Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu.

 

Dr Đuro Zatezalo: Pokolj u Banskom Grabovcu na Baniji

Datum objave: subota, 24 jula, 2021
Objavljeno u Banija, Stratišta NDH
Veličina slova: A- A+

Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

SVJEDOČANSTVA

BANIJA

BANSKI GRABOVAC

Naslovna strana knjige – Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

Budimir Popović i Branko Tadić, Tremušnjak Jabukovac, Petrinja

Svaki od dovedenih morao je stati na rub jame, gdje su ga ubijali batovima a neke su postrojavale ustaše u stroj i ubijali iz mitraljeza

„U rano jutro 24. jula 1941. godine došli su u selo Banski Grabovac oružnici NDH iz oružničke škole u Zagrebu, ustaše iz Gline i Petrinje, te oružnici iz okolnih oružničkih stanica. Njih oko 500. Odmah su se razišli po susjednim srpskim selima: Vlahović, Luščani, Drenovac i Bačuga. Hvatali su Srbe i odvodili ih u Banski Grabovac, pod izgovorom da ih vode na neko preslušavanje.

Tog istog dana poslije podne došla su tri kamiona puna ustaša i oružnika u selo Dodoše, općine Kraljevčani. S njima su u dva luksuzna automobila došli i ustaški oficiri s šefom ustaškog redarstva iz Zagreba Božidarom Cerovskim. Već u nailasku u selo Dođoše, počeli su iz kamiona pucati po srpskim seljacima koji su radili na svojim poljima. Mnogi su uspjeli pobjeći u šumu, ali su ustaše i uhvatile Antonija Tomića i dva njegova sina: Dmitra i Jovana; Stojana Glamočliju i njegovog sina Nikolu; Stojana Tomića i njegova zeta Miloša Tišmu. Njih su nakon nekakvog ispitivanja pustili, rekavši im da budu kod svojih kuća i tako neka obavijeste i druge, da ne bježe, jer će inače, ako bježe biti ubijeni.

Kamioni s ustašama su nastavili put kroz selo Dođoše i dalje u selo Miočinovići, koje je smješteno pod samom šumom u koju su bili izbjegli stanovnici ovog i susjednih srpskih sela. U opustjelom selu Miočinovići ustaše su prenoćile. Jedini od suseljana koji nije uspio pobjeći bio je Mojan Novaković, koga su ustaše zadužile da im peče janjce i prasce.

Ustaše su uglavnom te noći bile mirne. Jedino su tokom noći ispalili nekoliko hitaca iz pušaka.

Sutradan, 25. jula većina izbjeglih se vratila u selo. Vjerovali su ustaškom obećanju da im se neće ništa dogoditi ako se vrate.

To ustaško obećanje ne potraje ni do 10 sati istog dana. Ustaše ubiše u selu: Gnjatiju Ivanića i Milu Dodoša, starog 70 godina koji je mirno prelazio preko puta svojoj kući. Nakon toga narod je u strahu ponovno bježao, a ustaše su pucale i ubijale. Zatečene u selima hvatale su sve muškarce u starosti od 16 do 60 godina. Tada su iz sela Dodoši odveli na gubilište u Banski Grabovac 18 Srba: Adama Kekuša, Stojana Kekuša, Milana Kekuša, Đuru Kekuša, Milana Kekuša, Adama Mrkalja, Velimira Mrkalja, Stojana Mrkalja, Stanka Dodoša, Janka Lukača, Nikolu Medakovića, Petra Oljaču i tri njegova sina: Stevu, Branka i Milana, Jovana Dodoša, Luku Dodoša i Jovana Ivanića.

U selu Miočinovići i Mačkovom Selu pohvatale su ustaše 27 Srba. Od kojih se po imenu sjećam: Mojana Novakovića, Petra Trkulje, koga su još na putu ubili kundačili, Jovana Mačak, Vasilija Mačak Tošin, Vasilija Mačak, zvanog Amerikanac, Adama Mačak, Mile Trkulje, Sime Trkulje, Jovana Tomića, Stojana Grujić Ilijinog, Stojana Grujića Katinog, Milana Grujića, Stanka Trkulje, Ilije Stojića, Petra Stojića i Mile Grujića.

Iz sela Tremušnjaka odveli su: Mojana Glamočliju i njegovog sina Jovana, Stevana Mraovca, Nikolu Kajgana, Marka Strižaka, Stojana Stjepančevića, Stojana Tomića, Miloša Tišmu, Petra Tomića i njegovog brata Simu, Antonija Tomića, Nikolu Tomića, Miloša Radasovića i njegova dva sina Jovana i Petra, Vasilja Janjića, Branka Tišmu, Jovu Tišmu, Stevu Tišmu, Mojana Šljivića, Đuru Marjanovića (posljednju trojicu su ustaše ubile još na putu do Banskog Grabovca), Iliju Kljajića, Janka i Dušana Kljajića, učitelja Milu Matijaševića i mene Budimira Popovića. Ukupno nas 27.

