Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu.

 

Dr Đuro Zatezalo: Pokolj u Sadilovcu na Kordunu

Datum objave: petak, 30 jula, 2021
Veličina slova: A- A+

Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

SVJEDOČANSTVA

KORDUN

SADILOVAC

Naslovna strana knjige – Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

Srpsko selo Sadilovac imalo je 1941. godine 762 stanovnika. U vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, 1941-1945. godine, izgubilo je život 460 njegovih žitelja, što iznosi čak 60% populacije ovog kordunaškog naselja. Od toga broja ustaše i domobrani ubili su ili poklali, spalili u kućama 419, dok ih je u borbi protiv fašizma palo 41. Među žrtvama bilo je 185 djece i to: 16 još u kolijevci, 81 dijete u dobi od 1 do 7 godina i 88 njih od 7 do 14 godina starosti.

Samo u jednom danu, 31. jula 1942. godine, ustaše 19. ustaške bojne pod komandom Milana Mesića potpomognute domaćim ustašama iz susjednih hrvatskih sela Drežnika, Rakovice i Slunja, ubile su i spalile u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Sadilovcu 582 srpska seljaka iz Sadilovca, Bugara, Čerkezovca, Rujnice, Nove Kršlje, Lipovače, Bogovolje, Smoljanca i Vaganca. Upravo te 1942. godine, crkva je trebala slaviti 100. godinu izgradnje i vjerskog rada predanog Bogu i kršćanskom učenju.

Crkva Rođenja Presvete Bogorodice u Sadilovcu 60-tih godina

Zorom, oko tri sata ujutro, 31. jula 1942. godine ustaše, domobrani i oružnici NDH, opklile su selo. Pohvatali su sve one koji su zatečeni kod kuća, bez obzira na starost i spol, odveli ih i ugurali u zidine crkve koju su još 1941. godine opljačkali i zapalili. Majke su nosile u koljevkama tek rođenu djecu. Starijima i bolesnima mlađi su pomagali da mukotrpno dođu do crkve. Ustaše su im govorile da idu „na popis” jer onaj koji ne bude na popisu, neće imati pravo da dalje živi u svom selu.

Srbi nisu imali drugog izlaza nego se pokoriti takvim pričama Pavelićeve vlasti. Uvjerili su se u njihovu laž kada su zlikovci postavili oko crkve jake straže i kad su ih počeli ubijati iz vatrenog oružja, batovima, noževima i drugim tupim predmetima. Čuli su se samo krici unakaženih, sječenih, osakaćenih, krici koji su mogli ganuti svakoga samo ne one kojima je život značio ubijanje nevinih.

Među poklanim u crkvi bilo je 271 dijete, a 24 još u kolijevci.

O tom zločinu hrvatskih vojnika nad srpskim seljacima, zapisao sam svjedočanstvo Miloša Šaše, jedinog preživjelog, koji je uspio izbjeći smrt. Našao sam ga 20. januara 1966. godine u njegovom novom domu u selu Krčedinu, općina Inđija.


Spomen ploča u crkvi Rođenja Presvete Bogorodice u Sadilovcu; FOTO: Jadovno 1941.

Miloš Dragića Šaša, Sadilovac

Ustaša me ubo u desnu plećku        

„Bilo je to 31. jula 1942. godine. Naše selo Sadilovac bilo je opkoljeno ujutro oko tri sata. Opkoljeni smo bili od ustaša, domobrana i oružnika, hrvatske vojske, koja je pokupila sve stanovništvo sela: žene, djecu, muškarce i starce, bez obzira na godine života. Dovedeni smo u sadilovačku crkvu, koju su ranije zapalili, samo su od nje bile ostale zidine. Tu su nas stjerali sve skupa. Pri opkoljavanju sela, tj. zgarišta, jer su nam kuće ranije popalili, ustaše su nam govorile da idemo na popis i onaj tko ne bude na popisu da neće imati pravo da živi u mjestu.

