Preživjela Jelena Novaković: Sjećanje na zločine ustaša 1941. na Kordunu

Datum objave: sreda, 28 marta, 2018
Objavljeno u Kordun
Veličina slova: A- A+
Zločin ustaša nad srpskom porodicom 1941.
Zločin ustaša nad srpskom porodicom 1941.

O genocidu na Kordunu, u Petrovoj gori i njenim okolnim selima, u vrijeme ustaško-domobranske ofanzive na Petrovu goru u prvoj polovini 1942. godine Dr Đuro Zatezalo je zapisao 1961. godine svjedočan­stvo preživjele žrtve Jelene Novaković.

U jesensko doba 1941. godine došla je k nama pokojna Dragica Bulat i Veco Holjevac.

Ne sjećam se dana, ali se dobro sjećam da su došli uveče. Preko rezervnog voda obavještene su žene Vojišnice da dođu na sastanak u moju kuću. Iste večeri sastalo se u mojoj kući 38 žena.

Nama okupljenim ženama govorila je Dragica Bulat o ustanku i zadacima nas žena, naglašavala je da trebamo biti dobro organizirane, da moramo za vojsku skupljati sve što bi joj dobro poslužilo: hranu, pulovere, plesti čarape, pa sakupljati i stare krpe, ko šta može.

Na sastanku smo izvršile izbor našega rukovodstva. Za predsjednicu našeg odbora izabrale smo Savu Knežević, koja je bila bliže neprijatelju pa je mogla lakše dolaziti do podataka. (Savu su zaklale ustaše zajedno s dvije kćeri i još nekoliko suseljana u kući Stanka Kneževića zvanog Canova. Jedan broj ljudi, žena, ali više djece, zatvorili su u štalu istoga Canova i žive zapalili 14. maja 1942. godine).

Za tajnicu smo izabrale Ljubu Vukobratović. U odbor nas je izabrano 14 žena. Zadatak smo dobro razumjele i na njemu radile sve do 1942. godine. Sjećam se dobro, 13. 5. 1942. godine dobila sam zadatak da za sutrašnji dan tj. 14. maj osiguramo večeru za neki naš partizanski odred. Izašla sam na taj zadatak.

Međutim, uhvatile su me ustaše kod Zdralića grma i poveli sa sobom. Na putu primijetila su me moja djeca iz šume. Počela su plakati naglas s uzvikom »Majko, o majko! Bili i mi k tebi došli?« Moj odgovor je bio: »Ne, odite kući i razapnite konje da se ne potrgaju!«

Rekla sam bilo što samo da djeca ne bi došla k meni već da odu. Međutim, ustaše su ih pozvale: »Odite ovamo, začas da ste tu!« Ja nisam smjela ništa više da rečem.

Moja najstarija kćerka bacila je nešto prikupljene hrane u grm i povela sa sobom moju kćerku Milicu staru 13 godina, Dragicu staru 11 godina, a svog malog bracu Jovana starog 5 godina stavila na leđa i donijela ustašama, koje su ih čekale kao jastreb što vreba kokoši.

Tada su nas svih petero zajedno poveli. Pitala sam kuda nas vode.

Odgovarali su nam da nas vode u Vojnić, da će nam tamo održati govor, a onda »ćemo vas pustiti kući«. Na putu prema Vojniću svratili su nas u kuću Pere Novakovića zvanog Mikulić. U kući nije bilo nigdje nikoga. Narod je bio pobjegao u šumu. Prilikom uvođenja u kuću rekoše nam da moramo u kuću, jer nailazi silna vojska i avioni, tako da nas ne vide.

Uz put do ove kuće uhvatili su još par žena, među kojima i moju strinu Anđeliju Novaković staru 50 godina, Petru Novaković staru 38 godina, Danicu Ždralić Daću, njenog brata, kćerku Anku, Anđu Sarić staru 15 godina, Anku Savić staru 20 godina i Mišu Kurja, dječaka od 11 godina. Sve ove žene uhvaćene su radeći na svojim njivama, a mali Mišo i Anka čuvali su stado kad su ih krvnici uhvatili.

Kad su nas sve zajedno zatvorili u kuću, otišli su u staju koja je bila povezana s kućom. Iz nje su izvukli, sjećam se dobro, kao da i danas vidim dva dobra konja. Jedan im je konj uspio pobjeći, a drugoga su privezali za voćku pred kućom. Moja najstarija kćerka Seka (16 godina) počela je plakati. Ona se još od ranije bila uplašila, jer se u mojoj kući i ranije pričalo da će doći do teškoga rata i pokolja.