Iz sela Jabukovca odvele su ustaše 15 Srba od kojih se sjećam: Petra Bogičevića, Milana Stižaka, Dušana Ljubičića i Đure Mandića.

Iz sela Bogovići, odveli su osam Srba. Sjećam se imena Sime Vujaklije, Teše Begovića i njegovog sina Milana Begovića i jednog Pilipovića, kome sam ime zaboravio.

Iz sela Kraljevčani odveli su šest ljudi i to: Janka Bunčića i njegovog sina Milana, Milana Novakovića, Milana Bunjca, Miloša Popovića i njegovog sina Bogdana.

Iz sela Jabukovac odveli su ustaše više od 30 Srba, Mlinoge više od 15, te iz sela Letića odvedeni su svi muškarci osim Stojana Kekuša koji toga dana nije bio u selu.

Mnogi su odvedeni iz sela Grabovac, Vlahović, Drenovac, Luščani, Bačuga, Veliki Šušnjar, Kraljevčani, Klasnić i drugih srpskih sela s područja Petrinje i Gline, čijih imena mi ne znamo.

Pri dovođenju na gubilište ustaše i oružnici su nas zlostavljali, tukli kundacima, štapovima i psovali nam majku srpsku. U Banskom Grabovcu u jednoj šikari u blizini željezničke stanice bile su iskopane dvije jame svaka po pet metara duga i toliko široka, duboka oko tri metra. Tu nad jamama onako iznemogle ljude su tukli. Svaki od dovedenih morao je stati na rub jame, gdje su ga ubijali batovima a neke su postrojavale ustaše u stroj i ubijali iz mitraljeza. Tako su u vremenu od samo 24 27. jula 1941. godine na ovom mjestu stratištu, ustaše i oružnici NDH ubili 1.200 Srba s područja Petrinje, Gline i onih koje su skidali iz vlaka Sisak Karlovac.

Ja, Popović Budimir, doveden sam na stratište u Banski Grabovac, sa još 30 srpskih seljaka iz moje općine Jabukovac. Ustaše su zahtjevale od nas da se nad jamama izljubimo. Prije toga od nas su uzimali novac, satove i drugo što im se sviđalo. Tako su i od mene oduzeli 120 dinara koje sam imao kod sebe.

Kada su me vodili nad jamu na umorstvo, primjetio sam da su ta dvojica koji su me privodili pripiti, napao sam ih, srušio u jamu i dao se u bijeg. Ustaše su za mnom pucale i ranile me u nogu, ali sam ipak uspio pobjeći.

Skrivao sam se u kukuruzima u mom selu Kraljevčanima 12 dana, te nešto duže koje kuda, da bi uspio 11. septembra 1941. godine stići ovdje u Beograd.

Prednji iskaz nam je pročitan, mi ga usvajamo i potpisujemo.

Popović Budimir, v.r. Tadić Branko, v.r.


O masovnom pokolju Srba u Banskom Grabovcu sačuvano je više svjedočanstava od kojih kratko navodim svjedočenje Ivana Moškuna iz Petrinje, Dragutina Laboša, šefa željezničke stanice u Petrinji i dr. Juraja Perina.[1]


Ivan Moškun, Petrinja

Oni su svi u jami postrijeljani

Ivan Moškun kaže:

„Dana 24. jula 1941. godine, grupa od 16 ustaša pozvani smo u ustaški stan kod Srnaka i dobili naređenje da idemo u Banski Grabovac…

U Grabovcu smo zatekli oko 100 petrinjskih i glinskih ustaša.

Tu je bio i predstojnik oblasti Glina, Dragutin Imper…

Oko 13 sati iz Gline je stigao vlak s grupom od 30 40 ljudi, među kojima 5 10 „četnika”, koji su nosili četničke kape i crveni barjak. Postavljeni su odmah tu kraj šumice, neposredno kraj željezničke stanice radi slikanja. Jedni su stajali, drugi klečali, a treći sjedili. Grupa ustaša ih je na tom mjestu postrijeljala. Sa mnom iz Petrinje došli su ustaše: Tomo Bučar, strojobravar, Štef Krajačić, Stevo Tomek, šofer Šmid, Vlado Molnar, trgovac, Đuro Slanac, mesar, Ivan Šulentić, kovač, Milan Devčić, mesar, Mato Križanić, stolar, Otilio Đorđević, moler a drugih se ne sjećam…

Predsjednik prijekog suda bio je Ivan Turki. Vidio sam kada je Stevo Pešak naredio grupi od oko 20 uhapšenih da uzmu motike i lopate i da kopaju jame za grobove. Jame su iskopane 2-3 metra dubine.

