Sama smrt, čin umiranja – to mi nije bilo jasno, o tome nisam imao nikakve predodžbe

Navršilo se sedam godina od upokojenja Milana Bastašića, mog oca, nekadašnjeg jedanaestogodišnjeg dječaka, jasenovačkog logoraša.

ENGLISH VERSION

Tim povodom, prenosim dio njegovog svjedočenja, objavljenog 2010. godine u knjizi „Bilogora i Grubišno Polje 1941-1991.“ čiji je autor.

Sa nepunih dvanaest godina, kao dječak svrstan među muškarce, marvenim vagonom iz rodnog Grubišnog Polja, prevezen je u Jasenovac. Spletom okolnosti koje nikako ne mogu biti slučajne, nakon dva mjeseca, obolio od tifusa vratio se kući. Preživio. Jedini preživjeli dječak jasenovački logoraš sa Bilogore.

Idem u smrt, toga sam svjestan, ali taj put u smrt nema završnog „čina”. A, u stvari, on, taj „čin” – to je smrt.

Ujutro ustajemo, hladno, sve je vlažno, „celta” se bijeli. Promijenim hlače – one blatne u torbu, a one kao kaput obučem.

„Nastup” za doručak.

Prođe doručak. Vratim se nazad u baraku do moga ležaja. Vidim tamo lijevo nekoliko dječaka. Neki su sa Bilogore. Ranije ih nisam poznavao, ali tu smo se upoznali.

Bili su to Milan Sužnjević iz Velike Barne, Nikola Pelinović iz Malog Grđevca, ranije spomenuti Stojan Dardić i još neki čijih se imena više ne sjećam. Ostali su oni koji su ranije dotjerani sa Kozare, Korduna i Banije.

Svi smo uplašeni jer se pročulo da su bolesna djeca poubijana, poklana. Jedni se tješe da ćemo ići u Gradinu, u Bosnu, kupiti voće pa ćemo se i najesti. O smrtnom ishodu nitko ne govori iako je to u svakome na svoj način prisutno. Uz sve to, ta neizvjesnost nas udrvenjuje.

Nalazim se u jednom posebnom stanju. Slutim kraj, gotovo sam ga svjestan. Rastanak sa životom… Međutim, strah je odsutan. Valjda zato što nema nikakvog drugog izlaza. Postoji samo smrt. Eto, ona treba svaki čas da dođe u obliku ustaškog poziva „u nastup”. I time je prva faza završena. Slijedi komad puta do Save ili Gradine. A sama smrt, čin umiranja – to mi nije jasno, o tome nemam nikakve predodžbe. Znam što je smrt, ali kako ona ovdje nastaje, čime, što je to – to ne znam, nemam predstave o tome „činu”. Taj „čin” nije u mom zloslutnom razmišljanju prisutan.

Puno, često, gotovo stalno se ovdje govori o smrti, o klanju, o ubijanju… Vidio sam i strijeljanje one šesnaestorice. Vidio sam onog jadnog starca Jocu za koga isto rekoše da je završio u Savi. Vidio sam na nasipu onog ustašu na konju kako je batinom ubio čovjeka pa su ga, kažu, zatrpali u nasip.

Vidio sam kako ustaša „iz vica” tjera onog jadnog Adama (Maksima?), po manirima i prozvanoga luđaka, „da legne”. On jadan kleči, plače i moli: „Joj, nemojte, joj, molim vas!” To je u logoru za pojedine ustaše bila zabava – narediti zatočeniku da legne i opaliti u njega metak, najčešće u glavu. To nisam vidio, ali se o tome često pričalo. Eto, znao je to i jadni Adam. Kažu da se poslije toga negdje sakrio, da su ga ustaše tražile „radi zabave”, no nisu ga našli dok se nije sam pojavio (izvukao se iz nekih drva, dasaka).

Jednom prilikom sam vidio kako jedan mladić (16-17 godina) glasno plače: „Joj, ubili su moga taju, ubili su moga taju! Joj, šta ću, ubili su moga taju”! Viče jadan i gestikulira, nitko ga ne pokušava tješiti. Priđe tu neki ustaša i kaže: „Ma, tko ti je to rek’o? Nisu ga ubili, otišao je na rad”. Nastavlja jadni mladić, glasno i stereotipno: „Joj, ubili su ga, ubili su mi moga taju”! U to dolazi zastavnik „101” na konju, stade i sluša pa reče: „Pa nisu ga ubili, jeb’o t’ on. Šta se dereš”? „Joj, jesu, jesu! Ubili su ga”! „Vodi ga tamo taji”, zapovijedi „101”, „pokaži mu taju”. Ustaša ga povede za rame, a nama je bilo jasno šta će mu se dogoditi. Jadan mladić u tome svom jadu nije mogao ni pretpostaviti da će ga ustaša ili ubiti ili, što se daleko češće radilo, zaklati.

Valjda u tim odsutnim uvjetima nema razuma ili u tim uvjetima normalan razum ne može realno zaključivati. Čim sam čuo bolno naricanje jadnog mladića, slutio sam što će mu se dogoditi. Zaključio sam da se nije smio tako izložiti, da je morao razmišljati o tome što bi mu se moglo dogoditi.

Pred taj događaj, nekoliko noći prije spavanja (mrak u ovo doba brzo pada), sjedio sam u baraci i plakao pitajući se: „Hoćemo li se ikada svi sastati za onim našim kuhinjskim stolom”? Saznanja i vrijeme uvjerili su me, još prije godinu dana, da su mi oca i brata, i sve one koji su sa njima otjerani, ustaše ubile u Jadovnu. No, ja sam pretpostavljao i njih za tim stolom.

A za majku i sestru nisam znao gdje su završile. To fiksiranje kuhinjskog stola mora da je bilo nametnuto osjećajem gladi. Eto, da se sakupimo baš za tim stolom.

A i samoća je tu dala svoje. Proživio sam nestanak Pere i čika Toše, a vijest o tome kako je u smrt otišao Milan Adamović bila je još svježa. Eto, sve to nije mi „dočaralo” jedan ili više načina kako ću uskoro završiti. Tjeraju nas u smrt, idemo tamo gdje nas više neće biti živih. To se mora, tamo nas tjeraju da nestanemo. To je shvatljivo, eto, upravo to u zloslutnji čekamo. Ali, u meni „čina” nestajanja nema, to je potpuno odsutno. Idem u smrt, toga sam svjestan, ali taj put u smrt nema završnog „čina”. A, u stvari, on, taj „čin” – to je smrt.

„Djeca u nastup”, čuju se glasovi ustaša. Glasovi se ne čuju ispred, već tamo niže naše barake. Brzo izlazimo. Meni je daleko tamo do moga ležaja pa, budući da ne bih htio da izađem zadnji, umjesto moje krpare, tu sa nečijeg ležaja uzmem nekakav jorgan. Jer, zima je, hladno, vlažno, pada solika, a pokrivača je ostalo od bolesne djece koja su poubijana prije dan, dva.

Postrojavaju nas tu u blatu. Oko nas je pet, šest ustaša. Zapovijedaju da stanemo u dvije vrste, u dva reda. Držim onaj jorgan na ramenu, a ustaša stade preda me i kaže: „A što će ti to”? „Pa to je moje. Treba mi”, odgovaram. „Za pola sata ništa vam neće trebati. Svima će vam se grkljani bijeliti. Baci to”! Bacim onaj jorgan iza leđa u blato i šutim.

Tu postojasmo nešto poduže kad narediše „odstup”. Raziđosmo se – neki u baraku, neki hodaju oko barake, neki odoše prema kuhinji. Netko reče da u kantama ispred kuhinje ima dosta slatke repe. Nas nekoliko pođe tamo, vadimo komade repe. Pokušavam jesti, oblizujem je, ali ne ide. Bacim natrag i odoh u baraku. Jedni leže, drugi stoje u baraci, neki su vani. Već smo dobro ogladnili. Nas nekoliko opet idemo do kanti sa repom. Ponovo probavamo, ali ne ide. Vraćamo se prema baraci.

