Zaboravljeni Milinov

Svaki pogled na današnji Hotel Dubrovnik u središtu grada Zagreba, trebao bi sadržavati uspomenu na jednu uspješnu poslovnu obitelj, ali i sjećanje na žrtve bezobzirnog ustaškog zločina.

Piše: Leon Ćevanić

Rijetki Zagrepčani znaju da je hotel „Dubrovnik“ koji se nalazi u samom centru grada na Jelačićevom placu dao sagraditi Svetozar Milinov. Sve do 1940. godine ovaj hotel nosio je  naziv Hotel Milinov.

Još se manje zna da je Svetozar zajedno sa suprugom Milicom i četvero sinova mučki smaknut u kompleksu ustaških likvidacijskih logora Gospić-Jadovno-Pag negdje u augustu 1941. godine.

Rođen 1869. godine, Svetozar Milinov već se u ranoj mladosti počeo baviti trgovinom sirovinama za tekstilnu industriju, a do početka 20. stoljeća proširio je svoj poslovni krug dotle da je slovio za jednog od najuglednijih i najsposobnijih veletrgovaca suknom na području grada Zagreba i njegove šire okolice.

Proširivši svoje poslovanje na trgovanje sitnom galanterijom, pletenom robom, sagovima, zastorima, rubljem, te gotovim odijelima, to mu je omogućilo da započne svoj najveći poslovni projekt – izgradnju hotela. Za ovaj je pothvat odabrana jedna od najatraktivnijih lokacija u gradu, ugao Trga bana Jelačića i Gajeve. Na tom se mjestu nalazila kuća u vlasništvu još jedne stare i ugledne zagrebačke trgovačke obitelji, obitelji Hac.

U toj kući većinu života proveo je i Pavao Hac, najbogatiji hrvatski trgovac svog vremena i gradonačelnik Zagreba u periodu između 1872. i 1873. godine. Riječ je bila o jednokatnici na čijem se katu nalazila među imućnijim Zagrepčanima omiljena kavana Grand kafe, ujedno i prva kavana u povijesti otvorena na području Jelačićeva trga.

Svetozar Milinov odlučio je investirati u kupnju ove kuće, a potom u njezino rušenje, te na koncu gradnju iz temelja nove zgrade. Konstrukcija je bez većih problema dovršena u maju 1929. godine, kada joj je dovršen krov. S uređenjem interijera nastavljeno je do kraja godine, a u januaru 1930. Hotel Milinov svečano je otvoren. Čitav projekt realiziran je vrlo brzo i uz potporu tadašnjih gradskih vlasti koje su u njemu vidjele dobro uklapanje u reorganizaciji izgleda čitavoga Jelačićevog placa. To je i vrijeme gradnje i otvaranja tržnice Dolac na mjestu tadašnje istoimene sirotinjske četvrti i rušenja stare Zakladne bolnice milosrdne braće smještene na adresi Ilica 1, odmah preko puta Hotela Milinov.

Sam hotel, osmišljen u stilu art-dekoa, savršeno je odgovarao novoj vizuri centra grada koji su njegove vlasti željele postići.

Zgrada Hotela Milinov projektirana je kao peterokatno zdanje s mezaninom, te još dvama dodatnim katovima smještenim unutar prepoznatljivog crvenog tornja od fasadne opeke iznad kojeg je postavljena nadogradnja s neonskom reklamom imena hotela koja je sama po sebi, odmah po izgradnji, postala svojevrsni futuristički simbol Jelačićevog placa, budući da je svojim isticanjem za vrijeme maglovitih noći ostala zabilježena na nizu umjetničkih fotografija, između ostalih i onima Toše Dapca.

