Mićo I. Martinović: Molitva na Kolariću

Vapaj molitve pokajničke nek put neba sine i silno jurne u visine, i mučenika bol umine!

Klonule glave na grudi,
Sjedim zariven u gusti mrak,
U tišini sve je, zidovi hladni
Tamne noći odbačen svlak.
Samo misli iz klonule glave,
Kaplju u noći sleđene zjap,
Uma mračno predskazanje,
Il’ možda skriveni neki znak?

Kližu misli treperave, svele,
Izgubljene u vremena tamnim skutima,
Ljepljive, teške i vrele,
Kroz lavirinte zagubljenim putima.
Istrže se duša iz okova puti,
Pa ko svila, božanskim nošena dahom,
U predvorju drevnoga mraka sluti,
Da vjekovima sve je, pokriveno prahom!

Tijelo, savijeno u bolnom grču,
Znojnim čelom ledeni kamen dira;
Dok plamenovi voštana tijela srču,
Klizi duša tunelom mističnog vira!
Može li čovjek nad ponornom hridi,
Upregnut sjenima u tragičnom srazu,
Da obzorje božanskih vrtova vidi,
I iz tame, kroči na ljudskosti stazu?

Tamna se ponoć kroz puste zidine svija,
Bljed mijesec kliže na svitku noći,
Mre u granama lipe ponoć tija,
Bdijući samnom u samoći!
Nasuprot mene u kamenu zida,
Ikona zlati slijepa, bez očinjeg vida
Niz hladni kamen curak suza toči,
To miro lije iz duplji, gdje su sijale oči!
Zaborav je grijeh naš, zbog čega duša boli
Sveče, da prosti Otac ti za nas moli!

Korablja tužna, srušenog hrama
Kolarićko od kamena i suza raspeće,
Ko’ ognjište bez toplog plama,
I grob u drači bez plamena svijeće!
Jecaš nijemo, samotnom suzom plahom,
Raspeta zaboravom i bezvjerja dahom,
Zarivena u uzvišenje, šutnju i muk,
I vjetra mukli kroz ruševine huk!
Čekajući rječi u tropar da se sliju,
Pokajničku pojuć’, Nebesnu liturgiju!

Čovjek, što šarom zemaljskim tetura,
Sapet u tragičnom životnom kalu,
I raspeće svoje ka vječnosti gura,
Zgrbljenih leđa, izvrgnut jalu!
Cićušno zrnce ispod zvijezda i neba,
Pričest i blagoslov svetih treba,
Stisnutih pesti i srca,
Očajan pred Svecem bezglasnu molitvu grca!
Poj molitve nek se put nebesa vine,
Za ljude sažežene u vatri, moli se sine!

U povoju noći dva ukočena lika,
Ha zidu zlatom optočena slika,
Nasuprot nje razvalina muk,
Poguren čovjek i vijetra jeziv huk.
Kroz noći crno svileno tkanje,
Bapije u nebo zidova tužno pitanje:
Zašto Sveče na mjestu,
Gdje tamjana miris ranjenu dušu vida,
Proli se toliko nevine krvi i suza
Bi toliko patnje, srama i stida?

Zamre jecavi vjetra šum,
Tišine plašt prekri žrtava zajednički hum,
Miro i tamjan u jedan se miris sliše,
Tišina skliznu, i posta još tiše.
Iz duplje hrapavog zida,
Ckrivene sjenkama što isposničkim licem riše,
Dvije krupne suze iz očiju bez vida
Ha mramorni pod se sliše!
Caru nebesnij iže vezdje sij,
Dal’ bit će ovo ikad više?

Na trepljama noći gluve,
Samo jecaj dvije skamenjene statue,
Mučenika iz huka davnih vremena,
I sina nad kostima otaca pogurena.
Dvije, umu nejasnim vremena tokom,
Jedna od druge odvojene duše,
Isto jer su, bol nad kostima
Potomaka i predaka u suzama guše.
Duše u plavom nebeskom krugu,
Prožete jedna kroz drugu.

U krošnji lipe pored hrama,
Ko’ da se u koljevci od granja njiše,
Prateći preko svoda ucrtan put,
Klizao je raskošan jesec žut.
Njegova zraka zlatno sjajna,
Takla je nekad Svečevu put
Ko’ što sad miluje tvoj skut,
I zemne ostatke što nekad bijehu put.
Jer iza našeg zemnog praha,
Camo duša trepti lišena svakog straha.

Iz tame kroz tišinu mraka,
Pod žižcima zlatnih zraka,
Kroz šumor lipe granja,
Glas tih dopre ko’ da čedo sanja
Drhtav jecaj isposničkog lika,
Cli se niz lađu u bolu uzvika:
Potomče… milo čedo moje,
U duplji vijekova ja slutih oči tvoje
I već tada znah,
Put predaka tvojih kada će postati prah!

