MILOŠ KOVIĆ – JUNAK NAŠEG DOBA

Većina onih koji su u nedjelju prespavali Liturgiju i probudili se sa blagom dilemom da li da se maskiraju u zombija, vampira ili kakvu drugu spodobu, vjerujem da nisu kadri da sagledaju širu sliku stvarnosti koja se ne projektuje, barem ne na tako „zanimljiv” način kao stvarnost njihovih „junaka” zatočenih u ružičastim utvrđenjima razvrata i bluda, na društvenim mrežama i tabloidima.

Čovjek je biće izbora. Upravo na tome se zasniva njegova sloboda po kojoj se tako očito razlikuje od svih drugih stvorenja. Svaki dan pred nas stavlja nove i veće izbore. I prekjuče smo imali jedan takav izbor – između Liturgije i spavanja, između svetog Luke i Noći vještica. Biramo i danas. Biramo i opredjeljujemo se za istinske junake našeh doba. One koji oličavaju naše sopstvene vrijednosti i principe na kojim želimo da gradimo sadašnjost i budućnost nas samih. Ipak, taj izbor je mnogo važniji nego što se to čini na prvi pogled jer se na vrlo konkretan način odnosi i na naše potomke.

Danas odlučujemo da li će za koju deceniju biti ponosni na nas ili će nas se stidjeti.

Danas odlučujemo da li ćemo zatvoriti oči i zaćutati pred još jednom nepravdom misleći da se nas ne tiče i da smo isuviše mali da bilo šta promijenimo, ili ćemo, poput onog vrapca iz poznate priče, koji na kuću u plamenu ispušta jednu kap vode iz kljuna da, ako ništa drugo, dokaže i sebi i drugima da je dao sve od sebe i učinio onoliko koliko je mogao da kuća ne izgori, i mi konačno da se osmjelimo i dignemo glas protiv nepravde koja se tamo negdje dešava tamo nekom. Ja, ni kao čovjek, ni kao pjesnik i filozof u povoju, ne mogu i neću da ćutim.

Napad na profesora Kovića doživljavam kao lični napad na sebe, na sve nas, zapravo, na sve one ideje, principe i vrijednosti na kojim počiva naš identitet, naša kultura, tradicija i istorija.

Srbine moj, i tvoju Kuću potpaljuju, samo su te ubijedili da to rade za tvoje dobro, da je taj stil gradnje izašao iz mode, da odudara od zapadnog standarda, da više nije isplativo da se ulaže u njeno održavanje i renoviranje, da su joj zidovi i temelji ispucali, da bi se svakako, sama od sebe, srušila. Povjerovao si im. Zato je i ne gasiš, nego nijemo i nezainteresovano stojiš sa strane, jer, i to su te naučili, nije baš najpoželjnije govoriti o njenoj negdašnjoj ljepoti i ugledu, njenoj istoriji, žrtvi koju je podnijela, slavnim domaćinima koje je iznjedrila, generacijama koje su je u suzama, znoju i krvi branili, održavali i, s vremena na vrijeme, glavom plaćali njeno postojanje u nevaktu na nemjestu. Ubijedili su te da treba da gradiš novu kuću. Priskočiće ti i oni u pomoć. Pristao si. Barem mi se čini da dobrim dijelom jesi.

Jasno ti je, valjda, da je Kuća – Srbija, stil gradnje – svetosavski, temelj – Kosovo, domaćini – kneževi i carevi ovjenčani oreolima neprolazne slave. Zato me i čudi što ne pritekneš u pomoć onom usamljenom vatrogascu tog požara. Zamisli, zove se Miloš. I zaista, ima obilićko srce. Ne preza od te vatre koja se, poput ovog sveprisutnog virusa, širi i prijeti da će da zatre tvoje i njegovo, naše, ime, istoriju i pravo na postojanje u vječnom nevaktu na vječnom nemjestu. Ovaj je Ković.

Skovan je od svetootačkih ideala, iskonskih vrijednosti kojim jedan Srbin može biti obdaren i bogonadahnut da u svakoj prilici prosvećuje one koji se još nisu pelcovali istinom protiv onog, još pogubnijeg, komunističkog virusa koji je prevashodno napadao i razarao dušu, pomućivao um, otuđivao od Boga.

Kao takav, postao je primamljiva meta novog soja socijalističke epidemije – drugosrbijanštine, onih koji dovode u pitanje genocid u Jasenovcu nad svojim narodom, a recipročnom igrom brojki na drugim stratištima svoj narod žigošu kao genocidan, fašistički, agresorski. Onih za koje je Evropska unija alternativa za Kosovo i Metohiju. Onih koji bi nenaučeni htjeli da budu, nažalost već jesu, učitelji drugima.

Ponekad košava oduva iver daleko od klade. Školski primjer za to je upravo (…) Nikola Samardžić. Kao rukovodilac projekta „Progon profesora Miloša Kovića sa Filozofskog fakulteta u Beogradu”, zajedno sa svojom ostrašćenom komisijom koja ovakvim peripetijama, nedoličnim akademskoj zajednici, nedvosmisleno urušava jedino dignitet najveće obrazovne institucije – Filozofskog fakulteta, (svoj više ne mogu srozavati, a Kovićevo naučno i svako drugo pregalaštvo su neosporni i neupitni), biće odgovoran ako oni koji bi sutra trebali da našu djecu uče istoriji ostanu uskraćeni za intelektualno sazrijevanje i mentorstvo pored dokazanog rodoljuba, patriote i pedagoga prof. dr Miloša Kovića.

Imamo situaciju da nam sud donosi tužilac. Namjerno kažem „nam” jer ovo je proces koji se indirektno na nas odnosi vrlo direktno. Napad na profesora Kovića doživljavam kao lični napad na sebe, na sve nas, zapravo, na sve one ideje, principe i vrijednosti na kojim počiva naš identitet, naša kultura, tradicija i istorija. I danas se postavlja pitanje onog izbora s početka teksta: Nikola Samardžić ili Miloš Ković, sa svim onim što te dvije ličnosti predstavljaju i objedinjuju u sebi. Ja nemam dilemu.

Makar moj glas bio ona kap vode iz vrapčevog kljuna koja pada u ognjeni plam razbuktalog požara, ipak ga dižem u korist profesora Miloša Kovića, usamljenog vatrogasca svesrpskih vatrenih stihija, istinskog junaka našeg doba, intelektualnog gorostasa, u nadi da će eho tog mog glasa-vapaja doprijeti i do vas koji bi radije ostali nijemi posmatrači ovog „procesa” i ponuka vas da povjerujete da jedna kap vode, koliko god bila malena, ako se udruži sa više njih, može da zapljusne i ugasi sve one vatre u našem kolektivnom biću koje ne griju nego sagorijevaju njegovu esenciju.

Preobražaj svijeta oko nas počinje od preobražaja u nama samima. Preobrazi se, Srbine! Progovori! Nije filozofski i ljudski ćutati. Znamo šta ćutanje obično podrazumijeva i čemu vodi. Digni svoj glas za profesora Miloša Kovića! „Probudi se, nešto se dešava / Kajaće se ko ovo prespava!”

Ognjen Kandić, msr
Viši asistent na Katedri za Filozofiju
Filozofski fakultet Pale
Univerzitet u Istočnom Sarajevu

Izvor: SLOBODNA HERCEGOVINA

Vezane vijesti: