Galka

Datum objave: ponedeljak, 13 maja, 2019
Veličina slova: A- A+
MILICA ERCEG — GALKA: Ostao nemir vječiti…
MILICA ERCEG — GALKA:
Ostao nemir vječiti…

Po vazdan sjedi pred kapijom. Zabrađena do očiju crnom pletenom ubradačom, naslonjena na staru štaku, kroz debele naočare luta mutnim staračkim pogledom niz ulicu kao da nekog čeka.

Život je učinio svoje. Uvelo glatko tamnoputo lice s kojega rumen ni u snu nije silazila, istanjile i pobijeljele teške pletenice vrane kose, zbog koje su je momci iz milja prozvali Galka, a krupne oči boje prezrelih trešanja usitnile i utekle u glavu.

Svježa su još samo sjećanja i rane ljute zbog kojih je poslije Drugog svjetskog rata pobjegla ispod Dinare da ovdje u sremskoj ravnici potraži lijeka, potraži mir i zaborav.

Smirila se Milica Erceg u Surčinu, ali ostao nemir vječiti zbog onoga što je doživjela i preživjela u Rujanima, zbog petogodišnjeg sina Ilije kojega je četrdeset i pet dana mrtvoga dvorela u jami Ravni dolac i na kraju morala ostaviti u ledenoj tami bezdanice pune ljudskog mesa:
„Ne pamtim ti ja godine, moja dušo, mnogo ih bilo i sve teža od teže — najlakše bi mi bilo da svaku zaboravim. Znam da sam u dvades i trećoj rodila moga Ilu, a on bio u šestu kad se zaratilo i zlo nastupilo, pa ti sad kontaj.

Udadog se za sirotu, za Pera Ercega, dvades i petoro čeljadi bilo u kući kad sam ja došla. Poslije se izdijelili, ali od sirotinje može biti samo još veća sirotinja.

Ne znam je li se Ile bio i rodio kad moj Pero ode u Belgiju. Tamo se tada odilo da se kamen zaradi…
Vrati se čemeran i kaza da će zlo biti, da se rat sprema i da srpskoga uva uteći neće ako Rvatima vlast u ruke dopane. Ne vjeruju mu. Kako će komšija i prijatelj dići ruku na komšiju i prijatelja!?
On samo ćuti i vrti glavom, a briga mu sve više na čelu.

Zarati se. Dođe nova vlast. Pero i dalje ćuti i samo žalovito pogleduje Ilu. Svi zaboravili njegove riječi a već se čuje o ustašama i zlostavljanju Srba.

Nekako na dva-tri dana uoči Ognjene Marije bijasmo otišli u Žaroviće da kosimo i sijeno skupljamo. Skupi se tako velika moba, po dvadesetoro-tridesetoro, što kosača, što plastilaca, pa se ostane po tri, po četiri dana dok se sve ne uradi i ne ugrabi prije Ognjene Marije i Svetog Ilije. A pogodila se ora i sušilo…

Jedna cura, Rvatica, tu blizu čuva konje seoske i povazdan s nama. Prizovemo je na ručak i častimo i sve lijepo i mi s njom i ona s nama.
Eto nje uoči Ognjene Marije, ide nevesela i sa čela joj se izdaleka čita da jeste nekakvo zlo:
‘Bište, Ercezi, kukala vi majka, poklaće vas ko janjce samo ako im ruku panete! Spasavjte se kud vas oči vode i noge nose…’
Zbori, a suze joj same vrcaju na oči. Čula ona nekako i dotrčala da nam kaže.
Moj Pero i još neki mlađi odma uz planinu. Pobjegoše u Razdolje, na katun. Oni stariji neće. Ne vjeruju: kako će biti da neko ruku digne na nedužna.

Nema više čekanja. Potrpasmo stvari na kola, dvoja-troja bilo, i taman da krenemo kućama kad izbi patrola ustaša. Vidimo ig izdaleka, idu na biciklima, a mi potjeraj konje na priječac, ima tu jedna lokva velika, pregaziše pusnici — ko, mladi i bijesni — umakosmo ustašama…

U selu nas dočekaše drugi. Poskidaše i odvedoše muškiće. Čujemo da je i druge pokupilo, ali kome, rano grdna, na um pada da nijedan više kuće neće gledati.

