Spasih dušu svoju

Sve ono što se u Drugom svjetskom ratu, posebno u prvoj ratnoj godini, zbivalo u Livnu i okolini, samo je neodvojivi dio paklenog nauma Anta Pavelića koji se u Vatikanu zakleo da će na Balkanu udariti branu pravoslavlju, da će stvaranjem čistokrvne Nezavisne države Hrvatske napraviti neprelazni bedem širenju pravoslavlja na zapad, ali i moćnu odskočnu dasku za širenje rimokatoličke vjere na istok.

I livanjski Srbi su se našli na onom stravičnom spisku od 1.885.943 srpske duše koje su ustaše naumile ukloniti iz Hrvatske po bilo koju cijenu. Oni su, kako piše Viktor Novak u svojoj čuvenoj knjizi „Magnum crimen“  „imali da priđu ili ‘vjeri djedova’, ili da ih se ukloni iz NDH i to ili emigracijom u Nedićevu Srbiju ili odašiljanjem Bogu na istinu, sa spasenim i nespasenim dušama…”

A vodeća ustaška perjanica, doglavnik dr Mile Budak je julskih dana 1941. godine, odnosno uoči najmasovnijih pokolja i najmonstruoznijih zločina, harangirao od skupa do skupa i pozivao na istrebljenje Srba pod novom krilaticom: ili se pokloni ili se ukloni. Ostale su zapisane njegove riječi koje je 20. jula 1941. godine izgovorio u Pakracu:

„Vi dobro znate i za onu narodnu: ‘Jednoga Vlaha posadi i pogosti za stolom, a drugoga sveži u vreću i sjedi na njega. Što ti onaj misli pod stolom, isto ti misli i onaj za stolom’. Zato zapamti i ovo: S Vlahom (tj. Srbinom) jedi samo pola zdjele, a od pola zdjele ubij ga zdjelom po glavi, jer će i on tebe…“

Koji dan kasnije u Gospiću, međutim, Budak se nije bavio aluzijama i „narodnim izrekama“ već je sasvim direktno objelodanio kako su naumili očistiti Hrvatsku od Srba:

„Jedan dio Srba ćemo pobiti, drugi raseliti, a ostale ćemo prevesti u katoličku vjeru i tako pretopiti u Hrvate…“

„Ovo ima biti zemlja Hrvata i nikog drugog — grmio je tih dana i ministar dr Milovan Žanić — i nema te metode koju mi nećemo kao ustaše upotrebiti da načinimo ovu zemlju zbilja hrvatskom i da je očistimo od Srba koji su nas stotine godina ugrožavali i koji bi nas ugrozili prvom zgodom…“

A stožernik dr Viktor Gutić već u maju 1941. godine upozorava da se san o „Svetoj i Božjoj Hrvatskoj“ ne može ostvariti bez „grandioznog djela čišćenja Hrvatske i  Bosanske Krajine od neželjenih elemenata“, likujući istovremeno zbog propasti Jugoslavije:

„Nema više srpske vojske! Nema više Srbije! Nema gedža naših krvopija, nestalo je ciganske dinastije Karađorđevića pa i kod nas — uskoro — drumovi će poželjeti Srbalja, al’ Sbalja više biti neće. Izdao sam drastične naredbe za njihovo potpuno ekonomsko uništenje, a slijede nove za potpuno istrebljenje. Ne budite slabi ni spram jednoga. Držite uvijek na umu da su to bili naši grobari i uništavajte ih gdje stignete, a blagoslov našeg poglavnika i moj neće vam uzmanjkati. Svaki koji se za njih bude zauzimao postaje samim tim neprijatelj hrvatske slobode… Srbi neka se ne nadaju ničemu i za njih je najbolje neka se isele, neka ih nestane iz naših krajeva…“

Ovim zlokobnim riječima dr Gutić je koji dan kasnije pridodao i poruku da „Srbija ima da bude samo sabiralište Srba iz Hrvatske, odakle će sve odvesti Njemci u Sibir…“