Mi smo u to i povjerovali, ali kada smo došli u crkvu, vidjeli smo da smo bili prevareni. Bilo je kasno.

Odmah po dolasku u crkvu, ustaše su pozvale Nikolu Panjevića, koji je prije rata bio trgovački putnik u Beogradu i malo pismeniji i ugledniji čovjek, a poslije njega su pozvali seoskog starješinu Mišu Rodića. Njih dvojicu su izveli iz crkve kod ustaškog oficira, zastavnika (čije ime ne znam) i tamo ih tobož saslušavali. Odmah poslije toga iz crkve su izvodili dva po dva muškarca.

Što se s ovim muškarcima, što su ih odvodili dešavalo napolju, mi nismo mogli znati unutra u crkvi, sve dok i ja nisam došao na red. Za vrijeme dok su ljudi odvođeni napolje, čuo se pokoji pucanj. Mi smo odmah, kada smo čuli te pucnjeve, na zlo slutili. Mislili smo na streljanje, što je u stvari i bilo.

Žene u crkvi, kada su čule pucnjeve, počele su da plaču, a ljudi su ih tješili. Do moga bjekstva većina je ljudi izvedena i odvedena u štalu Ilije Grgića, zvanog Barabica, gdje su pobijeni i poslije toga spaljeni. Koliko je bilo ljudi koji su pobijeni, točno ne bih mogao znati. Za vrijeme dok su se čuli pucnjevi i vršila ubojstva iz pušaka koje su se čule unutra, ustaša zvani Balić [Meho], iz Turske Gate, čije pravo ime ne znam, došao je da nas miri. Bio je po činu ustaški rojnik.

Rodbina žrtava u crkvi Rođenja Presvete Bogorodice u Sadilovcu 60-tih godina prošlog vijeka

Ljudi u crkvi počeli su mu govoriti tko su i od kuda, pozivajući se na uglednije ljude u tome kraju. Jedan je govorio da je brat Mile Bubala, seoskog starješine iz Bugara. To je bio Dušan Bubalo, čini mi se da se ovaj ustaški rojnik zvao Meho Balić. I ja sam došao na red s mojim rođenim bratom Slavkom, rođenim 1923. godine. Izvedeni smo pred našu crkvu od dvojice ustaša i jednog oružnika. Kada su nas izveli, druga dvojica ustaša su na nas uperili puške na gotovs s noževima i s uzvikom: „Stoj, ruke uvis.” Ja sam odmah ruke digao, a mlađi brat Slavko se uplašio i malo zakasnio na što mu je ustaša rekao: „Diži, sunce ti partizansko, gdje ti je karabin?” Tako smo podigli ruke i oni nam pretresli džepove. Pogledavši na lijevu stranu vidio sam razne džepne predmete i duvan među ostalim stvarima. Kada smo digli ruke uvis, jedan ustaša je viknuo:

„Ruke nazad”, a zatim „Ruke napred”. Vidio sam da hoće da nas vežu žicom i u tom momentu ja sam se bacio na desnu stranu i počeo da bježim prema ustaškom stražaru koji je čuvao stražu na izlazu u ogradi crkvenog placa.

Ustaše, od kojih sam bježao, htjele su za mnom pucati, da me ubiju, a stražar na kojeg sam nailazio povikao je da ne pucaju, da će me on nabosti na nož. Kada sam naišao na njega, odbacio sam njegovu pušku i nož dlanom lijeve ruke i istu rasjekao. U momentu prolaza mimo njega, ubo me bajonetom u desnu plećku. Sve je to bila brzina. Za mnom su zločinci pucali i zrna su padala blizu mene, s lijeve i s desne strane. Najednom sam osjetio da me nešto šuri. Vruća krv. Nisam znao da li je od razbojničkog noža ili puščanog zrna, dok nisam vidio kada sam umakao. Poslije moga bjekstva čuo sam puškomitraljeze i ručne bombe. Ubijali su u crkvi žene i djecu. I danas nosim oznake ustaškog noža na desnoj plećki i lijevoj ruci…”

Rodbina žrtava u crkvi Rođenja Presvete Bogorodice u Sadilovcu 60-tih godina prošlog vijeka

„Miloše, reci mi, kada si se poslije zločina ponovno našao na mjestu od kuda si pobjegao smrti?”

