arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

ZBORNIK DOKUMENATA “STARI BROD”

Zbornik dokumenata „Stari Brod“ u izdanju Fondacije “Zaboravljeni korijeni” na više od 700 strana donosi do sada neobjavljena dokumenata o stradanju Srba tokom Drugog svjetskog rata u romanijskom kraju i dijelovima istočne Bosne. Obuhvata današnje opštine Sokolac, Pale, Istočni Stari Grad, Olovo, Kladanj, Vlasenicu, Han Pijesak, Rogaticu, Višegrad, Novo Goražde, Goražde, Čajniče i Rudo. Dokumenti potiču iz Vojnog Arhiva u Beogradu, Arhiva Bosne i Hercegovine u Sarajevu i Arhiva Jugoslavije u Beogradu. Po prvi put, javnosti se predstavljaju ovi faksimili i prepisi presuda, izvještaja, zapisnika i svjedočenja iz 1946. i 1947. godine. Premijerno predstavljanje zbornika održaće se u okviru obilježavanja stradanja Srba u Starom Brodu, 24. i 25. maja 2024.

Dejan Ristić opet zaobišao Donju Gradinu

Povesti srednjoškolce iz Srbije, organizovano od strane države u Jasenovac a ne posjetiti i Donju Gradinu, predstavlja prvorazredan skandal i istorijsku sramotu. Piše: Dušan Bastašić Muzej žrtava genocida iz Beograda, nedavno je po drugi put poveo beogradske gimnazijalce put Jasenovca. Ovaj put je to bila grupa učenika i nastavnika Petnaeste beogradske gimnazije ,,Patrijarh Pavle“. Čini se nevjerovatnim da u studijsko putovanje, bilo u dolasku ili odlasku nije bila uključena svega nekoliko kilometara udaljena Donja Gradina, najveće stratište jasenovačke grupe logora gdje je likvidirano najmanje 360.000 žrtava. Kako objasniti i razumjeti da u, kako se navodi „brižljivo pripremljenoj školskoj turi koja treba da bude ogledan primjer za buduća đačka putovanja“ organizatori

Jasenovac je antiteza – sve je smišljeno da sakrije zločin

Spomen područje Jasenovac  nalazi se manje od deset kilometara od autoputa Beograd-Zagreb. Tuda svakodnevno prođe više hiljada vozila sa srpskim registarskim oznakama. Manje od desetak se isključi kod Novske i dođe do obale Save gde se nalazila najgrozomornija fabrika smrti na tlu Evrope u Drugom svetskom ratu. Nemački koncentracioni logori bili su neuporedivo manje strašni od Jasenovca. Nemci su ubijali industrijski. Germanski hladno slali su ljude u smrt. Bez ičega lično u strahovitom zločinu. Ustaška fabrika smrti bila je surova i krvava. Sadistička, lična. U njoj su se sretali pogledi ubice i žrtve. Maljevi, bajoneti, srbosjeci, krv, vriska. Jasenovac je danas mesto gde možete da čujete tišinu. Sava se lenjo

Šta je ova vlast pozitivno uradila po pitanju srpske istorije i kulture sećanja i gde još treba da se fokusira i na tome radi?

Mnogo toga nismo mogli ni da pomislimo da možemo da ostvarimo iz kulture sećanja… mnogo toga i nemamo. Piše: Đorđe Bojanić, sajt Srpska istorija OBELEŽAVANjE DATUMA (koje nismo obeležavali ili nismo smeli) *Po prvi put obeležavamo Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave, 15. septembra. Zastava je simbol naše pobede, naš ponos i naš bedem. Gde se vije srpska zastava tu je i srpstvo. Dan za ponos, koji nismo imali. *Obeležavanje NATO AGRESIJE na državnom nivou i u školama 24.marta. *Obeležavanje godišnjice bitke na KOŠARAMA 9. aprila. *Obeležavanje POGROMA (stradanje Srba na Kosmetu od strane šiptara, koji se desio 17. marta 2004.god)  na državnom nivou i u školama 17. marta.

Svest o zlu

U globalnoj svakovrsnoj krizi koja se, izvesno, reflektuje na sve države, pa i na našu, razmišljamo o onome što nas profesionalno, ali i ljudski, najviše pogađa. Piše: Slađana Ilić Reč je o događajima u okviru akademske i kulturne zajednice, kao i medija, gde se, svedoci smo ovih dana, neverovatno, ali istinito, akademske slobode mešaju sa govorom mržnje što, pored ostalog, zaista mnogo govori o prenebregavanju i/ili nerazumevanju činjenica naše istorijske prošlosti, o neverovatnoj sklonosti samozaboravu i samoponištavanju, kao i o nepoštovanju jedne od tri činjenice srpskog kulturnog obrasca ‒ Jasenovcu. Imajući to u vidu, ne možemo da se ne zapitamo kakvi smo mi to postali i da li je moguće

Đurđica Dragaš: Boli li nas 10. april?

