Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu. Ako Bog da, sabraćemo se 19. juna 2021. kod Šaranove jame.

 

Svjedoci pakla

Datum objave: petak, 4 februara, 2011
Objavljeno u Nekategorizovano
Veličina slova: A- A+

Došao je kraj ćutanju o stradanju Srba. U kon­tek­stu pro­mijenjenih istorijskih okolnosti, a u skla­­du sa smje­­­rom novih vjetrova, mnoge istine, pa ta­ko i istina o stra­­danju u logorima Nezavisne Drža­ve Hrvatske (NDH) izbija sve više na vidjelo. Iako mno­go kasni, za istinu nikad nije kasno.  

Ljudi su za sobom oduvijek ostavljali svjedočan­stva o svom životu i događajima čiji su bili direktni ili indi­rektni, aktivni ili pasivni učesnici. Dušan Bur­sać, koji se uspro­tivio prekrajanju istine, prikupio je ne­koliko potre­snih svje­dočenja i smjestio ih između korica knjigeAnđeli u paklu“. To su samo rijetki po­je­dinačni slučajevi, jer rijetki su i oni koji su pre­živjeli pakao hrvatskih logora smrti. Mnogih više ne­ma, a to znači, nema mnogo onih koji mogu da (posvje­do­če. Ovi koji u ovoj knjizi svjedoče, govore u ime svih ostalih. Da autor ni­je sakupio njihove iskaze, ostala bi ši­roj javnosti nepo­znata sudbina ovih, još živih, bivših lo­go­ra­ša. Nije samo zato ova knjiga veoma značajan do­prinos istoriji genocida nad srpskim na­rodom. Zamislite sudbinu djece koja pri­je saznaju da su lo­goraši nego kako se zovu!

Za ono što je mukotrpno prikupljao, analizirao, pri­­pre­mao i smjestio između dvije korice, Dušan Bur­sać jepo­zvaodirektne stradalnike da to svojim svjedočenjima i kazivanjima potvrde. Zato su od ne­pro­cjenjive koristi izja­­­ve aktera o najcrnjim stranica­ma crne knjige o crnoj isto­­riji logora. Logori su crna istorija čovječanstva, a logori Ne­­zavisne Države Hrvat­ske, te strašne fabrike smrti, spa­da­ju u najcrnje stranice ljudske istorije.

No, treba podvući da u ovoj knjizi nisu samo Srbi ti koji svjedoče. Tu su mnoga imena, njihove izja­ve, pisma, iskazi sa suđenja, izvještaji komisija, citati iz memoara i drugih pisanih izvoraDakle, sve ono do čega je autor uspio doći da bi snažno po­t­krijepio to što se knjigom željelo reći.

Nije nepoznato da je razbijanjem Kraljevine Ju­go­sla­vi­je, aprila 1941. godine, nastupio jedan od naj­težih pe­ri­oda u istoriji srpskog naroda. Nije nepo­znato na koji na­čin je NDH pristupila rješavanjusrpskog pitanjapo ko­me je trebalo jednu trećinu Srba poubijati, jednu pro­tje­rati, a preostalu trećinu prevesti na rimokatolicizam i pre­tvoriti u Hrvate. Ni­je nepoznato, što autor potanko ana­lizira i doku­mentuje, da je, pored zvaničnih organa vla­sti NDH, rimokatolička crkva bila direktno odgovorna za osmi­šljeno i organizovano istrebljivanje Srba iz NDH. (Većina ri­mo­katoličkih sveštenika je podsticala svoje vjernike na ubi­­janje Srba, učestvovala je u pre­vo­đe­nju pravoslavnih Srba na rimokatolicizam i bi­la vrlo aktivna u spro­vo­đe­nju naredbeBudi kato­lik, ili umri!”.)

Sve je to, dakle, poznato, ali sakupljeno na je­dnom mje­stu, između korica knjige, dobilo je drugu, mnogo širu i značajniju dimenziju. Ova knjiga i ne­otvo­rena mnogo go­­vori. Dovoljan je samo naslovs jedne strane anđeli, s druge oni koji im na najmon­struozniji način prirediše, ne pa­kao, već (sve)čistilište srpstva.

