Podrška profesoru Koviću: Učili ste nas važnosti spoznaje ko smo!

Ponosna sam na svaku ocjenu i svaki naš ispit, a šta je ispit nego razgovor dva prijatelja. Ponosna sam na one desetke, na ona predavanja koja su bila drugačija i inovativnija. Nisu to bila puka čitanja sa papira, niti „jedva čekanje“ da izađete iz učionice, to su bile debate kroz koje bi za dva sata ni ne znajući prelazili i knjigu od 300 stranica.

Piše: Svjetlana Samardžija

Dragi profesore,

Republika Srpska je bila i biće vaša druga domovina. Toliko je dobrih ljudi, prije svega, pa onda istoričara izašlo ispod vašeg pera istine, pera istorije. Vaši su nas časovi učili i o umjetnosti, i o književnosti i o istorijskim tokovima i događajima koji se i danas ponavljaju. Učili ste nas kako i zašto se istorija ponavlja, to je izgleda najveća boljka današnjice… Vikali su devedesetih: „Srbima treba oduzeti istoriju“… Samo, zaboravljaju svjetski moćnici i njihovi podanici da se naš narod vrati svojim korijenima i svojoj istoriji i u onim trenucima kada misle da je zaboravljena.

Mi smo narod opraštanja, narod koji u srcima ne drži srdžbu, a činili su zvjerstva nad nama, činili su genocid nad nama. Opstajali smo, gledali smo u Srbiju i priželjkivali da nas Drina ne dijeli! Uvijek ponavljam riječi velikog istoričara čiji je život bio golgotan, Milorada Ekmečića koji kaže da je Republika Srpska ostatak ostataka srpskog naroda sa lijeve strane Drine. A sa ove strane Drine, Vi ćete uvijek imati dom.

Ponosna sam na svaku ocjenu i svaki naš ispit, a šta je ispit nego razgovor dva prijatelja. Ponosna sam na one desetke, na ona predavanja koja su bila drugačija i inovativnija. Nisu to bila puka čitanja sa papira, niti „jedva čekanje“ da izađete iz učionice, to su bile debate kroz koje bi za dva sata ni ne znajući prelazili i knjigu od 300 stranica.

Naši susreti i nakon školovanja su nastavljeni uz mitropolita Amfilohija, uvijek blaženog pomena. Zato danas ne kukumačem, znate i sami kako je on govorio, te riječi sam negdje u srce zlatnim nitima pohranila:“što te više gone i što je veći tvoj krst znaj da nešto radiš dobro…“ Naš je jedini grijeh što smo mi slobodan narod, narod koji čuva slobodu govora, koji ne ćuti i ne kleči pred većima od sebe. Znate i sami, za njih smo varvari sa Balkana, a neki od njih postoje nešto malo više od 200 godina. A ni Vi ni ja, niti naš narod se ne stidi tog epiteta, „duša nam je prostrana iako smo brojem mali“…

Znajte, Vi ste profesor koga se svaki student katedre za istoriju Univerziteta u Istočnom Sarajevu rado sjeća i rado pominje. Profesor ste koji nas je naučio važnosti kulture pamćenja i važnosti spoznaje ko smo. Na žalost, gubili smo svoj identitet u prošlom vijeku i sada kada iz našeg bića izranja blijedo sjećanje na Jasenovac, na Jadovno, Prebilovce, Kazane… kada iz popločanih betonskih ploča izlaze jauci starca Vukašina, mitroplita Petra Zimonjića, odlučili su da nam presjeku vezu kao što su to radili u prteklim ratovima oduzimajući nam glas vjere i glas nauke, odvodeći nam intelektualnu elitu, demolirajući nam pamćenje, vadeći nam velika srca koja samo znaju za oproštaj i ljubav.

Ali, kao što to kaže naš Dobrica: „Mora da su čule belosvetske bande da imamo zlatna srca pa ih vade da ih presade u sopstvene grudi, misleći da će tako da postanu ljudi. Ali uzalu!… Ljudsko srce, to čudo nad čudima, neće da se primi u njihovim grudima.“

S poštovanjem,
Svjetlana Samardžija