Mi, potomci žrtava NDH, nosimo znak, krst koji se prenosi s generacije na generaciju, ali žig utisnut na srpsku kožu kao da ne boli čitavo srpsko „biće“. Kao da smo ga, kao narod, zaboravili, potisnuli, prekrili naslagama opraštanja. Pomalo zbunjena vremenskim (ne)prilikama objavih juče na Fejsbuku fotografiju voćke čiji su se crveni cvetovi nazirali ispod naslaga aprilskog snega. Koliko je komentar – život je borba– koji sam napisala uz fotografiju, ustvari bio tačan shvatila sam uveče prolazeći kraj istog stabla. Snega više nije bilo, voćka je bila ponovo slobodna, ali cvetovi više nisu bili onako crveni. Njihovi ožiljci svedočili su o nevolji koja ih je tog jutra zadesila. Ranjena voćka

Na praznik Blagovijesti 1934. godine rođena baka Rosa Končar

Na praznik Blagovijesti, 7. aprila 1934. godine, rođena je baka Rosa Končar u selu Donja Gata u opštini Bihać. Baka Rosa, rođeno Cimeša, ostavila je jedan od najupečatljivijih utisaka na gledaoce dokumentarnog filma GARAVICE. Njeno živopisno svjedočenje, nošnja, marama i krajiški izgovor privlače pažnju već u prvim sekundama, ne ostavljajući nikoga ravnodušnim. Tokom snimanja intervjua, u aprilu 2022. godine, nepokolebljivo je izrazila želju da pomogne u stvaranju filma. Na svako pitanje, oštroumna i inteligenta žena, odgovarala je detaljno, otkrivajući i nove priče. Nijednom nije ponovljeno snimanje, jer je uvijek govorila tečno. Bile su potrebne sedmice da se presluša i razmisli o svemu izgovorenom. Nakon svake preslušane rečenice samo su se smjenjivali

Rezolucija o genocidu u NDH u najavi

Dvadeseti vek sa mnogo istorijskih opravdanja možemo nazvati vekom ratova. Pored dva svetska, vođeno je i bezbroj regionalnih, lokalnih, dugih i iscrpljujućih sukoba. Srbi su jedan od retkih naroda koji je preživeo bar pet ratova i u njima teško stradao. Pretrpeli su masovna civilna stradanja, posebno tokom Drugog svetskog rata, kada su po osnovu rasnih zakona u NDH masovno stradali obični ljudi. U sistemu koncentracionih logora ustaške države ubijeno je na stotine hiljada ljudi, žena i dece. Istoriografija i naša i strana, decenijama gotovo da se nije ni bavila zločinima nad Srbima. Od propasti Jugoslavije, srpska javnost pokušava da predoči istinu o zločinima u NDH, ali još uvek o tome

bijeli-potok2013-3.jpg

Kalendar genocida: 05. april 1942. Godišnjica stradanja Srba kod Banja Luke

U selo Bijeli Potok 4. aprila 1942, bila je to Velika subota, dan uoči Vaskrsa, došle su komšije, ustaše iz Debeljaka, govoreći Srbima da nikuda ne idu od svojih kuća. Međutim, na Vaskrs je jedan dio porodica otišao čuvati stoku, a drugi ostao kući vjerujući da im niko neće ništa. Na sam Vaskrs 5. aprila 1942. godine ustaše iz susjednog sela Debeljaci na zvjerski način hladnim oružjem pobile su 54 Srba u dobi od jedne do preko 80 godina. Pošto se zločin desio na veliki pravoslavni praznik, parastos i komemoracija održavaju se svake godine drugog dana Vaskrsa u organizaciji Udruženja „Bijeli Potok“ – Banja Luka. Vezane vijesti: Godišnjica stradanja Srba

Likvidacija komandanata koji su hteli da oslobode Jasenovac

Vladimir Dedijer: Za politiku skrivanja istine o gubicima srpskog naroda u Drugom svetskom ratu, a posebno u Jasenovcu, Josip Broz snosi najveću odgovornost.“ Gotovo svi planeri partizanskog napada na Logor Jasenovac,  ustašku industriju smrti, vremenom su počeli da nestaju. Prvi se za likvidaciju našao Nikola Demonja, slavni partizanski komandant Slavonije i Baranje. O njegovom smišljenom ubistvu ostavio je svedočenje prvoborac Milan Kević zvani Baćo, najmlađi oficir NOB, Baćo je rođen 1930. u selu Miloševo Brdo ispod Kozare, kod Bosanske Gradiške, a partizanski kurir je postao krajem juna 1941. kad je imao jedanaest godina. Njegovih oko osamdeset(!) rođaka Kevića iz Podkozarja većinom je zaklano u Jasenovcu. Evo šta je Baćo svedočio mnogo godina kasnije: „Bio