Viktor Novak veli da „način katoličenja u NDH predstavlja jedinstven primjer novovjekog oživljavanja srednjeg vijeka — ogromno, masovno ubijanje ljudskih savjesti, koje po svom zločinačkom aspektu i metodi rada odgovara potpuno svim mogućim zvjerstvima kojima se ustaštvo poslužilo pri čišćenju NDH od srpstva i pravoslavlja…“

A da je katolička crkva bil ideolog zla i krvoprolića, da su mnogi smjerni pastiri pod svešteničkim odorama krili krvave noževe i sa oltara pozivali u pohode na srpsku djecu, pored drugih bezbrojnih primjera, uvjerljivo govore i ova dva primjera koje takođe navodi Viktor Novak u svojoj knjizi:

„U ovoj zemlji ne može više da živi niko osim Hrvata — riječi su šefa Vjerkog odsjeka fra Dionizija Juričeva — jer ovo je zemlja Hrvatska, a tko se neće pokrstiti, mi znademo kud ćemo s njim. Ja sam u ovim gore krajevima davao očistiti od pileta sve do starca, a ako bude potrebe, učiniću i ovdje, jer danas nije grehota ubiti ni malo dijete od 7 godina, a koje smeta našem ustaškom poretku. Mi danas treba da budemo svi Hrvati i da se proširimo, a kad se proširimo i ojačamo, ako nam bude potrebno, još ćemo da oduzmemo od drugih. Nemojte misliti što sam ja u svećeničkoj odori, ali da znadete da ja, kad je potrebno, uzmem strojnicu u svoje ruke i tamanim sve do kolijevke, sve ono što je protiv ustaške države i vlasti…“

U isto vrijeme, tačnije 24. jula 1941. godine, župnik Mate Moguša iz Udbine poručio je sa propovijedaonice Srbima:

„Dosad smo za katoličku vjeru radili molitvenikom i krstom, a sad je došlo vrijeme da radimo puškom i revolverom…“

No, valja reći da je u tom sveopštem bezumlju bilo i glasova razuma, da je bilo i onih koji su željeli spasiti dušu svoju i usprotiviti se ubijanjima nevinih, nedužnih i nemoćnih, usprotiviti se progonima i likvidacijama ljudi samo zato što se drugačije krste.

Tako bi se iz jednog „brzojava“ datiranog tih dana moglo zaključiti da je čak i sam Ante Pavelić uvidio da ustaše pretjeruju i da su se katolički sveštenici previše revnosno latili krvavog posla istrebljenja Srba iz Hrvatske. Pobojao se izgleda da će u temeljima „Svete, Božje, Katoličke i Vojujuće Hrvatske“ biti i previše krvi, da će biti uzidano previše srpskih glava. Ne kaže da se sa pokoljima prestane, da se zločini prekinu, već poručuje da se ne mora baš sasvim ispuniti plan o pokatoličenju 1.200.000 Srba — što se, doduše, može tumačiti i kao njegova indirektna sugestija da je bolje što više Srba poslati „bogu na istinu“.

Pravi i istinski primjer pobune protivu zla desio se, međutim, u Zagrebu. Tamošnji kanonik dr Josip Lončar javno je ustao protivu strahovitih zločina nad bespomoćnim Srbima, stavljenim van zakona, i drugim rodoljubima i antifašistima kojima su letjele glave bez sudova i suđenja. U duhu svete božje zapovijesti „ne ubij” on je sa propovijedaonice digao glas i pozvao vjernike da se urazume i suprotstave bezumlju.

Naravno, takva jeretička propovijed plemenitog kanonika nije ostala bez odjeka. Među vjernicima je bilo nevjernika koji su javili gdje treba pa se ponosni sveštenik brzo našao iza brave pod optužbom da je izvršio antidržavnu propagandu i uvrijedio samog poglavnika. Po kratkom postupku, pokretni prijeki sud je 23. jula 1941. godine izrekao smrtnu kaznu „radi uvrede državnog poglavara i radi protudržavne promidžbe…“

Umni, plemeniti i odvažni kanonik je kaznu shvatio kao potvrdu onoga protivu čega se pobunio i odbio je da ište milost od poglavnika, čvrsto riješen da za svoja ubjeđenja život da.

