
Sandra Blagić: Svaka humka ima jednu Jelenu, Stoju, Milicu, Aleksu, Radu, Stojana, Milana, Jovana
Kiša neumorno pada a vjetar fijuče i probija do kosti. Probija do same duše koja se smrzne čim vidi humke Donje Gradine. Nepregledna polja sa grobnicama kojih ima na stotine. Kiša koja pada nije kiša već suze naših mučenika čije su kosti još uvijek prekrivene travom. A njihove duše sa Gospodom stoje. Stoje i gledaju potomke, poštovaoce kako se odnose prema njima. Stotine ljudi i djece koračaju stazom od tucane cigle i ne znaju gdje su došli. Ne znaju da hode po kostima pradjedova, kostima djece, baka i majki. Nema više tišine…čuje se smijeh, vrisak, cika, aplauz. Slabo se čuje molitva i poj sveštenika, slabo se čuju oni koji bi