U plaču je izgovarala »Mama, njima je žao konja, pa su ih izvukli iz staje i dobro će im doći, a nas će zapaliti i živi ćemo izgorjeti«.

Znala sam i sama to, ali sam je tješila kao i ostale samo da ne čujem njihov plač. Danica Zdralić Daća uspjela je pobjeći. Tada je ustaša ušao u predsoblje kuće, otvorio vrata od sobe i ubacio bombu među nas usred sobe. Ko zna kako, ali od bombe je poginula samo Anka Zdralić, od Daničinog brata kćerka i moja strina bila je ranjena u noge.

Ja sam stajala kod prozora naslonjena na isti desnom rukom, a na škrinji kod prozora sjedio je moj sinčić Jovan. Držala sam ga rukom naslonjena sebi.

Ustaša je nakon eksplozije bombe puškom opalio i sinčića pogodio u glavu, a ostalo tijelo mu je palo iza škrinje. Bila sam sva u krvi. Tada sam očajnički vrisnula i zaplakala:

Pomakla sam se, stala 4 koraka ispred ustaša i rekla: »Udri sada, ali gađaj dobro. Kad nemam svoje desne ruke, muža, ni muška djeteta, ne treba ni mene u životu«.

Ustaša je šutio, opalio i pogodio iznad lijeve dojke. Zrno je izašlo ispod lopatice gdje je napravilo veliku ranu. To isto zrno pogodilo je u glavu moju kćerku Dragicu koja je stajala iza mene, skrivajući se, tako đa joj je jedan dio glave otpao. Dijete je ostalo mrtvo, a ja sam još stajala čvrsto na nogama.

»Što smo vam mi krivi? Što mi ubiste jedino muško?« (jer mi je muž ubijen od ustaša mjesec dana prije u Magarčevcu gdje ih je poklano i poubijano u jednoj hrpi 125 ljudi, žena i djece). Na ovo moje drugi ustaša je usmjerio pušku u mene. Ja sam skočila i spustila se pod prozor. Hitac je prošao preko mene. Tada sam prešla preko sobe i došla do drugog kreveta, ispod kojeg je bila zemunica. Podigla sam dasku iste da bi skočila u nju. Međutim, tog momenta sam se sjetila da će zapaliti kuću, te ću se ugušiti.

Voljela sam da me ubiju, negoli da živa gorim. Skočila sam kroz prozor na drugu stranu van kao i ostali živi, jer su ustaše bile na suprotnoj strani kuće kod konja, misleći da smo pali od bombe i ona dva hica. Danica, Anka i Anđa su uspjele pobjeći. Ustaše su primijetile da one bježe, a ja sam se sklonila iza kuće da me ne vide. Moja kćer Seka, Anđelija, Milica i mali Mišo Kurja legli su na zemlju da bi ustaše mislili da su mrtvi.

Međutim, kako su ustaše primijetili da one tri bježe, pucali su za njima. Nisu ih pogodili, ali su mene primijetili. Odmah je usmjerio pušku k meni, opalio i pogodio me u desnu ruku, koja je ostala visjeti samo na malo kože, a kost je iskočila gore, tako da se na 2 cm bijelila čista od tkiva. Tog časa nisam osjetila ništa.

Moja mala kćerka Dragica (11 godina) vidjela je moju ruku i jauknula »Joj majko, otpade ti ruka, `oćeš li moći ikako ostati živa?« Pogledala sam u svoju desnu ruku, vidjela da sam krvava i da mi je ruka na koži visjela. Pomakla sam se, stala 4 koraka ispred ustaša i rekla:

»Udri sada, ali gađaj dobro. Kad nemam svoje desne ruke, muža, ni muška djeteta, ne treba ni mene u životu«.

Ustaša je šutio, opalio i pogodio iznad lijeve dojke. Zrno je izašlo ispod lopatice gdje je napravilo veliku ranu. To isto zrno pogodilo je u glavu moju kćerku Dragicu koja je stajala iza mene, skrivajući se, tako đa joj je jedan dio glave otpao. Dijete je ostalo mrtvo, a ja sam još stajala čvrsto na nogama i tražila istog ustašu.

