Vasilije Đ. Krestić: Gde stanuje genocidnost u hrvatskoj politici (4.deo)

Datum objave: ponedeljak, 30 maja, 2016
Veličina slova: A- A+
Vasilije Đ. Krestić
Vasilije Đ. Krestić

SPREMALI SU VARTOLOMEJSKU NOĆ ZA SRBE

Eugen Kvaternik, pored Ante Starčevića najugledniji prvak pravaša, izjasnio se za uništavanje Srba, koje je nazivao „nakotom vere” pravoslavne

S namerom da se domognu Bosne i Hercegovine, da njima poprave svoj geopolitički položaj, hrvatski političari, i to ne samo pravaši Ante Starčevića, već i narodnjaci biskupa Josipa Jurja Štrosmajera, i njihovi kasniji naslednici, sve do naših dana čitavu državnu politiku zasnivali su na temeljima hrvatskog državnog i povijesnog prava. Prema postulatima tog prava, na hrvatskoj državnoj teritoriji postojao je samo jedan, i to hrvatski politički – mi bismo danas rekli konstitutivni – narod. Svi stanovnici Hrvatske, bez obzira na etničku i versku pripadnost po tom pravu činili su jedinstven hrvatski politički narod. Srbi su po tom pravu i toj politici bili deo hrvatskog političkog naroda. Tretirani su kao pravoslavni Hrvati. Nije im priznavana politička individualnost. Hteli ili ne, morali su da budu Hrvati. Onima koji nisu bili spremni da se povinuju toj politici, koji su insistirali na očuvanju svoje nacionalne posebnosti, otvoreno je zaprećeno još 1866. godine, i to od Štrosmajerovih sledbenika, da će ih Hrvati svim silama goniti, da će primeniti sva sredstva kojima će ih prisilili da postanu deo hrvatskog političkog naroda, da ne budu Srbi.

Josip Juraj Štrosmajer
Josip Juraj Štrosmajer

Kad je izbila revolucija 1848, Srbima u Dubrovniku zapretila je opasnost. Hrvati su im otvoreno rekli da će ih sve u crkvi zapaliti. Dubrovački prota Đorđe Nikolajević napisao je 22. marta 1848. dalmatinskom vladici Jeroteju Mutibariću: „Ovom prilikom samo ukratko usuđujem se saobštiti, kako smo mi ovdje u Dubrovniku, odkako je konstitucija proglašena, umjesto veselja veličajši strah podnijeli, budući su nam javno i u oči prijetili, da će nas na najmanje komadiće isjeći”. Na sreću, kad se u Boki saznalo za pretnje, Srbi u Dubrovniku bili su spaseni. Nikolajević je o tome napisao: „Glas ovaj stigne u Kotor, gdje su pravoslavni Srbi mnogo pretežniji. Kotorski Srbi poruče Dubrovčanima, da ne tiču tamošnju braću, jer ako taknu i jednoga, oni ni jednog katolika ostaviti neće. No i ova pretnja razjarene Dubrovčane nije mogla ukrotiti, dok im ne stigne drugij glas, koji u slučaju obistinjenja ne bi imao šale, da se pod gradom Budvom ukrcalo u brod deset iljada Crnogoraca, koji dolaze Dubrovčanima u pohode, i da ih pitaju, šta će oni sa Srbima.”

I u samom Zagrebu Srbima  je 1848. godine zapretila velika opasnost. Po svedočenju Anastasa Popovića, poznatog i uglednog zagrebačkog trgovca i predsednika tamošnje srpske pravoslavne crkvene opštine, kritičan trenutak po Srbe nastao je u času kada se u Zagrebu o saznalo da su Srbi na Majskoj skupštini u Sremskim Karlovcima izabrali vojvodu. Tim povodom u Zagrebu je zavladalo veliko nezadovoljstvo i skoro je „do toga htelo doći da sve Srbe pokolju”. Pokolj je zapretio i srpskim deputatima koji su se posle Majske skupštine našli u Zagrebu. Dr Konstantin Peičić o tome je zapisao: „Moja je zasluga što sam smirio u Zagrebu srežane (pandure) Šokce, koji su na Srbima deputatima vartolomejsku noć spremali bili, zato da im bana Jelačića šizmatički patrijarh naš ne inštalira i ne povlaši (posrbi)”.

Zbog toga što hrvatska Stranka prava nije priznavala nacionalnu posebnost Srba u Hrvatskoj i što ih je prisiljavala da budu pravoslavni Hrvati, na šta oni nisu pristajali, Eugen Kvaternik, pored Ante Starčevića najugledniji prvak pravaša, izjasnio se za uništavanje Srba, koje je nazivao „nakotom vere” pravoslavne. U pismu napisanom 22. juna 1869. hrvatskom političkom prvaku iz Dalmacije don Mihovilu Pavlinoviću, Kvaternik je o Srbima, koje je označavao kao „najoštriji nož” u rukama hrvatskih neprijatelja, između ostalog napisao: „Otvoreno velimo dotičnim, da će znati hervatski narod osvetiti takovo izdajstvo, uništiv takovi nakot vere, koja je kadra iz ljudih učiniti izdajice kervi i svetinjah svakom narodu najmilijih”. Ako se Hrvati tako budu ponašali prema Srbima, tvrdio je Kvaternik, „ne od Drave do mora, nego od salcburgtirolskih alpah do Kosova i Albanije vijati će se doskora zastava čiste, neoskvernjene Hervatske”.

Zato što Srbi nisu pristajali da budu Hrvati pravoslavne vere, i Starčević je, poput Kvaternika, samo godinu dana kasnije, nagovestio put kojim će ići Hrvati u rešavanju srpskog pitanja, u stvaranju velike i etnički čiste hrvatske države. Starčević je 1870. napisao: „Narod hervatski neće trpeti, da ta sužanjska pasmina oskvernjuje svetu zemlju Hervata.”

Poput Kvaternika i Starčevića, ugledni hrvatski političar Frano Supilo smatrao je da se pitanje Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji može i mora rešiti, ako nema drugog načina, njihovim fizičkim uništavanjem.

Nastaviće se

Vezane vijesti:

Vasilije Đ. Krestić: Gde stanuje genocidnost u hrvatskoj politici – 1.deo

Vasilije Đ. Krestić: Gde stanuje genocidnost u hrvatskoj politici – 2. deo

Vasilije Đ. Krestić: Gde stanuje genocidnost u hrvatskoj politici – 3.deo

Vasilije Đ. Krestić: Gde stanuje genocidnost u hrvatskoj politici (5. deo)

Vasilije Đ. Krestić: Gde stanuje genocidnost u hrvatskoj politici (6. deo)

Vasilije Đ. Krestić: Gde stanuje genocidnost u hrvatskoj politici (7. deo)

Vasilije Đ. Krestić: Gde stanuje genocidnost u hrvatskoj politici (8. deo)

Vasilije Đ. Krestić: Gde stanuje genocidnost u hrvatskoj politici (9. deo)

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top