Ljudi su pitali kako će izaći van. On im je odgovorio da će dobiti ljestve. Oni su svi u jami postrijeljani. Stalno su dopremani seljaci i odmah ubijani. Oko podne žene su donijele ljudima hranu. Ustaša Drago Čačić naredio je svim ženama da skinu pregače, strpao ih na hrpu i zapalio…”

…Ustaše su htjele da ga dokrajče vani na slobodnom prostoru, pa se nekoliko njih postrojilo u polukrug s uperenim puškama i bajunetima i naredili mu da bježi. On je potrčao i vikao: „Majko moja!” U trku je padao kada bi prasnule puške, opet se dizao i trčao dalje prema šumarku, a u tom momentu ustaše su povikale: „Ubij mrcinu!” Odjeknuo je novi prasak iz pušaka, bjegunac je padao i posrtao, a ustaše su neprestano jurile za njim dok ga nisu ubile. Moja supruga i jedna suputnica koja je sjedila do nje u vagonu dobile su živčani napad, a druga suputnica stisnuta u kutu kupea i domobranski poručnik koji je sjedio do nje, zanijemili su kao i ja…”


Dragutin Laboš, Petrinja

Nikada nije vidio takvih strahota kao tu na Grabovcu što su radile ustaše

Dragutin Laboš, šef željezničke stanice u Petrinji je u svojoj izjavi o pokolju u Banskom Grabovcu pored ostalog rekao:

„Dana 24. jula 1941. godine u jutarnjim satima, zatekao sam grupu ustaša na Banskom Grabovcu, među njima je bio Ivan Turki. Uhapšenika je bilo oko 50. Ustaše su sa svakog vlaka skidale pravoslavce muškarce, bez obzira otkuda i gdje putuju. Iz okolnih sela dotjerali su uhapšene Srbe pješice. Turki je rekao da su svi pravoslavci jednaki i da ih sve treba pobiti. Oko 17 sati otišao sam u Petrinju, a na željezničkoj stanici ostalo je oko 300 uhapšenih seljaka. U jutro 25. jula, kada sam došao, od 300 bilo je noću poubijano oko 200. To mi je rekao Turki i dodao da će biti friških. Uvečer je opet bilo oko 300 pohvatanih seljaka. Kada sam 26. jula ujutro došao u Grabovac, našao sam od onih 300 uhapšenih samo do 80 – 100. Turki je rekao, odoše noćas i vaši željezničari, a Boroti smo izravnali grbu. Dana 27. jula na željezničku stanicu došao je prometnik Šikić. On mi je pričao da nikada nije vidio takvih strahota kao tu na Grabovcu što su radile ustaše…”


Dr. Juraj Perin,Glina

Počeli su tada novi ubodi sa bajonetima, uz psovanje, jauke, vikanja i puškaranja

„Kada je vlak krenuo iz Hrastovice, ustaše su užurbano legitimirali putnike, a sve pravoslavce su sprovodili u susjedni vagon, iz kojeg je dopirala velika galama… Kada se vlak zaustavio na Banskom Grabovcu, ustaše su iz tog vagona na silu izvodili van isprebijane ljude. Prvi čovjek koji je izguran iz vagona bio je sav krvav od uboda bajoneta. Sve te ljude je pored vlaka dočekala druga grupa ustaša sa uperenim puškama na gotovs. Počeli su tada novi ubodi sa bajonetima, uz psovanje, jauke, vikanja i puškaranja… Ubili su ga. Moja supruga, videvši te prizore, i još jedna saputnica dobile su živčani napad… Domobranski poručnik koji je sjedio sa nama zanijemio je od šoka kao i ja…”

Dr. Perin je svoje usputno viđenje ustaškog divljanja saopštio svom kumu dr. Juraju Reboku u Glini.

„Prve moje riječi bile su da mu ispričam šta sam doživio u vlaku od Petrinje do Grabovca i osudim postupak ustaša sa pravoslavcima.

Dr. Rebok je odgovorio, „Trebali su se pokoriti vlasti ili iseliti u Srbiju kada je to bilo određeno. Mjesto toga oni su počeli bježati u šumu.”

Dr. Perin mu je uzvratio: „Zar nijesu muški Glinjani Srbi iz čistog mira one svibanjske noći odvedeni iz kuća, digli su ih ustaše iz kreveta i poklali. Tko će posle toga vjerovati.”[2]


Bogdan Sužnjević, Donje Selište

Uživale su ustaše u mučenju, silovanju i klanju

Kada je uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska imao sam 32 godine života. Moje selo Donje Selište naslanja se na samo mjesto Glinu na Baniji. Imalo je 150 domaćinstava, od kojih 14 hrvatskih, a ostalo su bila srpska.

Istjeran sam iz službe 10. juna 1941. godine, kao i svi drugi moji sunarodnjaci. Došao sam u svoje selo, gdje sam namjeravao živjeti kao i svi drugi. Međutim, ustaše su već u maju pohvatale nekoliko naših seljaka i poubijali. Ulazili su u sela, pljačkali, zastrašivali i prisiljavali da svi pređemo na rimokatoličku vjeru.