Stvar se, naravno, brzo pročula i doprla do samog pape koji je u Zagreb uputio svog ličnog izaslanika opata Ramira Markonea da kod Pavelića izmoli pomilovanje za Lončara. Poglavnik mu je oprostio život i najtežu kaznu zamijenio sa dvadeset godina teške robije…

Ipak, najsvjetliji primjer pobune protiv ustaških zločina, najjezgrovitiju sliku tih zločina, pa samim tim i najtežu optužbu, predstavlja pismo koje je dr Prvislav Grizogone, Hrvat, bivši ministar i poslanik, član Jugoslovenske narodne stranke, uputio iz Zemuna, 8. februara 1942. godine, lično nadbiskupu Alojziju Stepincu:

„Pišem Vam kao čovjek čovjeku, kao hrišćanin hrišćaninu — počinje svoje pismo ovaj humani čovjek koji je u toku rata održavao tijesne veze sa istomišljenicima Hrvatima, naročito onima iz Splita i Rijeke i, naravno, onima koji su se nalazili u Beogradu. Nakanjujem se mjesecima na to, čekajući hoće li prestati užasne vijesti iz Hrvatske kako bih se mogao sabrati i mirnije pisati.

Punih deset mjeseci kolju se po Hrvatskoj na najzvjerskiji način Srbi i uništavaju se milijarde njihovih imetaka, a crvenilo stida i gnjeva oblijeva lica svakog poštenog Hrvata.

Pokolj Srba počeo je od prvih dana jadne NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE. Gospić, Glina, Gudovac, Bosanska krajina i dr. i traje bez prekidanja do ovih dana. Nije strahota u samom ubijanju svega od reda: staraca, žena i djece, no u ubijanju i strahovitom divljačkom mučenju. Te nevine Srbe su nabijali na kolje, ložili im vatru na golim prsima, pekli ih žive na vatri, spaljivali ih u kućama i crkvama, polijevali ih ključalom vodom i tada polijevano meso derali i solili, kopali im živim oči, rezali uši, nos, jezik, svećenicima rezali nožem bradu skupa sa kožom i mesom, odsijecali im spolovilo i zaticali u usta, vezali ih straga za kamione i onda sa njima jurili, prebijali su ljudima noge i ruke, zabijali im u glavu eksere, golim ekserima zakucavali ih za pod kroz slijepo oko, bacali ih žive u bunare i provalije, razbijali im gvozdenim ćuskijama glave, djecu su bacali u vrelu vodu i vatru, u krečane, rastrzali za noge, razbijali im glave o zidove, prebijali kičme o kamenje i klade i još druga mnoga užasna mučenja izvršavali, kakva normalni ljudi ni zamisliti ne mogu.

Hiljade i hiljade srpskih lješeva nosila je Sava i Dunav, kao i pritoke ovih rijeka. Bilo je lješeva (sa natpisima): PRAVAC BEOGRAD! PUTUJTE KRALjU PETRU! U jednom čamcu koji je uhvaćen na Savi bila je hrpa dječjih glava sa jednom ženskom, može biti glava majke te dece, sa natpisom: MESO ZA JOVANOVU PIJACU BEOGRAD! Strahoviti slučaj MILEVE BOŽINOVIĆ IZ TABANDžE, iz koje je na nož izvađeno dijete, pa grozni slučaj nađenih pečenih glava! U Bosni nađene su posude pune srpske krvi, pa slučaj prisiljavanja Srba da piju vruću krv svoje poklane braće! Silovane su nebrojne žene, djevojke i djevojčice, matere pred kćerima, kćeri pred materama, a gomile djevojaka, žena i djevojčica odvođeno je u logore ustašama za bludnice. Čak su silovanja vršena u oltarima pravoslavnih crkava! U Kotaru petrinjskom natjeran je sin da silue rođenu majku! Pokolj 3.000 Srba u glinskoj pravoslavnoj crkvi i ubijanje na stotine Srba u oltaru crkve u Kladuši, sve gvozdenim čekićima u glavu, stoji bez primjera u povijesti. Užas ovih nedjela zaprepastio je Njemce i Italijane. Oni su fotografisali ogroman broj slučajeva ovih pokolja. Njemci govore da su Hrvati ovo radili i za vrijeme tridesetogodišnjeg rata i da od tog doba u Njemačkoj postoji izreka: „SAČUVAJ NAS BOŽE GLADI I HRVATA!” I arijevski Nijemci preziru nas radi toga i postupaju sa Srbima čovječno. Talijani su fotografisali posudu sa 3.500 srpskih očiju, te jednog Hrvata okićenog sa ogrlicom od nanizanih srpskih očiju i jednog koji je došao u Dubrovnik opasan sa dva reda srpskih jezika!