Anđeli u paklusu istinite ispovijesti onih koji­ma je rast bio zaustavljen, onih kojima je preživjeti bilo mnogo te­že nego umrijeti, a patiti lakše nego sje­ćati se ranjenog djetinjstva. Ovo su sjećanja onih koji su, ne svojom vo­ljom, preskočili radost igre, onih koji su doručkovali suze, ručali jauke, večerali kri­koveGorke uspomene onih koji su, sanjajući slo­bodu, usahlim pogledima uzalud dozivali Nebo, majke i očeve, zakretali poglede sa lokvi krvi rod­bine (ne zaboravimo da su u logorima stradale čita­ve po­ro­dice)… Kazivanja onih koji su gledali odsje­čene dojke svojih majki ili dijelove tijela svoje braće u rukama zli­kovaca, riječi onih koji prećutanu bol i danas nose, onih koje je strah ojačao, neizvjesnost očvrsnulaOvo su ispovijesti onih, koji su bili, ko­li­ko maleni, toliko bespomoćni. Ma­le­ni, a prije vre­mena odrasli za pamćenje; bespomoć­ni, a prije vre­me­na sazreli za život. Ispovijesti onih nevi­nih, ma­lih i nejakih (željnih života), koji su na suprotnoj strani imali mozgove bez umamržnjom velike i moćne (že­ljne srpske krvi). Dok sjećanjima oživljavaju doži­vlje­no i pro­življeno, moramo se zapitati kako su to­liku patnju uopšte izdržali u fabrikama smrti, kad je vri­jeme izgubilo svaki smi­sao u besmislenom toku nji­hove sudbine?

U ovoj knjizi je zapisan tek mali dio, istorijski zna­čajnog i do­kumentovanog svjedočenja o strada­nju srpske djece u logo­rima NDH. Posvećena je oni­ma što, poslije pakla, ne nađoše svoje, ali, uprkos sve­mu, nađoše smisao u danima što traju! Posvećena je i onima koji su umoreni nerođeni, za koje se ne zna da (li) su živjeli, za kojima niko (ili skoro niko) nikada neće zaplakati. O prošlosti ili se pjeva ili joj se sudi. O ovoj prošlosti (pro)sudite sami!

Pisanje je opo­me­na nestajanju, a knjiga je osveta zabo­ravu! Iako u ovoj knjizi nema ni riječi osvete za zločine, ona je, ipak, gorka osveta zaboravu, doku­men­to­vani trag o stra­vičnom mučenju djece u logo­rima kada su dani postali noć, kada je vladao sve­opšti mrak. Ona je značajan spo­me­nik je­­dnom (nevremenu. Da je ništa drugo ne opravdava, ovo su do­voljni razlozi za preporuku izdavaču (što sa za­do­voljstvom či­nim) da je obja­vi i široj javnosti stavi na uvid.

Ćutanju o stradanju Srba, u ime nekih proma­še­nih ci­lje­va, došao je kraj, ali srpskim progonima još nije. Da li će i kada, ne zna se.

 

Živko Vujić

 

NEMA BUDUĆNOSTI BEZ POGLEDA U PROŠLOST

Postoje knjige koje se jednostavno moraju napi­sa­­­ti, jer bi bez njih ova i ovakva stvarnost bila si­ro­mašnija za istinu koja jednostavno poput lave po­­­­ku­šava da nađe svoj put ka orbiti vječnog. A ta isti­na koja je godinama prikrivana i prekrajana u ime nekakvih lažnih ideala danas je, kad su se ti ideali pokazali kao zablude, potrebnija nego ikad. Jer, bar kod nas, nema budućnosti bez pogleda u prošlost. Ta­kvu jednu knjigu je napisao Dušan Bursać naišavši već u startu (a možda i na kraju) na probleme sa na­slovom koje je uspio riješiti na možda ponajbolji način. Naime, po sopstvenom priznanju, ovaj autor je sa jednim svojim ranijim naslovom: “Hrvatski ge­nocid nad Srbima 1941-1945″ imao neprilika za ko­je je vjerovao da ga danas i ovdje moraju zaobići. Po­­učen tim iskustvom on ovaj svoj rukopis nazivaAnđeli u paklušto opet budućoj knjizi daje jednu svestraniju umjetni­čku dimenziju, bez obzira što je ona prvenstveno prilog o hrvatskom genocidu nad ne­­zaštićenim srps­kim stanovništvom, posebno dje­com.

