BEOGRAD – Predstavnici izbjegličkih i zavičajnih udruženja Srba iz Hrvatske predali su danas predsjedniku Srbije Borisu Tadiću kopiju prikupljenih 45 000 potpisa podrške peticiji koja se odnosi na poštovanje njihovih imovinskih i ljudskih prava i zatražili njegovu podršku rješavanju izbjegličkih problema. Predsjednik Koalicije udruženja izbjeglica u Srbiji Miodrag Linta, u pratnji predstavnika izbjegličkih udruženja Srba iz Hrvatske, predao je kutiju sa potpisima na pisarnicu zgrade Predsjedništva Srbije. Linta je rekao novinarima da predstavnici 103 izbjeglička udruženja namjeravaju da kopije ovih potpisa podrške predaju na dvadesetak adresa u Srbiji i međunarodnoj zajednici. “Ovom akcijom apelujemo da predsjednik Tadića i sve druge relevantne institucije u međunarodnoj zajednici pomognu da se konačno pronađe trajno i

Predstavnici Srba proteranih iz Hrvatske i potomci žrtava ustaških zločina u Nezavisnoj državi Hrvatskoj ogorčeni su potezom Udruženja hrvatskih ratnih veterana, koje je juče u Banjaluci organizovalo potpisivanje peticije pod nazivom „Stop majorizaciji Hrvata u BiH” Član Organizacionog odbora za potpisivanje peticije Igor Bašić rekao je juče da se „neravnopravnost Hrvata u BiH ogleda i kroz Izborni zakon kojim se omogućava ignorisanje legitimne izborne volje hrvatskog biračkog tela u BiH. Bašić je istakao da je više potpisa prikupljeno u Banjaluci nego u Sarajevu. Međutim, predsednik Udruženja Srba izbeglih iz Krajine i Hrvatske Petar Džodan kaže da ga više ništa ne iznenađuje, pa ni to da Srbi u centru Banjaluke potpisuju peticiju

U upravo započetoj kampanji otkapanja grobnica sa žrtvama partizanskih zločina ključna je uloga dodijeljena Hrvatskoj televiziji. Već na primjeru prve takve grobnice, u Kustošiji, vidjelo se kako će to izgledati. Čim rovokopači uklone prvi sloj zemlje, tu će se stvoriti kamere HRT-a, a prilog će raditi netko potpuno nepoznato, mlado novinarsko stvorenje za koje se očito pretpostavlja da će posao obaviti bez suvišnih zašto i kako. Pa ipak, baš je poslušni HRT već uspio nasapunati dasku naručitelju ovih velikih radova. U izvještaju o iskapanju u Kustošiji, koje je navodno počelo ovih dana, objavljen je i razgovor s jednim svjedokom napravljen, pisalo je lijepo u dnu ekrana, još u ljeto prošle

Srbija – Hrvatska – izbjeglička udruženja BEOGRAD – Predstavnici izbjegličkih udruženja i zavičajnih klubova Srba iz Hrvatske uručiće sutra u 12.00 časova predsjedniku Srbije Borisu Tadiću kopiju prikupljenih potpisa podrške peticiji kojom se traži pravično i trajno rješavanje imovinskih, stanarskih, stečenih, statusnih i drugih prava izbjeglih i prognanih lica i drugih građana Srbije koji su porijeklom ili imaju imovinske interese u Hrvatskoj. Predsjednik Koalicije udruženja izbeglica iz Hrvatske Hrvatske Miodrag Linta rekao je na konferenciji za novinare u Beogradu da su izbjeglička udruženja Srba iz Hrvatske prikupila 45 000 potpisa podrške peticiji izbjeglih i prognanih Srba iz Hrvatske. On je dodao da su predstavnici 100 izbjegličkih udruženja i zavičajnih klubova

Čekićeva priča je kriterijalno neobavezujuća kafanska priča mržnje. A i njegove teze više liče na kafanske nego na naučno istorijske. U nauci, to očito Čekić ne zna (jer kad bi znao, ovakvu bi njegovsku istoriju, zaobilazio u širokom luku) hipoteze i teze ništa ne vrijede bez argumenata, a argument nikad nije bio niti je mogao biti zapjenušani govor mržnje. Rekao je to u intervjuu “Glasu Srpske” profesor doktor Miloš Kovačević, jedan od vodećih stručnjaka opšte lingvistike na srpskom govornom području. On ističe da se Čekić kao kod onih kojima znanje nije u saglasnosti sa zvanjem, nadoknađuje “nekontrolisanim izlivom mržnje pomoću što “gromoglasnijih a neprimjernih riječi” bez ikakvog stvarnosnog uporišta”. *

1. SKK: Gospodine Obradoviću, Dveri već preko decenije deluju u srpskoj javnosti kao udruženje građana. Aktivnosti Vaše organizacije su veoma raznorodne,od humanitarnih akcija, pisanja tekstova i knjiga, preko internet sajtova do televizijske produkcije i održavanja masovnih skupova. Ipak, 10.2.2011. objavili ste ulazak u političku arenu. Šta je to što Vas je navelo na pomisao da dosadašnji način nastupanja, u obliku patriotske NVO nije više dovoljan, te da je neophodno kandidovati se na izborima? BO: Tačno je da Dveri poslednjih godina predstavljaju jednu od najaktivnijih srpskih NVO koja raspolaže širokim spektrom aktivnosti od štampanog izdavaštva časopisa i knjiga, preko tribina i predavanja širom Srbije, regiona i rasejanja, internet prezentacija, nezavisne TV