»O, Nikola, ajde me ubij da se ne mučim!« On je odgovorio: »Jesi li ranjena?« Odgovorila sam: »Jesam na tri mjesta, daj me dovrši, majku vam vašu, zar vas dvojica ne možete mene ubiti?« On je podrugljivo odgovorio: »Naredba je naredba« (kao da ja naređujem). Klekao je na četiri koraka i gađao.

»Gađaj bolje majku ti tvoju, ispod prsiju ili u trbuh, odašta se ruši i umire, zar ne možeš mene ubiti?« Šutio je i dalje te opalio po treći puta i pogodio me u desnu dojku. Zrno je prošlo kroz rebra i izašlo ispod druge lopatice, gdje je napravilo veliku ranu. Još sam uvijek stajala na nogama, ali me ipak uhvatila nesvjestica, te sam i sama pomislila »ostaću ni živa ni mrtva«.

Tada sam se spustila na zemlju i legla. Nesvjestica mi je brzo prošla. Ustaše su otišle na drugu stranu kuće. Čula sam ih gdje pričaju. Prije toga još dok su me vodili pitala sam ih kako im je ime. Jedan mi je odgovorio đa mu je ime Stevo, a onom drugom Nikola. U onoj polusvijesti digla sam se, krenula na prozor kuće da vidim da Ii mi je još sin u životu. Vidjela sam ga mrtvog, a pokraj sebe kćerku Dragicu slušala gdje se bori u krvi sa životom. Sjela sam kraj kćerke i pozvala Nikolu:

»O, Nikola, ajde me ubij da se ne mučim!« On je odgovorio: »Jesi li ranjena?« Odgovorila sam: »Jesam na tri mjesta, daj me dovrši, majku vam vašu, zar vas dvojica ne možete mene ubiti?« On je podrugljivo odgovorio: »Naredba je naredba« (kao da ja naređujem). Klekao je na četiri koraka i gađao. Gledala sam dobro u njega gdje uzima za obarač. Tog momenta ni sama ne znam, kako ni zašto, prihvatila sam se lijevom rukom za travu, a desnu prebijenu sam pustila i polako se spuštala uz nategnutu ruku na zemlju. Tog momenta ustaša je opalio i tako dohvatio kroz mišicu lijeve ruke, srećom nije pogodio kosti.

Ležeći na zemlji čula sam gdje kažu: »Neka se muče«. Čula sam i glas male Milice gdje kaže: »Majko, odoše niz brijeg«.

Već sam sjedila, iako sam bila sva u krvi i iznakažena. Odgovorila sam joj da i dalje ostane ležati, jer bi mogli obazreti se i vidjeti je pa će i nju ubiti. Ona je ležala dok ustaše nisu zamakli i dok se više nisu vidjeli. Tada se digla, došla k meni i rekla »Majko, kuda ćemo sada?« Ja sam joj odgovorila: »Samo ajde za mnom, kuda ja, tud i ti«.

Išle smo tako 3 km. Osjećala sam se kao da sam popila litru konjaka i u onoj muci nisam ni primijetila da idem tako brzo. Kad sam došla do prve kuće, čula sam da žene govore u njoj. Zovnula sam: »O Ankara, molim te daj mi malo vode da se napijem!« Ona mi je donijela lončić vode i upitala me: »Jelo, što se to s tobom desi?«

Kad su me ostale žene vidjele kako izgledam, pobjegle su kuda je koja znala, samo je Milka Šarić ostala koja je uza se imala troje djece i bila samnom u organizaciji odbora. Prišla je k meni i rekla: »Jelo, bil’ ti išta mogla pomoći?« Odgovorila sam:

»Daj mi samo vode. I molim te ako možeš da skineš vestu s mene, jer su mi dlake od veste prionule uz ranu pa me to peklo pri svakom pokretu.«

»Jelo, što bi sad? Možeš li ići s nama?« Ja sam joj odgovorila da bježi, spašava sebe, a od mene nema nikakve koristi. Ostala sam sjedeći, a ona je otišla s djecom. Nije znala kud su krenule žene prije pa je na svoju nesreću naišla na ustaše, koji su je odveli u Vojnić i dalje s djecom u logor.

Ponovo sam se digla i polako išla naprijed, a mala uvijek za mnom. Kad sam došla do izvora i klekla da se napijem vode, ugledala sam Milku Novaković koju su ustaše uhvatile pa su je pustile. Zamolila sam je da mi dade od dečkića šeširić da se lakše napijem. Ona je samo mahnula rukom i prošla. Ja sam onda klekla u blato, turila glavu u vodu i pila. Tako sam gorjela za vodom. Digla sam se i produžila dalje.