Svu noć drkti i strecaj kad će na vrata. Ile mi u krilu, kukavac, zaspao, a sve se breca i steže me oko ruku kao da se otima nekome.

Ujutro osvanuo žaropek kako to umije samo na Ognjenu Mariju. Ja poranila. Ilu za ruku i nekakvu nesretnju jagnjad zajmila na pašu. Ne potraja, eto mi komšinice, Rvatice, Kate Odak:
‘Ajde, bona, Milutinovka (tako me zvali po rodu, ja sam ti, moja dušo, od Milutina iz Bojmunata), uzmi to dite i bižite kud znate, neka janjaca nek ig vuci kolju — spasavaj dite, zlo se neko sprema…’

Moli me prosto, a ja, jadna, neću, ne vjerujem joj, bog da mi oprosti, no iskupim jagnjad pa sa Ilom opet kući. Smeo mi se mozak, ne razabiram ko mi je dobrotvor i sve utuvila u glavu da nijesmo nikome dužni i da nemam rašta bježati.

Samo što smo došli kući, eto Jakova Šukera zvanog Šuklica. Veli: da ideš u kuću Gligića da upišu u spisak tebe i dite. Ne breči i ja se, kamen, još nadam. Lednu me kad viđeg kako Božo Jureta i Stajo Perić izgone moje strine sa djecom.

Dotjera nas u Gligića kuću. Ona krcata. Pište đeca, vrište žene, a tabornik Niko Jureta se nadvikuje sa njima. Moja dušo, vidim, sve naše komšije, ispoganili se i izopačili pa ne poznajem nijednoga. Breči Ivan Pašalić, zvani Broco, pa neki Radić, zvalo ga Ćoro — mili bože kao da smo im krvnici.
Oprla vatra u tjeskobi. Duša se dijeli od žeđi. Ile mi, kukavac, pišti i zapomaže.

Vidim Ninu Pašalića i molim ga: daj, Nine, ako znaš za boga, donesi mi malome kap vode, ne griješi dušu…
On, jok! Kao da me i ne poznaje. Eno ga i danas živog u Livnu. Tužila sam ga poslije rata, jedanaest puta sam bila na sudu u Mostaru, ali mi ne pomaga, više se njemu vjerovalo, a pušti mi dijete, grešna mu duša, da mi umre žedno…

Umiruju nas. Zbore da će nas voditi u Srbiju za muškijema, da će nas kamionima…
U jedno doba, biće da je bilo podne, vele nema kamiona, pješke moramo u Srbiju. Kako pješke u Srbiju, crni mi, kako će đeca jadna, već popadala od žeđi i strave, ni plakati ne mogu.

Okrenuše nas uz brdo. Planini. Jedan Guja, zaboravila sam mu ime, strva mu se ne znalo, zvalo ga Eger, ide pred nama i nosi klepku, zveči kao predvodnik. Bio mu tu i brat Nine.

E, kad nas povedoše planini kaza nam se odma kud su nas naumili. Žene, one starije i zrelije kliknuše pjesmu. Mili bože kad se stvori vresak: jedne pjevaju, druge kukaju, djeca vrište kao na vatri, uzmutila se nepuštana stoka, ržu povezani konji, riču volovi, ustisali psi — zemlja se prolama od silnoga plača i leleka, kosa na glavi da ti se digne. Ustaše pokušavaju sve to da nadviču. Psuju, prijete i guraju nas da kročimo brže.

Kako brže kad se uzela snaga, što od straa, što od žeđi i vrućine — žeđ najteža.
Naiđosmo pored jednog poila. Vodeni dolac ga zovemo. Djeca jadna grnuše ko janjci na solilo pa popadaše oko one vode da piju onako glavačke, a ustaše poletješe kao vuci za njima pa počeše da viču:
‘Alt, alt…!’

Onda zasuše i da pucaju preko njig. Ona sirota prsnuše i razbježaše se cvileći — ne dadoše im da se napiju i okrijepe. Za nas starije ni zbora nema.
Dotjeraše nas do Sajdine pećine i nakrcaše unutra. Sve nama popada od umora ko snoplje.

