Grubišno Polje, 28. septembar 1942. – Masovni zločin na Trandlerovoj djetelini

Svjedočenje: Cvijeta Dimić, preživjela strijeljanje na Trandlerovoj djetelini

Došla su dvojica ustaša, Fišl i jedan nepoznati ustaša. Istjerali su mene i mamu iz kuće. Naprosto su nas izbacili, izgurali. Tada sam u toj grupi ustaša vidjela i onog Tonćeka Jozinga. Zatim su otišli u susjednu kuću kod strine Save. Istjerali su ih sve troje: strinu Savu i njezino dvoje djece, kćerku Danicu od šest godina i na ruci sina Mitra od dvije i pol godine. Redom su kupili naš svijet (Srbe). Kod nas su bili i Bosanci sa Kozare. Majka Slavka sa dvoje djece: trogodišnjom Milkom i Slavkom, koji je bio nešto stariji. I njih su potjerali sa nama. Ispred naše kuće na putu već je bila jedna grupa žena i djece iz kuća Cvikića, Popovića i Grba. Ispred njih bio je đed Lazo Bobić.

Kasnije se pričalo da je on morao pokazivati srpske kuće sve od vrha Grubišnog Polja. Kao uvijek, imao je na sebi široke bijele gaće, bijelu košulju i onaj kaputić – zubun. Uvijek kad je kraj naše kuće prolazio u varoš, bio je tako obučen. Tu su bile žene i djeca: baba Jula Popović, njen suprug Joco i kći Milka, Grba Ana sa sinom i kćeri, Milanom i Milkom, Grba Evica, svekrva sa snajom Marom i unukama Danicom i Božicom, Kundadžija Evica i njen suprug, te Cvikić Aleksa, stari čovjek (60-70 godina). Gone nas prema varošu. Usput istjeruju iz kuća i priključuju našoj grupi Pejnović Tinu i njezinog trogodišnjeg sina Jovu, Pejnović Senu i njezinog sina Peru.

Išli su i u druge kuće u kojima je bilo Kozarčana. Tako smo došli do kuće Grubića. Tu su iz dvorišta istjerali babu Grubića i Jelenu Parmak, ženu pedesetih godina. Tu je bila i Milka Pejnović i još jedna baka. Moguće je da je tu bilo još koje dijete, koje u toj masi nisam vidjela ili netko koga sam zaboravila. Uz povremeno pucanje iz pušaka i zastajkivanje pred srpskim kućama, dotjeraše nas do kuće Živka Popovića i Jelineka. Tu nam je nekoliko ustaša prepriječilo put i skreću našu grupu u Živkov sokak.

Nasta nekakva gužva, guranje u kome stari Lazo Bobić pade na mostu, a ustaše počeše pucati. Neki od ustaša viče: „Nemoj pucati! Ima tamo tko će pucati”. Tjeraju nas kroz taj sokak, između kuća Živka i Subote, pa nas skreću prema Ringlovoj bašti i preko njive nas pretjeraše preko nekakvog puteljka na Trandlerovu djetelinu. Tu su nas opkolili sa svih strana i rekli nam da sjednemo. Grba Evica poče plakati i kaže ustašama: „Dečki, molim vas, ostavite mi moje dvije unuke, ostavite mi Danicu i Božicu. Ja imam sina koji je zarobljen i živi u Njemačkoj”. Koliko je ustaša bilo ne znam, ali počeli su u nas pucati sa svih strana. Ja sam dobila u rame. Mama mi je pala pored mene i Božice. Još je vidjela da sam ranjena. Netko viče da se, ako ima tko živ, dižemo i idemo u busenje, valjda u oranje. Ja kažem da ne mogu jer ima mrtvih na meni. Kad smo se nekako podizali, otišli smo u kukuruze.