Sestra je odmah došla još s jednom ženom. Kad me ugledala, počela je bugariti. Rekla sam joj: »Nemoj da bugariš, moje je troje djece ostalo mrtvo, ko tri zlatne jabuke i ja ne bugarim za njima. Nemoj ni ti za mnom. Nego nisi došla s konjima i kolima po mene.

Nakon jedan kilometar naišla sam opet na jedno vrelo koje sam jedva čekala. S malo snage jedva sam se popela na brdo na kojem se nalazilo selo. Bilo je potpuno pusto. Svuda naokolo ležale su razbacane stvari. Nekako sam se dovukla do prvog kupa slame i legla. Dalje nisam mogla. Kad je mala Milica pristigla za mnom, pitala me šta ćemo sada. Poslala sam je da ide tražiti vode, jer sam gorjela od žeđi. Mala je našla vode i donijela mi. Našla je plahtu i jastuk i to sve donijela k meni. Pokrila me i smjestila kako je najbolje znala.

Kad je to sve učinila, poslala sam je da ode do tetke u Drakuliće. Polako je otišla, jer je i ona bila teško ranjena u leđa. Kad je došla do tetke, samo joj je rekla: »Ajde tetka, majka je rekla da dođeš po nju kod Sabljića. Požuri, ne`š je naći živu!« Tad je pala u nesvijest.

Sestra je odmah došla još s jednom ženom. Kad me ugledala, počela je bugariti. Rekla sam joj: »Nemoj da bugariš, moje je troje djece ostalo mrtvo, ko tri zlatne jabuke i ja ne bugarim za njima. Nemoj ni ti za mnom. Nego nisi došla s konjima i kolima po mene. Kazala mi je da joj je mala rekla da me neće naći živu. Brzo se vratila kući po konje i kola, a susjedu je ostavila sa mnom.

Ponovno sam ožednjela i tražila vode. Žena je pronašla izvor po mom krvavom tragu. Uto je došla sestra s kolima. Nisu znale kako da me dignu na njih, jer sam bila sva izranjavana. Ja sam ih sama upućivala da jedna stane iza leđa, a druga naprijed, tako da me uzmu za lijevu ruku, a ona odotraga upre malo u križa da lakše sjednem i da ne padnem natrag. Od tog napora sam se onesvijestila. Čula sam kao kroz san kako se sestra obraća susjedi: »Joj, joj, Milka, umrije ona. Probio ju je mrtvački znoj – gotova je«.

A ja sam rekla: »Ne boj se neću umrijeti, eto sreća da ja umrem, ali ću ja ostati mučenik«.

Kad mi je bilo malo bolje, digla sam se polako sama. Uzela sam desnu ruku u lijevu, klekla na koljena i tako se nekako digla. Polako sam išla do kola, jer kola nisu mogla do mene. Do kola sam došla sama, jer me one nisu mogle nigdje prihvatiti nego su samo pazile da ne prevagnem na koju stranu. Popela sam se na kola opet na koljenima.

Sestra me odvezla svojoj kući. Njezin je muž izišao pred nas i prišao k meni.

»0 Jelena, što se to s tobom desi?« Nisam mu ništa odgovorila, nego sam ga zatražila ustru da odrežem desnu ruku, kako mi ne bi više smetala. Ustru mi nisu dali, jer su se bojali da se ne zakoljem. Sestra je htjela da me nosi u kuću u krevet, ali ja se nisam dala.

»Niti mi možeš dati smrt niti spas! Vozi me k cesti kud banda prolazi pa me strpaj u grabu, valjda će banda naići i tu me dovršiti.«

Po mojoj želji donijela je i malu u kola. Tad nas je povezla nizbrdo. Svezla nas je k cesti i ja sam mislila da će nas tu istrpati. Zbog toga sam joj rekla da stane. Ona je stala i baš u taj momenat naišla su puna kola domobrana. Stali su. Upitali su sestru tko sam i kome me vozi. Sve im je rekla, što se sa mnom dogodilo i što sam joj ja zapovijeđila.

Zamolila sam ih da me ubiju. »Ako znate što je Bog, ubijte me da se ne mučim!« Jedan je izišao iz kola i prišao k meni, otkrio me, pogledao rane i kazao: »Joj, joj, jadni narode, što si doživio«. Rekao je sestri: »Snašo, negdje se ustavite i noćite večeras pa sutra s njom dođite, ako bude živa, u 10 sati u našu komandu«.

