Svjedoci pakla

Došao je kraj ćutanju o stradanju Srba. U kon­tek­stu pro­mijenjenih istorijskih okolnosti, a u skla­­du sa smje­­­rom novih vjetrova, mnoge istine, pa ta­ko i istina o stra­­danju u logorima Nezavisne Drža­ve Hrvatske (NDH) izbija sve više na vidjelo. Iako mno­go kasni, za istinu nikad nije kasno.  

Ljudi su za sobom oduvijek ostavljali svjedočan­stva o svom životu i događajima čiji su bili direktni ili indi­rektni, aktivni ili pasivni učesnici. Dušan Bur­sać, koji se uspro­tivio prekrajanju istine, prikupio je ne­koliko potre­snih svje­dočenja i smjestio ih između korica knjige „Anđeli u paklu„. To su samo rijetki po­je­dinačni slučajevi, jer rijetki su i oni koji su pre­živjeli pakao hrvatskih logora smrti. Mnogih više ne­ma, a to znači, nema mnogo onih koji mogu da (po)­svje­do­če. Ovi koji u ovoj knjizi svjedoče, govore u ime svih ostalih. Da autor ni­je sakupio njihove iskaze, ostala bi ši­roj javnosti nepo­znata sudbina ovih, još živih, bivših lo­go­ra­ša. Nije samo zato ova knjiga veoma značajan do­prinos istoriji genocida nad srpskim na­rodom. Zamislite sudbinu djece koja pri­je saznaju da su lo­goraši nego kako se zovu!

Za ono što je mukotrpno prikupljao, analizirao, pri­­pre­mao i smjestio između dvije korice, Dušan Bur­sać je „po­zvao“ direktne stradalnike da to svojim svjedočenjima i kazivanjima potvrde. Zato su od ne­pro­cjenjive koristi izja­­­ve aktera o najcrnjim stranica­ma crne knjige o crnoj isto­­riji logora. Logori su crna istorija čovječanstva, a logori Ne­­zavisne Države Hrvat­ske, te strašne fabrike smrti, spa­da­ju u najcrnje stranice ljudske istorije.

No, treba podvući da u ovoj knjizi nisu samo Srbi ti koji svjedoče. Tu su mnoga imena, njihove izja­ve, pisma, iskazi sa suđenja, izvještaji komisija, citati iz memoara i drugih pisanih izvora… Dakle, sve ono do čega je autor uspio doći da bi snažno po­t­krijepio to što se knjigom željelo reći.

Nije nepoznato da je razbijanjem Kraljevine Ju­go­sla­vi­je, aprila 1941. godine, nastupio jedan od naj­težih pe­ri­oda u istoriji srpskog naroda. Nije nepo­znato na koji na­čin je NDH pristupila rješavanju „srpskog pitanja“ po ko­me je trebalo jednu trećinu Srba poubijati, jednu pro­tje­rati, a preostalu trećinu prevesti na rimokatolicizam i pre­tvoriti u Hrvate. Ni­je nepoznato, što autor potanko ana­lizira i doku­mentuje, da je, pored zvaničnih organa vla­sti NDH, rimokatolička crkva bila direktno odgovorna za osmi­šljeno i organizovano istrebljivanje Srba iz NDH. (Većina ri­mo­katoličkih sveštenika je podsticala svoje vjernike na ubi­­janje Srba, učestvovala je u pre­vo­đe­nju pravoslavnih Srba na rimokatolicizam i bi­la vrlo aktivna u spro­vo­đe­nju naredbe „Budi kato­lik, ili umri!“.)

Sve je to, dakle, poznato, ali sakupljeno na je­dnom mje­stu, između korica knjige, dobilo je drugu, mnogo širu i značajniju dimenziju. Ova knjiga i ne­otvo­rena mnogo go­­vori. Dovoljan je samo naslov – s jedne strane anđeli, s druge oni koji im na najmon­struozniji način prirediše, ne pa­kao, već (sve)čistilište srpstva.

