Pripadnici Handžar divizije ispitivali su Stojana Miodraga što radi u Sisku, zašto ne ide u Krajinu i na kraju mu rekli da mora ponovno doći jer nema sve potrebne papire. „To je bila zamka“, priča njegova supruga Zorka, koja je izgubila svako povjerenje u institucije i pravdu Moj muž je bio radnik sisačke Željezare. Imao je spretne ruke, znao je svašta popraviti. To su svi znali. Puno puta bi se gardistima pokvario auto, pa su ga dizali usred noći da im pomogne. Nikada im nije uzeo ni kune. Jesen 1991. i početak rata dočekali smo u velikom strahu, jer su se mnogi ljudi iz našeg okruženja odselili, iz ovih ili

Kada su ih odveli, Milenko Đapa imao je 40, a Vaso Jelić 20 godina više. Zajednička im je bila nacionalnosti zbog koje su se tada gubile glave. Istina o njihovim sudbinama isplivala je na obalama Save. Nikad neću zaboraviti ljeto kada sam izgubila voljenoga sina – kaže Desa Đapa, čiji je sin Milenko ubijen 1991. u Sisku, u dobi od 40 godina. Kobnog 22. augusta Milenko Đapa (1951) vratio se u Sisak, nakon nekoliko dana odmora u Vanićima kod Dvora, kamo je odvezao ženu Evicu i kći Mirjanu. Idućeg mu je dana počinjala radna smjena u Rafineriji, pa je došao majci na večeru. – Oko 21.30 pozvonio je prvi susjed,

Narod koji je postao manjina Srbi su, sve do 1990. godine, kada su nasilno izbačeni iz ustava bili konstitutivni narod Republike Hrvatske. Ali, na to su danas, izgleda svi zaboravili, a zarad „dobrosusedskih odnosa“ mnogi događaji iz prošlosti opet su gurnuti pod tepih. Kada je u beogradskom predgrađu Busije, nedavno obeleženo 20 godina od osnivanja SAO Krajina gotovo da nije bilo ni jednog medija u Srbiji koji je našao za shodno da to obeleži. Nije bilo ni natpisa, ili feljtona koji bi podsetio na taj, ali i ostale događaje koji su prethodili raspadu Jugoslavije. Bojažljivo je ( uz poneku kritiku ) zabeležena i incijativa  izbeglica iz Hrvatske, upućena Briselu da