Najniža vrsta napada istoričara Smaila Čekića na srpsko nacionalno biće, kulturu, religiju, Srpsku pravoslavnu crkvu jeste, u stvari, pravi fašistički napad na jedan narod, iako lično ne volim da koristim tu reč. Izjavio je to u intervjuu za “Glas Srpske” specijalni izaslanik Svjetskog jevrejskog kongresa i šef Predstavništva RS u Izraelu Arie Livne. Najniža vrsta napada istoričara Smaila Čekića na srpsko nacionalno biće, kulturu, religiju, Srpsku pravoslavnum crkvu jeste, u stvari, pravi fašistički napad na jedan narod, iako lično ne volim da koristim tu reč. Izjavio je to u intervjuu za “Glas Srpske” specijalni izaslanik Svjetskog jevrejskog kongresa i šef Predstavništva RS u Izraelu Arie Livne. * GLAS: Kako gledate

Desilo se i to. Dveri su rekle da politici. Unutar naših redova (tako se valjda kaže u političkom žargonu), istovremeno osećaj skinutog tereta i nabacivanja novog. Unutar redova javnosti, reakcije su podeljenje. Mediji Mediji, koje već godinama bezbrojnim akcijama, temama, časopisima, knjigama, tribinama, pokušavamo da zainteresujemo makar da iz prirodne novinarske radoznalosti zagrebu ispod presuđenog ekstremizma i desničarske klerofašističke paracrkvene površine kojom su nas obavili kao velom nezaslužene tajne, vrlo pristojno su izvestili sa konferencije njima u čast. Pritom, tome su zaslužne pre svih novinske agencije koje su se potrudile da izveste tačno, tako da ni drugima nije ostavljeno previše prostora da to urade pogrešno. Toliko o štampanim medijima. Elektronski

Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske dužan je obavjestiti građane Hrvatske o manipuliranju žrtvama II. svjetskog rata u izborne svrhe. U Hrvatskom saboru je nedavno ministar Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske gospodin Tomislav Karamarko pompozno najavio da će provesti istragu vezanu za „komunističke zločine“ iz II. svjetskog rata. Odmah je aktivirana policija koja u Kustošiji iskopava leševe za koje se već na Hrvatskoj televiziji tvrdi da se radi o ubijenima koncem II. svjetskog rata i to, a od koga drugog, nego od komunista. Upravo je nevjerojatno koliko se gubitnici iz II. svjetskog rata Hrvatske trude da što više oblate i kriminaliziraju Narodnooslobodilačku vojsku i maršala Tita, njenog vrhovnog komandanta.

Država je definitivno digla ruke od građana čiji su objekti u razdoblju od 1991. do 1995. srušeni eksplozivnom napravom – oni nemaju pravo na naknadu štete. Sablažnjivu odluku Ustavnog suda o toj materiji podržao je i Europski sud za ljudska prava. “Ovo je eklatantan primjer da pravo ponekad nema veze s pravednošću”, smatra odvjetnik Maro Mihočević Koliko je građana Republike Hrvatske, stotine ili tisuće njih, ostalo bez imovine zahvaljujući upravo svojoj državi? Nitko to točno ne zna ili se ne usuđuje reći. Naime, riječ je o vlasnicima objekata, uglavnom kuća ali i gospodarskih objekata, koji su za vrijeme ili neposredno nakon rata 1991-1995. nestali s lica zemlje. Minirani su ili

Početkom aprila 1941. godine Hitlerova Njemačka napada Jugoslaviju i 10. aprila ulazi u Zagreb. U roku od nekoliko dana proglašena je Nezavisna Država Hrvatska pod vodstvom fašističke ustaške stranke i počinje protjerivanje Jevreja. Jevrejske fabrike i prodavnice su bile zapljenjene. Jevreji su dobijali otkaze na poslu i protjerivani iz svojih stanova. Hapšenja su započeta i izdato je naređenje svim Jevrejima da na reveru svoje odjeće nose žuti bedž. Novi zakoni i pravila donošena su gotovo svaki dan. Krajem maja 1941. godine jevrejski omladinci, dobi između 17 i 24 godine, uhapšena je u Zagrebu, glavnom gradu Hrvatske, pod izgovorom regrutacije za rad u radnom logoru. Bilo je njih 165, skoro sve

Naši dani su, pre svega, vreme istorijskog opadanja i umora srpskog naroda. Glavna karakteristika savremenog srpskog čoveka jeste pomirenost sa sudbinom, ravnodušnost i nacionalna neodgovornost. Može li se u moralnim defetizmom i nacionalnom nezainteresovanošću zatrovanoj društvenoj atmosferi uopšte postaviti srpsko nacionalno pitanje danas? Srpsko pitanje nije, kao što se kod nas i dalje misli, političko-ekonomsko pitanje. Srpsko pitanje je duhovno-moralno pitanje. I, jer 20 godina nismo pogledali stvari iz duhovno-moralne perspektive – nije moglo i ne može biti promena u Srbiji. Za promene su potrebni suštinski unutrašnji preduslovi: Nacionalna samospoznaja. Vekovima živeći pod višestrukim tuđinskim ropstvom imali smo svoj nacionalni san i generacijski radili na njegovom prenošenju. Taj san se