„Anđeli u paklu“ su istinite ispovijesti onih koji­ma je rast bio zaustavljen, onih kojima je preživjeti bilo mnogo te­že nego umrijeti, a patiti lakše nego sje­ćati se ranjenog djetinjstva. Ovo su sjećanja onih koji su, ne svojom vo­ljom, preskočili radost igre, onih koji su doručkovali suze, ručali jauke, večerali kri­kove… Gorke uspomene onih koji su, sanjajući slo­bodu, usahlim pogledima uzalud dozivali Nebo, majke i očeve, zakretali poglede sa lokvi krvi rod­bine (ne zaboravimo da su u logorima stradale čita­ve po­ro­dice)… Kazivanja onih koji su gledali odsje­čene dojke svojih majki ili dijelove tijela svoje braće u rukama zli­kovaca, riječi onih koji prećutanu bol i danas nose, onih koje je strah ojačao, neizvjesnost očvrsnula… Ovo su ispovijesti onih, koji su bili, ko­li­ko maleni, toliko bespomoćni. Ma­le­ni, a prije vre­mena odrasli za pamćenje; bespomoć­ni, a prije vre­me­na sazreli za život. Ispovijesti onih nevi­nih, ma­lih i nejakih (željnih života), koji su na suprotnoj strani imali mozgove bez uma – mržnjom velike i moćne (že­ljne srpske krvi). Dok sjećanjima oživljavaju doži­vlje­no i pro­življeno, moramo se zapitati kako su to­liku patnju uopšte izdržali u fabrikama smrti, kad je vri­jeme izgubilo svaki smi­sao u besmislenom toku nji­hove sudbine?

U ovoj knjizi je zapisan tek mali dio, istorijski zna­čajnog i do­kumentovanog svjedočenja o strada­nju srpske djece u logo­rima NDH. Posvećena je oni­ma što, poslije pakla, ne nađoše svoje, ali, uprkos sve­mu, nađoše smisao u danima što traju! Posvećena je i onima koji su umoreni nerođeni, za koje se ne zna da (li) su živjeli, za kojima niko (ili skoro niko) nikada neće zaplakati. O prošlosti ili se pjeva ili joj se sudi. O ovoj prošlosti (pro)sudite sami!

Pisanje je opo­me­na nestajanju, a knjiga je osveta zabo­ravu! Iako u ovoj knjizi nema ni riječi osvete za zločine, ona je, ipak, gorka osveta zaboravu, doku­men­to­vani trag o stra­vičnom mučenju djece u logo­rima kada su dani postali noć, kada je vladao sve­opšti mrak. Ona je značajan spo­me­nik je­­dnom (ne)­vremenu. Da je ništa drugo ne opravdava, ovo su do­voljni razlozi za preporuku izdavaču (što sa za­do­voljstvom či­nim) da je obja­vi i široj javnosti stavi na uvid.

Ćutanju o stradanju Srba, u ime nekih proma­še­nih ci­lje­va, došao je kraj, ali srpskim progonima još nije. Da li će i kada, ne zna se.

Živko Vujić

NEMA BUDUĆNOSTI BEZ POGLEDA U PROŠLOST

Postoje knjige koje se jednostavno moraju napi­sa­­­ti, jer bi bez njih ova i ovakva stvarnost bila si­ro­mašnija za istinu koja jednostavno poput lave po­­­­ku­šava da nađe svoj put ka orbiti vječnog. A ta isti­na koja je godinama prikrivana i prekrajana u ime nekakvih lažnih ideala danas je, kad su se ti ideali pokazali kao zablude, potrebnija nego ikad. Jer, bar kod nas, nema budućnosti bez pogleda u prošlost. Ta­kvu jednu knjigu je napisao Dušan Bursać naišavši već u startu (a možda i na kraju) na probleme sa na­slovom koje je uspio riješiti na možda ponajbolji način. Naime, po sopstvenom priznanju, ovaj autor je sa jednim svojim ranijim naslovom: „Hrvatski ge­nocid nad Srbima 1941-1945″ imao neprilika za ko­je je vjerovao da ga danas i ovdje moraju zaobići. Po­­učen tim iskustvom on ovaj svoj rukopis naziva „Anđeli u paklu” što opet budućoj knjizi daje jednu svestraniju umjetni­čku dimenziju, bez obzira što je ona prvenstveno prilog o hrvatskom genocidu nad ne­­zaštićenim srps­kim stanovništvom, posebno dje­com.