Ako je vjerovati onoj: da za istinu nikad nije ka­sno, ova svjedočenja su našla svoje vrijeme, jer da su objavljena samo dvadesetak godina ranije ne sa­mo da bi autora snašlo nevrijeme već bi i svaki po­je­di­­na­čni ispovijednik itekako osjetio ako ne torna­do, onda bar oluju. Usput možda je ovo i posljednji tre­nutak da bivši logorašiuživoevociraju svoja stra­­da­nja, jer je najmlađi među njima već uveliko sta­rac koji će ubrzo zakoračiti u osmu deceniju, što opet znači da vrijeme ne radi za njih. Zanimljivo je pri­mi­jetiti da neki bivši logoraši i danas, kad njihovo stra­danje više nije tabu tema, i kad su već duboko za­šli u svoju poznu jesen sa velikim oprezom, čak i stra­hom, pričaju o svojoj golgoti (stradanju porodice, prijatelja i poznanika) bojeći se neke nevidljive ruke koja je godinama na ovim prostorima držala mač i di­jelila krivdu. Sama svjedočenja su, za nevjerovati, potresna i svakako će iole osjetljivim čitaocima iz­ma­miti suze što opet možda nije bila namjera auto­ra, ali je bila namjera istine. Tako se ispred nas kao na nekomkaleidoskopu straveređaju sudbine onih koji su imali tu sreću (a možda i nesreću) da pre­žive i koji, zanimljivo je, nikog ne optužuju za svoj usud već žele, zbog budućih generacija da pokažu, na kakvim trulim temeljima je građeno nekad onoli­ko hvaljeno bratstvojedinstvo. Svi oni, čije priče ima­mo skupljene u ovoj knjizi, su bolno svjesni či­nje­ni­ce da su, kojim nevjerovatnim slučajem, njiho­ve sudbine ranije ugledale svjetlost dana ovog ne­davnog stradanja od iste ruke vjerovatno ne bi bilo. Ali i to su naše zablude. Ono što je svim ovim pri­čama zajedničko je to da su naratori u vrijeme stra­da­nja, svi do jednog, bili najnevinija božja stvorenja koja zbog svoje mladosti nisu bila ni svjesna šta se de­šava već su vođena nekim instinktom uspjela da pre­­žive.

Autoru se svakako mora odati priznanje na nači­nu na koji je zamislio ovu knjigu. Bez obzira što cen­tralno mjesto zauzimajuSvjedočenja i kaziva­njaona se ipak mogu uzeti samo kao prilog njego­voj osnovnoj zamisli da na jedan istraživački način po­kuša da objasni zašto je sve bilo baš onako kako je bilo. Zato je nakon uvoda u kojem objašnjava ne­ko­liko bitnijih stvari vezanih za sam rukopis usli­je­dio logičan nastavak pod naslovomGeneza i uči­nak zločina.”

U ovom poglavlju pisac nam skreće pažnju na ne­ke svoje dileme: “Dilema je bilo i oko toga kako iz obilja građe, koja je ponuđena, izdvojiti one sa­drža­je koji bi vjerodostojno predstavili stvarne lično­sti čije su sudbine opterećene ranjenim djetinjstvom. Njihove potresne istine bi trebalo da svjedoče o vre­me­nu i ljudima, koji su to vrijeme obeležili krvlju, mukama i suzama srpske dece, koja su se našla u kan­džama jedne novoosnovane države, čiju bestija­lnost tog vremena (1941-1945) nije zabilježila istori­ja ljudskog roda.” Analitičkim prilazom temi Bursać nam je, iz obilja podataka koje je godinama sku­pljao po raznoraznim knjigama novinama, časopisi­ma, radio i TV emisijama…, te u direktnim kontakti­ma sa žrtvama, pokušao, i u dobrom dijelu uspio, da objasni korijene zločina, njegovu osnovnu ideju te gla­vne ideologe jedne takve politike. Počesto su ove njegove tvrdnje potkrijepljene citatima glavnih usta­ških krvoloka, te pripadnika klera, zatim njemačkih ko­mandanata i nekih komunističkih vođa. Dalje, u ovom dijeluAnđela u pakluon pokušava da ukaže na neke zablude, zatim namjerna krivotvorenja isto­ri­je, te da objasni zašto nikome u prethodnoj državi nije padalo na pamet da pokuša nepristrasno da is­tra­ži prave razmjere nesumnjivog genocida nad srps­kim narodom. Autor nam ukazuje na neke poznate istorijske ličnosti koje su sa komunističke strane po­ku­ša­vale da na razne načine minimiziraju razmjere po­činjenog zločina tražeći paralelu i izjednačavajući ga sa navodnim četničkim, zatim na aktivnu ulogu kompletne katoličke crkve u zločinima i prekrštava­nju.

