ŠUKEROVA LjUBAV

Datum objave: četvrtak, 9 februara, 2012
Veličina slova: A- A+

         Latinica

I u livanjskoj kotlini mnoga ustaška zlodjela će vjerovatno zauvijek ostati nepoznata i neotkrivena. Neka stoga što nije ostalo svjedoka, onih koji bi kazali kako je bilo, druga stoga što žrtve o njima ni danas ne smiju ili ne žele da govore.

To je posebno slučaj sa mnogobrojnim silovanjima i sličnim beščaćima koja su ustaše činile po srpskim selima nad ono malo naroda što je nekim čudom preteklo i umaklo ispod ustaškog noža.

Sem onoga što je zapisao o grozomornim orgijama koljača nad djevojkama i mladim ženama u čelebićkoj školi, posebno o sudbini četiri djevojke koje su preživjele pokolj u školi a potom dočekale još strašnije muke i poniženja i konačno ipak završile u jami, Milan Radoja je ostavio zapise i o još nekim slučajevima. Iz tih zapisa se takođe veoma jasno vidi sva bestijalnost i bezdušnost ustaša — kako su Srbi bili stavljeni van svih zakona, posebno kako je žena, Srpkinja, bila ponižena i bačena na samo dno života, tamo gdje svaka smrt predstavlja milosrđe i spas:

„U selu Bojmuntima u jednoj sobici nji desetak — piše Radoja, opisujući ponašanje ustaša u selima koja su osvojili i njihov odnos prema narodu koji nije uspio na vrijeme da se skloni. –  Dođoše dva ustaša. Gledaju po njima. Begenisali jednu lijepu omladinku. Naredili joj da izađe i odveli je u pojatu…

Vratila se zalivena u suzama. Plakala. Šapatom je pitali jesu li te udarali.

Ona kroz plač:

— Nisu me udarali, ali jesu mi gore radili. Kad su me doćerali u pojatu, jedan mi govori: dede ti, vještice, kad moreš odati ponoći sa vašim droljavim skojevcima, lezi pod našega sokola, ne mrdaj jer ćeš biti ubijena… Držo mi pušku u glavu prislonjenu. Onaj me silovao. Onda onaj drugi isto tako, obadva me silovali i onda dušmanski, kad se ja oću da dignem, o zemlju me sruše…

Tako je slučaj bijo i u selu Radanovcima. Ta dva slučaja odma su prikazana od oni žena koje su tu bile, ali to radi nemorala nije se širilo, a bilo je toga i više slučajeva. Kada su odali po kućama, govorili su: ovo su momci iz Bobanove bojne, hrvacki sokolovi, mi nismo droljavci ko vaši šugavi i ušljivi partizani…“

Jedan slučaj iz sela Lištana, suđenje jednom ustaši iz 1944. godine kojemu je Milan Radoja prisustvovao i slikovito ga opisao, možda ponajbolje govori kako o bescjenju do kojega su bile dospjele srpske glave, naročito ženske, tako i o mraku i dušmanstvu ustaša:

„Marta mjeseca 44. godine, naš opštinski stražar i dva vojnika-partizana iz 13. dalmatinske brigade dođoše meni. Govore:

— Traži te naš komandant i komesar da dođeš u kuću Markana Jovića, doćerali su jednog čovjeka iz sela Lištana, govore da će mu biti neko suđenje…

Njijova brigada raspoređena je bila u selo Radanovce i Vrbicu da prenoće po kućama… Došo sam tamo. Pret kućom bijo je komandant i komesar. Upitali smo se. Govore:

— Pozvali smo te da prisustvuješ, imamo suđenje jednom Šukeru iz Lištana kojega je njegova žena optužila i jedna djevojka Bulovića iz Gornji Rujana.

Komesar:

— Ja imam zapisnik njijovi izjava…

Ušli smo u jednu sobu. Sjeli smo na jednu klupu ja i komandant. Komesar stoji. Prvi dođe unutra Cvijetić Mile iz njegovoga sela Lištana. On ga optužuje da je bijo veliki prijatelj župnika Šimleše i da su oni prave pobre, i da on znade sve kako je u njegovom selu Lištanima ubijeno 54 Srba, ljudi, žena i djece, da je jedini on uspio da pobjegne.

Komesar nije ništa piso. Komesar govori:

— Čuli smo, moreš ti sad izaći.

On izađe. Odma njijova dva vojnika uvedoše svezanoga u konopčiću. Ja ga nisam poznavao:

— To je taj Šuker — govori komesar i vadi iz džepa napisanu hartiju.

Odma su vojnici izašli. Komesar poče Šukeru:

— Ovo je saslušanje tvoje žene i Bulovića djevojke iz Gornji Rujana sa kojom ti spavaš, a napuštio si svoju ženu. Šukeru, govori pravo, to će biti zate bolje ako se misliš vratiti svojoj kući. Ja imam sve zapisano, počni od početka, kada si se intivno upozno sa župnikom…

Onda Šuker poče:

— Pa, ima 15 godina. Moja je kuća blizu crkve pa viđali smo se skoro svaki dan.