Ako je vjerovati onoj: da za istinu nikad nije ka­sno, ova svjedočenja su našla svoje vrijeme, jer da su objavljena samo dvadesetak godina ranije ne sa­mo da bi autora snašlo nevrijeme već bi i svaki po­je­di­­na­čni ispovijednik itekako osjetio ako ne torna­do, onda bar oluju. Usput možda je ovo i posljednji tre­nutak da bivši logoraši „uživo” evociraju svoja stra­­da­nja, jer je najmlađi među njima već uveliko sta­rac koji će ubrzo zakoračiti u osmu deceniju, što opet znači da vrijeme ne radi za njih. Zanimljivo je pri­mi­jetiti da neki bivši logoraši i danas, kad njihovo stra­danje više nije tabu tema, i kad su već duboko za­šli u svoju poznu jesen sa velikim oprezom, čak i stra­hom, pričaju o svojoj golgoti (stradanju porodice, prijatelja i poznanika) bojeći se neke nevidljive ruke koja je godinama na ovim prostorima držala mač i di­jelila krivdu. Sama svjedočenja su, za nevjerovati, potresna i svakako će iole osjetljivim čitaocima iz­ma­miti suze što opet možda nije bila namjera auto­ra, ali je bila namjera istine. Tako se ispred nas kao na nekom „kaleidoskopu strave“ ređaju sudbine onih koji su imali tu sreću (a možda i nesreću) da pre­žive i koji, zanimljivo je, nikog ne optužuju za svoj usud već žele, zbog budućih generacija da pokažu, na kakvim trulim temeljima je građeno nekad onoli­ko hvaljeno bratstvo–jedinstvo. Svi oni, čije priče ima­mo skupljene u ovoj knjizi, su bolno svjesni či­nje­ni­ce da su, kojim nevjerovatnim slučajem, njiho­ve sudbine ranije ugledale svjetlost dana ovog ne­davnog stradanja od iste ruke vjerovatno ne bi bilo. Ali i to su naše zablude. Ono što je svim ovim pri­čama zajedničko je to da su naratori u vrijeme stra­da­nja, svi do jednog, bili najnevinija božja stvorenja koja zbog svoje mladosti nisu bila ni svjesna šta se de­šava već su vođena nekim instinktom uspjela da pre­­žive.

Autoru se svakako mora odati priznanje na nači­nu na koji je zamislio ovu knjigu. Bez obzira što cen­tralno mjesto zauzimaju „Svjedočenja i kaziva­nja“ ona se ipak mogu uzeti samo kao prilog njego­voj osnovnoj zamisli da na jedan istraživački način po­kuša da objasni zašto je sve bilo baš onako kako je bilo. Zato je nakon uvoda u kojem objašnjava ne­ko­liko bitnijih stvari vezanih za sam rukopis usli­je­dio logičan nastavak pod naslovom „Geneza i uči­nak zločina.”

U ovom poglavlju pisac nam skreće pažnju na ne­ke svoje dileme: „Dilema je bilo i oko toga kako iz obilja građe, koja je ponuđena, izdvojiti one sa­drža­je koji bi vjerodostojno predstavili stvarne lično­sti čije su sudbine opterećene ranjenim djetinjstvom. Njihove potresne istine bi trebalo da svjedoče o vre­me­nu i ljudima, koji su to vrijeme obeležili krvlju, mukama i suzama srpske dece, koja su se našla u kan­džama jedne novoosnovane države, čiju bestija­lnost tog vremena (1941-1945) nije zabilježila istori­ja ljudskog roda.“ Analitičkim prilazom temi Bursać nam je, iz obilja podataka koje je godinama sku­pljao po raznoraznim knjigama novinama, časopisi­ma, radio i TV emisijama…, te u direktnim kontakti­ma sa žrtvama, pokušao, i u dobrom dijelu uspio, da objasni korijene zločina, njegovu osnovnu ideju te gla­vne ideologe jedne takve politike. Počesto su ove njegove tvrdnje potkrijepljene citatima glavnih usta­ških krvoloka, te pripadnika klera, zatim njemačkih ko­mandanata i nekih komunističkih vođa. Dalje, u ovom dijelu „Anđela u paklu” on pokušava da ukaže na neke zablude, zatim namjerna krivotvorenja isto­ri­je, te da objasni zašto nikome u prethodnoj državi nije padalo na pamet da pokuša nepristrasno da is­tra­ži prave razmjere nesumnjivog genocida nad srps­kim narodom. Autor nam ukazuje na neke poznate istorijske ličnosti koje su sa komunističke strane po­ku­ša­vale da na razne načine minimiziraju razmjere po­činjenog zločina tražeći paralelu i izjednačavajući ga sa navodnim četničkim, zatim na aktivnu ulogu kompletne katoličke crkve u zločinima i prekrštava­nju.