Ipak, vrijedno je spomenuti i kako je upravo izgradnja tornja hotela izazvala najviše polemika među ondašnjim Zagrepčanima. Konzervativnije građanstvo smatralo je kako se njegovim postavljanjem narušava usklađenost pročelja s ostalim zgradama na trgu. Zbog toga je na koncu morao intervenirati i sam veliki župan kompromisnim rješenjem po kojem je toranj s izvorno zamišljenog mjesta na sredini krovišta hotela premješten na njegov desni ugao.

Jedan dio Zagrepčana nikad nije do kraja prihvatio postojanje ovog tornja, podrugljivo ga prozvavši „škatulja“.

Hotel Milinov nudio je svojim gostima izbor od 96 komfornih soba s ukupno 134 kreveta i dva restorana, a u prizemlju je bila smještena i moderno opremljena Milinovljeva trgovina s tekstilnim proizvodima. Usto, Milinov je nastavio s ulaganjima, financijski potpomažući i izgradnju Hotela Esplanade gdje je, uz Dioničarsko društvo za izgradnju svratišta i kupališta u Zagrebu, ponovno bio glavni investitor, ali bez udjela u njegovom kasnijem vlasništvu.

Već 1933. godine, budući da je tada već ušao u šesto desetljeće života, Milinov prestaje s trgovačkim radom, te se umirovljuje, aktivno radeći još jedino unutar svoga hotela. Trgovanje tekstilom, ali u nešto manjem obujmu, nastavili su njegovi sinovi Kosta (rođen 1903.), Nikola (rođen 1907.) i Vojislav (rođen 1914.).

Ipak, 1940. godine Svetozar Milinov odlučuje se potpuno povući iz poslovnog svijeta, te prihvaća ponudu brodarske kompanije Dubrovačka plovidba koja otkupljuje Hotel Milinov, te mu mijenja ime u „Dubrovnik“. Hotel će pod tim imenom nastaviti raditi sve do današnjih dana, sažimajući u sebi bogatu tradiciju, ali i tragediju jedne obitelji koja ga je utemeljila.

Sudbina Svetozara Milinova i čitave njegove obitelji okončana je divljačkim smaknućem.

Naime, odmah po uspostavi NDH, ustaška vlast započela je s maltretiranjem obitelji Milinov, kao uostalom i velikog dijela ostalog srpskog stanovništva. Već 5. jula 1941. godine tada 71-godišnji Svetozar sa 67-godišnjom suprugom Milicom, kao i sva četvorica njegovih sinova, Đorđe (rođen 1905.), Kosta, Nikola i Vojislav, bili su uhapšeni uz obećanje da će biti deportirani u Srbiju.

No, dan kasnije otpremljeni su u drugom pravcu, postavši tako jedne od prvih žrtava ustaškog kompleksa likvidacijskih logora Gospić-Jadovno-Pag. U Gospić, kao prvu postaju logorskog kompleksa u kojoj se odlučivalo koji će zatvorenici biti odvezeni u Jadovno, a koji na Pag, u Slano i Metajnu, dovezeni su zajedno, a potom su razdvojeni.

Svetozar i njegovi sinovi prebačeni su na Velebit, u Jadovno, gdje su pobijeni, dok je Milica odvedena u logor Slana na otoku Pagu gdje je isto tako mučena i ubijena. Tačni datumi smrti su nepoznati, no pretpostavlja se da su likvidirani u augustu 1941. godine.

Čitava priča o Milinovima još je tužnija jer samo rijetki znaju za tragičnu sudbinu ove zagrebačke obitelji. Ona nema ni snagu opomene. A, zapravo, svaki bi pogled na današnji Hotel Dubrovnik trebao sadržavati uspomenu na jednu uspješnu poslovnu obitelj, ali i sjećanje na žrtve bezobzirnog ustaškog zločina.

Izvor: P – portal

Vezane vijesti:

Preživjela logore na Pagu: Izvodi iz iskaza svjedokinje Nade Fojerajzen datog 8. septembra 1944.

Ustaški logori smrti – mjesta nezapamćenog pogroma

Zagreb – Knjiga Jadovno 1.