U kukuruzima smo se okupili baba Jula Popovića, mama Nikice Grbe, njegova sestra Jovanka i baba, strina Sava i njezina ranjena šestogodišnja kći Danica, koja je uskoro umrla, zatim mati strine Save Kundadžija Evica i ja. Bila je tu i žena sa Kozare Gajić Slavka i njezin sin Slavko. Baba Jula je tu ostala, a nestala je i žena sa Kozare i njezin Slavko. Mi ostali smo u sumrak krenuli prema šumi. Nakon dugog hoda do šume i kroz nju, podijelili smo se u dvije grupe – jedni su otišli za Veliku Barnu, a strina Sava, njezina Danica, mama Evica i ja otišli smo u Malu Barnu. Tu smo navratili u kuću Jelića, ali njih nije bilo kod kuće. Nastavili smo prema Maloj Peratovici jer tamo strina ima sestru Ljubicu. Na početku Male Peratovice navratismo kod Kovačević Ane. Kad nas je vidjela, poče da plače i pozva nas u kuću. Kroz neko vrijeme, tu je došla moja tetka Darinka. Ona samo plače i na kraju reče da je najbolje da idemo za Brđane. Prvo me uzela za ruku, a uskoro me počela nositi i napola vući. Konačno me tako dovukla do kuće Lolića Rade, koji je upregao konje i odvezao nas u Lončaricu kod Bobića.

Tu su bili moj djed Timo i baba Dragana Bobić. Kad su me vidjeli, djed Timo se srušio u nesvijest. Sa mene su svukli sve ono krvavo, sjeli me u veliko korito, polijevali i prali vodom. Danica Miščević je donijela robe i nekakvih krpa koje je natopila rakijom, a rame je namazala svinjskom masti. Onda je došao neki čovjek na konju i rekao da se sklanjamo kamo tko zna, da ne budemo kod kuće. Otišli smo u šumu. Tu smo našli još našeg naroda. Negdje prije podne, đed Timo i još neki čovjek izašli su iz šume i tu odmah naišli na ustaše i Nijemce. Ustaše su im rekli neka dovedu iz šume i ostale ako ih ima. Dođoše oni po nas i mi svi krenemo za njima. Tu su od poznatih bili Mile Trbojević i njegova žena Milka, oni su iz Kaginca, te Nikola-Nikolica Vekić sa djecom i njegova žena Milka. Ustaše krenuše prema nama sa uperenim puškama. Na puškama noževi. Uto poče netko da glasno nešto viče i ustaše stadoše. Čekaju da mi dođemo.

Kasnije sam čula iz razgovora starijih da je to neki Nijemac vikao „H A L T” , što znači da ustaše stanu. Tako ostadosmo živi. Tjeraju nas gore u Lončaricu. Vele da se tu dobivaju nekakve propusnice sa kojima se može ići kući. Mene su previli u njemačkoj ambulanti. Sutradan, koliko se iz tetkinog pričanja sjećam, oko jedan sat, dali su tetki nekakvu uputnicu da me vodi u Bjelovar kod doktora Jagodića. Tetki su objasnili da doktoru Jagodiću kaže da sam slučajno ranjena u dvorištu i da tako svakome odgovorim. Tetka Darinka kaže da idemo u Grubišno Polje, pa odatle u Bjelovar. Dođemo mi do Gajine kuće (Gajo Tvrdorijeka, otjeran u Koprivnicu, a porodica u Srbiju 1941. godine). Tu su ustaški doseljenici Zagorci, pa Zagorka koja tetku poznaje zapita: „Jesi gladna? Srpske džigarice imamo”. Tetka jadna šuti, idemo prema varošu. Valjda dan ranije, tu su ustaše Zagorci i Franjo Horvat na mrtvo isprebijali djeda Timu koji je sa babom pošao u Grubišno Polje. Tu su nas uskoro sustigla nekakva zaprežna kola pa mene uzeše, a tetka ide pješice. Ta kola nas dovezoše na željezničku stanicu i tetka me odvede u zgradu gdje je Marko Jović imao birtiju. Ona me tu ostavi pa ode u park. Tamo je logor, tamo su joj otac i mati otjerani.