Muškarci su se sklanjali koliko su mogli i uspjeli, žene i djeca su ostajali kod kuća. Sve je to tako bilo do 29. jula 1941. godine.

U noći 28/29. jula opkolile su ustaše naša srpska sela: Donje Selište, Gornje Selište, Šibine i Balinac. Ustaše iz Gline i susjednih hrvatskih sela kojima je rukovodio Nikica, njegov brat Mate i Stipe otac Vidaković (81), Žinić, mesar iz Gline, Josip Deželić, krojač iz Gline i drugi iz sela Prekope, Kihalca, Šatornje i drugih.

Oko četiri sata u jutro hvatali su muškarce i žene, lovili su ih isto onako, kako se lovi i goni divlja zvjerad, kada se na nju priredi hajka. Tada su uhvatili u Donjem Selištu: Milu Baltića, Nenada Baltića, Todora Miljuša, Stojana Čučkovića, Lazu Čučkovića, njegovog brata Milu, Nikolu Čučkovića i njegovog brata Petra.

Iz Balinca: Simu Baltića, Luku Baltića, Jovu Baltića, Luku Matijevića i još jednoga kome se imena ne sjećam.

Ustaše su im govorile da ih vode na rad u Njemačku, a odveli su ih na moju njivu zvanu „Graorište”, uz potok Glinu. Putem i na njivi ustaše su ih mučile, a Mili Baltiću su odrezali spolni organ. Svukli su sa njih odijela, pokupili novac koji su sobom imali i odnijeli.

Istoga dana pohvatale su ustaše 26 žena i djevojaka u mom selu Donje Selište. Njih su sve od jutarnjih sati pa do četriri sat poslije podne mučile ustaše, tukle, silovale i klale noževima. Prije silovanja i pokolja morale su zlikovcima dati sav novac koga su imale kod svojih kuća.

Ustaša Žinić, mesar iz Gline, uzeo je Kaju Baltić, odgurao je u kukuruze, silovao je, zatim joj odrezao dojke, te prste na rukama i nogama, a isto onda nožem zaklao. Njezina snaha Ružica slušala je njezine jauke i zapomaganja. Moju snahu Ružicu ustaše su zaklale, a zatim je posadile na glavu u jednu jamu i tako je krvavu i mrtvu ostavili. Suprugu Maričića Jove su preklale, a nisu je sasvim zaklale. Misleći da je mrtva, ostavile su je. Poslije odlaska zlikovaca, došao je njezin suprug Jovo, sa preživjelim susjedima, podigao je, odnesao kući i položio u krevet. Ona je ostala na životu, ali joj je bio prerezan glavni živac na vratu, pa joj glava visi i ne može hodati.

Bilo je više slučajeva da su ustaše silovale istodobno majku i maloljetnu kćerku, pa ih onda zaklale. Smijali su se i pljeskali to ih je veselilo.

Tada, toga 29. jula 1941. godine ustaše su zaklale u mom selu Donje Selište ove žene i djevojčice: Savu Miljuš, Anicu Čučković i njezinu svekrvu (imena se ne sjećam), Petru Dulikrava, Anđeliju Stambolija, suprugu trgovca Sime Ivkovića (imena se ne sjećam), Evicu Stambolija, Stoju Banjeglav i njezinu snahu Ružicu Sužnjević, Ružicu Baltić, Kaju Baltić, Janju Vujičić, čiji je sin Mile, videći da mu zlikovci u kukuruzima kraj vlastite kuće muče i kolju majku, znajući da će im i on dospjeti u ruke, objesio se o jedno drvo kraj kuće. Imena svih zaklanih žena na žalost ne mogu se sada sjetiti.

Učestvovao sam u iskapanju leševa ubijenih Srba na mojoj njivi i sahrani njihovih posmrtnih ostataka u naše groblje. Nakon tri nedjelje poslije njihove smrti, vidjeli smo tragove nasilja na njima prije smrti. Leševi Mile i Nenada Baltića imali su oko vrata čvrsto stegnute omče od drveta s kojima su ih ustaše ugušile. Vidjelo se da su zločinci Nenadu Baltiću pucali u usta, Mili Baltiću su odrezali spolni organ.

Istoga dana, 29. jula ustaše su uhvatile Vasilja Jednaka, njegove sinovce Bogdana i Petra u Donjem Selištu i u Balincu krojača Mrđenovića, njegovog oca i petoricu njegovih rođaka. Njih su odveli u Glinu i poklali u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Istoga dana u selu Šibinama zaklale su ustaše u kući suprugu gostioničara Steve Jandrića i još osam Srba čija imena nisam zapamtio.

Od toga dana 29. jula 1941. Srbi nisu više čekali ustaše, domobrane i oružnike NDH kod svojih ognjišta. Bježali su i sklanjali se po šumama i odlazili sposobni u ustaničke i partizanske jedinice.