Onda komesar:

— Kaži mi kad je počo Šimleša župnik kupiti prilog za imigrante?

Šuker:

— Ne znam tačno, ali koliko se sjećam 5 godina prije rata. To je išlo preko povjerljivi ljudi, ko je voljan dati, da donese župniku.

Komesar:

— Jesi li ti kupijo?

— Nisam.

— Jesi li ti davo?

— Jesam.

Komesar pogleda u artije:

— Dobro je, govori dalje.

—Kad se donosila lemuzina, župnik je svakoga pisa ko je davo lemuzinu i taj spisak je bijo u crkvi, pošto ga nije smijo držati u stanu. On se upiso u lovačko društvo. Tako mi je govorijo da su bile neke lovačke kolibe na Velebitu i da su dolazili lovci iz Italije i tude da se održavo sastanak i on je nosijo tu lemuzinu. Šta je bilo na tome sastanku ne znam sam. Znadem da mi je govorijo: oni ljudi nami će doniti slobodu. Kad je pala Jugoslavija onda mi je govorio: šta smo očekivali, to smo dočekali…

Onda komesar pogleda u hartiju. Govori:

— Šta se onda radilo kad je došla ta ‘sloboda’?

Onda Šuker:

— Ja ne znam. Znadem to da su održali jedan sastanak u njegovom stanu. Došo logornik iz Livna i Pilip Pašalić iz Donji Rujana i satnik Granić Martin. Ne znam da li je još koji bijo pošo, ja tude nisam prisustvovo. Reko mi je župnik da u njegovoj župi neće nijedan Srbin postojati. Reko mi je da ćutim, ja nisam nikome kazo, a zato nisam ni kriv što su oni odredili…

Ja i komandant smo ćutali. Onda komesar:

— Dobro si do sada govorijo. Šta je dalje bilo?

Onda Šuker:

— Koliko se sjećam, početkom jula 41. godine, držo je župnik svetu misu i sa oltara govorijo da su Srbi van zakona i da nije kikakav grij ubiti Srbina, da će mu on grije oprostiti — to sveta stolica odobrava — i da pred njim položi svetu zakletvu ko se javi da će biti ustaša dobrovoljac i ko se dobro pokaže i bude sve izvršavo da će ga proglasiti da je hrvacki soko. Koliko se sjećam, polovinom jula održat je sastanak u njegovom stanu, popisana je svaka srpska kuća u Donjim i Gornjim Rujanima i u Lištanima, raspoređeno je ko će čiju kuću primiti. Meni su dali Bulovića kuću iz Gornji Rujana.

Onda komesar:

— Jesi li ti tražijo tu kuću ili su oni sami dali?

— Pa, ja sam reko da smo mi još odavno dobri prijatelji pa ću se ja primiti da čuvam tu imovinu. Onda oni su je upisali name.

Komesar:

—Govori dalje kako je bilo — gleda u artiju…

Onda Šuker:

— Kad je počela uzbuna čuvo se pucanj dolje na Donjim Rujanima i Čaprazlijama. Onda je zvono na crkvi zazvonilo. To je bijo poziv da se ljudi u crkvi skupljaju na uzbunu. Došo je jedan kamijon pušaka. Bijo je raspored: svi mlađi ljudi da idu na položaj u Donje Rujane, tu se postavlja front, da se Srbi kupe. Ja sam otišo u Gornje Rujane u Bulovića kuću. Želijo sam da barem jedno čeljade spasim iz te kuće. Izveo sam djevojku, odveo je u jednu kulicu. Žao mi je bilo da pogine…

Komesar:

—Pa, ko je kupijo njezinu porodicu, oca, majku, djecu?

— Kupili ustaše i seljaci…

— Pa, reci koji seljaci?

— Ja ne znam, ja sam čuvo djevojku.

Komesar:

— Pa kako si ti smijo čuvati djevojku kad je naređeno da se sve poništi?

Onda Šuker malo ćuti:

— Pa, reskiro sam, žavo mi je bilo da pogine…

Onda komesar:

— Pa kako nisi koga drugoga iz te kuće čuvo već baš djevojku?

On ćuti, uvija se u ramenima. Ja i komandant gledamo jedan u drugoga. Komesar vrti glavom:

— Pa što su ti rekli kad si je prijavijo?

— Reko mi satnik i župnik: pa kad je ostala neka je, neka uči vjeronauku, primiće katoličku vjeru pa neka je, pripazi na nju…

Komesar:

— Pa šta je bilo sa blagom-stokom ti Srba?

— Došlo je naređenje da se kolje srpsko blago za vojsku koja je na frontu dolje u Donjim Rujanima.

Komesar:

— Pa kako si ti mogo sačuvati četiri vola ‘posavca’ i dvi krave da vojska ne pojede?

On:

— Reko sam da je naredijo župnik i satnik da ne diraju u vole i krave, a pojela je vojska nešto oko 70  ovaca i koza…

Onda komesar gleda u artiju:

— Reci mi kada si to počo čuvati djevojku?

