Na srpskoj Bilogori nema sela gdje nema masovne grobnice našeg naroda

Klerofašistička NDH, do jeseni 1942. godine, zločinom Pokolja  likvidirala je 2.694 srpske glave sa Bilogore, među njima 318 – ero djece od kolijevke do 14. godina starosti

Milan Bastašić

Bilogorsko područje u zapadnoj Slavoniji, uvažavajući sve relevantne kriterije, mi poimamo po pravoslavnim sakralnim objektima koji ga ograničavaju, od Male Trnovitice,Velikih Zdenaca i Jasenaša.

Njih ni manje ni više od dvadeset i sedam.

Najstarija svetinja je Hram Sv. Pantelije u selu Pavlovac iz 1670.godine. Svi ti objekti ucrtani su na karti Austrougarske monarhije koja datira iz ranih godina osamnaestog vijeka. U to vrijeme, na tome prostoru nije evidentirana ni jedna katolička bogomolja.

Sa tornja crkve Sv.Petke u Velikoj Peratovici, na vrh Bilogore, vidi se petnaest pravoslavnih crkava.

Pravoslavnim Srbima najgušće je bila naseljena istočna Bilogora. Taj prostor vjekovima je nastanjivao taj najmnogobrojniji narod. To je u međurječju Drave i Save najveća i najkonzistentnija oaza pravoslavlja, daleko udaljena od matice Srbije.

Tu nije bilo unijaćenja, kao tamo sjevernije u Žumberku. Pokazalo se, da je takvo stanje, bilo velika preokupacija Vatikana. Ova preokupacija došla je do punog izražaja u prvoj prilici, u Drugom svjetskom ratu.

Od prijeratnog broja Srba na Bilogori, klerofašistička NDH već od prvih dana svog postojanja, pa do jeseni 1942. godine, vršeći najmonstruoznije načine umorstva, likvidirala je 2.694 srpske glave.

Među njima 318 – ero djece od kolijevke do 14. godina starosti.

Na srpskoj Bilogori nema sela gdje nema masovne grobnice našeg naroda.

Već 26/27. aprila 1941. godine, uhapšena su 504 Srbina od 16 do 60 godina, od kojih je 487 ubijeno u kompleksu ustaških logora Gospić – Jadovno – Pag.

To je bio prvi masovni, genocidni pogrom u NDH, a već sutradan 28. aprila poubijano je u Gudovcu kod Bjelovara oko 200 Srba.

Avgusta mjeseca oko 600 porodica iseljeno je u Srbiju, 575 Srba poubijano u direktnom teroru u kućama i na okućnicama, a oko 3.000 otjerano u logore Jasenovac i Sisak.

U Jasenovcu je sa Bilogore ubijeno 1.115 ljudi, u Sisku preko stotinu, uglavnom djece. Tako se sprega klerofašizma obračunala sa najbrojnijom aglomeracijom pravoslavnih Srba zapadno od njihove matice.

Kad svemu dodamo neuspjeli pokušaj reprize 1991. godine i izgon oko 4.000 Srba tokom proteklog rata, konstatujemo da danas na Bilogori živi oko 700, kako ih zovu „hrvatskih“ Srba.

Kako su se Socijalistička Hrvatska i Jugoslavija, njihove institucije, odnosile prema, u prvom redu srpskim, a onda i žrtvama Jevreja i Roma, svi znamo.

Na Bilogori je trebalo 12 godina da se postavi Spomen ploča za žrtve Jadovna, a za obilježavanje nekih masovnih grobnica i 30 godina.

Osim za Jadovničke žrtve, grupnih posjeta masovnim grobnicama i pomena nije bilo.

U Jasenovac se počelo odlaziti negdje poslije 1963. godine, na dan proboja logoraša.

Stara Gradiška i Sisak bili su u sjeni Jasenovca. Za mnoge na prostoru Jugoslavije i za svjetsku javnost tako je bilo i sa Jadovnom.

Sve to radi bratstva i jedinstva.

Da se ne bi reklo, da su sve žrtve tih velikih sistema logora i direktnog terora, ustvari djelo hrvatske države i jedinica njene službene i plaćene vojske – da radi taj stravični posao. Dakle hrvatskih ustaša.