Ali, nema počinka. Niko Jureta poče da proziva:
‘Bačkovići i Boškovići, naprijed!’
— Kud će nas, nevo, crna? — pitam ja jetrvu.
— U jamu, u Ravni dolac, crna kukavice — veli mi ona.

Kako je ona to izustila, ja više ništa ne znam šta je sa mnom bilo. Kazivalo mi poslije da sam pala onaj momenat, da sam nama umrla, da me onako mrtvu odvuko Broco Pašalić i gurnuo u jamu, a zamnom i nesretnjoga Ilu…

Grotlo jame Ravni dolac pola vijeka kasnije
Grotlo jame Ravni dolac pola vijeka kasnije

To ti je cijela istina, moja dušo, zborim ti ko da ću nama umrijeti. Ništa ja nijesam znala…
Kad sam se osvistila, vidim mrak i studeno mi:
Crna ja, iđem kući vatru ložit i konju položit — izutig i segnug da se dignem, ali me nešto pritislo sa svig strana i ne da mi ni da dišem.

— A, crna Milutinovka, kakva kuća i kakvi jadi, nijesi u kući no u jami — u Ravnom Docu. Evo šesti dan kako si bila mrtva — zbori mi iz mraka odnekud Cvita Bošković.
— Kakva jama, crna kukavice, a di mi je Ile? — vrisnug ja i u mraku počeg da razaznajem mrtva tijela, pritisla me sa svig strana.

— Mama! — pisnu moj Ile, leži blizu mene.
— A, crna srećo, jesi li živ?
— Jesam, mama, ne boli me ništa. Daj da te poljubim…

Mrdnug se nekako i izvukog malo. Ne boli me ništa, ali pretrnula i onemoćala. Mili bože, jeka i lelek na svaku stranu. Pored mene leži mi strina, ječi, živa, a mali joj na prsima.
Primakog se nekako do moga Ila, a njemu kukavcu sva desna strana glave razbijena i desno mu oko ispalo, visi… Gleda me onim zdravim okom i pruža rukice, ne može da se makne, slomljena mu i desna noga.

Sagnug se. On me poljubi i nasloni mi se na krilo:
— Mama, oće li doći tata da nas izvadi? — pita iznemoglim glasom.
— Oće, sine, oće zborim ja i prolijevam suze, mili bože, srce oće da mi pukne.
— E, daj da te još jednom poljubim — reče još tiše, ali ne diže glavu.

Ja se sagog nama da mi ne vidi suze. Kad se malo okuražig, podigog mu malo glavu da ga poljubim, a on mrtav!
Tri sam ga dana poslije držala u krilu i ljubila mrtvoga, nijesam vjerovala ni dala da mi ga maknu iz ruku…

Prođe tako, po prilici, još osam dana. Bio dan, bila noć, nama svjedno, dolje gotovo isti mrak. Otvor gore na jami izgleda baš ko mjesec, kapa muška ga, čini mi se, može pokriti. Jedan dan eto neko nad jamom. Došlo nas vaditi.

Zovu odozgo, namaljaju se — glave im koliko jabuke. Kuraže nas. Vele, nema ustaša. Zbore da su iz Čaprazlija. Srbi. Nabrajaju i imena. Jovo Radić, Mile Maljković, brat Jovin, umro je, zaboravila sam mu ime…
Neki se počeše odazivati i radovati.

— Šutite, jadili se, vidite li da su ono ustaše. Eno ga Eger. Poznajem mu glas — zborim im ja.
Oni odozgo počeše da spuštaju konope i viču da pokupimo pare i drugo od mrtvig da barem to ne ostaje i propada u jami. Neki počeše preturati po džepovima. Vidim vade, svak tužan ponio ako je imao i pričuvao dinar za crni dan.

— Ne, majka vi kukala, ono su šokci, prevariće vas — opet im šapćem ja.
— Ja oću, ja iđem — zbori sin Luke Lalića, Marko mu, čini mi se, bilo ime.
Momak, petnaesta mu godina bila, lijep, dva se oka odvojiti od njega ne mogu.

