
Anđelko Anušić: JADOVNO, ODLOЖENI PARASTOS
Senima poubijanih Gradinčana i Suvomeđaša Odavde do tamo, i odonud do ove Jadare, ako ukrsno gledaš s kraja nakraj Spasovog drveta, a drugčije se to i ne može dogledati, ta krstasta šir u dubokoj daljini – kao krilo gavrana raširi ruke starac Golub Lastavica, poslednji krik, odloženi vaj Jadovljana, raširi ruke na Golo brdo kao da će ga penjati, a glas mu beše kao jauk vetra, žvizd njegov pridavljen u onoj bezdanuši – svaki Srbin svoju jarugu, japagu, jednookušu, sljepušu, jamurku, jamušu, jamu, da rečem ponaški, ima. U koju je ustopio, nagazio kao na kob, sugreb sudbine, psećim jezikom tolkovano. Ili će glibom posrnutu, zajaruzati nekad, docnije sigurno. Odloženo, u