Strahote logora u kojima su pobijene hiljade Srba ili su pušteni da pomru od zlostavljanja, gladi i zime, užasne su. Nijemci pripovijedaju o jednom logoru u Lici u kojem je bilo hiljade Srba, ali kad su došli tamo našli su ga praznog, natopljenog krvlju i krvavim krpama, rublja i odjeće. Tu je, kažu, izgubio glavu JEDAN SRPSKI VLADIKA. U Jasenovačkom logoru i danas se muče i propadaju na hiljade Srba koji su tamo po strašnoj zimi smješteni, u poderane ciganske barake, bez dovoljno slame i pokrivača, a dobijaju za hranu dnevno po dva krompira.

U povijesti Evrope nije bilo ovakvih slučajeva. Mora se poći u Aziju u doba Temerlana ili Džingiskana, ili u Afriku u crnačke države njihovih krvoločnih vladara, pa da se naiđe na slične slučajeve. Ništa nas više ne može potpuno oprati. Ni posljednjem Ciganinu na Balkanu nećemo više spomenuti našu hiljadugodišnju kulturu, jer ni Cigani nijesu ovakva zvjerstva radili.

Zašto ja ovo pišem Vama kad nijeste politička ličnost i ne možete za ovo snositi odgovornost? Evo zašto. U svim ovim besprimjernim divljačkim zločinstvima, koja su više nego bezbožna, sudjelovala je i naša katolička crkva na dva načina: veliki boj sveštenika, klerika, fratara i organizovane katoličke mladeži sudjelovalo je u ovome aktivno. Dogodila se strahota da su katolički sveštenici postali logornici i tabornici ustaški, pa su kao takvi naređivali i odobravali ta strašna mučenja i klanja kršćanskog svijeta. Čak je jedan katolički sveštenik lično zaklao pravoslavnog sveštenika. Oni to nijesu smjeli učiniti bez dozvole svojih biskupa, a ako su to učunili onda su morali izgubiti službu i doći pred sud. Budući da se to nije dogodilo, znači da su biskupi znali i dali svoje dozvole. Drugo: katolička crkva upotrebila je sve ovo da pokatoliči sve preživjele Srbe i dok se zemlja još puši od krvi nevinih mučenika, dok su jecaji još razdirali grudi preživjelih nesrećnika, sveštenici, fratri, časne sestre nosili su u jednoj ruci ustaški bodež, a u drugoj molitvenik i krunicu. Sav je Srijem preplavljen lecima biskupa Akšamovića, tiskanim u njegovoj tiskarnici u Đakovu. U lecima se pozivaju Srbi da spasu živote i imetke prelaženjem u katoličku vjeru.

I naša crkva kao da je htjela pokazati da zna ubijati duše, kao ustaška vlast tijelo.