Al’ čedo moje… sine moj,
Ja predak… praotac tvoj iz davnina,
Na ovom putu zemnom,
Popeh se do kraljevskih visina
I sjaše na meni porfira i svila,
Toke srebrene i zlatnih kopči roj,
A onda, iz nebeskih visina,
Bogonosni Otec i vsjeh Svjatih poj
Raspiri u duši mojoj plam, i rekoh:
Njemu ću dušu da dam!

Padoše porfira i svila u blato,
Zgasnu s’ kraljevskog žezla zlato,
Uronih skute u crne rize plašt,
Taština sve je – još uvijek bijah tašt!
A onda zgasnu moj zemni vid,
Drhtavom rukom tražih hladni kelije zid
Usne kliknuše ime Boga Hrista,
Glas tih dopre iz dubine mraka:
Evo ti izvor vode žive,
Bez nje u kal viječni klonuće duša svaka!

Klonu mi vjera u zemni crni mrak,
Zgasnu u oku posvećen sunčev zrak,
Tužno zadrhta plašljivo tijelo,
Jecaj bolan slomi ga cijelo,
Dlanovi topli takoše hladan memljivi zid,
Oh, Hriste Bože… moj očinji vid!
Glas dubok probi ljepljivi mrak:
Ako u oku zgasne svjetlosti zrak,
Ne kloni u očaj Sine moj,
Jer Ja sam Put, Istina i Život tvoj!

K’ nebu oči uznese slijepi kralj,
Molitva zaškropi kroz carske dveri u raj
Vladarko blagodat pjevam tvoju,
I molim te oblagodati dušu moju
Svedržitelju, riječi očeva, jedini oče naš,
Pokropi smrtni ljudski čas
Sjeti se Gospode, preminulih očeva i braće naše,
Pjevajte anđeli Hristu Bogu
Neka vaskrsne Bog, i neka se razviju neprijatelju njegovi,
Kao prošli snjegovi.

Kroz bezglasni jecaj kamenih suza,
Ca svetih usta molitva spuza,
Vinu se u nebo njen svetački poj,
Molba za mučeničkih duša spokoj.
Od siline molitvenog poja,
Cto duša iz utrobe hrama poput roja
Zakresiše kroz noći tamne svlak,
Uzdižuć’ se u nebo Ocu kroz mrak,
Samo udaljeni kliktaj šumskih tića,
Ckliznu kroz okamine Kolarića.

Još juče oni bijehu naša braća,
Danas im duše u adski padoše kal,
Umjesto očiju k’ nebu crne duplje zjaše,
Krvavi poče vampirski bal.
Nemoći vlastite zatrti svaki trag,
Haši druzi na đavolski stupiše prag,
Lelek strašni zamijeni proljeća poj,
Zar pod suncem življaše takav soj?
K’ nebu se okrenu sijedih glava vid:
Sveti Bože zna li taj narod za stid?

Uzavre klokot nabujalih potoka,
Cred toplog proljećnog dana,
Sto seljačkih ruku sapetih žicom,
Cto krvavih seljačkih rana,
Sto koraka ispod lipe granja,
Cto duša nevinih ko’ da sanja,
U svoju crkvu kroz slomljene dveri,
Baciše krvožedne zvijeri.
Muk u lađi ispod ikonostasa,
Cvetiteljko Sveta Petko: Ima li spasa?

Dječiji drhtaj i suze što oči mute,
Pučice traže majčine skute,
Možda u toplom majčinom krilu,
Hadanje nađe nagorkinju vilu.
Na vrhu pozlaćenog ikonostasa,
Bogorodica u krilu drži Hrista Spasa,
Sa zidova likovi svetaca nijemo šute,
Uzdrhtala srca zlo slute,
Oko hrama zvijeri u ljudskom obliku,
U blatu zgaziše ljudsku sliku.

Teška reza muklo jeknu preko vrata,
Utihnuše koraci mrskih dželata,
Krvave čeljusti vatrenog plama,
Ckoliše skute pravoslavnog hrama.
Krici se vinuše put nebesa,
Dom gospodnji prekriše mrtva tjelesa
Skameni se sjajni sunčev zrak,
Gavaonski na Kolarić pade mrak,
I mjesec žut sred svoda stade,
Bijeli anđeo preko mrtvih tijela pade.

To aprilski bi vampira pir,
Ispod skliska noža ključale krvi vir,
Uvre u skute zemlje njen vreli dah,
Mrtva tijela klonuše u zemni prah.
Na stijenci iznad mrtvih ljudi,
Plamičak kandila iz umorenih duše budi,
Klonuli anđeo krvlju poprskanih krila,
Kroz ognjem sažežene dveri
Vozdignu se u Kraljevstvo Božije,
Ca dušama svojih sinova i kđeri.