Zato je i na većini spomenika i spomen ploča nad masovnim grobnicama pobijenog srpskog naroda obično pisalo „žrtve fašistiškog terora“, “žrtve okupatora“, “žrtve okupatora i njegovih slugu“. Gotovo nikada se ne kaže da su to srpske žrtve, a nikada da su tu žrtve hrvatskih ustaša.

Bilo je i zabrana da se na spomenike sadržaj piše ćirilicom. Poseban takav primjer imamo kod podizanja Spomen obilježja u Malom Grđevcu, gdje se za to pozivalo i u CK SK Hrvatske.

Na Bilogori, u Grubišnom Polju, bar što se tiče evidencije žrtava, Savez boraca NOR-a to je dobro obavio. Možemo reći da su popisane sve žrtve koje su rođene na toj teritoriji i poneki „sa strane“. Primjera radi, navodim da se na imeničnom popisu 10.502 žrtava Jadovna, od ukupno 42.123 žrtve, nalazi svih 487 žrtava Grubišnog Polja i bilogorskih sela.

Uz imena jednog broja žrtava, postavljene su i fotografije. Kod Šaranove jame na Velebitu, među prvima je postavljena Spome ploča pobijenim Srbima iz Grubišnog Polja.To je bila prva javna „erupcija“ zahtjeva porodica žrtava, žena srpkinja u organizaciji „Napredna žena“. Za to posjedujemo vrijednu i brojnu fotodokumentaciju.

Na 50-godišnjicu Jadovničkih žrtava 26/27. aprila sa Bilogore, 1991 godine, uz sve rizike, na inicijativu i angažovanje potomaka, organizovan je i parastos u crkvi Svetog Đurđa koga je služio sada miropočivši Mitropolit Zagrebačko-ljubljanski Jovan uz sasluženje nekoliko sveštenika. Položen je i osveštan kamen temeljac za buduće Spomen obilježje.

Tu se okupilo više stotina članova porodica, potomaka i poštovalaca žrtava.

Održan je poduži nekrolog, sa puno podataka iz sjećanja potomaka i Instituta za istoriju iz Karlovca.Tu je prvi put poslije 50 godina rečena sva gola istina. Evocirana je ondašnja opšta situacija i javno i prešutno odobravanje katoličke svjetine i komšija tome zlikovačkom djelu ustaša.

Imenom i prezimenom, glasno su imenovani svi akteri toga velikog zla.

Veliku i stravičnu istinu o svojim precima, tada su čuli potomci žrtava, ali i potomci aktera ovog zla, potomci dželata prethodnika.

Grubišnopoljski list,javno glasilo, tih dana nije imao remitende.

Geslom „Mrtvima na slavu – živima za opomenu“ završen je ovaj najveći i posljednji skup Srba Bilogore. Posjedujemo kvalitetnu audio-video dokumentaciju i fotografije.

Po mome saznanju ovo je bilo prvo javno, masovno „varničenje“ o Jadovnu poslije 50 godina.

Samo koji mjesec kasnije, kamen temeljac je nestao, a ja kao glavni akter prethodnih okupljanja, sklonio sam se u Banjaluku.

Hrvatski domoljubi, današnji (anti)fašisti minirali su, porazbijali i terolitkama izbrisali tekstove na svim spomenicima masovnih grobnica.

Tako je urađeno i na Jadovnu i na ostrvu Pagu.

Mi smo sticajem okolnosti, na raznim mjestima uspjeli dobiti niz dokumenata koji svjedoče o žalosnoj istoriji Srba Bilogore. Sačuvan je dragocjeni audio-vizuelni materijal.

U udruženju „Bilogora“, sve to koristimo na planu podsjećanja naroda toga kraja na zavičaj, i mladih na porijeklo.

Osnivanjem Zavičajnog udruženja, otvorila se mogućnost prikupljanja materijalnih dokumenata na jednom mjestu. Obavili smo izvjestan broj intervjua sa osobama visoke starosti od kojih su mnogi već umrli.

Ta svjedočenja višestrano i nepobitno potvrđuju značajne događaje sa više strana. Iznijela su na vidjelo neke značajne činjenice, koje do prije par godina nismo znali i nisu nigdje zapisane. Imamo zavidnu izdavačku aktivnost.