Sveza se i ode. Za njim i cura Bilanova — Sava Vulić. Mili bože, ljepote joj se nagledat ne možeš. Ona kukavica imala momka šokca pa veli: ja idem, neka su i ustaše, neće oni mene.
Ode i sin Marka Lalića, Puljiz ga zvali, a Duško mu, čini mi se, bilo ime. Drugi neće niko.

Ne potraja, kad gore grunuše puške i ona dva momka nama vratiše mrtve u jamu. Potraja, potraja pa baciše i curu. Nju živu. Pade gola kao od majke. bog sami zna šta su sa njom radili…

E kad onda zagrmješe bombe i kamenje! Samo sam stigla rukama glavu da pokrijem i sklupčam se. Opazig samo da me nešto u pleći pogodi. Mislim kamen. Kad se sve smiri, pogledam, kad ono jedna bomba kako je pala na onu gomilu mesa, odskočila i udarila me u pleći, ali ne puče.
Gledam je, krvnicu, a ona baš ki kačamar.

Dođe mi prvo da je uzmem i trsnem u stijenu. Da prekratim muke. Onda prosto kao da mi neko kaza: ti ćeš preteći!

Od toga momenta ja sam utuvila u glavu da mi je suđeno da preživim. Besprimjetno, da ostali ne opaze, bombu sam privukla i sklonila je ispod sebe. Ponekad kad bi ko umro, prestravim se da ću ja ostati jedina živa, da sama skapavam, ali mislim — bomba je tu.

Govorim i ostalima da ću ja izaći, da se meni kazalo da ću preteći, a đeca jadna zatuže: nevista, mi ćemo s tobom…
— Oćete, srce moje, sve ću ja vas izvaditi — obećavam im ja, ali ona, jedno po jedno, pomriješe za nekoliko dana.

Posebno oni muškići. Umrije i strina mi Anđa i nesretnji joj Vlajko, ne skida ga sa prsi…
Dani prolaze. Nema sna, nema gladi, samo žeđ pusta i studen da srce pukne. Krpama brišemo i skupljamo rosu sa stijena i kad iz toga iscijediš kap vode u usta — mili bože te sreće.

U jedno doba neko nađe i jednu malu šerpicu. Usput su bili pokupili i u jamu bacili i jedno čobanče koje je u torbi nosilo šerpu da namuze pomalo jamuže od ovaca. Nađosmo na jedno mjesto da se voda slijeva i kaplje sa stijene i onda tu satima čekamo da se nakapa po kašika vode…

Sve bi dobro dok uzgamizaše crvi. Mile uz stijenu i padaju odozgo, mili bože, baš ko grad. Od tog zla se odbraniti ne možeš, mili na sve strane, sve se zabijeljelo i gamiže, gamiže…
Drugi se žale i na uši. Mravinjak uši, a ja jok, ne opažam ig pa uobrazila da je i to neki znak da ću preteći.

Jednog dana čujemo negdje gore oko jame zvono. Čini Janja Lalić:
— Ja ću sad da zovem. Neka nas sad pobiju da ne griješimo i crvi nas žive ne jedu…
— Ne, crnila se, ne javljaj se — branim joj ja i kazujem da su to šokačke ovce, poznajem ja Odakovo zvono.
Ne sluša ona. Poče da zapomaže. Ne potraja, pa se nad jamu neko nakloni i poče da doziva.

Jeste Odak, Šosmin sin. Lijep mladić bijaše. Znam ga, čuvali zajedno. Poznao i on nas i po imenu poče da nas doziva. Onda baci dva komadića somuna, baš ko dvije šibice. Jedan meni dođe u ruke. Probam. Ne mogu. Kamen studeni. Pružig ga nekome drugome:
— Na, jedite ako možete, ja sam posvećena, neće mi duša ni leba…
Ono momče, ma izumila sam mu ime bog mu mjesto u raju dao, ode i reče da će sjutra doći vaditi nas. Nas kukale malo ogrija nada, ali opet svu noć strepimo da će opet banuti ustaše da nas dotuku.

Ne znam posigurno kako je bilo. Po prilici, Šosmin sin ispričao uveče šta je čuo i vidio. Šosmo nama to prijavio u talijansku komandu i otuda stigla naredba da se živi izvade iz jame.
Dođoše u neko doba. Zovu odozgo. Spuštaju konopac. Ma, opet ustaše, tako mi rana Ilinig. Neće niko da se vezuje. Ostaćemo tu da skapljemo i da nas crvi žive oglođu, nećemo da nas opet mrcvare.

