Ćirilica U svojoj novoj knjizi posvećenoj stradanju Srba u XX veku i njegovom prikrivanju, profesor dr Smilja Avramov koristila je isključivo strana dokumenta i otkrila dramatične ali i decenijama zataškavane razmere zločina nad srpskim narodom. Nedavno objavljena dvotomna knjiga „Genocid u Jugoslaviji od 1941-1945. i 1991. godine“, profesora dr Smilje Avramov, dodatno će „uznemiriti“ pristalice teorije o štetnosti pominjanja zločina, naročito genocida nad Srbima. Knjiga se oslanja isključivo na pisana dokumenta iz arhiva i instituta stranih država, i bavi se ne samo genocidom nad Srbima, već i problemom njegovog prikrivanja. Otkriva imena zemalja čije su obaveštajne službe igrale dvostruke igre, onih koje su zamenom teza optuživale druge države za sve što su one

Ćirilica Ugledni novinar i publicista je na skoro četiri stotine stranica pružio još jedno surovo svedočanstvo o tragičnoj sudbini naroda kojem i sam pripada, prikupljajući lične ispovesti preživelih svedoka Tiho i skoro nezapaženo u našim medijima pojavila se knjiga Jaše Almulija „Stradanje i spasavanje srpskih Jevreja“ (Zavod za izdavanje udžbenika). Ovaj ugledni novinar i publicista je na skoro četiri stotine stranica pružio još jedno surovo svedočanstvo o tragičnoj sudbini naroda kojem i sam pripada. Kao i u svojim ranijim knjigama („Živi i mrtvi“, „Jevrejke govore“, „Jevreji i Srbi u Jasenovcu“) autor je to učinio ne samo na osnovu sačuvane arhivske građe, već pre svega sopstvenim prikupljanjem ličnih ispovesti preživelih svedoka i

Sa progonom Srba iz Srpske Krajine i Hrvatske tokom rata 1991 – 1995, a posebno u vojnim operacijama „Bljesak“ i „Oluja“ u maju i avgustu 1995. godine, došlo je i do sistematskog uništavanja spomenika kulture kako bi se uklonili tragovi milenijskog prisustva Srba na tim prostorima.[1]         KULTURNE AKTIVNOSTI U REPUBLICI SRPSKOJ KRAJINI U VRIJEME GRAĐANSKOG RATA Kulturni život Srba u vrijeme vladavine socijalizma na području bivše avnojevske Republike Hrvatske bio je u potpunosti marginalizovan i praktično sasvim ugušen. Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta” koje je osnovano 18. novembra 1944. godine u Glini, (na zgarištu glinske Crkve)  postavilo je temelje kulturnim i istorijskim ustanovama Srba u Hrvatskoj.

MONSTRUOZNA »SABIRALIŠTA« ANDRIJA ARTUKOVIĆ – KOMANDANT SMRTI NI PTICE, NI CVRČKA IGRALIŠTE USRED LOGORA METAJNA – POMOĆNI LOGOR USTAŠE – EMIGRANTI- RUKOVODIOCI POD VEDRIM NEBOM GOSPIĆ – SABIRNI CENTAR SILOVALI PA UBIJALI MORE CRVENO OD KRVI UTIHNULA HARMONIKA SVJEDOČANSTVO KOLJAČA PAŠKI MENGELE UKIDANJE LOGORA LEŠEVI NA LOMAČAMA KAŽNJENI I NEKAŽNJENI KRVNICI SPOMEN ZA OPOMENU Feljton: Čas istorije – ustaški logori smrti – mjesta nezapamćenog pogroma ljudi (1) Ćirilica Autori: B.O. i M.S. PAŠKI PAKAO  Slana je kamena pustinja na Pagu. Zemlje ni za šaku. Ljeti tamo sunce užasno prži, a nigdje ni stabla ni grma. Tek poneka travka. Nitko tamo nije nikada stanovao, niti bi poželio. Na žalost, tisuće zatočenika

Rođen 22. 12. 1934. godine u selu Ušivac, kod Knežice, opština Kozarska Dubica, živi u Banjoj Luci Svjedoči: Sjećam se seoske kozaračke kuće u kojoj sam rođen. Imao sam 1942. godine osmoro bra­će, majku i oca. Idiličan seoski život i naše dje­čije igre prekinuo je poziv na opšte bježanje, jer, neke ustaše pale sela i ubijaju narod. Na brzinu je majka spakovala šta je mogla i zaje­dno sa ostalim seljanima i sa nama uputila se u zbjeg na planinu Kozara. Na Kozari sam prvi put shvatio da ljudi ginu od nekakvih metaka i granata, što ja prije toga nisam nigdje čuo ni vi­dio. Lutali smo po Kozari sa ciljem da