I ja sam otišao u partizane. Međutim, već 25. oktobra 1942. napustio sam svoju rodnu Baniju i uz pomoć prijatelja uspio otići u Inđiju kod svoga brata Ljubomira…”

Zaklinjem se svojim vlastoručnim potpisom da sam svjedočio istinito.”[3]

Bogdan Sužnjević, v.r.


Stevan Jekić, Banski Grabovac

Prisilile nas ustaše da sami sebi iskopamo jame

Dana 24. jula 1941. godine, već u jutro došlo je nenadano u moje selo Banski Grabovac 15 hrvatskih vojnika ustaša i domobrana. Pri nailasku u selo odmah su počeli pucati na pastire koji su se nalazili kod svoga blaga. Ja sam toga jutra također bio sa stokom na pašnjaku, vrativši se kući nisam našao ni supruge ni mojih dvoje djece. Pobjegli su kao i drugi suseljani ispred hrvatske vojske u polja, šume, već kud je koji mogao i znao.

Jedan od ustaša došao je do kuće seoskog starješine Petra Milića, zatekao ga i naredio mu da pozove narod da se vrati kućama i da dođu pred općinsku zgradu. Rekao mu je da će biti nešto saslušani i odmah pušteni svojim kućama. Petar je ovo naređenje izvršio i narod obavijestio, da se sakupi pred općinskom zgradom. Mnogi su se povratili, pa i moja supruga s djecom. Otišli smo pred općinu. Ustaše su nas muškarce postavili u jedan stroj, a žene i djecu u drugu skupinu. Dok smo mi stajali pred općinom, hrvatski vojnici su dovodili nove grupe Srba iz okolnih srpskih naselja.

U jednoj grupi bio je i Vasilj Nevajda, mesar iz Vlahovića. On je čim je stao u stroj skočio i pobjegao. Ustaše su za njim pucale ali ga nisu pogodile.

Ustaša Stevo Zadrović, pečenjar iz Petrinje skočio je k nama pred stroj i držeći revolver u ruci, vukao nama preko nosa revolver preteći da će svakoga ubiti koji se samo pomakne. Zatim je legao pokraj mitraljeza, a drugi je ustaša viknuo: „Ne pucaj im u glave, nego u trbuh.”

Jekić Ljuban slučajno se malo pomaknuo a ustaša Zadro već ga odmah ubio. U tom momentu Hrvati su doveli novu grupu Srba, njih oko 50 iz sela Luščana. Zadrović je odmah skočio prema njima, a jedan od ustaša koji ih je doveo je rekao: „Gospon Stevo, ovaj je bježao”, i pri tome rukom pokazao na Stevana Miljevića. Zadrović je odmah izdvojio Miljevića i postavio ga pokraj leša ubijenog Ljubomira Jekića. Stevan Miljević ga molio da ga ne ubije jer ima šestero maloljetne djece. Ustaša Zadrović mu je na to opsovao njegovih šestero djece, srpsku majku i kralja Petra. Ubio ga iz revolvera. Nakon toga odredio je dvojicu iz stroja da s ustašama odu u selo i donesu više motika i lopata. Kada su donijeli alat za kopanje naredili su nam da na smjenu kopamo sami sebi jame. Mi smo iskopali jednu jamu 6 m dugu, toliko isto široku i oko 75 cm duboku.

Oko 11 sati istoga dana došao je k nama jedan ustaški oficir s naočalima. Zapitao je Zadrovića zašto je naredio da se jama iskopa? Zadrović mu je kazao da misli sve nas pobiti i u jamu zakopati. Ovo je rekao ovim riječima: „Ovo smeće ću pokositi i baciti u jamu”, pokazavši rukom na nas, koji smo stajali u stroju. Oficir mu je rekao da to ne smije učiniti na tom mjestu, jer da će tu živjeti Hrvati. To treba uraditi na nekom drugom mjestu. Zadrović nam je tada naredio da jamu zatrpamo.

Odveli su nas pred općinsku zgradu i naredili da sjednemo. Postavili su stražare s mitraljezima oko nas. Leševe Jekića i Miljevića odvezli su na groblje. Oficir je naredio da žene i djeca mogu ići kućama, a nas muškarce su uz pratnju odveli na polje kraj željezničke stanice.

Tada nas je već bilo oko 450, jer su ustaše stalno privodile nove grupe ljudi iz susjednih srpskih sela.

Isti dan, u prvi sumrak ušle su među nas ustaše s štapovima koji su na vrhovima bili mnogo deblji. Morali smo ispružiti ruke, a oni su nas tukli tim batinama. Zahtijevali su da kažemo sve što znamo o napadu partizana na oružničku stanicu dan ranije. Javilo se nas oko 20 da nešto znamo, iako mi ništa nismo znali, misleći da ćemo se tako nekako spasiti od smrti.

