Šta su naši lekari utvrdili prilikom pregleda srpskog generala u Haškom tribunalu. Bolesti koje su skrivane: oštećenja mozga, šum na srcu, demencija… Preživljeni infarkt, skoro svakodnevni bol u grudima, šum na srcu, više oštećenja mozga, prva faza demencije, poremećaj pažnje, samo su neke dijagnoze koje su srpski lekari utvrdili prilikom pregleda generala Ratka Mladića u decembru u pritvoru u Sheveningenu, a koje se ne nalaze na spisku bolesti koje su ustanovili holandski lekari, koji ga leče. Zaključak kardiohirurga Velibora Ristića i neurologa Gorice Đokić je da Mladić zbog ozbiljno narušenog zdravstvenog stanja nije bio sposoban za suđenje. Mladićev advokat Dragan Dan Ivetić kaže nam da je ovo samo manji deo

Nadzorni odbor Udruženja žena žrtava rata Republike Srpske pozdravio je donošenje Nacrta zakona o zaštiti žrtava ratne torture, koji će 6. februara biti razmatran u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Predsjednik Udruženja Božica Жivković Rajilić rekla je Srni, nakon sjednice Nadzornog odbora ove organizacije u Banjaluci, da će ovim zakonskim rješenjem, osim članica Udruženja iz Republike Srpske, i članicama iz Brčko distrikta koje nisu ostvarile prava biti omogućeno da podnesu zahtjev. Ona je navela da je Nadzorni odbor Udruženja zaključio da je uredan priliv sredstava iz resornog ministarstva od marta prošle godine. “Udruženje može da funkcioniše, iako proteklih godina nije dobijalo nikakva sredstva, a postojeći grant Udruženja je daleko manji od

U knjizi “Poslednji let iz Dejtona” Nebojša Vujović opisuje kako su tekli pregovori kojima je zaustavljen rat u BiH i uspostavljena Republika Srpska Bio sam svedok svega što se dešavalo tokom potpisivanja mirovnog sporazuma u Dejtonu. Mogu da kažem, ne ponovilo se. Ni nama, a ni kolegama iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske, nije bilo jednostavno. Delegacije tri male države, tri mala naroda sa Balkana, našle su se u najvećoj hermetički zatvorenoj američkoj vazduhoplovnoj bazi. Suočeni sa velikom nevoljom, nastojeći da sačuvamo dostojanstvo, gledali smo tu silu. Pregovori su bili teški, ali su zaustavili rat i krvoproliće. Izvukli smo naše narode i države iz opasnog ponora. Rešenje je možda moglo

Rat je, eto, prošao, a muke ostale da vječno bole. Nije valjda da ću kriti da sam bio u ratu. Da sam i patio i saosjećao sa srpskim borcima junacima rata, onima koji su i najzaslužniji za ovo malo, a zapravo veliko, što danas imamo 14. decembar 1995. Dogodio se Pariz. Slobodan Milošević, Alija Izetbegović i Franjo Tuđman potpisali mirovni dokument koji je, tek parafiran, i prvi put ovjeren u američkoj bazi “Rajt Peterson” kod Dejtona. Rat je, eto, prošao, a muke ostale da vječno bole. Zašto je toliko momaka izginulo? Zašto je toliko kuća porušeno? Ko će brinuti o stotinama hiljada ljudi protjeranih sa rodnih ognjišta? Sa svoje djedovine.

Oslobodili smo dva francuska pilota. Svijet zatečen gestom dobre volje srpske strane 4. novembar 1995. Na groblju u rodnom mu selu Mašići kod Gradiške danas je u prisustvu visokih vojnih starješina, saboraca, rodbine i prijatelja otkriven spomenik pukovniku Rajku Balaću, heroju borbe srpskog naroda za slobodu. Za čast i dostojanstvo. Spomenik srpskom junaku koji je, na današnji dan prošle godine,  poginuo na Radiću, na bihaćkom ratištu, otkrio je general-potpukovnik Manojlo Milovanović, načelnik Glavnog štaba Vojske Republike Srpske. 27. novembar 1995. Ako je Bihać bio ključ rješenja krize i našeg usuda u zapadnom dijelu Republike Srpske, a po mnogima sigurno jeste, zbog čega se onda to pitanje nije riješilo potkraj prošle

Klinton je upozorio da se rat u bivšoj Jugoslaviji mora zaustaviti. Da je ovo rekao tamo negdje oko Božića devedeset i treće ni po muke. Ali ovo je izgovorio u jesen devedeset i pete kada je u Bosni zamalo pa sve već bilo završeno 20. oktobar 1995. Rakovačke bare kod Banjaluke… Stoji žena… Izbjeglica… Sama je sa svojim čemerom… Prilazim joj… Hoću da malo popričamo… Da nešto zapišem… Nevoljno, ali ipak prihvata moj prijedlog… – Trinaesti put bježim. Iz Livna sam… Prvo sam bila u Čaprazlijama, selu između Grahova i Livna… A onda bježanija… Dolazim u Sajkoviće, a potom u Crni Lug, Grahovo Resanovce… Dolazi potom u izbjeglički kamp na

9. oktobar 1995. Ovo je valjda deseti put u posljednjih godinu kako srećem Radovana Karadžića. U štabu smo Petnaeste bihaćke brigade u Kevljanima… Predsjednik ponavlja istu priču. A ja? Ja ga ubjeđujem da je desetak kilometara naše linije napušteno te da na tom potezu nema nijednog našeg vojnika. Ubjeđujem ga da će muslimani predvođeni Atifom Dudakovićem upravo tuda, odnosno iz pravca Dabra ući u Sanski Most. Jer, tu je najtanje. Tu je prazan prostor između položaja Prve drvarske i Petnaeste bihaćke brigade. Karadžić mi ne vjeruje iako sam jutros upravo tuda prolazio i usput vidio samo jedan leš muslimanskog vojnika. Karadžiću su, vjerovatno, nešto drugo rekli. Ali njegova se pika…

Karadžić nas ubjeđuje da “mapa o podjeli Bosne nema” i da će se dijeliti po onoj “što osvojiš tvoje je”… Međutim, Jajce, Šipovo, Petrovac su pred padom. Čim je završio razgovor i spustio slušalicu, odmah pita pratioce kuda se može do Banjaluke, ali da se ne ide preko Mrkonjić Grada. Jer Mrkonjić Grad samo što nije pao… 12. septembar 1995. Ulazim u pedesetu godinu, nadam se, kakvog takvog, ali ipak života… Na Balkani sam kod Mrkonjić Grada… Karadžić nas ubjeđuje da “mapa o podjeli Bosne nema” i da će se dijeliti po onoj “što osvojiš tvoje je”… Međutim, Jajce, Šipovo, Petrovac su pred padom. Karadžić u telefonskom razgovoru za Radio

Naveče na televiziji njihova samo kurtoazna konstatacija uz tvrdnju da “kolona ne bi bila bombardovana da u njoj nije bilo i vojnih vozila i nosača raketa posebno” 7. avgust 1995. Kod Kapljuha, samo malo dalje od birtije “Na petrovačkoj cesti”, avion Hrvatskog ratnog zrakoplovstva bombardovao je kolonu izbjeglica… Nisam tu bio, ali sam saznao od kolege Milorada Zorića koji je to prvi snimio kamerom, da je poginulo desetak nesrećnika, isključivo civila iz Donjeg Lapca… Stranci i međunarodne kadije nisu se zbog toga baš tako puno uznemirili… Naveče na televiziji njihova samo kurtoazna konstatacija uz tvrdnju da “kolona ne bi bila bombardovana da u njoj nije bilo i vojnih vozila i

Braćo i sestre, molim vas stanite… Okrenite se i zajedno sa mnom krenite nazad prema Kninu… Ja ću pred vama… Nikada do sada Ratko vas nije izdao… Neće ni noćas… Neću… Kunem vam se grobom svoje kćerke, reče general Mladić i pusti suzu. 5. avgust 1995. Ratko Mladić večeras sjede u “puha” i ode prema Petrovcu… Dvadesetak kilometara dalje prema Ključu, u mjestu Kapljuh, sustiže čelo izbjegličke kolone… Staje… Pune mu oči suza. – Braćo i sestre, molim vas stanite… Okrenite se i zajedno sa mnom krenite nazad prema Kninu… Ja ću pred vama… Nikada do sada Ratko vas nije izdao… Neće ni noćas… Neću… Kunem vam se grobom svoje

Mladić cijelu noć slao telegrame u Beograd i pozivao u pomoć… Određivao je i rokove do kada mu iz Beograda treba odnosno moraju, da stignu odgovori. Međutim odgovora ni od kuda. Ni od koga! Nijednu povratnu informaciju nije dobio 5. avgust 1995. Ratko Mladić je sa Oštrelja cijelu noć slao telegrame u Beograd i pozivao u pomoć… Zvao je neke tri jedinice da hitno dođu i da se priključe borcima koji brane Krajinu… Mislio je tu i na povrat izgubljene teritorije i na Knin, ali i na mjesta u zapadnom dijelu Bosanske krajine, koja su već bila okupirana… Određivao je i rokove do kada mu iz Beograda treba odnosno moraju

Negdje oko 20 časova iz prostorije u kojoj su vođeni razgovori, ljut kao malo kada prije, izlazi Mladić. Kasnije sam saznao da je sa Karadžićem imao svađu i to na nož. Navodno mu je Mladić rekao, i to pred svima, kako je on prodao Krajinu tom i tom čovjeku na tom i tom mjestu te za toliko i toliko para 1. avgust 1995. U Resanovcima, šesnaest kilometara daleko od Bosanskog Grahova prema Drvaru, bile su jedinice Istočnobosanskog korpusa pod komandom Vinka Pandurevića. Na njihovom lijevom krilu nalazili su se borci Devete grahovske brigade… Na Kamenici, ponad Drvara, nalazio se štab Treće petrovačke brigade, a dalje prema Martin Brodu i Bihaću