Rođen 16. novembra 1930. godine u selu Donja Dragotinja, Prijedor Kazuje: Roditelji su mi se zvali Jovo i Stoja. Bili su zemljoradnici. Od imovine smo imali: kuću, štalu, štagalj, kuruzanu, sušanu, svinjce, koko­šinjce, pčelinjak, osam goveda, četiri svinje, pet­naest ovaca, kokoške. Našu familiju su sačinjavali: otac Jovo (1895), majka Stoja (1900), braća: Dušan (1924), Dragan (1933), Nikola (1937), Slavko (1941) i sestre: Dušanka (1924), Jovanka (1926) i Smilja (1928). Nezavisna Država Hrvatska je napisala pro­glas da svi Srbi predaju oružje bez obzira na to imaju li na njega odobrenje ili nemaju. Iz našeg mjesta nije pristupio niko u hrvat­sku službu, jer se radilo o čisto srpskom stano­vništvu. Na vlast je

Banjaluka Svjedoči: Rođena sam u jednom od najljepših sela ko­je je smješteno na obali rijeke Save, a to je selo Međeđa, opština Bosanska Dubica. Rođena sam 30. jula 1932. godine, kći Rade i majke Savke, rođene Ružičić. Majka domaćica, otac trgovac – zemljoposjednik. Živjela sam i rodila se u velikoj kući koja je bila na sprat sa prizemljem. Dužina kuće je bila 14, širina 10 metara. Kuća je imala ukrasne izrezbarene balkone. Na gornjem spratu su bile četiri sobe plus dnevni boravak, a na donjem spratu je bio isti raspored, ali sa određenom pro­storijom gdje je bila smještena trgovačka radnja (dućan). Na gornjem spratu je bila ostava za namirnice i

Došao je kraj ćutanju o stradanju Srba. U kon­tek­stu pro­mijenjenih istorijskih okolnosti, a u skla­­du sa smje­­­rom novih vjetrova, mnoge istine, pa ta­ko i istina o stra­­danju u logorima Nezavisne Drža­ve Hrvatske (NDH) izbija sve više na vidjelo. Iako mno­go kasni, za istinu nikad nije kasno.   Ljudi su za sobom oduvijek ostavljali svjedočan­stva o svom životu i događajima čiji su bili direktni ili indi­rektni, aktivni ili pasivni učesnici. Dušan Bur­sać, koji se uspro­tivio prekrajanju istine, prikupio je ne­koliko potre­snih svje­dočenja i smjestio ih između korica knjige „Anđeli u paklu„. To su samo rijetki po­je­dinačni slučajevi, jer rijetki su i oni koji su pre­živjeli pakao hrvatskih logora smrti. Mnogih više ne­ma,

Tragao sam za pravim a neupadljivim naslovom za ovu knjigu, jer su za naslov moje objavljene knjige, „Hrvatski genocid nad Srbima 1941-1945”, neki rekli da je provokativan, a neke knjižare knjigu nisu ni pri­mile za stavljanje u izlog, bojeći se neželjenih posle­dica. To je još jedan dokaz koliko je u svest ljudi uko­renjeno „bratstvo i jedinstvo“ između Srba i Hrvata, pa vezivanje hrvatskog imena za genocid, ne samo da nije poželjno, već to može da bude i vrlo opasno. Budući da se radi o stradanju dece, moja žena Eva je predložila da ovoj knjizi dam naslov „Anđeli u pa­klu“. Ne znam kako je bilo u Danteovom „Paklu“, ali iz priča

Bez obzira na eventualna reagovanja na ovu knjigu, autor konstatuje jednu tragičnu či­nje­nicu da su Srbima „braća“ Hrvati naneli naj­veća zla u čitavoj istoriji srpskog naroda. U to­me Hrvati daleko, daleko nadmašuju sve druge srpske neprijatelje zajedno:   Tursku, koja je vladala srpskim zemljama blizu pet vekova, poslije poraza srpske vojske na Kosovu 1389. godine;   Austrougarsku, koja je na Berlinskom kon­gre­su 1878. godine dobila mandat da okupira srpsku Bosnu i Hercegovinu, a potom anektira 1908. godine. Ova država je 1914. godine izvršila agresiju na Srbiju i Crnu Goru, čime je otpočeo i Prvi svetski rat. U tome agresivnom napadu, Srbi su imali oko 1.250.000 žrtava, ali su taj broj

Banja Luka Kazuje: Koračao sam u koloni koja je vodila u Jase­no­vac. Kolona duga, preduga. Ne vidim joj kraj. Prati nas sedam ustaša. Uniforme im ta­mne, pogledi još tamniji, a mržnja nemjerljiva. Galame i prijete nam. I sad čujem njihove gla­so­ve: „Sad ćete vi u Unu, sad u furunu!” Ćutao sam. Sa mnom su bili majka, dva brata i mala sestrica. Otac je ostao u Kozari, negdje u ne­kom skloništu. Otišao je, još dok smo bili u ko­zarskom zbjegu, da nam pribavi hranu i nije se vratio. Mislio sam na oca, a putovao u logor. Majka je bila mokra od vrućine i straha. Ustaše su se razmahivale kundacima, psovkama, uvre­dama.