„Jedne noći, svega nekoliko dana poslije pokolja naših najmilijih, zajedno s komšijama: Radom Šašom i Radom Radmanovićem došao sam u Sadilovac. Obišli smo popaljeno selo (105 seoskih kuća sa 250 gospodarskih zgrada) i došli do crkve, ali njoj se od zaudaranja ljudskog mesa, razvučenog po čitavom prostoru oko nje, nismo mogli približiti. Pošto je svaki od nas tu, među poklanim i izgorjelima, imao roditelje, braću, sestre i drugu rodbinu, osjetili smo u mučnoj tišini tugu, koju je nemoguće riječima opisati.

Išli smo od zgariša do zgarišta, ali je sve bilo tiho i nijemo. Nigdje nikog od ljudi, niti od životinja, nismo našli. U našem rodnom i voljenom selu, nekad punom života, pjesme i veselja, sada se sve utišalo, samo se žuborenje Korane na njenim slapovima čulo kao i ranije. Dan smo tako proveli u šikarama Dumana i slijedeće noći, puni tuge i bola vratili se u selo Močila.

Tek oslobođenjem Slunja i drugih dijelova Korduna, novembra 1942. godine preživjeli Sadilovčani su ostatke žrtava sakupili u zidine izgorjele crkve, na jedno mjesto i pokrili zemljom…”



Tek 27. jula 1960. godine uređena je grobnica u zidinama spaljene Srpske pravoslavne crkve. Potomci poklanih uspjeli su sakupiti novčana sredstva i podignuti šest granitnih ploča[1] i na njima uklesati 582 imena i prezimena, 419 iz Sadilovca i 163 iz susjednih srpskih sela, od kojih 271 dijete, među kojima 24-ero ih je bilo u koljevci, a novorođenče Mare Barić iz sela Bugara još nije imalo ni imena.[2]


Zapovjednik oružničkog voda Slunj

Dio Izvještaja br. 89 od augusta 1941. godine

Od 29.7. počelo je „čišćenje” od strane ustaša. Ovo je izazvalo paniku kod srpskog stanovništva tako da je sve pobjeglo u šumu od straha pred čišćenjem. To je trajalo do 8.8. t.g. ali zadnjih dana nije uspijevalo, jer je narod znao pravo stanje i krio se po šumama. Nastao je opći strah. Psihološki promatrano, s jedne strane, puzanje i kukavičluk, a s druge strane zvjersko ogorčenje.

Rad ustaša pored ostalog bio je netaktičan, jer su očišćeni manje opasni i manje krivi kao i mnogi starci, žene i djeca do najniže dobi, dočim su oni sa mračnom savješću, mlađi i jači pobjegli u šume. Sa jednom rečenicom kazano: „Neborci su očišćeni, a borci ostali u šumi”. Naivniji i sa čistom savješću nisu ni bježali u prvi mah, jer su mislili da se njima neće ništa dogoditi.

Čišćenje je potpuno izvršeno u gradu Slunju i uspješnije oko Slunja, dočim je u udaljenijim mjestima manje uspjeha u tome postignuto.

Sadašnje stanje ne može se za sada navesti sa točnim podacima jer je preostali narod u šumi, ali je svakako veliki broj obitelji ostalo bez člana. Rad ustaša na čišćenju bio je skoro javan, što je baš jedan od glavnih uzroka za bježanje naroda u šume.

Sada već pokojni Dr Đuro Zatezalo (1931 – 2017.) i pokojni Otac Dalibor Tanasić (1976 – 2018.) u crkvi Rođenja Presvete Bogorodice u Sadilovcu 2012. godine. FOTO: Jadovno 1941.

Čistilo se u kući, dvorištu, na putu, u prisustvu roditelja, djece ili obratno. Pljačkale su se kuće i imovina ljudi tako da su se jagmili ko će u bogatiju kuću moći i bogatijeg očistiti.

Prilikom zadnjeg čišćenja, uzimala su se odijela, dolazilo je do svađe između ustaša zbog toga. Pijančevalo se je, bilo je divljačkih prizora kod „čišćenja” djeteta u kolijevci, staraca, čitave obitelji zajedno, sadističko uživanje užasnih mučenja prije konačog čišćenja.

Ovakovi postupci izazivali su i kod čestitih i čeličnih Hrvata negodovanje. Čulo se je šaputanje: „Ovo je sramota za narodnost hrvatsku, kulturu i katoličku vjeru.”

Jame su se većinom ranije kopale. Bilo je slučajeva da su „čišćenici” sami nosili alat za kopanje jama i slično. Zakopavanje na pola živih, ostavljanje nezakopanih ili slabo zakopanih, tako da ih je rodbina, kao i oni što su pobjegli u šumu dolazila gledati.”[3]


Crkva Rođenja Presvete Bogorodice u Sadilovcu 2012. godine. FOTO: Jadovno 1941.

Adam Gašparović, Rakovica

Tu sam ga zaklao i rekao da mu majku srpsku   

Ustaša Adam Gašparović je ispričao: „Prilikom paljenja Kordunskog Ljeskovca, dolutalo je iz tog sela jedno srpsko dijete u Rakovicu, a ime mu je bilo Željko. To dijete bilo je kod mene i čuvalo mi stoku, sve do ulaska partizana u Rakovicu.

Kada sam se ja sa svojom familijom povlačio, poveo sam i to dijete do Bliznice i tu sam ga zaklao i rekao da mu majku srpsku, da više neće Srbe ploditi. Nakon toga povukao sam se sa familijom i ustašama u Karlovac…”[4]

Ustaše 19. ustaške bojne pod komandom Milana Mesića i ustaše iz Rakovice i Slunja, te okolnih hrvatskih sela zaklale su i zapalile u vlastitim im kućama, 15. augusta 1942. godine, 244 srpska seljaka, od kojih 122 djece u starosti od mjesec dana do petnaeste godine. Svi su bili iz sela Grabovca (99), Irinovca (67), Nove Kršlje (28), Stare Kršlje (26), Sadilovca (17), Lipovače (3), Kordunskog Ljeskovca (3) i Rakovice (1). Poklali su ih u jednom danu u kući Dane Rakića, Miloša Lalića, Ostoje Rakića, Petra Egića, Mile Grgića i Ilije Kovačevića.

Kuće su sa žrtvama zapalile. Na hrpe pobijenih i spaljenih, ustaše i oružnici NDH nabacali su zemlju.

O tom genocidu sačuvano je više svjedočanstava, prije svega ustaških zločinaca i dvojice preživjelih iz masovnog pokolja. Ovdje navodim samo neke od njih.



Stevan Radaković, Stara Kršlja Rakovica

Gledao sam kako ustaše kolju, siluju i spaljuju žrtve gledao sam kako su ustaše pred kućom zaklale mog djeda Dmitra

Svjedočanstvo Stevana Radakovića zapisao je Petar Zinaić 1966. godine u kojem Stevan kaže:

,,U Grabovcu su 15. augusta 1942. godine došle ustaše iz Drežnika i izvršile strašan zločin klanja, paljevine i pljačke nad srpskim narodom gdje je izgubilo živote mnogo muškaraca, žena i djece iz Grabovca i Irinovca i još toliko onih koji su se tamo zatekli iz drugih sela kao izbjeglice.

Kada su zločinci došli kod kuće Dmitra Kovačevića gdje sam se nalazio sa djedom Dmitrom, braćom i sestrom ja sam se uspio sakriti u veliku travu blizu kuće i gledao sam kako su ustaše, naše komšije i Ličani, pre kućom zaklali moga djeda Dmitra, koji je imao željeznu protezu desne noge. Gledao srna kada su klale moju braću Bogdana i Đuru i sestru Nadu. Klali su redom žene i djecu. Nakon pokolja žrtve su ubacili u kuću, na njih nabacali slamu i zapalili, gdje su poklani sa kućom izgorjeli.

Gledao sam kako muče i siluju: Anku Dmitrović, Jeku Ivančević, Danicu Egić i neke druge čijih se imena ne sjećam. Imale su od 15 do 19 godina. Nakon silovanja su ih poklale i bacile u zapaljenu kuću.

Ja sam sve to gledao i bojao se da me ne pronađu. Kad su zlikovci otišli naišao je moj otac Miladin. Našao me gdje se grijem kod vatre kuće koja je sagorijevala. Pitao me za ostale, a ja sam mu rekao da su zaklani i spaljeni i pokazao mu u vatri željeznu protezu njegovog oca Dmitra.

Otišli smo u selo Močila. Tu sam odmah stupio u partizane.

Imao sam samo trinaest godina.. .”[5]



Petar Magdić, Korita

Moj vod sa još jednim vodom ustaša opkolio je Donji Grabovac kod škole, gdje smo pohvatali 50 žena i djece koje smo potukli na poljima

Ustaša iz sela Korita, Petar Magdić je ispričao:

„Naša cijela satnija opkolila je selo Grabovac. Dva voda pohvatali su oko 60 osoba, doveli na Rakića Brdo i kuću Dane Rakića gdje si ih zaklali i kuću zapalili. Moj vod sa još jednim vodom ustaša opkolio je Donji Grabovac kod škole, gdje smo pohvata li 50 žena i djece koje smo potukli na poljima. Moj vodnik primijetio je kod potoka Grabovac šest srpskih civila po koje sam išao ja, Pero Korica iz Lipovače, Đuka Bićanić iz Grabovca, Mića Hodak iz Selišta i još neki.

Kada smo se približili ovim civilima, jedna je Srpkinja bježala i ja sam za njom trčao oko 50 metara i ubio je iz svog karabina, i još jednog muškarca. Ostale su poubijale ustaše koje su sa mnom išle. Kada smo potukli Srbe u Grabovcu sa sobom smo potjerali oko 40 komada goveda u Rakovicu i podijelili Hrvatima…”


Ivan Pemper, Lipovača

Doveli smo ih do kuće Dane Rakića i u njegovom dvorištu poklali i poubijali, a zatim kuću i štalu zapalili gdje su žrtve izgorjele

Ustaša Ivan Pemper iz sela Lipovače o pokolju srpskih seljaka 15. augusta 1942. godine u Grabovcu i Irinovcu je ispričao:

„Srpnja 1942. stupio sam dobrovoljno u drugu ustašku satniju Milana Mesića u Rakovici. Dok sam bio u toj satniji išli smo u srpska sela u akciju u Grabovac, Kordunski Ljeskovac, Kršlju, Brezovac, Mašvinu, Močila i Mudrić Glavicu. Kada smo išli u Grabovac i Irinovac, tada je naša druga Mesićeva satnija uz pomoć oružnika Brace Devčića, koji su se nalazili u Rakovici, pohvatala u Grabovcu i Irinovcu oko 50 srpskih žena, djece i muškaraca. Doveli smo ih do kuće Dane Rakića i u njegovom dvorištu poklali i poubijali, a zatim kuću i štalu zapalili gdje su žrtve izgorjele…”

Dalje navodi imena i prezimena ustaša koljača, te nastavlja:

„Svi su ovi klali i ubijali Srbe kod kuće Dane Rakića, a ja sam dovodio narod na pokolj i držao stražu. Osim toga pohvatano ih je dosta u Grabovcu, a njih su kod grabovačke škole poklali i poubijali: Ivan Cindrić Lukin, Dragan Vuković Mušterijin, Đuka Bićanić, Dane Šebalj i Mate Stanković, svi iz Grabovca. Poubijali smo mi njih dosta, a i poklali u kući Ostoje Rakića u Grabovcu pa leševe i kuću zapalili…”


Đuro Vranić, Drežnik

Najviše sam se bojao noža i mislio kako će to biti kada budu gušu presjecali

Ustaše 19. ustaške bojne pod komandom Milana Mesića i ustaša iz Drežnika, Rakovice i Slunja, izvršile su drugi masovni pokolj Srba u Drežniku 3. septembra 1942. godine. U masovnom zločinu, samo nekoliko dana ranije 15. augusta iste godine poklale su ustaše i zapalile u kućama 244 srpska seljaka. Ovog puta, 3. septembra ubile su na prevaru 30 srpskih žena i djece koje su prije toga preveli katolički svećenici iz pravoslavne vjere u katoličku. Od njih 30 bilo je jedanaest dječaka i djevojčica koji su bili sluge kod Hrvata i bio im je zagarantiran život nakon prelaska na rimokatoličku vjeru. S pokolja 3. septembra uspio je pobjeći Đuro Vranić, tada star 14 godina. Njegovu izjavu je zapisao Petar Zinaić 1959. godine. Đuro je ispričao:

„Naređeno nam je da pređemo na rimokatoličku vjeru ako hoćemo da živimo. Tjednima smo ja i moja braća učili molitve na katolički način. Stavljeno nam je na znanje da onaj ko ne nauči mora biti pogubljen, jer živjeti nije mogao među „čistima”. Kao i ostali, još u životu, naši seljaci, prevedeni smo u rimokatoličku vjeru. Prilikom samog prevođenja u njihovoj crkvi u Drežniku, župnik koji me je pokrstio rekao je da ću se od danas zvati Jure a ne Đuro. Kao katolici počeli smo živjeti mirnim životom. To nije dugo trajalo. Jednoga dana su nas obavijestili da, iako smo primili katoličku vjeru, živjeti zajedno sa „čistima” ne možemo već da ćemo biti protjerani preko Drine u Srbiju. U dva navrata bilo nam je naređeno da se spakujemo. Mogli smo ponijeti hrane za pet dana. Sa znanjem da moram napustiti rodno mjesto meni je teško palo. Plakao sam. Na dan kada smo trebali krenuti u izgnanstvo došlo je ustaško naređenje da se naš put odlaže do daljnjeg naređenja.

Do kraja 1941. ustaše su hvatale uglavnom Srbe muškarce i ubijali ih na razne načine i na više mjesta našega kraja. Godine 1941. provodile su ustaše masovne pokolje po srpskim naseljima.

Mi smo se nalazili u tom đavolskom osinjaku u Drežniku, i za nas se njima nije žurilo. A bili smo i pokršteni, pa i sigurniji. Bježati se nije moglo, jer su Pavelićeve jedinice držale još čitav gornji Kordun. Od nastanka ustaške vlasti moj se otac Janko skrivao i preležao u svom skloništu, a javljao se samo po noći. Kad se obruč pokolja približio Drežniku, moj otac pozdravi svoje dotad prijatelje Hrvate i zamoli ih preko moje majke da prime nas, njegovu djecu „na spašavanje”.

Uistinu, mene je mjeseca jula 1942. primio „na spašavanje” Josip Kosanović, moj učitelj iz osnovne škole. Prema dogovoru ja sam trebao ostati u njihovoj kući sve dok opasnost ne prođe. Ja sam kod njih radio fizičke poslove na njihovom imanju besplatno, samo da bih preživio, sve do tog dana, 3. septembra 1942. godine.

Josip Kosanović i njegov brat Zvonko, tada Pavelićev oficir, a sada sudija Okružnog suda u Osijeku, opljačkali su veliki broj krupne i sitne stoke podavljene srpske sirotinje. Pokolj srpskih seljaka u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Sadilovcu 31. jula 1942. godine zatekao me kod njih. Tada su im ustaše dovele još dosta stoke i raznih predmeta opljačkanih u srpskim selima. Kod njih je tada bilo nas srpske djece kao slugana, šestorica. Stoka se svakodnevno klala. Priređivali su se ručkovi i banketi za hrvatske časnike, prijatelje mojih „spasitelja”. Tu se jelo i pilo, pjevale pogrdne pjesme protiv srpskog naroda. Jeli su i pili da bi povraćali, i povraćali su da bi ponovno jeli i pili imovinu srpske sirotinje. Kopao sam i brao za zimnicu. Činio sam sve moguće da se toj gospodi „spasiocima” što bolje udvorim da mi oni produže život koji dan duže. Ja, a ni druge sluge, nikakve druge hrane nismo okusili osim kruha i voća koje bi ubrali kada oni to ne vide. Danas imam prijatan osjećaj čistote svoga duha i srca. Sretan sam što nisam ni okusio ono meso opljačkano kod naših kuća kojim su se oni s podsmijehom naslađivali.

Na dan 3. septembra 1942. godine ušla su trojica ustaša u kuhinju, baš kad sam trebao krenuti na kopanje u baštu. Jedan je imao na glavi muslimanski fes, bijelu košulju zasukanih rukava, a za pojasom pravi ustaški koljački nož. Onaj koji je imao na sebi oružničku uniformu izvadio je jedno parče hartije i pročitao: „Gospođo, da li se kod vas nalazi Đuro Vranić?” Začudilo me je. Zar ja nisam više Jure? Stara je odgovorila da sam to ja u njihovoj prisutnosti. Pozvali su me da pođem s njima. Počeo sam plakati i braniti se da ja kod njih služim, a zatim sam skočio na majku svog „spasioca”, uhvatio sam joj se rukama oko vrata, a njeno tijelo obuhvatio nogama zapomagajući i kukajući. Od muke sam počeo mokriti po njenoj haljini. Ustaše su me otrgle i izgurale napolje. Moja gospođa kojoj sam vjerno bio poslušan, nije rekla ni riječi. Rekli su da je njihova namjera da nas samo sakupe i da smo se previše uplašili.

Na mansardi kuće spavao je moj učitelj, moj „spasitelj” Josip Kosanović. Ja sam se derao kao jare kad ga mesari povedu tamo kuda su poveli mene. Zvao sam svoga uču i molio da me neda. Pojavio se, pa mi reče isto što i ustaše: „Idi sa gospodom, oni ti neće ništa, vidiš oni hoće samo da sve skupe i umire.” To je bila pomoć moga „spasitelja”, bivšeg moga uče, čiji sam bio odličan učenik, „prijatelj” moga oca, uče kome sam toliko besplatno radio na njegovom imanju. Ništa nije poduzeo da me spasi od uništenja. On je to mogao. On i njegov brat Zvonko, zajedno sa Dragecom Vitkovićem, pored ostalih ustaša u Drežniku bili su stubovi zločinačke ustaške vlasti, pa ako mene i ono par još žive srpske djece oni nisu mogli spasiti, tko bi onda drugi to mogao.

Kad su nas vodile ustaše u pravcu kuće Rade Drakulića, vidjeli smo druge ustaše i seljake Hrvate kako hvataju stoku, svinje i perad i tjeraju svojim kućama. Najviše sam se bojao noža i mislio kako će to biti kada budu gušu presjecali. To me je natjeralo na pomisao bijega kako bi tu sudbinu izbjegao. Izgleda za život nije bilo. Odlučio sam, bježaću neka me ubiju iz puške, svakako bolje nego onim njihovim zakrvavljenim ustaškim nožem. Ugledah svoga brata Marka kako ga vodi njegov „spasitelj” Jure Mesić, kod koga je moj brat radio. Dotjerao ga s puškom na gotovs i s nožem na njoj. Veselo ga predao ovim zlikovcima koji su nas vodili u smrt. Kad ga je dotjerao rekao je: „Evo vam ga, psina srpska skrivao se kod mene.”