A na katoličku crkvu pala je još jedna veća sumnja zato što su istovremeno srušene mnogobrojne pravoslavne crkve, druge obraćene u katoličke, oteti svi pravoslavni samostani, razvučena sva imovina i upropašćena velika povijesna dragocjenost pa čak nije ostavljena na miru ni Patrijaršijska crkva u Sremskim Karlovcima. Sva ova nasilja na savjesti i duše nanijeli su još veću sramotu hrvatskom imenu. Iako se mi Hrvati nećeMO moći nikako sa ovim oprati od sramote koju smo navukli na se ovim zločinima, ipak možemo svoju odgovornost smanjiti pred svijetom i svojom savješću ako dignemo svoj glas protiv svega gore navedenog.

Posljednji je čas da to učinimo. Poslije sviju velikih zločinstava u povijesti čovječanstva dolazile su velike kazne. Šta će biti kod nas Hrvata ako se dobije utisak da smo baš do kraja u ovim zločinstvima ustrajali? U prvom redu dužna je crkva da digne svoj glas, prije svega zato što je crkva Isusa Hrista, a poslije toga što je ona moćna. U Njemačkoj su veliki katolički biskupi imali smjelosti da dižu svoj glas u korist progonjenih Židova, a kod nas još nijedan biskup nije digao svoj glas za nevine Srbe, hrišćane, koji su strašnije progonjeni nego Židovi u Njemačkoj. I zato će na glavu katoličke crkve pasti najveća odgovornost za kaznu božju i ljudsku, za ovaj strašni neopisivi grijeh.

Napisao sam Vam ovo pismo da spasem svoju dušu, a vama ostavljam da nađete puta za spasenje svoje duše.

Jedan od onih koji je prvo čovjek i hrišćanin, pa onda dobar Hrvat.“

Zemun, 8. februara 1942. g.                            Dr Grizogone, s.r.

          (Treba napomenuti da postoji više gotovo jednakih ili nebitno različitih verzija ovog pisma, a ovdje je data ona koja je objavljena u „Politici” 1. avgusta 1990. godine,prim.B.S.)

Bilo je sličnih protesta i ustajanja u odbranu nevinog srpskog življa i sa strane Muslimana, naročito onih iz Bosne. Jedan od najsvjetlijih primjera je svakako apel šezdeset Muslimana iz Banjaluke koji su 12. novembra 1941. godine uputili potpredsjedniku ustaške vlade Džaferu Kulenoviću i ministru u vladi Hamdiji Bešlagiću.

U apelu se ističe da u istoriji svijeta nema primjera ravnih onome što se radi nad Srbima u Bosni i Hercegovini, da je „propaganda za pokrštavanje uzela takvog maha da podsjeća na špansku inkviziciju“:

„Ubijanje svećenika i prvaka bez suda i presude, strijeljanje i mrcvarenje u gomilama često posve nevinih ljudi, žena i djece, gonjenje u masama iz kuća i iz postelje čitavih porodica sa rokom od jednog do dva časa za spremanje, te njihovo deportiranje u nepoznate krajeve, prisvajanje i pljačkanje njihove imovine, te siljenje na prelazak u katoličku vjeru, sve su to činjenice koje su zaprepastile svakog istinskog čovjeka i koje su i na nas Muslimane ovih krajeva djelovale najneugodnije…“

Koliko i sama činjenica da je neko uopšte smio protivrječiti ustaškoj vlasti i njenim velikodostojnicima, začuđuje izvanredna i gotovo nepogrešiva obaviještenost „buntovnika“ o ustaškim zločinima, pogotovu što se zna da je moćna Pavelićeva propaganda, organizovana i vođena po ugledu na najbolja Gebelsova iskustva, gotovo od prvog dana nastojala i uspijevala da prikrije zlodjela, da prikrije pravo lice i namjere Endehazije.

Otuda nije čudo što je dugo i veoma sporo prodirala ta istina u Evropu. Tako je, recimo, jedna od prvih vijesti o pokoljima, objavljena polovinom avgusta 1941. godine u moskovskoj „Pravdi“, koja prenosi informaciju agencija TAS, odnosno TAS-ovog dopisnika iz Ženeve. Tu se zločin pripisuje Italijanima kao okupatorima i ističe da su „istrijebili svo muško stanovništvo…“ Nema, naravno, ni riječi o tome ko su, odakle su tačno i koje vjeroispovijesti žrtve.