Oni odozgo zovu, ma poznajemo, brate, ima i našig komšija — i od onig koji su nas gonili do jame. Neko i pušku pokazuje i obećava da nas niko mrko pogledati ne smije, da će nas nama u bolnicu.
Najposlije Ljuba Lalić pregnu: iđem, smrt i ovako i onako…
Vezuju je Stana i Ševerinuša, a što ja mislim teško im bilo da nas izvade — nijedno preko dvades kila nije imalo.

— Javi, Ljube, šta je čim izađeš — dovikujemo za njom dok kao kakva prnja zamiče ka otvoru.
Kako da javi, kukavica. Čim je ugledala sunce i arija je dovatila nama pala.
Dođe red i na mene. Izvukoše me. Okreću mnozina glavu od mene, ko od smrada, ko od stida, a ja i dalje tvrdo mislim da će nas dotući i ponovo baciti u jamu. Big to i da im kažem, da požure i ne čekaju da se mučimo i lipsavamo ovako od žeđi. U grlu oganj živi, riječ zametnuti ne mogu.

Tako bi, po prilici, nekako i bilo da se tu nije zadesio jedan žandar, Vinko ga zvalo, šokac, ama čoek. On zapeo pušku i zaprijetio da će on suditi ako ikome od nas dlaka sa glave fali. A čuli smo da je jedan tražio da njega spušte u jamu da nas potuče i pokolje. Znam mu ime, ali ga neću imenovati — nijesam ušima čula, a greota je i od boga sramota i za đavola rđavu riječ nepravedno reći.

I, tu se Vinko ispriječio i ne dao progovoriti.
Poslije smo mu se, duše mi, odužile i pripazile njegovo dobročinstvo. Mi jamarice smo mu, po prilici, glavu spasile. Pričalo se kako ga uvatilo i naumilo ga bilo ubiti devet da ima na ramenima: ustaša i krvolok kao i svaki drugi. Mi, bogomi, ne dadosmo, no pismo tome ko se pita i kaži sve kako je bilo, te crnoga Vinka, vazda mu bog pomogao, kurtališi…

Izvadiše nas tako, moj brate, to ti je cijela istina, sve je tako bilo, ali neće Glišo. Neće i bog. On, kukavac, bio skrenuo. Nije što malo, no potpuno presvrnuo, neće živ iz jame. Džaba priča i ubjeđivanje, džaba ga i mi zovemo. Utuvio u glavu da su to ustaše i da će nas sve pobiti i nema sile da se privati konopa. Tek u zlo doba je pristao, ali čim ga izvadiše, odvojiše g od nas.

Naumili da nas vode u selo, ali se samo nas tri-četiri opiremo na noge. Ostale ni s mjesta. Najposlije dovedoše magarad te potovariše one koje nijesu mogle ići.
Smjestilo nas u kuću Boškovića. Tu nas jedna Iva, šokica, najprije okupa i opra, pokoj joj duši po sto puta kao i mojoj majci. Bila to nevjesta nekoga Marka Šibenika, ali da nas je sve rodila ne bi tako oko nas poradila.
Sve nas presvuče u nekakve aljine čiste. Onda zaredi da nas češlja i čisti mravinjak ušiju. Mene iščešlja, iščešlja, pa me poljubi u glavu:
— E, mirisna moja glavo, ti mi jedina nemaš vaški…

Šta je to bilo, ja ne znam, tek na mene vaške nijesu išle. To je bilo nekakvo čudo božje. Ma, ima boga i gotovo — nas je samo nekakva sila nebeska spasila i ništa drugo. Bog ćeo da nas sačuva za ukor živima i sramotu zlotvora — da se zna i pamti kako je bilo.