Dotjerali su i moju majku Latinku, baku Milku, braću Mirka   i Miloša i sestre Milku i Jeku. Našu jadnu majku sa njenih šestero djece i staricom bakom. Majku su udarali kundakom. Tukli su je upravo onda kada nas je ona grlila i ljubila posljednji put svoga života. Poveli su našu tužnu kolonu uplakanih žena i djece u pravcu svog, katoličkog groblja. Tražili su moga oca Janka. Znali su da se skriva tu negdje u našoj blizini.

Kada smo bili već blizu mjesta gdje su nas odlučili poklati, rekao sam ustaši do mene: „Gospodine, moj tata nalazi se tu u grmu doline, ja bih htio da ga pozovem i da se s njime izljubim.” Oni su to jedva dočekali. Ustaša mi je dozvolio da zovem tatu i ja sam iz sveg glasa udaljujući se prema dolini koju sam ustaši pokazivao gdje mi se otac nalazi i zvao: „Tata, o, tata, dođi tata”. Iako sam znao da se on tu ne nalazi i da se nalazio, on se ne bi javio, a zatim sam u jednom momentu skočio u stranu prema grmu i dao se u bijeg. Čuo sam da je jedan od ustaša viknuo: „Pobježe on!” Projurio sam Dubravu i stigao u zaselak Cvjetičani, udaljen od Drežnika oko tri kilometra. Bježeći ozlijedio sam lijevu nogu, bila mi je krvava.

Toga dana, 3. septembra, ustaše su poklale u Drežniku 19 srpskih žena i njihovih jedanaestero maloljetne djece. Toga dana kada sam ja umakao ustaškom nožu, zlikovci su zaklali moju majku Latinku, braću: Marka, Mirka i Miloša, sestre: Milku i Jeku i baku Milku.

U šumici Grabiku čuo sam i prepoznao po glasu Manu Cvjetičanina i Radu Jerkovića. Iznenadili su se kada su mi ugledali krvave noge. Ispričao sam im sve što su ustaše napravile od naših u Drežniku. Sakrili smo se u jednoj pećini iz koje smo se u noći uputili preko rijeke Korane u pravcu Like. Skrivajući se putem, nakon dva dana, tj. 5. septembra došli smo u selo Jezerce kod Plitvičkih jezera.

Ja toga još puno reći, ali sam se umorio!… ”[6]


[1] Ovo tužno svjedočanstvo o strahotama i genocidu izvršenom od hrvatskih ustaša, porušile su nove hrvatske vlasti dr. Franje Tuđmana, (op. aut.).

[2] Imenični popis poklanih Srba, muškaraca, žena i djece u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u selu Sadilovac, možete pročitati u Zborniku 18, HAK, Karlovac, strana 978 1139. Karlovac, 1988.

[3] Original u Historijskom arhivu u Karlovcu, KA-zločini.

[4] HAK, kut. zločini.

[5] Izjava u Historijskom arhivu u Karlovcu, kut. zločini. Imenični popis žrtava ustaškog zločina nalazi se u Zborniku 18, Kotar Slunj i Veljun u NOR-u, knjiga 2, Karlovac, 1988., strana 978 1140.

[6] Imenički popis poklanih 3. septembra 1942. u Drežniku vidi u Zborniku   18 HAK, Kotar Slunj i Veljun u NOR-u, knjiga 2, Karlovac, 1988., strana 978 1140.


Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

Dr Đuro Zatezalo
Dr Đuro Zatezalo sa saradnicima na promociji knjige.


Knjigu za internet izdanje priredio Dušan Bastašić

udruzenje@jadovno.com


Vezani prilozi:

Dani(j)el Simić: Borić Mare Novorođenče

GODIŠNjICA STRADANjA NEDUŽNIH SRPSKIH CIVILA U SADILOVAČKOJ CRKVI NA KORDUNU

Kalendar Pokolja: 31. jul 1941 i 1942, dan kada su počinjeni mnogobrojni zločini nad Srbima

U SADILOVCU SLUŽENA PRVA SVETA LITURGIJA NAKON RATA

SLUŽEN PARASTOS ZA SADILOVAČKE ŽRTVE

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top