Vasilije Đ. Krestić: Gde stanuje genocidnost u hrvatskoj politici (5. deo)

IZA BANA RAUHA STAJAO JE BEČ

Kad bi frankovci bili na vlasti, izjavio je Pavelić, „takozvani” Srbi za 48 sati postali bi „pravoslavni Hrvati”

Hrvatski političar Frano Supilo napisao je da Hrvati, ako žele da emancipuju Hrvatsku od Srba, „moraju najprvo da se svih sredstava (pa i najgorih: u politici je koješta dopušteno) late, do toga najpogibeljnijeg, jer domaćeg i istojezičnog, narodnog protivnika bilo kako ili apsorbuju, ili ga inače unište. Od ove potrebe, do proklamacije ’nema Srba!’ sa svim onim posledicama, koje ona sobom nosi, nije nego jedan korak”.

Držeći se devize da je u politici sve dozvoljeno, kako je napisao Supilo, frankovački zastupnik u Saboru Hrvatske dr Jerko Pavelić brutalno otvoreno izjavio je u Saboru 1907. go- dine kako bi on, sa svojim političkim istomišljenicima, rešio pitanje Srba u Hrvatskoj i Slavoniji. Tvrdio je da je srpska misao u Hrvatskoj i Slavoniji uvezena iz Srbije, ali da još nije poprimila takve razmere da se ne bi mogla povratiti u naručje hrvatske misli. Kad bi frankovci bili na vlasti, izjavio je Pavelić, „takozvani” Srbi za 48 sati postali bi „pravoslavni Hrvati”.

Na Pavelićevu zastrašujuću izjavu odgovorio je poslanik dr Dušan Popović. „Izjavljujem”, rekao je on, „da smo mi Srbi ljuto uvređeni Pavelićevim rečima. Čudim se da je takovo što mogao reći baš dr Pavelić, koji bi kao poznavalac povesnice trebalo da zna, da se mora poklati čitava generacija dok se narod koji ne pretopi u drugi”. Naravno da je Pavelić to dobro znao, ali je na takav način rešavanja srpskog pitanja bio spreman, jer je od Kvaternikovog i Starčevićevog vremena istrebljenje Srba iz Hrvatske, Slavonije i Dalmacije postalo deo programa znatnog dela hrvatske politike.

Da su Srbi u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji bili nepoželjni i da ih je trebalo, po svaku cenu, ne birajući sredstva, milom ili silom asimilovati i iskoreniti sa tla Hrvatske, svedoči i pisanje Gaje Radunića iz 1911. godine. Po viđenju tog pripadnika Čiste stranke prava, biti Srbin u Hrvatskoj je žalosno, „a najsmješnije je i danas još vrlo pogibeljan naziv Srbski”. Radunić je bio uveren da će taj naziv iz Hrvatske nestati i da će biti samo žalosna pojava, koju će pominjati istorija, jer ime srpsko tu će se izgubiti, pošto će svi Srbi postati Hrvati. Srpsko pitanje, po njegovoj oceni, stoji „kao mač nad glavom Hrvatima” pa će stoga „svako hrvatsko srce da obveseli dan kad budemo vidjeli da su se ove nezdrave biljke na našoj narodnoj njivi izgubile, kada vidimo da svi ko jedan čovjek pristupismo ozbiljnom radu za ostvarenje i oslobođenje naše mile Hrvatske Države”.

Drugim rečima, Hrvati će biti veseli kada Srbi iz Hrvatske, Slavonije i Dalmacije budu nestali, kad Hrvatska bude etnički čista i verski – katolički jedinstvena, bez Srba, jer oni su, za Hrvate i Hrvatsku, po oceni poznatog političara Josipa Miškatovića, dračje (korov), koje Hrvati „iz svoje bašče moraju počupati”.

Ubedljive dokaze o tome da je jedan, i to znatan deo hrvatskog društva, još u okvirima Austrougarske došao do zaključka da se pitanje Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji može rešiti genocidom, ostavio ja za sobom Stjepan Radić, predvodnik Hrvatske seljačke stranke. Nasrtanje hrvatskog bana Pavla Rauha na hrvatsko-srpsku koaliciju Radić je objasnio time što je iza bana u svemu stajao Beč. O tome je napisao: „Kad god su gospoda u Beču bila u stisci, tražila su kakvu bilo smutnju, u kojoj će narod kao slijep i lud udarati bilo na koga, a do tada će gospoda svoje poslove obaviti (…). A Srbi su bili najzgodniji, da se radi njih načini smutnja. Oni su doseljenici, druge su vjere, domaćemu narodu s većine razloga – nepoćudni – pa zato i treba kadšto samo malo namignuti i eto klanja!”

Uočavajući zloćudne frankovačke namere prema Srbima, naročito u vreme aneksione krize 1908/9. godine i zagrebačkog veleizdajničkog procesa, Radić je o tome zabeležio: „Na poslednjem vieću Frank-Starčevićeve stranke prava prihvaćen je čudan zaključak, o kojem novine mnogo pišu (…). Ustrojila se naime ’Hrvatska narodna legija’ tj. oružana četa ’za obranu hrvatske domovine’ (…). No najstrašnije je ovo: Ovo što hoće legija, to je ne samo mržnja, to je gotovo klanje Srba. I onda oni koji su za legiju, govore, da će se Bosna, u kojoj ima oko 700.000 Srba, sjediniti s Hrvatskom da te Srbe ’žedne hrvatske krvi’, ili mi pokoljemo, ili oni zbilja popiju našu krv (…).”

Legija koju pominje Radić bila je sastavljena od dobrovoljaca, pristalica Stranke prava Josipa Franka. Osnovana je 1908. sa zadatkom da se suprotstavi dobrovoljačkim odredima iz Srbije, ali i da se fizički obračuna sa Srbima i Hrvatima jugoslovenskog opredeljenja, takozvanim posrbicama, iz Koalicije i drugih političkih stranaka.

Nastaviće se

Vezana vijest:

Vasilije Đ. Krestić: Gde stanuje genocidnost u hrvatskoj politici – 1.deo

Vasilije Đ. Krestić: Gde stanuje genocidnost u hrvatskoj politici – 2. deo

Vasilije Đ. Krestić: Gde stanuje genocidnost u hrvatskoj politici – 3.deo

Vasilije Đ. Krestić: Gde stanuje genocidnost u hrvatskoj politici (4.deo)

Vasilije Đ. Krestić: Gde stanuje genocidnost u hrvatskoj politici (6. deo)

Vasilije Đ. Krestić: Gde stanuje genocidnost u hrvatskoj politici (7. deo)

Vasilije Đ. Krestić: Gde stanuje genocidnost u hrvatskoj politici (8. deo)

Vasilije Đ. Krestić: Gde stanuje genocidnost u hrvatskoj politici (9. deo)