Kad – opet „nastup”. Postrojimo se i čekamo. Opet iste ustaše. Hodaju oko nas. Dolazi još jedan pa ga ovi pitaju: „’E l’ da vežemo”? „Nemojte, neće oni biti gotovi još sat, dva. Dajte im ’odstup’”. Opet se raziđemo, hodamo, malo prilegnemo. Svi uglavnom šute. Osta nejasno ono: „Je l’ da vežemo”? Poče priča oko toga da li se to odnosi na nas. Slijedi pitanje: „Zašto bi nas vezali”, ali odgovora nema.

„Bar da nam dadu nešto jesti”, komentiraju neki, pa opet navraćaju do kanti sa slatkom repom. Sad raspravljamo o tome kako to da je repa tako slatka, a ne može se jesti. Ja razmišljam za sebe, znam da su (osobito Pemci) pravili od te repe sirup, a, eto, za jelo ne valja. Prošlo je podosta vremena. Maglovito je, sumorno i sumračno.

Prema nama sad ide nekoliko ustaša više, kad, sa nasipa koji je tu pet, šest koraka iza nas, neki čovjek pita: „Koji je tu Milan Bastašić”?

„Ja sam”, odgovorim nekako suzdržljivo, poluglasno.

„Ajde ’vamo, žuri se”, kaže on i ja krenem prema nasipu. On me sačeka. Ide preda mnom, ja za njim.

Čujem, ustaše se tamo nešto deru oko „nastupa” i postrojavanja. Ništa se ne odnosi na mene. Nisu niti zapitali kamo me ovaj odvede. Svi ti detalji ostali su mi duboko urezani u sjećanje. No, iako svjestan toga da su svi koji su ostali tada otišli u smrt, o završnom činu njihova stravičnog nepovratnog puta nisam nikada razmišljao. Sve se završilo momentom moga odlaska prema nasipu.

Tek mnogo godina kasnije, pošto sam pročitao knjige dr Nikole Nikolića Jasenovački logor smrti i Kozaračka djeca, u ovoj drugoj našao sam tekst koji me je podsjetio na pitanje ustaše koji je prilazio stroju još dok sam ja bio u njemu: „’E l’ da vežemo”? Tada, pošto nam je ponovo dat „odstup”, mi djeca nismo mogli sebi objasniti da se to odnosi na nas. Na pitanje – zašto bi nas vezali – nismo mogli naći odgovor.

O postupcima prema djeci, koja su u stroju čekala likvidaciju-klanje, i o događanjima u tom stroju, Nikolić piše:

“Pokunjeni učitelji povukoše se do umjetne bravarije Jurice Pandića i Drageca Plečka i stadoše iz nje viriti, potreseni saznanjem što će se dalje događati s djecom. Malo zatim opkolio ih je ustaški sat i počeo im žicom vezati ruke iza leđa. Tada se zbio jedan od neopisivih i najpotresnijih događaja u logoru. Djeca su počela vrištati, vikati, dozivati učitelje, Boga, vraga, oca. Kroz tu užasnu viku, plač i vrisku čula se isto tako vika i psovke ustaša i šamaranje izbezumljene djece. Tačno u 17 sati, u sam sumrak 15. oktobra 1942. sat je poveo djecu, već napol mrtvu od straha, prema Savi, na skelu za Gradinu.

Povorka djece svezane žicom prošla je uz užasnu kuknjavu, zapomaganje, proklinjanje i psovanje kroz vrata logora, ostavivši šest dječjih leševa pred zapovjedništvom koje su brzo pokupili logoraški grobari”.

Dr Nikola Nikolić opisuje ovakve scene u više navrata, sa datumima, brojevima i svjedocima. Prema tim opisima, dade se zaključiti da je stroj djece – zatočenika (iz koga me izbavio Žiga) poklan 29. oktobra 1942. godine.

(Iz knjige: Milan Bastašić: Bilogora i Grubišno Polje 1941-1991. )

Priredio: Dušan ( Milan) Bastašić

Predsjednik UG Jadovno 1941. Banja Luka

udruzenje@jadovno.com

Vezani prilozi:

Milan Bastašić: Ustaški teror ne sme u zaborav

Bastašić: Svjedočanstvo dječaka logoraša o zatočeništvu u logoru Jasenovac