Šuker:

— Pa, odma, onaj dan kada se to dogodilo, odma prvu veče, ja sam noćavo u njezinoj kući.

— Pa što nisi spavo sa svojom ženom?

Šuker:

— Pa ona ima familije u kući, njoj je slobodno. Jadna djevojka nema nikoga, pa da je ne bi ko plašijo. Ja nijesam sa njom spavo, samo u kući da joj je slobodnije…

Onda se komesar izdera nanjga:

— Ne laži, životinjo jedna! Evo zapisnika tvoje žene koja se žalila svojoj komšinici da nećeš da spavaš sa njom nego svaku noć ideš na spavanje djevojci. Ja sam saslušao i djevojku. Ona kaže da se tebe ne more nikako otarasiti, da si je plašijo ako s tobom neće spavati da će je ustaše ubiti, pa i djevojka i tvoja žena želile bi da se ti toga prođeš. Sada se klupko odmotalo i sve je izišlo na vidjelo. Nemam strpljena da te više pitam…

On ga je predo vojnicima koji su ga čuvali. Ja sam otišo u opštinu na svoje mjesto. Njegovi vojnici su ga ubili pod Vrbicom i zavalili u jednu rivinu đe je voda prodrla i otišli svojim zadatkom…

Djevojka se udala za jednoga ustašu, prodala četiri vola i dvi krave. Kuća ostala pusta. Kašnje rata došla je porodica u tu kuću…“

 

 

Zahvaljujući dobroti autora, preneseno iz knjige:
Budo Simonović: „Ognjena Marija Livanjska“

ognjena_marija_livanjska.jpg Knjiga je posvećena ustaškim pokoljima nad Srbima u Livnu i okolini, odnosno u selima na rubu Livanjskog polja, počinjenim u proljeće i ljeto 1941. godine, a ponovljenim i u najnovijim ratnim sukobima na tom području, posebno tokom 1992. i 1993. godine. To je priča o 1587 žrtava, pretežno djece i nejači, mučenih i na najzverskiji način pobijenih na gubilištima u okolini Livna. O tome govore preživjeli sa tih gubilišta, posebno preživjeli iz nekoliko jama, čije je kazivanje svojevremeno inspirisalo i Ivana Gorana Kovačića da napiše svoju glasovitu poemu „Jama“. O tome govore ne samo Srbi, žrtve ustaškog genocida, nego i brojni inovjerci – Hrvati i Muslimani, časni i čestiti ljudi koji u tim ljutim vremenima, kako 1941. tako i devedesetih godina prošlog vijeka, nisu gledali ko se kako krsti i šta je kome na glavi. Knjiga je stoga strašno svjedočanstvo o zlu, optužba za sva vremena, ali i trajni dokument o veličajnim primjerima dobrotvorstva i žrtvovanja čovjeka za čovjeka. Izdavač knjige „Ognjena Marija Livanjska“ (četvrto dopunjeno i prošireno izdanje) je kompanija „Nidda Verlag GmbH“, odnosno „Vesti“, najtiražnija dnevna novina u dijaspori.
Biografski podaci o autoru:

Rođen u selu  Osreci – Manastir Morača, 15. oktobra 1945. godine. Završio Filološki fakultet u Beogradu, grupu za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Tri godine potom radio kao profesor u gimnaziji „Slobodan Princip – Seljo u Sokocu na Romaniji, a onda se posvetio novinarstvu (počeo u sarajevskom „Oslobođenju“, zatim u TANJUG-u, „Politici Ekspres“, „Ilustrovanoj Politici“, „Politici“ i sada u Frankfurtskim „Vestima“).
Do sada objavljene knjige:
– „MIJAT I MOJSIJE“ (1988).
– „DO SMRTI I NATRAG“ (1988),
– „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ (tri izdanja od 1991. do 1997),
– „NEDOHODU U POHODE“ (1994),
– „ZEKO MALI“ (tri izdanja od 1997. do 2001),
– „ŽIVOT NA SEDAM ŽICA“  (1998),
– „NIKAD KRAJA TAMNICAMA“ (2002),
– „ZADUŽBINA PATRIJARHA I VEZIRA“ (2006),
– „RIJEČ SKUPLjA OD ŽIVOTA“ (2006).
Priredio i zbornik „125 GODINA NOVINARSTVA I 50 GODINA UDRUŽENjA NOVINARA CRNE GORE“ (1996. godine).

 

Vezane vijesti:

Promocija knjige „Ognjena Marija Livanjska” u Hramu Svetog Trifuna u Beogradu

RTRS – NASLOVI – 25. oktobar 2010. – PAKAO U RAVNOM DOCU

RTRS – PEČAT – 20. oktobar 2011. – Reportaža o stradanju Srba 1941. u jami Ravni Dolac, Livanjsko polje

SLUŽEN PARASTOS SRBIMA BAČENIM U JAMU RAVNI DOLAC

Promocija knjige “OGNjENA MARIJA LIVANjSKA” u Svetosavskom kulturnom klubu u Banja Luci




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top