Mogao bi čovek da se začudi zašto su u Banjaluci i u zapadnom Mostaru napravili toliku buku zbog izjave Taipa Erdogana. Turski premijer je povodom godišnjice u Srebrenici za agenciju Anadolija izjavio da mu je Alija Izetbegović na samrtničkoj postelji rekao: „Ostavljam ti u amanet Bosnu i Bošnjake kao ostavštinu Osmanlija.“ U nastavku izjave premijer je taj amanet preneo na čitavu Tursku: „Bosna i Bošnjaci su ostavljeni u amanet Turskoj.“ Nema razloga da se na to ljute ni Srbi ni Hrvati, kada već ne protestuju naše komšije što ih je rahmetli Alija ostavio u amanet Taipu, a ne, recimo, Klintonu ili nekom od lidera EU. Naprotiv, dobro je što je

Osveta je kod nas slađa od meda i šećera zajedno. Suđenje Mili Dakiću klasična je osveta suda. Ni jedan ga svjedok ne tereti, a suđenje traje. Kad to jedan sud čini od same države, onda zločin postaje veći, ali u Hrvatskoj se pojavio nadčovjek jer po jednoj sintagmi, Hrvat u Domovinskom ratu ne može napraviti zločin. To je najizrazitiji oblik rasiszma jer je riječ o nadčovjeku. Mile Dakić je pjesnik i svjedok vremena. Za pjesnike se kaže da su „savijest naroda“. Mile je svjedočio na izvoran način; opisao je stravične pokolje u crkvama, mnoge je personalizirao jer je poznavao građane svoga zavičaja. Dakić je vodio najznačajniju, komemorativnu zakladu „Petrova gora“.

Izložba pod nazivom „Ustaški zločin genocida u selu Međeđa, 1941-1945. godine“ je samostalna izložba autora Tanje Tuleković o stradanju stanovništva sela Međeđa. Dokumenti, faksimili, fotografije, spiskovi žrtava i svjedočenja preživjelih svjedoka oživljavaju najteži period u istoriji ovog sela. Za vrijeme tzv. Endehazije (1941-1945.) selo Međeđa dalo je 1075 žrtava: 119 boraca i 956 žrtava ustaškog zločina genocida. Potpuno je ugašeno 45 ognjišta. Samim tim bilo je najstradalnije selo bosansko-dubičkog područja.   Istraživanjima u periodu april-jun, 2008. godine došlo se do novih podataka o broju žrtava ustaškog zločina genocida, njih još 80, kao i još jedno opustjelo domaćinstvo. Iz razgovora sa mještanima ovog sela proizašla je kompletna slika o dešavanjima na

Kojim pismom pišeš? Pitanje je koje se može postaviti samo Srbinu. Mi smo trenutno jedini narod u civilizovanoj Evropi, čiji se apsolutno svi pripadnici mogu pohvaliti da umiju čitati i pisati po dvije azbuke, na jednom te istom jeziku. Ovaj feljton se namjerava baviti tim fenomenom. Njegovim posljedicama po srpske nacionalne, odnosno kulturne interese. Od kada datira ovakvo stanje, kakvi su njegovi rezultati, i šta nas očekuje u budućnosti? JUČE DANAS SUTRA STRUČNO POLITIČKI Latinicom stane više štampanog teksta. Latinicom stane više štampanog teksta. To je prva u nizu urbanih legendi o inferiornosti ćirilice. I zaista, pogledom na gornje redove to djeluje tako. A zašto djeluje? Zato što nije istina! Primjenimo li

Budimpešta — Mađarski tužioci priveli su i podigli optužnicu za ratne zločine protiv Lasla Č. (97) osumnjičenog da je učestvovao u deportaciji Jevreja u Aušvic 1944. godine.     Laslo Č. koga je centar Simon Vizental identifikovao kao Lasla Čatarija, priveden je danas, naveli su tužioci. On je zatvoren u kućni pritvor na najviše 30 dana, izjavio je njegov advokat Gabor Horvat. Kako su prenele agencije, Horvat je izjavio da je uložio žalbu na presudu o kućnom pritvoru, koja otvara mogućnost vlastima da osumnjičenom za učešće u Holokaustu oduzmu pasoš. Čatari je ranije danas rekao da je nevin i da je samo sledio naređenja. “On negira krivicu za zločine koji mu se

Jadranska straža osnovana je 1922. Društveni znak bio je buzdovan Kraljevića Marka izvučen napola iz mora. (1). U Domu Jadranske straže u Tivtu Jadranska straža održala je 22.marta 1931. svoju skupštinu. Tajnik Blažo Đurović obraćajući se omladini istakao je: „ od tebe omladino, uzdanico naša, svi mi očekujemo ostvarenje svojih snova, … a osobito naša braća i sestre koji danas čame u ropstvu tuđina, gledaju u tebe i čekaju da im ti najaviš zoru novih dana, uskrsnuće svoje.“ Ideal Jadranske straže bio je „Sve za Jadran, a Jadran ni za što.“ (2). Delegacija Js. iz Trpnja posetila je nacionalno selo Gornju Vrućicu. Od 240 stanovnika učlanilo se 30 lica, t.j.

Dobrotvorne Zadruge Srpkinja bile su prosvetna i humanitarna udruženja srpskih žena u Austro-Ugarskoj. Prva Zadruga osnovana je 1867. u Novom Sadu a Zadruga Srpkinja Dubrovkinja osnovana 1887. Svima im je bio zajednički zadatak : organizovanje žena za rad na opštem dobru, osnivanje srpskih viših devojačkih škola i kulturni rad preko novina „Жenski Svet“. List je izlazio jedanput mesečno u Novom Sadu od 1886 do 1914. List „Жenski Svet“ pisao je o radu dubrovačke zadruge. Zadruga Srpkinja Dubrovkinja priredila je na sv. Nikolu 6 (18) decembra 1894. Besedu. Na besedi je sudelovalo Srpsko pjevačko društvo „Sloga”, građanski orkestar, učenice srpske ženske škole Boža Boškovića : Mila Jelić, Ljubica Vrčević, Ilka Gerun,