Ispred te kuće na željezničkoj stanici dolazi dosta naroda, a neki su već ranije došli. Sad ih počeše trpati u marvene vagone. Vidim da je tu više domobrana nego ustaša. Domobran je i tetku otpratio do parka i vratio je nazad do mene. Sad strpaše u vagon i mene i tetku Danku. Tetka je jednom domobranu pokazala onu uputnicu za doktora Jagodića. U Bjelovaru nas je jedan drugi domobran otpratio do bolnice u kojoj sam ja ostala, a tetku je vratio u vagon. Prošlo je puno vremena, mnogo dana, a nitko mi nije dolazio. U bolnici su svi prema meni bili dobri jer sam bila najmlađi ranjenik i nisam tu nikoga poznavala, a rekla sam im da sam ranjena u dvorištu. Kasnije sam saznala da su mi obje tetke otjerane za Jasenovac, zajedno sa svojim roditeljima, mojim đedom i babom. Stariju tetku Danku-Danicu, babu i đeda ubile su ustaše u Jasenovcu, a mlađa se vratila. Ona je pričala da joj je starija sestra rekla da, ako ostane živa, ode po mene u bolnicu i da me odvede k sebi. Tetka Milka se vratila iz logora baš na svetu Petku (27. oktobar). Tada su Nijemci iz logora u Sisku pustili sve žene, kojima su muževi otjerani u Koprivnicu – Jadovno 1941. godine. Tetak, Milkin muž, je također otjeran u Koprivnicu.

Tetkine kćeri Smilja i Danica oduzete su joj u logoru Sisak i dodijeljene hrvatskim porodicama u Peterancu. Tetka je nekako saznala za njih i dovela ih kući. Mene je iz bolnice odvela Danica, starija tetkina kćerka. To je bilo uoči katoličkog Božića 1942. godine. Danica je nedugo zatim umrla. Ja sam kod njih u Bjelovaru ostala do 1950. godine, kad sam otišla svojoj kući u Grubišno Polje. Kuća je prazna bez iđe ičega. Štala, svinjac, kokošinjac – sve prazno. Rodbina mi je donosila po koji predmet u kuću, a i oni se još nisu oporavili jer su našli slično ili isto stanje. Netko donio tanjur, netko kokoš, netko brašna, masti… Onda sam se udala. Muž se priženio. Rodila sam dva sina. Toliko godina kasnije, u jesen 1991. godine, morala sam napustiti svoju novu kuću i gospodarstvo. Jednog sina su mi uhapsili na cesti, a stariji sin i muž sklonili su se u šumu.

U sjećanju Cvijete Dimić ostala su sljedeća imena:

ŽENE I DJECA SRBI, KOJE SU USTAŠE POBILI 28. SEPTEMBRA 1942. GODINE NA LOKALITETU TRANDLEROVA DJETELINA U GRUBIŠNOM POLjU

1. Popović Joco starosti oko 60 godina
2. Popović Milka, kćer Joce oko 20 godina
3. Grba Ana oko 40 godina
4. Grba Milka, kćer Ane 11 godina
5. Grba Milan, sin Ane 10-12 godina
6. Grba Evica, svekrva Mare oko 60 godina
7. Grba Mara, snaja Evičina oko 40 godina
8. Grba Danica, kćer Marina oko 20 godina
9. Grba Božica, kćer Marina oko 18 godina
10. Grba Milica 1 godina
11. Gajić Milka, dijete sa Kozare (majka Sava i brat Slavko ostali živi, Milka umrla od zadobivenih rana) 3 godine
12. Grba Danica 6 godina
13. Grba Mitar, ubijen majki Savi na ruci 2,5 godine
14. Kundadžija Evica, majka Save Grba oko 60 godina
15. Kolundžija ?, otac Save i muž Evice oko 60 godina
16. Pejnović Tina oko 25 godina
17. Pejnović Jovo, sin Tinin 3-4 godine
18. Pejnović Sena oko 35 godina
19. Pejnović Pero, sin Sene, umro od posljedica ranjavanja. (Komšija Mato Fric odvezao ga kolima sestri Koviljki, udatoj u Rašenicu. Pokrio ga je i sakrio suhom djetelinom). 12-13 godina
20. Pejnović Milka x
21. Pejnović, vrlo stara baka, najvjerojatnije Milkina svekrva x
22. Grubić Pava 65-70 godina
23. Parmak Jelena, živjela je sa Grubić Pavom u svojoj kući50-55 godina
24. Cvikić Aleksa, sam živio u svojoj kući 65-70 godina
25. Bobić Lazo, živio sam u svojoj kući u gornjem kraju 65-70 godina