Svojevrsno obmanjivanje javnosti nastavlja čak i radio „Slobodna Jugoslavija“ koji, čak godinu dana kasnije, apeluje na svjetsku javnost, naročito na javnost u Engleskoj i Amrici, da dignu glas „zbog represija koje se sprovode nad stanovništvom…“ Opet ni riječi o tome ko sprovodi represije niti nad kojim stanovništvom.

Naravno, presudnu ulogu u zavođenju i obmanjivanju svjetske javnosti oko stvarnih ciljeva fašizoidnog klerikalizma čiju su politiku najvjernije i najdoslednije sprovodile ustaše, imao je moćni Vatikan. A da je Vatikan dobro znao kako se Ante Pavelić i njegova soldateska bori za ciljeve katolicizma, vidi se iz izvještaja savjetnika poslanstva NDH u Rimu, Nikole Rušinovića.

Očiglrdno je, tako, da se u Rimu sve potanko znalo o ustaškim zlodjelima, da su, zatim, ustaše smatrane fašistima i da su ih se, kako kaže Viktor Novak, „njihovi učitelji pomalo stidjeli“ zbog njihove krvoločnosti i nemilosrđa. Uticajni kardinal Maglione je čak i otvoreno negodovao zbog toga, ali se kasnije i on odobrovoljio kad je čuo o „izvanrednim uspjesima“ koje ustaše postižu u istočnoj Bosni…

*   *   *

          Knjiga Branka Bokuna „Špijun u Vatikanu 1941 – 1945“, objavljena u Beogradu 1998. godine, ako i ne dokazuje u potpunosti da je sve rađeno  sa znanjem i blagoslovom svete stolice, ona zasigurno baca još jedno svijetlo na mrak zvjerstava ustaša i znane zločine, ali i otkriva mnoge manje poznate pojedinosti i crne stranice zločinačke vladavine  Anta Pavelića.

          U neobičnom ratnom dnevniku Bokun je  opisao svoj  boravak u Rimu i Italiji  tokom Drugog svjetskog rata gdje je dospio  sa specijalnim zadatkom. Kao državni agent, sa falsifikovanim pasošom  na ime Mađara Bele Bočiania, on je u ljeto 1941. godine dobio  zadatak da ode u Rim na studije, ali da se, kako zna i umije, domogne Vatikana i papi Piju Dvanaestom preda pripremljeni dosije o dotašnjim zločinima ustaša na ovom dijelu Balkana. Ta nesvakidašnja ratna  hronika, svjedočanstvo o „tragikomediji u kojoj strah  igra najvažniju ulogu“, odnosno  o jednom  „poglavlju grotesknog haosa“ u  dvadesetom vijeku, predstavlja potresni zbornik  dokumenata o stradanju srpskog naroda i pokušajima njegovog istrebljenja sa teritorije novostvorene Nezavisne države Hrvatske u prvim  mjesecima ratnog haosa na prostorima Jugoslavije.

          – Ljudi nikada nisu originalniji nego dok se bore za opstanak – piše Bokun. –  Nešto od te originalnosti opisano je u ovoj knjizi, pa i ako  mnoge epizode izgledaju neverovatne, one su sve istinite;  u ratu ništa nije neverovatno – jer je moguće sve…  

          Predajući mu dosije o ustaškim zločinima i upućujući ga u opasnu i neizvjesnu misiju koja mu predstoji,  pretpostavljeni mu je 1. avgusta 1941. godine  između ostalog  kazao:

          – Jedino Vatikan može da zaustavi krvoprolića u Hrvatskoj, jer tu nije reč o političkim ili rasnim, već o verskim ubijanjima, koja organizuju  katolički sveštenici. Za razliku i od nacističkih ubijanja, ova se vrše u ime Crkve. Preko tri stotine hiljada Jevreja i Srba masakrirali su katolici. U ovom dosijeu nalaze se dokazi o tome…

