Ne mogu reći  da se ova knjiga dogodila slučajno. Zahvaljujući mojim drugarima sa studija Slobu Radanoviću,  Biljani Radeti, Ratku Šaviji, Tomu Belenzadi, Dušanu Marijancu i drugima, još prije više od četrdeset godina sam  saznao ponešto o strahotama ustaških pokolja u Livnu, Glamoču, Duvnu, Kupresu, Bugojnu… Već od tada je u meni počela da tinja želja da o tome što više saznam, pa nešto i napišem, pogotovu otkad sam se i profesionalno posvetio novinarstvu. Prošlo je tako četvrt vijeka i kad mi se učinilo da će i to biti jedna od neostvarenih želja, negdje u proljeće 1990. godine, moj prijatelj i kolega, poznati novinar i urednik Nikola Ivanović mi je ispričao

Sve do 11. aprila 1992. godine, među Srbima u Livnu je tinjala nada da se zlo neće ponoviti, da će razum pobijediti i da će se sve ipak razminuti na vitlanju  nacionalističkim barjacima i proustaškoj galami, možda na diobama i seobama, bez krvi i zločina. Tog dana je, međutim, gromovito odjeknula vijest da je na putu Glamoč – Livno, na periferiji Glamočkog polja, ubijen Srbin, Livnjak, Mile Radoja. Da sve bude žalosnije i paradoksalnije, upravo Mile Radoja, pedesetjednogodišnji električar, stasita ljudina kao od Cincara odvaljena, čovjek  koji se nije bojao po dva oka u glavi, mnogo prije ostalih je namirisao krv i osjetio da se rđavi vakat primiče i to

Uprkos svemu što je doživio, uprkos silnim nevinim žrtvama i strahotama istrebljenja kroz koje je prošao, srpski narod u livanjskom kraju je ipak ostao vjeran svetom zavjetu: ko tebe kamenom, ti njega hljebom. Odrekao se osvete, odrekao se zakona zub za zub, glavu za glavu, odrekao čak i kletvi i grkih riječi i smogao snage za oprost. Možda je u tom pogledu za ilustraciju najupečatljiviji proglas hrvatskom narodu iz 1944. godine kada je počelo svođenje ratnih računa i utvrđivanje koliko je ko okrvavio ruke. Pošto u tom proglasu ima nešto svevremnje, valja ga citirati u cjelini:                                NARODIMA HRVATSKE                    Došlo je vrijeme da podnesu zasluženu kaznu svi oni

Početkom juna 1990. godine u Čelebiću sam sreo i Milana Vujanovića, zvanog Tita. Nije govordžija i ljeporek. Ne bi se reklo da ga je toliko umorilo breme od sedamdeset godina koje još dobro nosi, a opet nije ni namćor i zloća. Njegovi vršnjaci i oni koji ga bolje poznaju kažu da nije takav bio u mladosti, da je zaćutao i „svoju misli“ od one krvave Ognjene Marije 1941. kad je postao svjedok stravičnog masakra u čelebićkoj školi. Od tada ne zbori kad ne mora, odgovara uglavnom na pitanja, kratko, riječ mu dukata vredi. I nekako nepovjerljivo i sumnjičavo — odmah se vidi da ga je zmija za srce ujela: „Rat

Članovi udruženja „Jadovno 1941.“ su zahvalni gospodinu Budimiru Simonoviću na njegovoj dobroti i spremnosti da bez naknade ustupi udruženju pravo, da na svojim internet stranicama objavi dijelove sadržaja njegove dragocjene knjige „Ognjena Marija Livanjska“. Knjiga je posvećena ustaškim pokoljima nad Srbima u Livnu i okolini, odnosno u selima na rubu Livanjskog polja, počinjenim u proljeće i ljeto 1941. godine, a ponovljenim i u najnovijim ratnim sukobima na tom području, posebno tokom 1992. i 1993. godine. To je priča o 1587 žrtava, pretežno djece i nejači, mučenih i na najzverskiji način pobijenih na gubilištima u okolini Livna. O tome govore preživjeli sa tih gubilišta, posebno preživjeli iz nekoliko jama, čije je