Bojan Vegara: Konačno smo svi rasuti i napokon sam vas se svih otarasio

Kraj rata u kojem smo izgubili sve, a Jugo, Bato i kum Vedran i očeve, osudio nas je jedne na druge.

Danas pred bolnicom u Zvorniku sjedim u autu i čekam da posjeta kod Deje prođe. Nikakav i zabrinut zbog Deje. I u glavu mi dođe, da ujutru ide Jugo u Irsku. Odjednom mi ne bi dobro. Skupi mi se i zera da zaplačem.

Onda me misao odnese na početak našeg druženja u onaj mart 1993. kad nam je škola bila u podrumu Batinog ulaza i kad je Jugo došao da polaže. Znao sam ga od prije rata i na moru bi bili u istom mjestu ali nismo se družili.

Tog dana smo Jugo, Bato i ja, postali nerazdvojni. Ostali su došli malo kasnije. Prvo Kockar, pa Mladen, Dušan, Vedran, Bronko i na kraju Daco. Šef raje bila je moja malenkost, jer bio sam najveći i najluđi.

Bleja po haustorima, podrumima. Dangubljenje u dvorani kad ne puca. Cjelodnevno druženje po stanovima. Prvo ozbiljno slušanje muzike kad bi bilo struje i prve cigare. Skupljanje kolekcije metaka. Igra sa svim vrstama oružja. Pravljenje bombi i raznih eksplozivnih naprava. Škola na 50 metara od prve linije. Prvi poljubci i šetnje za ruku. Prva pijansta i duvanje.

Promocija romana “Djeca koju nije volio svijet” u Banjoj Luci, 30. maja 2025. u 19 časova u Kući Milanovića.

A onda ono zadnje ratno ljeto, kad smo postali pravi frajeri i opasna ekipa. Prva ozbiljna lova, ozbiljne žuraje, ozbiljne trebe. Bili smo najmlađa ekipa, ali ekipa za koju znaju svi.

Kraj rata u kojem smo izgubili sve, a Jugo, Bato i kum Vedran i očeve, osudio nas je jedne na druge.

Kad je krenuo egzodus, bili smo već obučeni za života, da bi preživjeli u bilo kojem gradu na ovom svijetu. Mada Bratunac je poslije svega djelovao sasvim pristojno.

Prvi dani u Bratuncu i ona radost kad bi se ponovo sreli nakon par dana ne viđanja. Izbjeglištvo, kolektivni smještaji, hrana na kazanu, al’ pišaj ga, sve lako, sve udobno, sve ukusno i ne puca se.

Šok, kad nas poslije par godina pauze zadesi prava škola i profesori koji se deru i tjeraju da učimo, ali koji nam ništa ne mogoše i ništa nas ne naučiše. Pa Jugin odlazak u Zvezdu, kojem smo se radovali više već onim čokoladama što dođoše poslije dvije godine rata. Mladenov i Dacin odlazak u Australiju. Prva pisma od njih i snimci na kasetama, kad se skupimo da vidimo njih u tom bjelom svijetu i smijemo se ko zadnje budale.

Onda odlazak na fakultete sa kojih smo se ekspresno vratili. Jednostavno, imali smo prečeg posla. A i taj fakultet je tada bio za finu djecu, što mi već dugo nismo bili.

Pa Jugin, Vedranov i moj odlazak u vojsku. Vedran u Trapiste, a ja i Jugo u Kozaru. Brzo sam ih izfolirao. Po Jugu su došli iz Igoke. Jedino je kum Vedran odslužio pošteno.

Luda mladost, derneci koji se pamte, pijanstva, žene, ali i kamara ljubavi. Bili smo vezani jedni za druge, kao i svaki čopor koji nauči da preživi u gladnim vremenima.

Moj odlazak u Beograd i svi vaši dolasci, da i Beograd brzo prekucašmo.

5. januar 2004. i Batina smrt u koju nisam vjerovao dok nisam došao kod Juge. A kad se skupio oko mene pristao sam da povjerujem. Sat smo tako zagrljeni jecali i cvilili, bez ijedne riječi. Više od deset godina je prošlo kad smo skupili muda da se sjetimo te noći.

Otvaranje one moje lude kafane i sve one noći i dani. Sav onaj smjeh i druženje. A prvi put sam od radosti zaplakao kad mi je Jugo načetom od pića rekao da se ženi i da je Veca trudna.

Pa onda sva ona radost kad su se rađala djeca i kad su se svi redom ženili, osim mene. Svi dječiji rođendani, krštenja, polasci u školu. Sve one slave i roštilji. Sve one kafe i bleja. Postali smo kumovi jedni drugima i isprepreli se kumstvima, te tim kumstvima krunisali sve te godine druženja.

A onda su došli odlasci odavde, jednog po jednog.

Eto, sve to mi je kroz glavu prošlo, dok sam sjedio u autu i čekao pred bolnicom. Nisam zaplakao, ali malo je falilo.

Konačno smo svi rasuti i napokon sam vas se svih otarasio. Samo nisam imao muda, kad sam se vratio kući, da odem i da se pozdravim sa Jugom. Čuli smo se i skontali da je to traumatično za nas.

Bog nek te čuva Šuksi i znaš, nadam se, da ta Irska i nije nešto.