          Za ilustraciju, on mu potom  citira odlomak govora Mila Budaka, tadašnjeg ministra za vjerske poslove  u Hrvatskoj, održanog 22.jula 1941. godine:

          „Ustaški  pokret zasniva se na  katoličkoj veri. Za manjine – Srbe, Jevreje i Cigane –imamo tri miliona metaka. Jedan deo tih manjina već je eliminisan, a mnogi čekaju da budu pobijeni. Neke ćemo poslati u Srbiju, a ostatak prisiliti da iz svoje vere pređu u katoličku. Naša nova Hrvatska, prema tome, biti će oslobođena svih jeretika i u godinama koje dolaze postaće sasvim katolička…“

          U duhu ovog paklenog programa je i “besjeda“  nekog katoličkog  sveštenika koju je izgovorio u Udbini 13. juna 1941. godine:

          „Braćo – rekao je on tom prilikom –  do sada smo za Svetu rimsku katoličku apostolsku Crkvu radili s krstom i jevanđeljem. Sada je došao čas da radimo s nožem u jednoj ruci i puškom u drugoj. Što više Srba i Jevreja uspete da uništite, to ćete više poštivani biti u krilu Katoličke crkve…“

          U dosijeu  ustaških  zločina  koji je  Bokun  dobio i trebalo da ga  uruči vrhovniku katoličke crkve bio je i specijalni dokumenat pod brojem 46468 – naređenje o obaveznom pokrštavanju  preostalih Srba i Jevreja, koje je  poglavar  nove hrvatske države izdao  30. jula 1941. godine,  dakle  baš  na Ognjenu Mariju kada su se odigrali i najveći zločini u Livnu i okolini.

          Tih dana i bosanski nadbiskup u članku objavljenom u  „Katoličkom tjedniku“ „veleumno“  zaključuje da je „bilo glupo i nedolično od hristovih učenika što su pretpostavili da se borba protivu zla može voditi na plemenit način i u rukavicama“, misleći, naravno, pri tom prvenstveno na Srbe i Jevreje.

          Branko Bokun piše da je u dosijeu postojao i  dokumenat u  kome je bila opisana stravična „igra klanja“ – zabava ustaša u koncentracionim logorima u kojima su držali zatočene Srbe, Jevreje, Cigane i druge inovjerce i nepokornike katoličkom krstu, čak i pojedine Hrvate koji  nijesu htjeli da griješe dušu i krvave ruke, ili se gdjekad i otvoreno  suprotstavljali onima koji su to činili:

 „Onaj ko ubije  Srbina ili Jevrejina uz najkraću agoniju žrtve – pobeđuje u igri. Četrnaestog jula Papa je primio i blagoslovio stotinu ustaških policajaca. Delegacija je bila izabrana među pobednicima u ‘igri klanja’!“

Sem pisanih dokumenata, u dosijeu je, kako tvrdi Bokun, bilo  i  niz autentičnih  fotografija. Bokuna je posebno dirnula jedna koju je detaljno opisao u svojoj knjizi:

„Na trećoj fotografiji bio je ustaša koji čisti nož s koga kaplje krv, a kod njegovih nogu leži mrtvo nekoliko žena i dece. Pogled mi se prikovao na detetu bez odeće u prednjem planu, koje nije moglo imati više od tri godine. Iznenađeni pogled njegovih širom  otvorenih očiju činio je da je dete izgledalo živo. Stisnuo sam zube, jer sam osetio da mi se u stomaku penje. Kroz glavu mi sinu: šta li je grešno dete pomislilo kad je osetilo nož na grlu! Verovatno da se ubica s njim igra…“

Branko  Bokun potom  citira  i jedno pismo koje mu je nekako došlo do ruku u Rimu, 10. septembra 1941.  godine, a uputio ga je osam dana ranije neki katolički sveštenik iz Knina  svom prijatelju i kolegi u Rimu:

„Dragi brate, šaljem ti vesti kojima ćeš se ponositi u Rimu. Ne bi više mogao da prepoznaš naš grad. Sad možemo udisati čisti vazduh. Ostali su samo katolici. Srbi, koji su  nekad tu živeli, preobraćeni su ili su uništeni. Pre neki dan je otac Lovro  čuo da jedna grupa Srba čeka na pogubljenje. Doveo ih je u crkvu i pokrstio, govoreći: ‘Sad možete mirno umreti u pravoj kršćanskoj veri; sad će vas tek primiti na nebo.’ Sećaš se koliko je Lovro uvek bio originalan!?“

Zahvaljujući dobroti autora, preneseno iz knjige:
Budo Simonović: „Ognjena Marija Livanjska“

 Knjiga je posvećena ustaškim pokoljima nad Srbima u Livnu i okolini, odnosno u selima na rubu Livanjskog polja, počinjenim u proljeće i ljeto 1941. godine, a ponovljenim i u najnovijim ratnim sukobima na tom području, posebno tokom 1992. i 1993. godine. To je priča o 1587 žrtava, pretežno djece i nejači, mučenih i na najzverskiji način pobijenih na gubilištima u okolini Livna. O tome govore preživjeli sa tih gubilišta, posebno preživjeli iz nekoliko jama, čije je kazivanje svojevremeno inspirisalo i Ivana Gorana Kovačića da napiše svoju glasovitu poemu „Jama“. O tome govore ne samo Srbi, žrtve ustaškog genocida, nego i brojni inovjerci – Hrvati i Muslimani, časni i čestiti ljudi koji u tim ljutim vremenima, kako 1941. tako i devedesetih godina prošlog vijeka, nisu gledali ko se kako krsti i šta je kome na glavi. Knjiga je stoga strašno svjedočanstvo o zlu, optužba za sva vremena, ali i trajni dokument o veličajnim primjerima dobrotvorstva i žrtvovanja čovjeka za čovjeka. Izdavač knjige „Ognjena Marija Livanjska“ (četvrto dopunjeno i prošireno izdanje) je kompanija „Nidda Verlag GmbH“, odnosno „Vesti“, najtiražnija dnevna novina u dijaspori.
Biografski podaci o autoru:

Rođen u selu  Osreci – Manastir Morača, 15. oktobra 1945. godine. Završio Filološki fakultet u Beogradu, grupu za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Tri godine potom radio kao profesor u gimnaziji „Slobodan Princip – Seljo u Sokocu na Romaniji, a onda se posvetio novinarstvu (počeo u sarajevskom „Oslobođenju“, zatim u TANJUG-u, „Politici Ekspres“, „Ilustrovanoj Politici“, „Politici“ i sada u Frankfurtskim „Vestima“).
Do sada objavljene knjige:
– „MIJAT I MOJSIJE“ (1988).
– „DO SMRTI I NATRAG“ (1988),
– „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ (tri izdanja od 1991. do 1997),
– „NEDOHODU U POHODE“ (1994),
– „ZEKO MALI“ (tri izdanja od 1997. do 2001),
– „ŽIVOT NA SEDAM ŽICA“  (1998),
– „NIKAD KRAJA TAMNICAMA“ (2002),
– „ZADUŽBINA PATRIJARHA I VEZIRA“ (2006),
– „RIJEČ SKUPLjA OD ŽIVOTA“ (2006).
Priredio i zbornik „125 GODINA NOVINARSTVA I 50 GODINA UDRUŽENjA NOVINARA CRNE GORE“ (1996. godine).

Vezane vijesti:

Promocija knjige „Ognjena Marija Livanjska“ u Hramu Svetog Trifuna u Beogradu

RTRS – PEČAT – 20. oktobar 2011. – Reportaža o stradanju Srba 1941. u jami Ravni Dolac, Livanjsko polje

SLUŽEN PARASTOS SRBIMA BAČENIM U JAMU RAVNI DOLAC