Tragom tajanstvenog pečata

Istinita priča o narodu koga nema, knjizi koja ne postoji, događaju koji se (ni)je desio

Piše: Jovan Njegović Drndak

Krajem osamdesetih godina, gotovo neprimjetno među policama jednog antikvarijata u Zagrebu, na jednoj od polica stajala je knjiga dosta lepo koričena, ali oštećena, pocijepana na takav način da je neko iz knjige ocijepio nekih desetak stranica. Malo ko je tada mogao naslutiti kakvu tajnu skrivaju njene korice. Osim što su joj na jednom dijelu faille stranice, na njenoj početnoj stranici  postojao je nekada pečat, ali sada pažljivo prekriven slojem bijelog korektora, baš kao da se neko upinjao da izbriše svaki trag njegovog porekla. Knjiga je pritom bila na  ćirilici pa se činilo gotovo izvjesnim da takva knjiga nikada neće naći svog kupca. Ipak, neko ju je primetio.

Bio je to gospodin srednje dobi  koji je često zalazio po antikvarijatima, s ljubavlju i poštovanjem prema starim knjigama koje su već za mnoge bile beznačajne. Prodavci su ga, zbog njegove ozbiljnosti i radoznalog pogleda, redovno smatrali profesorom ili kakvim učenjakom. A kad bi se ko usudio da ga priupita gd‌je predaje i kojeg je zanimanja on bi, uz blagi osmijeh i onaj nenametljiv šarm, odgovarao poput David Štrpca iz Kočićevog „Jazavca pred sudom“: “Ja sam Strojobravar, kao i drug Tito.”
I niko mu, naravno, nije povjerovao, iako nije izgovorio laž osim možda da je Tito bio samo strojobravar.

Knjiga koju je tog dana kupio nosila je naslov: “Omilije na nedeljna i praznična jevanđelja”, prvi deo, delo episkopa ohridskog Nikolaja Velimirovića, štampano u manastirskoj štampariji u Sremskim Karlovcima. Naizgled ništa naročito, sve dok na unutrašnjoj stranici nije otkrio posvetu: „Preosvećenom Gospodinu Dositeju Episkop Nikolaj na molitveno sećanje – Nikolaj Episkop“

Knjiga je, dakle, bila poklonjena Dositeju Vasiću, koji će 1932. godine biti izabran za prvog mitropolita novoosnovane Eparhije zagrebačke i svečano ustoličen na Cveti, 9. aprila 1933. godine, u Zagrebu.Biografija mitropolita Dositeja bila je impresivna: govorio je više jezika, studirao na Sorboni i u Ženevi, a neumorno je radio na obnovi Srpske patrijaršije i jačanju ugleda Srba pravoslavaca u Zagrebu. Ali taj mirni tok života i rada brutalno je prekinut 10. aprila 1941. godine, kada je proglašena Nezavisna Država Hrvatska.Tog istog dana, dok su cvrkutale ptice i sustale krošnje Zrinjevca, ustaše su grubo zalupale po vratima rezidencije zagrebačkog mitropolita.

Mitropolit Dositej i đakon Lazar Živadinović odmah su uhapšeni i odvedeni u zatvor u Petrinjskoj ulici. Sve što su ustaše zatekle u rezidenciji bilo je izloženo njihovoj divljoj mržnji. Knjige su također cijepane, gažene, da bi se poslije  uočavajući vrjednosti neko dosjetio pa zatražio da se prebace kamionima na nepoznatu lokaciju. Sudbina knjiga činila se zauvjek zapečaćenom i zaboravljenom sve dok decenijama kasnije, krajem osamdesetih, čudnim spletom okolnosti jedna od knjiga nije našla svoje mjesto u antikvarijatu. 

Neko je, shvatio da bi bilo nezgodno da se pronađe pečat rimokatoličkog fakulteta gd‌je su stvari iz rezidencije mitropolita zagrebačkog pa je pečat koji se nalazio na prvoj stranici premazan bjelim korektorom, i tu bi najvjerojatnije bio kraj priče, da unutar knjige nije bio još jedan koji je ostao neprimjećen, a koji je nastavio da svjedoči o stradanju srpskog naroda, o stradanju srpskih knjiga, i stradanji srpskog sveštenstva.

Mitropolit Dositej, teško bolestan i izmučen, je iz zatvora prebačen u bolnicu milosrdnih sestara, gde milosrđa bar za njega nije bilo. Tek uz velike diplomatske napore prebačen je u Beograd, tada već duhovno i telesno slomljen. Lječen je u sanatorijumu, ali se od posledica mučenja nije oporavio. Umro je kao mučenik, 14. januara 1945. godine. Prognan i pocijepan, baš kao i knjiga koju mu je nekada poklonio njegov prijatelj i brat u Hristu,  Nikolaj Velimirović.

I danas, ta pocijepana knjiga, sa zamazanim pečatom predstavlja  neizbrisiv ožiljak, svedočeći o vremenu kad su i knjige bile krive kao i ljudi, koji su krivi što su bili ono što jesu.

Svoje­vremeno, kad se saznalo vlasniku knjige nudili su velike novce da je proda. Neki su dolazili tek da vide o čemu se radi, drugi sa ozbiljnim iznosom. Kasnije je sakrivao kao tajnu ako bi ko pitao odmjerio bi ga pogledom, pa bi, uz tihu šalu, koja je zvučala kao jecaj odgovarao kao da se sve to njega ni najmanje ne tiče:” Ma kakva knjiga… Kakav narod… Nikad to nije ni postojalo.” A kad bi ostao sam, kad bi prostor ispunila tišina, iz njegovih usta, tek jedva razgovetno, u pola daha, kao neko prastaro zavjetno svedočanstvo, šaptao bi sebi u bradu – “Daće Bog… I knjige će pričati. A ako bude po Jevanđelju,  ako knjige zaćute, kamenje će progovoriti.