Poslije masakra ostali su živi:

1. Grba Sava (sin Mitar ubijen, a kći Danica umrla od rana) 25 godina
2. Grba Cvijeta 8 godina
3. Grba Cvijeta, majka Jovanke 40 godina
4. Grba Jovanka 10 godina
5. Popović Jula, supruga ubijenog Joce i mati Milkina oko 60 godina
6. Gajić Slavko, dijete sa Kozare 5-6 godina
7. Gajić Slavka, Slavkova majka, žena sa Kozare 25-30 godina

Slavkova majka imala je, osim ubijene Milke i ovdje spomenutog Slavka, još jednog sina i kćer. Sin Mićo je bio dodijeljen u porodicu Sakal na dnu Grubišnog Polja, a kćerka je bila kod takozvanog Steve pekara. To dvoje kozaračke djece nije bilo na strijeljanju. Negdje 1965. godine Mićo je napravio snimak na mjestu stradanja srpskih žena, djece i staraca. Tamo gdje leži i njegova maloljetna sestra Milka, koja je imala samo tri godine. Slavko i njegova majka su poslije masakra otišli u kuću porodice Sakal gde je bio Mićo. Tu su doveli i sestru iz kuće Steve pekara. Kod Sakala su ostali neko vrijeme, pa nisu otjerani u logor i doživjeli sudbinu ostalih žena i djece sa Kozare u Jasenovcu, poklanih u Gradini^[7].

Prema prikupljenim podacima iz drugih vjerodostojnih izvora, koji su potvrdili sjećanja Cvijete Grba (kasnije udate Dimić, koja je ostala živa sa tri ožiljka od tri metka na ramenu i gornjem dijelu tijela), epilog masakra na lokalitetu Trandlerova djetelina navodimo u tabeli koja slijedi. Međutim, prema tvrdnjama Cigana iz Stalovice, koji su morali sahraniti ove žrtve, osim navedenih, u ovoj grobnici sahranjeno je još jedanaest ljudi. Pet iz porodice Gavran i baba prezimenom Grković, ubijeni u Stalovici, i pet muškaraca, zaklanih u obližnjoj Živkovoj dolini.

Na spomeniku žrtvama ovog lokaliteta piše:

OVDJE POČIVAJU ŽRTVE FAŠISTIČKOG TERORA, STRIJELjANE 28.9.1942. GODINE (TRANDLEROVA DJETELINA)

1. BOBIĆ LAZO 60
2. CVIKIĆ ALEKSA 60
3. CVIKIĆ LjUBA 56
4. GAJIĆ MILKA 3
5. GRBA DANICA 56
6. GRBA BOŽICA 14
7. GRBA EVICA 61
8. GRBA MARA 38
9. GRBA ANA 40
10. GRBA MILKA 10
11. GRBA MILAN 10
12. GRBA MIKA 30
13. GRBA DANICA 7
14. GRBA MITAR X
15. GRUBIĆ SAVA 62
16. KUNDADžIJA ANDRIJA 52
17. KUNDADžIJA EVICA 51
18. PARMAK JELENA 41
19. PEJNOVIĆ SENA 38
20. PEJNOVIĆ PERO 10
21. PEJNOVIĆ TINA 23
22. PEJNOVIĆ JOVO 5
23. PEJNOVIĆ MILKA 52
24. POPOVIĆ JOCO 54
25. POPOVIĆ MILKA 20
26. RADULOVIĆ SAVA 80

SLOVENKE I KOZARAČKE, MAJKE I DJECA, SJEDINjENE U SAMRTNOM GRČU POČIVAJU OVDJE ZAJEDNO SA SVOJIM DOMAĆINIMA.

SUBNOR I GRAĐANI GRUBIŠNOG POLjA 1976. GODINE

^[7] Pogledaj na str. 162. fotografiju oštećenog spomenika stradalima na Trandlerovoj djetelini i fotografiju mjesta stradanja na tom lokalitetu.

Vezane vijesti:

Grubišno Polje: 28. septembar 2012. parastos i komemoracija pobijenim i izginulim Srbima u drugom svjetskom ratu