Jadovno.HR

Frontal zna šta je pokušaj otimanja tuđeg ugleda, rada i zamisli. Zato moramo reagovati na neoustašluk. 

Većina od šake jada onih koji znaju i mare za sjećanje na žrtve kompleksa logora smrti Nezavisne Države Hrvatske Jadovno – Gospić – Pag, uključujući i mene, saznala je to zahvaljujući zaprepašćujuće upornom, samožrtvujućem i krvavo napornom djelovanju Dušana Bastašića.

Dušan je osnovao udruženje potomaka i poštovalaca žrtava pomenutih logora, te je, u početku gotovo bez ičije pomoći, osobito novčane, ustanovio Dan sjećanja na Jadovno (24.06.) i uz veliku muku i kompromise uspio da taj dan obilježi kod Šaranove jame na Velebitu 2010. godine. Kako ranije, tako i ove godine.

Danas se dešava nepojmljivo.

Neko nastoji od toga napraviti estradni događaj, pokušavajući da pogaze, pljunu i zloupotrebe Jadovno, za što djelotvornije dupeuvlakaštvo klerofašističkom sistemu vlasti i politike u Neovisnoj Republici Hrvatskoj, koja ne može obezbjediti ni dvopismene table Srbima u 21. vijeku i Evropskoj uniji.

Bez obzira što je to Bastašić već jasno opisao o čemu se radi u svom otvorenom pismu vladiki Jovanu Ćulibrku, ovo pišem da se stvar sagleda iz drugog ugla i, što je posebno bitno, da se vidi da čovjek u takvom gledištu nije sam.

Ivo Josipović neće na Slanu

Zahvaljujući djelovanju Dušana Bastašića, većina Srba moje generacije je po prvi put imala ozbiljniju priliku da uopšte čuje za uvalu Slana. Plavu grobnicu u Jadranskom moru na ostrvu Pagu, koju nije opjevao Milutin Bojić, a ni Ivan Goran Kovačić.

Ivan se bavio temom Jame, ali svejedno u nekadašnjim titoističkim školama SR Hrvatske, kao i današnje tuđmanistanske Neovisne Republike Hrvatske, djeca nijesu mogla čuti da je u 132 dana postojanja jadovinskog gubilišta, pobijeno preko 40.000 ljudi. Uglavnom Srba.

Isto tako, Hrvati kao cjelina ne dopuštaju da ni u region, a kamo li u svijet, dospije istina o tome da na Pagu, osim solane, Zrća i sličnih plaža te žurki; postoji memorijalno područje Slana, gdje su hrvatske ustaše ubile oko 8000 ljudi.

Zapušteno, zabačeno, zaboravljeno i zabranjeno

Spomen ploču, koja latinicom i nepotpuno govori o tome šta se zbivalo 1941. na Pagu, Hrvati su lupali već tri puta. Od toga dva puta nakon 2010. godine.

Nije toliko žalosno što o tome nijeste čuli ni sa jednog tv-kanala ili portala u Hrvatskoj, koliko što to nijeste čuli ni iz Beograda. Kod Srba, osobitno ovih preko Drine, valjda je sramota ili šovinizam podsjećati na istorijske činjenice koje su ključni razlozi da bi neko Srpče, ili njegov drugar druge nacionalnosti, shvatili šta i zašto se sa Srbima dešava danas.

Jadovno i Jasenovac su ključni pojmovi srpskog naroda u 20. vijeku. Možda i više nego Cer, Kolubara, Prokletije, Krf i Kajmakčalan.

Ovo sve pišem, i po ko zna koji put opterećujem i produžujem napis i njegovu osnovnu poruku istorijskim činjenicama, iz prostog razloga što demokracija i civilizovana Europa ovu ploču vašeg ekrana ne mogu razlupati.

Italijani su 1941. bili primorani da izvrše reokupaciju svoje zone koju su prepustili NDH i da zatvore predmetne logore. Ne zbog čovjekoljublja, već širokog fronta srpskog ustanka, koji je dodatno opterećivao Hitlerov i Musolinijev pohod na Rusiju.

Kao u nekom bolesnom horor filmu, posljednji preživjeli logoraši Jadovna 1941. postali i prvi stanovnici u svijetu nešto poznatijeg Jasenovca.

Tuđmanov Srbin Pupovac

Na brodu koji nas je odvezao na Slanu 2010. godine, nije bilo još uvijek aktuelnog predsjednika Hrvatske, niti televizijskih kamera, ali je bio jedan drugi čovjek, čiji prizor mi je izazvao naglašenu mučninu. Bastašić mi ga je predusretljivo predstavio i pitao da me upozna, ako bih možda htio neki razgovor napraviti za Frontal.

Odgovorio sam da vrlo dobro znam ko je Milorad Pupovac, a da me može sa njim upoznati samo ako hoće da ga bacim preko ograde u more. To, zbog prirode skupa, ne bih imao želju da radim. Kažem ja.

Tuđmanove slugenjare koje su od 1991. do 1995. sjedile sa njim u Zagrebu i po koje je isti slao helikopter da ga doveze kad mu zafali glas, i dalje ja pričam, od Frontala mogu dobiti samo ono što i Mirko Pejanović ili Jovan Divjak.

Prezir.

Dušan je onda rekao da su zakoni u NATO-ovoj Hrvatskoj napisani tako, da se mora imati suorganizator iz te države, jer on kao organizacija iz Banje Luke ne bi ništa sam mogao napraviti. To im je sad tzv. Srpsko narodno vijeće i da se ne prave nikakvi problemi, pa ni verbalni.

Prije neki dan sam u jednoj kafani u Sarajevu, za obližnjim stolom ugledao Nasera Orića. Zato danas mogu reći da mi je prizor Pupovca na istom brodu kojim plovim i ja, bio daleko odvratniji i mučniji za boravak, od sjedenja u toj ljetnjoj bašti.

Nikad više!

Čitav represivni i administrativni aparat Hrvatske, sistematski nas je maltretirao hapseći, osuđujući i zabranjujući ulazak ljudima koji su nosili srpska obilježja. Redovno, pa i prošle godine, maltretirajući nas višesatnim pregledima na granici, kako bi zakasnili na komemoraciju. Sve je to kuliminiralo prošlogodišnjim dovođenjem za govornicu, ni manje ni više, nego Stipe Mesića!

Što je previše, previše je.

Dušan Bastašić je, prošle godine i u onom prostoru u kojem su mu to dopustili, održao najbolji govor koji je do tada ikada rekao nad Šaranovom jamom i pred spomenikom iz socijalističkog vremena, koji je danas obnovljen i još uvijek nepolupan. Da se razumijemo, rekao je da mu je drago što su došli Srbi sa svih strana svijeta, i da ga je sramota što su autobusi iz Srbije zadržani na granici satima, da još uvijek nijesu došli. Ništa lažno i ništa ljudski neshvatljivo.

Nakon tog govora pokrenula se čitava lavina tzv. „antifašista“, kojima je Ivo Josipović mogao prodati izjavu da su „branitelji iz domovinskog rata, nastavljači antifašističke tradicije“. Nama po kojima su devedesetih pucali ti branitelji-antifašisti ustaške ikonografije i namjera, uopšte nije djelovalo da smo mi fašisti, ali nas niko nije ni pitao. Niti je to puno bitno za prolaz kod Evropske komisije.

Svi ti dolasci hrvatske vrhuške i Borisa Tadića su bili iz razloga da se Hrvatska prikaže kao antifašistička zemlja, koja poštuje ljudska prava, ne bi li bilo što manje problema pri priključenju iste u EU. I Srbija i Srpska su se trudile da im, na ovom polju, taj put što više olakšaju. Nikom, nikada, neće biti jasno zašto?

U stvarnosti, koju smo mi hodočasnici na Jadovno vidjeli svojim očima, to nije moglo biti dalje od istine.

Jadovno juče, danas i sutra

Ove godine je Dušan Bastašić 20.-22.06. uz suorganizaciju eparhije i blagoslovom vladike gornjo-karlovačkog Gerasima, konačno napravio komemoraciju koja je dostojna čovjeka.

Zašto čovjeka?

Zato što su ljudi pobijeni na Jadovnom, pobijeni zbog toga što su bili Srbi ili Jevreji. Ima li veličanstvenijeg trijumfa nad tim neljudima i krvolocima, nego da kad dođete tamo, ponesete srpsku zastavu, kažete javno da ste Srbin i zbog čega i kako je tih 40.000 ljudi ubijeno, te ko su nastavljači politike Ante Pavelića danas, i šta učiniti da se isti takav zločin spriječi?