Na kraju ove svoje veoma ozbiljne, sveobuhva­tne i uspjele analize koja nam donosi i neke poda­tke do kojih je došao dugogodišnjim istraživanjem, a koji do danas nisu bili uopšte razmatrani, razočaran odnosom vlasti (i vlasti dželata i vlasti mučenika) pre­ma onom što se dešavalo u Jasenovcu pisac se iz­me­đu redova pita da li se možda, gledajući iz per­spektive Hrvatske, zločin možda i isplati.

Još jedan izuzetno bitan dio knjige jePregled po­dataka“, u kojem autor daje zvanične podatke o bro­ju nastradalih do kojeg su došle raznorazne ko­mi­sije formirane od strane bivših jugo­slo­ven­skih vla­sti, i čiji izvještaji su, kako je vrijeme pokazalo, bili sa­mo radi izvještaja ili dnevno politi­čkih poena. Zbog toga se sami izvještaji znaju da ra­zlikuju i to to­liko da će čitaoci ubrzo shvatiti da je rad pojedi­nih komisija bio daleko od pravih namjera, ali ničije po­datke ne treba zanemariti

Posebno treba pohvaliti Bursaćev autorski rad pred­­­stavljen u poglavljuOdgovornost za genocid“, gdje on pokušava da pojasni ko je i na koji način od­govoran za ono što se dogodilo Srbima tokom Dru­­gog svjetskog rata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U ovom poglavlju autor nam objašnjava i šokantnu ulogu časnih sestara koje su samo bile instrument ka­to­ličke crkve bez obzira da li im je glavni stožer bio na Kaptolu ili u Vatikanu. O nečasnoj ulozi ta­ko­zvanih časnih sestara svjedoče neki u ovoj knjizi i možda bi autor u nekoj budućnosti, pošto posje­duje ogromnu građu, mogao da napiše o tome jedno za­nimljivo štivo pošto je to još uvijek slabo istražena te­­ma, ali to je već stvar njegovog izbora.

Na kraju kao i svako drugo ozbiljno istraživanje i ovdje postojiRezimekoji je autorov za­klju­čak na osnovu svih činjenica koje su uAnđeli­ma u pakluprezentovane, ali i ne samo u ovom ru­ko­pisu. Svje­stan da za razmjere ovog genocida ni­je samo odgo­vorna Nezavisna Država Hrvatska i nje­ni instrumenti (vojni, politički, crkveni…), već i za­blu­de i nečinje­nja srpskih komandanata i jedinica, bez obzira pod kojom su se značkom borili, autor pokušava da svo­jim prijedlozima u ovom vremenu ispra­vi ono što se još da i može ispraviti. Naravno, on u svojoj za­vršnoj riječi ne štedi ni današnje srp­ske političare, uka­zujući nam na pogreške, te poku­ša­vajući sam da se izdigne iznad svake politike.

Kao i u svemu drugom, na mnogo pitanja, ima i mno­go odgovora. Na neke je autor odgovorio, neki se odgovori mogu pročitati između redova, a neke je Bursać ostavio čitaocima da sami presude, što je mo­­­žda i najbolje iz ugla jedne ovako velike teme.

O nekim problemima rada, prvenstveno mješanju ekavice i ijekavice, nejasnim lokalizmima i slično ne bih ovom prilikom, jer vjerujem da ih je autor svje­sno ostavio da bi sačuvao autentičnost stradalnika. Za­to, na kraju, sa zadovoljstvom predlažem ovaj ru­ko­pis za štampu, koji će, ako i ne uđe u obaveznu le­ktiru generacijama koje će tek doći, svakako po­moći budućim istraživačima genocida nad Srbima u NDH da poslože sve kockice mozaika koji svakim danom ima sve manje nepoznatih i nedostajućih ko­cki­ca. A to će se u najskorije vrijeme svakako morati da uradi. Ako nizašta drugo onda radi istine i radi ne­­po­navljanja, jer nevine žrtve zaslužuju da bar bu­du prebrojane.

 

Banja Luka,                                                                                                                                Miladin Berić,

  1. 10. 2006.                                                                                                                                                             književnik

<Rezime                                                                                           Sadržaj




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top