Odvele su nas ustaše oružničkom naredniku Grčeviću. On je izabrao nas petoricu i odveo nas do Rusa kovača u Grabovcu, a ostale povratio u ograđeni prostor. Nešto nas je ispitivao i zapisivao. Ne sjećam se šta nas je pitao?

Narednik Grčević je otvorio širom vrata i rekao: „Dečki, hoću da mi se odmah izgubite sa očiju kuda koji zna.” Mi smo se na to razbježali. Svi pohvatani, njih oko 1020 Srba su ustaše pobile 24.,

25. i 26. jula 1941. godine, poklali su ih ili pobili iz vatrenog oružja u šumi kraj Banskog Grabovca i pokopali u četiri velike jame koje su si sami Srbi morali iskopati prije svoje strašne smrti.

Tada su medu ostalim Srbima Banskog Grabovca i susjednih srpskih sela, te onih koje su ustaše i domobrani hapsili u vlakovima i skidali povezane na željezničkoj stanici u Banskom Grabovcu ubijena i moja tri brata: Vasilj, Adam i Đuro.

Ja sam pobjegao u šumu Šamaricu.”[4]

Stevan Jekić s.r.


Lazo Stanojević, Gornje Taborište Bučica

Pobjegao sam s pokolja 31. jula 1941. iz šume Kobiljače

Ustaše su pohvatale 30/31. jula 1941. godine 188 Srba muškaraca, žena i djece po selima općine Bović s područja Vrginmosta i iz sela Gornje Taborište te drugih srpskih zaselaka Bučice. Sve njih, 118 iz općine Bović i 70 iz zaselka Gornjeg Taborišta zaklali su i pobili iz vatrenog oružja pred noć i u noći 31. jula 1941. godine.

Jedini koji je ostao živ bio je Lazo Stanojević koji je 29. novembra 1945. godine ispričao:

,,U julu 1941. godine došle su ustaše u selo Gornje Taborište i pohvatala 70 Srba. Sve su odvele u Bučicu i zatvorile u osnovnu školu. Tu su nas prozivali, oduzimali novac i sve što smo imali u džepovima.

Zapovjednici su nam bili poznati, Stjepan Šilobad i Matija Rožanković. Kod preslušavanja svi smo bili tučeni i mučeni. Nisu birali, tukli su kako nas muškarce tako žene i djecu. Jedno vrijeme tukli su nas i u podrumu škole.

Iz Gline je došao i jedan kamion koga je vozio ustaša Josip Cerjak. Dovezao je još ustaša koljača. Svi su otišli u gostionicu Erenta da piju. Iz podruma smo vidjeli kako ustaše sijeku žicu da nas vežu. Zvali su nas dva po dva da izlazimo iz podruma.

Ustaše su nas povezale. Opkolile i čuvale da ne bi tko pobjegao. Tukli su nas kundacima. Od gostionice Erenta vođa kolone je bio Stjepan Šilobad. Vodili su nas prema Slatini. Kad smo došli na mjesto ubijanja, vidjeli smo da smo u šumi Kobiljača. Zbog zastoja, u putu ustaša Željko Kaurić udario me nožem pod rebra.

Kada su nas doveli na gubilište, ustaše su naredile da legnemo. Svi smo legli. Kiša se spustila, a ustaše su gazile po nama bojeći se da se koji ne bi odvezao. Nakon međusobnog dogovora, poveli su prvu desetoricu dublje u šumu. Tako su odvodili grupu po grupu. Iza svake grupe čuli su se pucnji i jauci.

Ležali smo i čekali i naš konačni i tragični završetak života. Vječnost. Odvođenje, ubijanje, jauci potrajali su dugo u noć. U neko vrijeme čuli smo komandu: „Diži se.” Ne znam koliko nas je još bilo u životu.

Vodili su nas opet prema cesti u Slatinu. Kad smo izišli na cestu, ja sam počeo da se odvezujem i uspio sam. Pobjegao sam u noć. U prvi mah nisam znao gdje sam.

Čuo sam pucanje i zapomaganje ljudi. Bježao sam dalje samo da ništa od tih muka više moje uši ne bi čule. U jutro sam došao u selo Čemernicu. Tu sam ispričao od kuda sam i što se Srbima u šumi Kobiljača dogodilo. Naše su kuće ustaše i domaći naše komšije opljačkale i popalile…”[5]


Dragica Stanojević, Gornje Taborište Bučica

Rekle su nam ustaše: „Ništa se ne bojte, samo ponesite prekrsni list”

Srpska sela i zaseoci na području općine Bučica, kotara Glina bila su već krajem 1941. godine potpuno očišćena od srpskog stanovništva i njihovih naselja.

Ustaše su 31. jula u šumi Kobiljači pobili 70 i 28. decembra 298 seljaka, na mjesnom groblju Sovinjak.

Još u julu 1941. godine dok se Nadbiskup Alojzije Stepinac nalazio u banji Topusko, Srbi pravoslavci su prešli na katoličku vjeru s uobičajenom „dobrovoljnošću” da bi mogli ostati u svojim kućama i mirno živjeti, kako su im obećavale ustaške vlasti.

Hrvatica po majci Dragica Stanojević očevidac pokrštavanja pravoslavnih Srba u Gornjem Taborištu i njihovog masovnog ubistva na mjesnom groblju Sovinjak, 28. decembra 1941. godine, ispričala je 11. decembra 1944. godine sve što je doživjela i viđela.

„…Dana 28. decembra 1941. godine iz Pokupskog je došla jedna Pavelićeva bojna i opkolila naše pravoslavno selo, tako da nitko ne može pobjeći. Bili su naoružani pištoljima, puškama i puškomitraljezima. Vojnika nisam poznavala. Kad je bojna opkolila naše selo, ustaša Josip Cerjak u dogovoru s bojnikom naredio je ustašama naše općine Bučica da pohvataju sve žene, djecu i muškarce Srbe i da ih dovedu u prostranu kuću Steve Jovića. U našem selu i drugim srpskim zaseocima pohvatali su gotovo sve Srbe i nas nekoliko koje smo bile udane za Srbe. Pohvatali su nas 298. Dobro su nas izbrojili. Bila je hladnoća i visoki snijeg. Rijetko je tko uspio pobjeći u šumu. A i većina izbjeglih se zbog zime vratila svojim kućama iz šume. Ustaše su ih sačekale i njih pohvatale. Hapsili su gotovo cijeli dan. Ujutro od osam, do 16 sati navečer.

Kod hvatanja i odvođenja ustaše su govorile da se ništa ne bojimo, samo da ponesemo prekrsni list. Kad smo svi bili pohvatani, ustaški bojnik je naredio našim komšijama, našim domaćim ustašama, Hrvatima, koji su to jedva dočekali jer su bili i podstrekači, da nas izvode po grupama na mjesno groblje Sovinjak udaljeno oko tristo metara od sela. Kad su izveli prvu grupu rekli su im da sjednu. Donijeli su pet litara rakije i rekli im: „Pijte, ne bojte se ništa! Sad dolazi šest kamiona koji će vas odvesti u Njemačku.” Nije bilo kamiona. Odvodile su domaće ustaše u grupama ljude na groblje i tamo ubijali iz pušaka i klale noževima. Ubijanje je počelo oko 16 sati i trajalo cijelu noć. Bojnik je rekao bučičkim ustašama: „Tko više ubije, bit će bolje nagrađen!” U jednoj od grupa za klanje bila sam ja i moja dva brata.

Rekli smo ustašama da nas puste jer nam je majka Hrvatica i pušteni smo. Ustaše su pustile Svetu, Acu i Dragicu Stanojević, djecu Siminu koga su ubile u šumi Kobiljači još 31. jula, a žena mu je bila Hrvatica. Ustaše su ponudile i kćeri Stanka Jovića Anki, kojoj je mati bila Hrvatica a on bio ubijen u glinskoj crkvi da može ići kući. Ona je to prihvatila pod uslovom da puste i njenog brata Simu, a kada to ustaše nisu prihvatile, ona je radije ostala da bude ubijena s bratom i ostalim komšijama, nego da se bez njih vrati kući. Udovici Ljubici Rudan, čijeg su muža Stojana ubile ustaše u šumi Kobiljači, seoski ustaša Pajo Čizmar ponudio je brak, na što je ona pristala pod uslovom da povede k njemu svoje dijete rođeno 1937. godine (tri godine staro), ali to ustaše nisu prihvatile, te je ona radije otišla u smrt sa svojim djetetom, nego da se od njega zauvijek odvoji. Vidjela sam ovakvih muka i patnji.

Svi Srbi i njihova djeca pokatoličeni bili su toga dana masovno pobijeni na našem groblju Sovinjak. Kada je ubijanje i klanje završeno, ustaša Matija Rožanković, kbr. 96, tadašnji zapovjednik, Matija Rožanković kbr. 157, Matija Rožanković, kbr. 121, Stjepan Rožanković, Marijan Žugaj, oružnik, Ivan Jaržeta, Tomo Mravinac, Rajko Rakas, Josip Drvodelić Škrga, Josip Drvodelić, Stjepan Šilobad, Grgo Klasnić, Miha Išek, Stjepan Išek, Stjepan Cerjak, Janko Drvodelić, Josip Žugaj, Stjepan Drvodelić, Mladen Drvodelić, Imbro Mravinac, Josip Šilobad, Slavko Išek, Pero Išek i Stjepan Rožanković razišli su se po kućama pobijenih Srba, svojih komšija i počeli se otimati za njihovu imovinu, tko će više boljih stvari da opljačka. Ustaše su govorile ko neće klati Srbe i vršiti pljačku nije Hrvat i da će biti ubijen. Ustaša Imbro Mravinac je rekao da ustaše moraju očistiti put za poglavnika Antu Pavelića koji dolazi s ustašama Ante Moškova da dočeka novu godinu na Kordunu u Boviću. Te zime, Srbi Korduna su masovno ubijani i kuće im paljene…”[6]


Stjepan Žugaj, Bučica

Naprijed dobrovoljci! Pokoljite sve noževima koji su još živi!