To je sve ono u čemu su nas hrvatske vlasti, na čelu sa Pupovcem, pokušavale onemogućiti sve ove godine. Kada nijesu uspjele, šta su se dosjetile da urade?

Da uz pomoć njima naklonjenih medija, nezainteresovanih srpskih institucija, te krajnje neupućene srpske i svjetske javnosti, urade najmorbidniju stvar koja se može zamisliti – da ponovo (i to danas!) organizuju komemoraciju, gdje nad kostima nevinih žrtava može govoriti bilo ko.

Prošle godine, ni manje – ni više, nego otvoreni ustaša Stipe Mesić. Čovjek koji je pred kraj mandata obećao da će narediti da Hrvatska vojska presječe Republiku Srpsku u Posavini, ako Banja Luka proglasi nezavisnost…

I da podvučemo (prvu) crtu (bojišnice):

Premalo se i jalovo radi na očuvanju istorijskog sjećanja, bez kojeg će se srpski narod naći u još goroj situaciji nego što se našao nakon Drugog svjetskog rata. Stoga, svaki pomen Jadovna u medijima je dobrodošao. 70 godina nije bilo nikakvog dostojnog pomena, šta fali onda i par puta godišnje?

Ono što nije jasno i dobrodošlo, u naglašenoj ceremonijalnosti i religioznosti ovakvih komemoracija, jeste pitanje kako je moguće da vladike Srpske pravoslavne crkve podrže dvije različite komemoracije? Prije svega zato što u Jevanđelju po Luki 11:14-20 stoji:

14. I izgonjaše demona, i taj bješe nijem; i kad iziđe demon, progovori nijemi; i divljaše se narod.
15. A neki od njih rekoše: Pomoću Veelzevula, kneza demonskoga, izgoni demone.
16. A drugi kušajući ga iskahu od njega znak sa neba.
17. A on znajući pomisli njihove reče im: Svako carstvo koje se razdijeli samo u sebi, opustjeće, i dom koji se razdijeli sam u sebi, propašće.
18. Ako se i satana razdijeli sam u sebi, kako će opstati carstvo njegovo? Jer govorite da pomoću Veelzevula izgonim demone.
19. Ako li ja pomoću Veelzevula izgonim demone, sinovi vaši čijom pomoću izgone? Zato će vam oni biti sudije.
20. A ako li ja prstom Božijim izgonim demone, dakle, stiglo vam je Carstvo Božije.

To je što se tiče crkve.

Što se politike tiče, ako Republike Srbija i Srpska, ne mogu u postolujnoj Hrvatskoj da nađu ni jednog Srbina ili njegovu organizaciju, koja će im biti partner u vaskrsavanju i unapređenju srpskih prava (posebno onog na sjećanje), a da to nije Milorad Pupovac, onda ni Srbiju i Srpsku ne čekaju bolji dani. Onda su to i spoljno i unutrašnjepolitički neozbiljni ljudi.

Dakle, ako Miloradu Pupovcu i SNV tolike godine nije bilo stalo do Jadovna, da je bio najvjerniji Tuđmanov Srbin dok su se progonile stotine hiljada Srba iz Republike Srpske Krajine, a zasmetao mu je danas krajnje pragmatičan, tolerantan i strpljiv Dušan Bastašić, koji je njegov motiv da to čini sad?

Jednak onima nevladinih organizacija po Srbiji, koji uporno pričaju protiv sopstvene zemlje. Za neke ljude je i to biznis, jer Pupovčev SNV finansiraju ne samo institucije Republike Hrvatske, nego i Republike Srbije.

Za kraj bih molio sve da zapamte bar neki podatak vezano za pouke iz srpske prošlosti.

To bi bilo dovoljno.

———————

P.S.

Srpsku zastavu kod koje se na posljednjoj fotografiji slikao Pupovac sam ja, krišom od prepipavanju sklonih hrvatskih carinika, prenio preko granice. Onu sa šahovnicom, ranije u tekstu, sam je donio. Iz osjećaja ljubavi i dužnosti. U vremenu nastanka te fotografije, nije bilo srpske zastave u zvaničnom protokolu komemoracije.

Šta mislite šta nas čeka dalje?
Piše: Dani(j)el Simić

Izvor: Frontal.RS