
Dragoslav Bokan: SENKE NEZABORAVLjENIH PREDAKA
Mili moji! Najdraži i najbliži, a, opet, tako beskrajno daleki PRECI naši! Koliko ste muka pretrpeli, koliko bola podneli, koliko strahota preživeli, da bismo ja i moja deca (i deca moje dece i vašeg potomstva) postojali! Ne znam vaš lik, čak ni od onih prošlovekovnih, ali osećam neopisivu ljubav i bliskost sa vama, više mojima od svih mojih. Tatina majka, lepa Sofija je umrla na porođaju u kninskoj bolnici, davne 1934. godine, zajedno sa bebom, kada je njen i moj Ilija imao samo godinu dana. I sahranjena je negde na samom kraju groblja na kome nisam nikada bio, niti ći ikada kročiti na njega. Groba ionako, odavno još, nema… Mamin đed Dušan