O istom masovnom pokolju srpskog stanovništva Velikog Taborišta na mjesnom groblju Sovinjak 28. decembra 1941. godine o nizu pojedinosti genocida svjedoči i Hrvat Stjepan Žugaj.

„…Iste večeri ustaše općine Bučica zašli su po selu po hrvatskim kućama i zapovijedali da iz svake kuće, po jedan čovjek s lopatom i motikom odmah ide na pravoslavno groblje Sovinjak gdje će biti ubistvo Srba. Sakupili su nas 40 Hrvata. Odveli su nas na groblje oko 17 sati. Na groblju smo već našli ubijene i zaklane žene, muškarce i djecu, njih oko 60. Ustaše su naredile da kopamo jamu lijevo od žrtava, 10 metara dugu i 4 metra široku. Bila je velika zima i visok snijeg i nismo mogli iskopati dublje od jednog metra. Ustaše su i dalje izvodile srpski narod na ubijanje. Nama su naredili da se sklonimo 40 koraka udaljeno. Čuli smo kako ustaše na komandu ubijaju narod. Bilo je tu i poluživih. Jedan ustaša je rekao drugima: „Naprijed dobrovoljci! Pokoljite sve noževima koji su još živi!” Javili su se ustaše, naši susjedi: Josip Drvodelić Škrgo, Stjepan Drvodelić, Stjepan Cavrić i Josip Žugaj koji su to dokrajčili. Mene su ustaše odredile da brojim koliko će stati u jamu, a oni su dovlačili Srbe do jame. Brojao sam do 20, a onda mi je pozlilo. Sve ostale su nabacali u jamu i naredili da ih se zatrpa, što smo mi i učinili…

Vidio sam kako je jedna curica od 10 godina živa iskočila iz jame i povikala: „Braćo, ne ubijajte mene, ja sam još živa!” K njoj je priskočio ustaša Josip Drvodelić Škrgo i probo je nožem na pušci.

Kad su sve žrtve bile zakopane, ustaše su naredile svima nama da idemo u kuću Damjana Jovića, gdje će dopremiti vino, jer nema rakije i da će se tamo jesti i piti. Većina koji su kopali jame i zatrpavali srpski narod otišli su kući, a samo manji broj otišao je na jelo i piće.

Jama u koju su zatrpani Srbi imala je trapezast oblik, s tim što je njezina uža strana bila prema jugu. U njezin uži dio ustaše su bacale djecu a prema sjeveru postupno sve ostale…

Budući da je jama bila vrlo plitko iskopana, a da su žrtve bile samo ovlaš zatrpane, iz grobnice je s prvim kopnjenjem snijega curila krv, što je privuklo pse, koji su počeli razvlačiti ljudska tijela…

U ova dva masovna pokolja Srba u selima i zaseocima Bučice, kotara Glina nestalo je srpskog stanovništva i srpskih naselja zauvijek. Masovno su pobijeni 31. jula u šumi Kobiljači i 28. decembra 1941. godine na srpskom pravoslavnom groblju Sovinjak u Gornjem Taborištu.

Tako je ustaška bojna PTS, pod komandom Ante Moškova osigurala Pavelićev put na Kordun, gdje su tih dana počinjeni i drugi masovni pokolji-genocid u cijelom nizu srpskih naselja… ”[7]


[1] Zapisnik od 20. oktobra 1941. godine sastavljen u Komesarijatu za izbjeglice u Beogradu

[2] Dragan Čubrić – Momčilo Krković, Stradanje Srba u pravoslavnoj crkvi u Glini i rušenje spomenika, Zora Knin Udr. Srba iz Hrvatske, Treće dopunjeno izdanje, Beograd, 2005

[3] Arhiv Jugoslavije, Beograd, fasc. 922

[4] Opširnije svjedočenje Stevana Jekića u Arhivu Jugoslavije, fasc. 922, Beograd.

[5] Arhiv Jugoslavije, Beograd, fasc. 118, br 3070

[6] Arhiv Jugoslavije, Beograd, fasc. 110, fasc. 573, j. 423 dost. br. 3 161

[7] Arhiv Jugoslavije, Beograd, fasc. 110, fasc. 573, dost. br. 3 161


Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

Dr Đuro Zatezalo sa saradnicima na promociji knjige.


Knjigu za internet izdanje priredio Dušan Bastašić

udruzenje@jadovno.com

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top