Banjaluka Svjedoči: Rođena sam u jednom od najljepših sela ko­je je smješteno na obali rijeke Save, a to je selo Međeđa, opština Bosanska Dubica. Rođena sam 30. jula 1932. godine, kći Rade i majke Savke, rođene Ružičić. Majka domaćica, otac trgovac – zemljoposjednik. Жivjela sam i rodila se u velikoj kući koja je bila na sprat sa prizemljem. Dužina kuće je bila 14, širina 10 metara. Kuća je imala ukrasne izrezbarene balkone. Na gornjem spratu su bile četiri sobe plus dnevni boravak, a na donjem spratu je bio isti raspored, ali sa određenom pro­storijom gdje je bila smještena trgovačka radnja (dućan). Na gornjem spratu je bila ostava za namirnice i

Došao je kraj ćutanju o stradanju Srba. U kon­tek­stu pro­mijenjenih istorijskih okolnosti, a u skla­­du sa smje­­­rom novih vjetrova, mnoge istine, pa ta­ko i istina o stra­­danju u logorima Nezavisne Drža­ve Hrvatske (NDH) izbija sve više na vidjelo. Iako mno­go kasni, za istinu nikad nije kasno.   Ljudi su za sobom oduvijek ostavljali svjedočan­stva o svom životu i događajima čiji su bili direktni ili indi­rektni, aktivni ili pasivni učesnici. Dušan Bur­sać, koji se uspro­tivio prekrajanju istine, prikupio je ne­koliko potre­snih svje­dočenja i smjestio ih između korica knjige “Anđeli u paklu“. To su samo rijetki po­je­dinačni slučajevi, jer rijetki su i oni koji su pre­živjeli pakao hrvatskih logora smrti. Mnogih više ne­ma,

Tragao sam za pravim a neupadljivim naslovom za ovu knjigu, jer su za naslov moje objavljene knjige, “Hrvatski genocid nad Srbima 1941-1945”, neki rekli da je provokativan, a neke knjižare knjigu nisu ni pri­mile za stavljanje u izlog, bojeći se neželjenih posle­dica. To je još jedan dokaz koliko je u svest ljudi uko­renjeno “bratstvo i jedinstvo” između Srba i Hrvata, pa vezivanje hrvatskog imena za genocid, ne samo da nije poželjno, već to može da bude i vrlo opasno. Budući da se radi o stradanju dece, moja žena Eva je predložila da ovoj knjizi dam naslov “Anđeli u pa­klu”. Ne znam kako je bilo u Danteovom “Paklu”, ali iz priča

Bez obzira na eventualna reagovanja na ovu knjigu, autor konstatuje jednu tragičnu či­nje­nicu da su Srbima “braća” Hrvati naneli naj­veća zla u čitavoj istoriji srpskog naroda. U to­me Hrvati daleko, daleko nadmašuju sve druge srpske neprijatelje zajedno:   Tursku, koja je vladala srpskim zemljama blizu pet vekova, poslije poraza srpske vojske na Kosovu 1389. godine;   Austrougarsku, koja je na Berlinskom kon­gre­su 1878. godine dobila mandat da okupira srpsku Bosnu i Hercegovinu, a potom anektira 1908. godine. Ova država je 1914. godine izvršila agresiju na Srbiju i Crnu Goru, čime je otpočeo i Prvi svetski rat. U tome agresivnom napadu, Srbi su imali oko 1.250.000 žrtava, ali su taj broj

Banja Luka Kazuje: Koračao sam u koloni koja je vodila u Jase­no­vac. Kolona duga, preduga. Ne vidim joj kraj. Prati nas sedam ustaša. Uniforme im ta­mne, pogledi još tamniji, a mržnja nemjerljiva. Galame i prijete nam. I sad čujem njihove gla­so­ve: „Sad ćete vi u Unu, sad u furunu!” Ćutao sam. Sa mnom su bili majka, dva brata i mala sestrica. Otac je ostao u Kozari, negdje u ne­kom skloništu. Otišao je, još dok smo bili u ko­zarskom zbjegu, da nam pribavi hranu i nije se vratio. Mislio sam na oca, a putovao u logor. Majka je bila mokra od vrućine i straha. Ustaše su se razmahivale kundacima, psovkama, uvre­dama.

Rođen 23. novembra 1939. godine u selu Velika Жuljevica, Bosanski Novi Kazuje: Rođen sam u brojnom domaćinstvu, a bili smo i prilično imućni za naše seoske prili­ke. Imali smo kuću, pomoćne objekte, dosta obra­dive zemlje i domaćih životinja. Otac je bio zaposlen u Rudniku lignita “Lje­šljani” koji se nalazio nedaleko od naše ku­će. Ostali ukućani su radili na imanju i čuvali sto­ku. U proljeće 1941. godine počeo je napad hrvatske i njemačke vojske na srpska sela u Pot­kozarju. Zbog toga je naš narod izbjegao u pla­ninu Kozaru. U tom zbjegu bili su i članovi na­šeg domaćinstva: djed, baba, dva strica, majka, brat, četiri sestre i ja. U zbjegu su bila,

Rođena 14. marta 1933. godine u selu Aginci, Bosanska Dubica Svjedoči: Davne 1933. godine rođena sam 14. marta u selu Aginci, Kozarska Dubica. Tu je poro­di­čno imanje Budimira, gdje se moj otac Miloš bavio zemljoradnjom. On je rođen 1900. godi­ne. Moja majka Anđa je rođena 1908. godine u selu Vlaškovci. Kao zemljoradnici, uzgajali smo raznu vrstu stoke: konje, krave, svinje, ovce, gu­ske, patke i kokoši. Imali smo veliku kuću u ko­joj smo imali i dućan. Potom štalu i magazu gdje smo držali mašinu za vršidbu pšenice, a na spratu magaze, žito. Iza kuće se nalazio veliki voćnjak sa obradivom zemljom, a pored toga smo imali i šumu. U domaćinstvu nas