Da nije tako, grdna rano, zar bi Stana pretekla a bila noseća, u osmom mjesecu, i dolje u jami pobacila mrtvo dijete. Ili Prndža i Ševerinuša. Isto bile noseće i poslije se normalno porodile. To, dušo moja, može samo Bog i njegova nekakva velika sila koja je jača od zla i poganstva ljudskoga na zemlji…

*    *    *

Kazivanje Milice Erceg, baš kao i svih ostalih preživjelih iz jame Ravni dolac i sa drugih gubilišta, koje sam tada zatekao žive, zapisao sam u ljeto 1990. godine. Njeno rvanje sa životom i strašnim uspomenama potrajalo je još sedam godina, a na vječni počinak je krenula s neprebolom na teško ranjenom srcu: umrla je  s velikom nepravdom što  pravda i zaslužena kazna  nikada nije stigla one koji su je gurnuli u taj pakao na Dinari i na tako svirep način  umorili njenog jedinca i još dvjesta troje nejakih i nedužnih.

 

budo-ognjena_marija_livanjska.jpgZahvaljujući dobroti autora, preneseno iz knjige:
Budo Simonović: „Ognjena Marija Livanjska“

 Knjiga je posvećena ustaškim pokoljima nad Srbima u Livnu i okolini, odnosno u selima na rubu Livanjskog polja, počinjenim u proljeće i ljeto 1941. godine, a ponovljenim i u najnovijim ratnim sukobima na tom području, posebno tokom 1992. i 1993. godine. To je priča o 1587 žrtava, pretežno djece i nejači, mučenih i na najzverskiji način pobijenih na gubilištima u okolini Livna. O tome govore preživjeli sa tih gubilišta, posebno preživjeli iz nekoliko jama, čije je kazivanje svojevremeno inspirisalo i Ivana Gorana Kovačića da napiše svoju glasovitu poemu „Jama“. O tome govore ne samo Srbi, žrtve ustaškog genocida, nego i brojni inovjerci – Hrvati i Muslimani, časni i čestiti ljudi koji u tim ljutim vremenima, kako 1941. tako i devedesetih godina prošlog vijeka, nisu gledali ko se kako krsti i šta je kome na glavi. Knjiga je stoga strašno svjedočanstvo o zlu, optužba za sva vremena, ali i trajni dokument o veličajnim primjerima dobrotvorstva i žrtvovanja čovjeka za čovjeka. Izdavač knjige „Ognjena Marija Livanjska“ (četvrto dopunjeno i prošireno izdanje) je kompanija „Nidda Verlag GmbH“, odnosno „Vesti“, najtiražnija dnevna novina u dijaspori.
Biografski podaci o autoru:

Rođen u selu  Osreci – Manastir Morača, 15. oktobra 1945. godine. Završio Filološki fakultet u Beogradu, grupu za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Tri godine potom radio kao profesor u gimnaziji „Slobodan Princip – Seljo u Sokocu na Romaniji, a onda se posvetio novinarstvu (počeo u sarajevskom „Oslobođenju“, zatim u TANJUG-u, „Politici Ekspres“, „Ilustrovanoj Politici“, „Politici“ i sada u Frankfurtskim „Vestima“).
Do sada objavljene knjige:
– „MIJAT I MOJSIJE“ (1988).
– „DO SMRTI I NATRAG“ (1988),
– „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ (tri izdanja od 1991. do 1997),
– „NEDOHODU U POHODE“ (1994),
– „ZEKO MALI“ (tri izdanja od 1997. do 2001),
– „ŽIVOT NA SEDAM ŽICA“  (1998),
– „NIKAD KRAJA TAMNICAMA“ (2002),
– „ZADUŽBINA PATRIJARHA I VEZIRA“ (2006),
– „RIJEČ SKUPLjA OD ŽIVOTA“ (2006).
Priredio i zbornik „125 GODINA NOVINARSTVA I 50 GODINA UDRUŽENjA NOVINARA CRNE GORE“ (1996. godine).

 

Vezane vijesti:

Promocija knjige „Ognjena Marija Livanjska” u Hramu Svetog Trifuna u Beogradu

RTRS – PEČAT – 20. oktobar 2011. – Reportaža o stradanju Srba 1941. u jami Ravni Dolac, Livanjsko polje

SLUŽEN PARASTOS SRBIMA BAČENIM U JAMU RAVNI DOLAC

Promocija knjige “OGNjENA MARIJA LIVANjSKA” u Svetosavskom kulturnom klubu u Banja Luci

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top