, pošli nazad i zagrlili se.

I zaplakali.

Autor: Dušan J. Bastašić

 


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top