GODIŠNjICA USTAŠKOG ZLOČINA U BILEĆKOM SELU BRESTICE

“Kada bi se u jame hercegovačke, u te tamne bezdanice bez sunčeva zraka, u okrilje žalosti i mraka, slile sve suze koje za srpskim mučenicima proliše majke i sestre, očevi i braća, kćerke i sinovi, e preljevala bi voda iz tih bezdana”, to mi reče jedan čestiti starina u selu Čavšu na obodu Popovog polja gdje ustaše zločin počiniše. Istu priču mogli bi čuti na svakom koraku tužne i žalosne, ali nikad pokorene, nikad utamničene zemlje Hercegove koja još rane izvidala nije. U zoru 2.marta 1942. godine srpsko selo Brestice napali su muslimani susjednog gatačkog sreza. U tom napadu poginulo je 46 Brestičana, a 43 ranjeno. Među ubijenim bilo je

Grobnica u Smiljanu – sjećanje na zločin 5. marta 1945. godine

Grupa od 30 Srba na zvjerski je način mučena i dotučena 5. marta 1945.g. u Smiljanu, rodnom mjestu Nikole Tesle. Ustaše su iz kaznionice u Gospiću izvukle 30 osoba, prije samog oslobođenja Gospića, odveli ih u Smiljan, te ih povješali na putokaze i okolno drveće na raskrsnici puteva u Smiljanu. Žrtve su bile sahranjene na mjestu smaknuća, u jednom dijelu Smiljana, a 1977.g. rodbina ih je eshumirala i njihove kosti položila u kosturnicu pored pravoslavnog groblja u Smiljanu, gdje se ujedno nalazi i spomenik svim Smiljančanima, žrtvama ustaškog terora. Obilježje je porušeno 1991. godine. Svake godine 02. augusta, na Sv. Iliju, u znak sjećanja na prva stradanja u Smiljanu koja su započela tog dana 1941.g., i trajala 

Priča o srpskom dječaku – jasenovačkom logorašu

Kroz gvozdenu kapiju u najveću i najstražniju fabriku smrti Drgog svetskog rata ušao je kao zdrav i jedar jedanaestogodišnjak, a iza sebe ju je ostavio kao nepuni četrnaestogodišnjak. Bolestan, gladan, oboleo od pegavog tifusa i sam – bez sestara koje su zauvek ostale u jednoj od grobnica jasenovačkog logora… Prilazi mi lagano. Tromo vuče noge po betonskim pločama. Osam i po decenija teškog života puzi se za njim. Dogovorili smo se da se nađemo na otvorenom. Kaže, prija mu svež vazduh, zatvoren prostor mu sputava misli i sećanja. Prilazi mi, osmehuje se… sa sede glave skida beli šeširić i blago se naginje ka meni. Pružam mu ruku. – Lepo je

SJEĆANjE NA ZLOČIN 3 APRILA 1942. – BEGOVO BRDO, CETINGRAD

U ovom malom kordunaškom selu, Begovo Brdo, ustaše su na najokrutniji način ubile 137 srpskih seljaka, najviše djece u starosti od 15 godina. Najveći zločin počinili su 3. aprila 1942. godine, kada je ovim krajem prolazila Pavelićeva tjelesna bojna pod komandom Ante Moškova. Tada su izmasakrirali 121 muškarca, žena i djece. Njih 73 su poklale ustaše u šumi Latićkima kod sela Batnoge iskopavši pod batinama zločinaca sami sebi masovnu grobnicu. Istoga dana hvatali su srpske seljake kod njihovih kuća, na njivama i pobili ih 48 kako iz vatrenog oružja tako noževima, batovima i krampovima. Ovim ustašama Pavelićeve tjelesne bojne koje su slabije poznavale naselja dati su za pomoć oružnici i dio treće ustaške satnije s područja

Miloš Ković: Nikad više 1941.

Istoričar Miloš Ković izjavio je da je smisao postojanja Republike Srpske u tome što je ona posljednji garant prava na postojanje srpskog naroda. Ovde nije reč o bilo kakvoj politici, ovde je reč o jednom narodu koji neće da mre, koji hoće da živi, hoće da gleda svoju decu kako rastu, hoće da ostane u zavetu, u zavetnoj svetosavskoj veri svojih predaka. I to je sve – rekao je Ković na naučnom skupu u Bijeljini posvećenom istoriji ovog područja u 20. vijeku. Profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu kaže da je riječ o prvom u ciklusu naučnih skupova o istoriji Bijeljine čiji je cilj da objasni čemu Republika Srpska, ne

NAJNOVIJE VIJESTI

Zavet i ispovest

Uzrastanje bez zaveta, mora stvoriti slabe, perverzne i koristoljubive ljude. Narcise i

Zločini ustaša

Dušan Babić ZLOČINI USTAŠA priredio: Jovan Babić ZBIVANjA I SVJEDOČENjA Urednik mr

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.