Noćili smo kod poznatog čovjeka. Bile smo cijelu noć u kolima u suši. Sutradan smo došle pred vojnu ambulantu u Vojniću. Malu su odmah odnijeli i previli, a onda su došli po mene. Stavili su me na nosila i odnijeli u ambulantu.

Doktor je bio vrlo mali pa se uzrujavao što su me postavili na stol. Ispitao me kako sam nastradala. Previo me i poslao jednog bolničara po kola, auto. Na njegovu odgovornost auto je dobiven, iako je bilo mnogo ranjene vojske i nju je trebalo prevesti. Doktor je htio da me prati sestra, ali zbog opasnosti sama sam odustala od toga. Tako sam pošla na put bez pratnje.

Šofer je po naređenju doktora vozio brzo, jer su mu kola i nosila bila neophodno potrebna za vojsku. Cesta je na mnogim mjestima bila prekopana i kad su došli na prvi prekop ceste odskočila sam u zrak i jauknula da je i šofer čuo. Odmah je ustavio kola i došao k meni, učvrstio pokrivač oko mene i rekao mi da se držim za šipku, jer ako padnem sa nosila da ću biti gotova. Dalje na prekopima je tako pazio kao da vozi svoju vlastitu mater.

Kad smo došli u Karlovac pred bolnicu, malu su odmah odnijeli, a vratar je došao k meni i pitao me da li sam rimokatolkinja ili pravoslavka. Ja sam odgovorila istinu. Pitao me čije je dijete i rekla sam mu da je moje. Tad mi je rekao da je šef bolnice naredio da se više pravoslavci ne smiju primiti u bolnicu. Vratar nije dao da me unesu, iako mu je šofer rekao da imam uputnicu za bolnicu.

Neko vrijeme su se njih dva prepirali, no šofer je morao popustiti i malu vratiti u auto. Vrataru sam obećala platiti koliko treba, ali nije bilo pomoći.

Netko je rekao: »A kurvo partizanska, neš’ lako«. Šutjela sam i čekala sudbinu.

Šofer se strašno razljutio, zaključao nas u kola i rekao nam da se malo strpimo. Otišao je i nije ga bilo oko sat i po. Kad se vratio, premjestili su nas s njegovih nosila na bolnička i unijeli u hodnik. Tu smo ležale do četiri sata poslije podne. Onda je naišla neka žena u crnini i pitala:

»Šta je ovo ovdje, da li su ovo cucki ili narod?«

Bolničarka Kristina je odgovorila: »Partizanke«.

»Ne pitam vas to, odnesite ih gore na sunce, tu je hladno«. Odnijele su nas na prvi kat, ali opet u hodnik. I tu smo čekale dok nije došla vizita u kojoj su bili dr Medanić, Jerinić i Godek. Postavili su ista pitanja kao i ona žena u crnini.

Kristina se napravila važna i odgovorila: »Gospon doktor, to su partizanke iz šume došle su da ih liječimo.« »Ne pitam te da li su to partizanke, nego te pitam zašto one nisu spremljene za pregled.« Odgovorila je da nema mjesta. Na to je Medanić odgovorio: »Da nema mjesta ne bi bile primljene. Ako one umru, tko će onda odgovarati za njih, a odgovarat će se kad-tad.«

Naredio je da za nekoliko minuta budemo spremljene, okupane i donesene u ambulantu. Malu su prije uzeli i odnijeli u ambulantu. Bolničarka Kristina nije znala kako će mene skinuti, jer je sve bilo prilijepljeno na meni, a još k tome imala sam na sebi košulju koja se navlači preko glave. Rekla sam joj da uzme škare i da po ramenima košulju razreže i baci. Tako je učinila, ali me stala grditi:

»Đubre jedno partizansko, ti si išla da pucaš na ustaše iza bukvića, a sad si došla da te ja perem i liječim«. Ipak me spremila i odnijeli su me u ambulantu.

Eto tako sam ja, moje dijete, zahvaljujući humanim ljudima zalječena i ostala živa. Možda bi bilo i bolje da me nestalo.

Ostala sam bez muža i četvero svoje male dječice. Vidi, ostala sam bez ruke.

Sada sam eto sama na ovoj pustolovini…

Iz knjige: Kotar Vojnić u NOB

Vezane vijesti:
Selo Vojišnica, primjer stradanja Korduna

Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 15. maja 2016. godine.


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top