Rođen 9. aprila 1937. godine u Gornjim Podgradcima, Bosanska Gradiška Piše: Moja sjećanja sežu u daleku 1942. godinu ka­da su Nijemci bombardovali Kozaru i pot­kozarska sela, kada su moje selo nadlijetale “štuke” – avioni koji su nisko letjeli i bombardo­vali. Sjećam se kada je pilana gorjela i kada su mještani dobili naređenje da istaknu bijele za­stave na kuće tako da je i mene majka dizala na krov kuće da stavim komad čaršafa. Moj djed je došao po mene, moju majku i sestru i mi smo ponijeli sve što se moglo ponijeti. Tako smo išli petnaestak kilometara gdje su nas pre­uzeli Hrvati i otjerali u Staru Gradišku. Tu su djeda ostavili,

Rođen 6. maja 1927. godine, Starčevica, Banjaluka Kazuje: Otac Todor, rođen 1902. godine. Majka Cvi­jeta, devojački Zubović, rođena 1907. go­di­ne. (Otac umro 1961, majka 1994. godine). Otac Todor, radnik Fabrike duvana Banja Luka, majka domaćica. Imali smo zidanu kuću od 140 kvadrata. Štala od 150 kvadrata je bila zidana sa pre­gradama za smještaj krave, konja, ovaca. Imali smo ambar, košanu, svinjac i kokošarnik. Od stoke smo imali konja, dvije krave, deset ovaca, dvije svinje i 20 kokošaka. U domaćinstvu su živjeli: otac, majka, djeca: Đuro, rođen 1927, Mirko, rođen 1929, Rajko, rođen 1931. godine, Savo rođen 1933. godine, sestra Ljeposava, rođena 1935. i Milo­rad, rođen 1937. godine. (Mirko, Rajko i

Rođen 1. marta 1931. godine u selu Bistrica, opština Жepče Kazuje: Moji roditelji su se zvali: Lučić (Tome) Pero (1910) radnik, Aleksić Bosiljka, domaćica, rođena u Brezovim Danama. Moj otac je živio u zajedničkom domaćin­stvu sa stricem Dušanom, rođenim 1911. godine koji je bio službenik u srezu Жepče. Roditelji i stric su živjeli u zajedničkom domaćinstvu sa ba­bom Lučić Vasilijom, udovom poginulog Lu­čić Tome, bivšeg zemljoradnika iz sela Bistrica, Drinska banovina. Pošto sam ja najstariji unuk, dali su mi ime Tomo po pokojnom djedu. Osno­vnu školu pohađao sam u Жepču. Rat me je zatekao u trećem razredu. Što se tiče imovine, bili smo solidnog imovnog stanja. Pokojna baba imala je

Banjaluka Svjedoči: Rođen sam u selu Slabinja, Bosanska Dubica 15. 11. 1929. godine od oca Miloša i majke Milice. Ime sam dobio po djedu Stojanu, koji je umro nekoliko mjeseci prije moga rođe­nja. Selo Slabinja je bilo jedno od većih i ra­zvi­jenih sela toga kraja, tj. između: Prijedora, Bos. Novog, Kostajnice, Dubice i planine Koza­re. Selo čine četiri zaseoka: Rakovača, Iškovac, Čapaja i Strijić. Imalo je osnovnu školu sa ne­koliko stotina đaka, u kojoj su učila i djeca iz susjednih sela. Dosta djece je nastavilo sa izu­ča­va­njem zanata i zapošljavanjem u gradovima, a bilo je i tzv. “školaraca” (tj. djece koja su nastavljala školovanje u gimnazijama i uči­teljskim školama). U

Rođena 1937. godine u selu Kruharima, opština Sanski Most Svjedoči: Rođena sam 27. januara 1937. godine u Kru­ha­rima kod Sanskog Mosta. Dobila sam ime Zorka i prezime Delić. Kad sam posvojena, u Zagrebu, dobila sam ime Zorica–Marija Daso­vić. Dok još nisam znala datum rođenja, pisalo je da sam rođena 10. travnja (aprila), dan i mjesec osnivanja NDH. Zanimljivo je i kako sam “mijenjala” vjeru. Rođenjem sam Srpkinja, pravoslavne vjeroispovije­sti. Posvajanjem posta­jem Hrvatica, katoličke vje­re. Udajom, pišu mi da sam Jugoslovenka, bez vjere. Zadnji rodni list koji sam dobila u Sanskom Mostu (koji pripada Federaciji BiH), rubrike vjera i nacijaostale su pra­zne. Nakon osnivanja NDH, moj djed je hapšen i zatvoren u podrum osnovne

Rođen 1934. godine u selu Klekovci, Bosanska Dubica, profesor Svjedoči: Ovu istinitu i tužnu priču pišem, ne da se nad­mećem sa onima kojima je stalo do ve­li­čanja broja žrtava bilo koga naroda, već da se otrgne od zaborava jedna istina koja se odnosi na stradanje svih članova moga domaćinstva u Drugom svjetskom ratu. Osećao sam moralnu obavezu da kao jedi­ni preživjeli član porodice kažem kako na svi­rep način izginuše moji najmiliji: majka Stanka, otac Spasoje, braća Miloš, Mihajlo, Sreten, Raj­ko, Mirko, Boško, Uroš i Stanko, sestre Vukosa­va, Milka i Nada. Poslije svega što sam doživio, bio bih naj­sretniji kada rata nikada i nigde ne bi bilo, čak ni u dječijim