
Marko S. Marković: U davne dane
U davne dane U davne dane zveri i ljudi, u strašno vreme mržnje i mraka, pred stroj za paljbu, izvede Nemac, tek probuđenog, bosog dečaka. K’o crne ale, zinuše cevi, gladne za zadnjim detinjim dahom… Tad osmeh sinu na malom licu, a krvnik stade, zaleđen strahom. „Da li vi mene plašite, čiko, što sam u tuđem jabuke brao? Il’ što sam prosjaku, krišom od majke, najbolju očevu košulju dao? Il’ što sam lani zasp’o u hladu, a ovce ušle u mlado žito? Ili što nisam sva slova znao, kada me juče učitelj pit’o? Al’ biću dobar, evo, reč dajem! -zašto se oni mršte toliko? Šta ono čine, zar puške pune?