Vatrene razvaline hrama,
Oplahnu noći prve gusta tama,
Vijekova mnogih povoj prvog mraka,
Ckri Golgotu koju prođe duša svaka.
Snop gust zaiskri put zvijezda,
Duše ko lastavice kliznuše iz gnjezda!
Trnući oganj ikona, kamena i ploti,
Lik čovječanski čovjeku ote.
Iz Edena istjerani, rađaju li se?
Il` se samo zvijeri kote?

Jutro aprilsko poče da rudi,
Zrak sunčev dotače zgarište i spepeljene grudi.
Od negdanjeg sjaja Gospodnjeg hrama,
Osta kamen, pep’o i za vijekove posijana tama,
Lelek majki i vrisak sestrinskih grudi:
Milice sejo, ajd’ se sestri probudi!
Grobnica nijema ne dade glasa,
Samo ugarak vreo kapaše na trupla sa ikonostasa.
Kroz mrtvu tišinu grobnice nove,
Samo molitva ikone slijepe Hrista zove!

Hriste… ljubljeni sine Višnjega Boga,
Nad Kordunom vijori krvava toga!
Dopire li lelek majki iz krvave zore,
Do nebesa gdje anđeli s tvojom majkom zbore?
Kaže li nebesima plav cvijet iz trave:
Iz topla krila istrgoše me ruke krvave!
Vidiš li Hriste kap majčina mlijeka,
Dok je natapa mrtva suza dječija meka?
Vidiš li Hriste kako na plamenu svijeće,
Na Kolariću dogorijeva tvoje raspeće?

Plašt užasa prekri uzvišenja hum,
Umoreno sve biješe – čak i šum.
Na klonula tijela sred Golgote,
Kanuše suze ikone slijepe od grozote.
Sinovi Tamnog što na Gori Hrista kuša,
Hakot pakleni rođen bez duša,
Sto njih… i troje vrže na muke,
Plamen proguta oči, tijela, dječije ruke!
I gle! U tami nebesa,
Fison, Geon, Hildekal i Eufrat
Opkoliše duše palih tijelesa.

Anđeli Božiji što ste nebeska svita,
Narod Korduna danas vas pita?
Što krikom pijevca u mutnoj zori,
Mučenicima Kolarićkim nitko ne prozbori:
Sakrijete nejač i sebe kroz rosu ove zore,
U skute majke vam Gvozdene gore!
Jer oganj ralo seljačko u nož sali,
A teški udarci kovački nisu ni znali,
Da će skovani iz rala i crtala noži,
Otupjet’ u vratovima i mekoj koži!

Kolarićka, u naše duše zarivena hridi,
Koračahu kraj tebe moje dječije stope,
Dal’ uplašeno oko dječije utvare vidi,
I još hropac ču što iz hrama u nebo se pope!
Zašto ćutnjom i mukom nagradismo zmije,
I pustismo barjak njihov uz naš barjak da se vije?
Zar zgasnuše sijećanja naša u prvoj zori,
Dok hropac mučenika još iz vatre zbori:
Ako zaboravu predate sve naše krike i muke,
Krvlju vašom oni će ponovo oprati ruke!

Sad svjetlost zore kroz crne otvore toči,
I sjaje unutra po trnju i drači!
Oluje oltar grizu, i kiša gubilište moči,
Na mjestu gdje su gorjele ljudske oči!
Kameni zidovi pali, u šutnji k’ nebu vape
U stoljetni muk, naš ih zaborav sape!
Molitvu korablja slomljena od nas ište,
Biše od vatre i noža, naši zaboravi tište!
I jecaj bola pokajnčkog u nebo da se vine,
Da svatko, dušu mučenika k’ sebi privine!

Zato dušo valja ti ispred hrama stati,
Misao da bljesne, poleti i natrag se vrati,
Vapaj molitve pokajničke nek put neba sine
I silno jurne u visine, i mučenika bol umine!
Blagorodan isop tvojih molitvenih riječi
Nek poje, nek vije… nek nad Kolarićem zveči!
Nikada duše vaše zaboravu nećemo dati,
Ti sitni koraci mnogi što s’ proljeća žure,
To mi na uspavane humke vaše nosimo
Sa Kosova crvene božure!

Beograd 2004. – Johovo 2011.
U Johovu, o sv. Artemonu Laodikijskom
26. aprila 2011 god. st.kal.
13. aprila 2011 god. no.kal.
M. I. Martinović

Od istog autora:

Mićo Martinović: Istinita priča o „Komadiću kruha“ jedna je od najbolnijih priča koje sam čuo i pročitao

Mićo Martinović: Za čim plačete Srbi? Za Jugoslavijom, za vlastitom grobnicom!

Sa Svetim Vukašinom u Veljunu na Kordunu

Mićo Martinović: Slavonija `91. !?

Vezani prilozi:

Sveta Petka i Srbi u Plamenu