Na kraju ove svoje veoma ozbiljne, sveobuhva­tne i uspjele analize koja nam donosi i neke poda­tke do kojih je došao dugogodišnjim istraživanjem, a koji do danas nisu bili uopšte razmatrani, razočaran odnosom vlasti (i vlasti dželata i vlasti mučenika) pre­ma onom što se dešavalo u Jasenovcu pisac se iz­me­đu redova pita da li se možda, gledajući iz per­spektive Hrvatske, zločin možda i isplati.

Još jedan izuzetno bitan dio knjige je „Pregled po­dataka„, u kojem autor daje zvanične podatke o bro­ju nastradalih do kojeg su došle raznorazne ko­mi­sije formirane od strane bivših jugo­slo­ven­skih vla­sti, i čiji izvještaji su, kako je vrijeme pokazalo, bili sa­mo radi izvještaja ili dnevno politi­čkih poena. Zbog toga se sami izvještaji znaju da ra­zlikuju i to to­liko da će čitaoci ubrzo shvatiti da je rad pojedi­nih komisija bio daleko od pravih namjera, ali ničije po­datke ne treba zanemariti. 

Posebno treba pohvaliti Bursaćev autorski rad pred­­­stavljen u poglavlju „Odgovornost za genocid„, gdje on pokušava da pojasni ko je i na koji način od­govoran za ono što se dogodilo Srbima tokom Dru­­gog svjetskog rata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U ovom poglavlju autor nam objašnjava i šokantnu ulogu časnih sestara koje su samo bile instrument ka­to­ličke crkve bez obzira da li im je glavni stožer bio na Kaptolu ili u Vatikanu. O nečasnoj ulozi ta­ko­zvanih časnih sestara svjedoče neki u ovoj knjizi i možda bi autor u nekoj budućnosti, pošto posje­duje ogromnu građu, mogao da napiše o tome jedno za­nimljivo štivo pošto je to još uvijek slabo istražena te­­ma, ali to je već stvar njegovog izbora.

Na kraju kao i svako drugo ozbiljno istraživanje i ovdje postoji „Rezime“ koji je autorov za­klju­čak na osnovu svih činjenica koje su u „Anđeli­ma u paklu“ prezentovane, ali i ne samo u ovom ru­ko­pisu. Svje­stan da za razmjere ovog genocida ni­je samo odgo­vorna Nezavisna Država Hrvatska i nje­ni instrumenti (vojni, politički, crkveni…), već i za­blu­de i nečinje­nja srpskih komandanata i jedinica, bez obzira pod kojom su se značkom borili, autor pokušava da svo­jim prijedlozima u ovom vremenu ispra­vi ono što se još da i može ispraviti. Naravno, on u svojoj za­vršnoj riječi ne štedi ni današnje srp­ske političare, uka­zujući nam na pogreške, te poku­ša­vajući sam da se izdigne iznad svake politike.

Kao i u svemu drugom, na mnogo pitanja, ima i mno­go odgovora. Na neke je autor odgovorio, neki se odgovori mogu pročitati između redova, a neke je Bursać ostavio čitaocima da sami presude, što je mo­­­žda i najbolje iz ugla jedne ovako velike teme.

O nekim problemima rada, prvenstveno mješanju ekavice i ijekavice, nejasnim lokalizmima i slično ne bih ovom prilikom, jer vjerujem da ih je autor svje­sno ostavio da bi sačuvao autentičnost stradalnika. Za­to, na kraju, sa zadovoljstvom predlažem ovaj ru­ko­pis za štampu, koji će, ako i ne uđe u obaveznu le­ktiru generacijama koje će tek doći, svakako po­moći budućim istraživačima genocida nad Srbima u NDH da poslože sve kockice mozaika koji svakim danom ima sve manje nepoznatih i nedostajućih ko­cki­ca. A to će se u najskorije vrijeme svakako morati da uradi. Ako nizašta drugo onda radi istine i radi ne­­po­navljanja, jer nevine žrtve zaslužuju da bar bu­du prebrojane.

Banja Luka,                                                                                                                                Miladin Berić,

29. 10. 2006.                                                                                                                                                             književnik

<Rezime                                                                                           Sadržaj