Izdana je knjiga, naš prvenac „Bilogorizmi“. Sa preko hiljadu lokalizama, riječi, naziva predmeta i ostalog, ugodno podsjeća sredovječne na svakodnevni život u Zavičaju.

Kod mladih je potaknuta potreba da zapitkuju starije radi nekih „prevoda“, pa se tako i oni približavaju korijenima predaka.

Knjiga „Bilogora i Grubišno Polje 1941 – 1991, štampana 2010 godine u 500 primjeraka je „planula“. Za drugo izdanje nemamo sredstava.

Za štampu je pripremljena, bogato ilustrovana knjiga „Bilogorske svetinje“. Radi nedostatka financijskih sredstava, čeka na štampu već tri godine.

Ovih dana izdali smo kvalitetan i dugovječan disk „Jadovničke žrtve 1941 – svjedočanstva“.

Bogato je opremljen audiovizualnim sadržajima,važnim člancima Grubišnopoljskog lista iz devedesetih, videosnimcima komemoracija na masovnim grobnicama u Grubišnom Polju, elektronskom izdanju Knjige Bilogora i Grubišno Polje, te poučnim člancima naših akademika. Sadrži tridesetak fotografija od 1938 pa dalje. Disk je upravo u distribuciji i a možete ga nabaviti i ovdje.

Namjera nam je, da ga ima svaka izbjeglička porodica a sugerišemo da ga roditelji ostave djeci kako bi se održao aktualnim desetke godina.

Već sada, unuci mlađi od 23 godine vide na njemu djedove i bake za koje su samo čuli, a ovde oni hodaju!

Jednom godišnje, Upravni odbor udruženja organizuje „Sabor Bilogoraca“, do sada šest, gdje se okuplja stotinjak članova uz zvuke rodnog kraja.

Ovim brojem nismo zadovoljni. Konačno, instaliran je internet sajt „Bilogora“, a veliki broj naših Bilogoraca redovno posjećuje sajt Jadovno, na kome i mi relativno često učestvujemo.“

Prazan nam je prostor za folklor i etnologiju, oko čega se ipak mučimo.

Zaključujemo, da su ovo sve korisni detalji, postupci i prezentacije koji okupiraju pažnju znatnog dijela naših zemljaka.

Nismo zadovoljni oskudnom međusobnom komunikacijom naših članova.

Prosječni Bilogorac, sa svojim mještaninom iz zavičaja komunicira jednom ili nijednom mjesečno. Nema sastajanja u istoj crkvi, nema malih sajmova ponedeljkom.

Ne voze se telci, bikovi, svinje i ovce na istu stočnu vagu. Ne plaća se porez na istom mjestu.

Susreti su redukovani na krsne slave i sahrane.

Složićete se, da te prigode, nisu primjerene za nekakav „društveni rad“.

U jednom slučaju iz obzira prema domaćinu, a u drugom iz pijeteta prema pokojniku.

Ali postoji nešto kao fenomen. Kad je sahrana i pozvani i nepozvani dođu. Međusobno su obavješteni u jednom danu!

Konačno, značajan broj izbjeglih ima egzistencijalne probleme pa i to prigušuje i onemogućava postojeću volju za susretima zemljaka.

Naše udruženje visoko cijeni ideju Sabranja. Doživljavamo je kao novu snagu potrebnu da se suprotstavimo brojnim izazovima i revizijama.

Ispoljićemo u njoj našu aktivnost uz osjećaj da smo i mi jači.

Milan Bastašić (1931-2016.)

Predsjednik Zavičajnog udruženja Bilogora, Beograd, Srbija

Obraćanje na prvom Sabranju  udruženja potomaka i poštovalaca srpskih žrtava ratova XX vijeka. Kozara, 03.- 05. oktobar 2014.

Vezane vijesti:

VLADIKA ATANASIJE: SRBI SKLONI ZABORAVU VLASTITOG BIĆA

Želim da moje dijete, nikada ne doživi ono što smo mi i naši preci proživjeli

Stradanje kakvo se ne pamti, dogodilo se u Podrinju na Mladence, 22. marta 1942. godine

Zavičajno udruženje Bilogora: „Jadovničke žrtve 1941.“

Kalendar genocida: 28. septembar 1941. Godišnjica stradanja Srba u Grubišnom polju

SLUŽEN PARASTOS ZA SRPSKE ŽRTVE USTAŠKOG TERORA