Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

Otjerana u grob

Datum objave: utorak, 25 februara, 2020
Objavljeno u Banija, Otadžbinski rat
Veličina slova: A- A+

Stoja Trivkanović (1950 – 2019) iz Siska izgubila je sve sudske postupke pokrenute zbog ratnog ubojstva dvojice sinova i muža krajem ljeta 1991. godine.

Stoja Trivkanović (1950 – 2019)

Stoja Trivkanović (1950) umrla je sredinom decembra 2019. godine u Sisku ne dočekavši pravdu zbog ubojstva sinova Zorana (23) i Berislava (18) te njihovog oca Nikole Trivkanovića (48). Trojica Trivkanovića su prisilno, 25. augusta 1991. godine, odvedena u nepoznato iz porodične kuće u sisačkom naselju Zeleni Brijeg.

Zloglasnom bijelim kombijem, koji je ljeta i jeseni 1991. često viđan po Sisku, uniformirane su se osobe tog dana oko podneva uvezle u dvorište Trivkanovića. Odvedeni su viđeni na ORA-i, poznatom sisačkom mučilištu, nakon čega im se izgubio trag. Tijelo Nikole Trivkanovića pronađeno je dva dana kasnije na obali Save, dok se Stojin košmar zbog sinova nastavio idućih gotovo trideset godina.

Stoju Trivkanović posjetili smo još 2011. godine u Sisku kada nam je ispričala – ‘Nakon lupanja na vrata, upali su u kuću i počeli je pretraživati. Pronašli su Nikolinu cestarsku uniformu, jer je radio u Poduzeću za ceste, te su ga optužili da je riječ o uniformi JNA. Nije im se svidjela niti sinova zastava Crvene zvezde. Potom su ih nasilno odveli. Zoranu nisu dali ni da se obuje, rekavši mu: tamo gdje ideš neće ti trebati’. Uniformirana su lica su potom krenula u pohod susjedstvom.

Nikola Trivkanović

Sve se dešavalo u ‘jurišu na brzinu’, kako je Stoja okarakterizirala odvođenje srpskih civila tih ratnih godina jer ‘točno se znalo u koje kuće i po koga se dolazi’.

– Odmah su došli u susjednu bratovu kuću, pa su mu htjeli odvesti sina. No nakon uvjeravanja njegove majke i bake da je dijete sitno i mršavo, bacili su ga u travu i otišli. Potom su nastavili do kuće mog drugog brata. No u gostima mu je bio rođak u uniformi HV-a koji nije dao da ga odvedu – ispričala nam je tada Stoja. Njena braća istoga dana povela su porodice u Petrinju te su tako spasila glavu, jer su već idućeg dana vojnici iz bijelog kombija ponovno došli po njih.

Nesretni Trivkanovići viđeni su na ORA-i, no ‘tko je tamo bio doveden, pomoći mu više nije bilo’, navela je Stoja, koja je bezuspješno pokušavala doznati sudbinu Nikole i sinova.

Zoran Trivkanović

– Tražila sam ih posvuda. Na ORA-i su mi prijetili jer sam ih uopće pokušala tražiti, a izjavu o njihovom nestanku dala sam u vojnoj komandi. Plakala sam, molila, a oni su obećavali ‘da će pomoći ako bude u njihovoj moći’. Tražila sam ih u sisačkoj policiji, gdje mi je Đuro Brodarac rekao – ‘Sinove idi tražiti u mrtvačnicu’. Bezuspješno sam sve ispričala i tadašnjem ministru unutarnjih poslova Ivanu Vekiću – prisjetila se Stoja, koja se i sama našla u opasnosti odlaskom u zloglasno lječilište ‘Jodno’, kad su je gotovo silovali. Na tome mjestu također su bili zatočeni oni koje je pojeo sisački ratni mrak.

– U ranim jutarnjim satima došla sam u Jodno kako bih razgovarala s Jadrankom Garbinom, tamošnjim zapovjednikom. Nakon što me portir pustio unutra, po mene je došao vojnik u crnoj uniformi s maskom na glavi. Pritisnuo me na zid hodnika i počeo mi otkopčavati haljinu, dok mi je njegov pas grizao odjeću. No naišao je Garbin i počeo vikati vojniku da me pusti. Bilo je strašno i prolaziti hodnikom iz čijih su soba drogirani vojnici radili grimase i mahali rukama prema meni – ispričala je Stoja Trivkanović.

Obavijest o smrti muža Nikole primila od policije 27. augusta 1991. kada su po nju došli u Dječji vrtić ‘Nada Dimić’ gdje je radila. Odvezli su je na prepoznavanje u mrtvačnicu u sisačku Opću bolnicu. Klonula je kad je vidjela da mu nedostaje pola lica. Tada su joj dali njegov ručni sat i račun od struje. Prema nalazu patologa, Nikola Trivkanović ubijen je 26. augusta 1991. godine nakon čega je bačen u Savu koja ga je izbacila kod sela Gušće. Na tijelu su bile povrede uzrokovane mučenjem – slomljen nos, višestruke rane od noža i 20 prostrelnih rana od vatrenog oružja.

Berislav Trivkanović

– Prije i nakon odvođenja Zorana, Berislava i Nikole bilo je raznih provokacija. Dolazili su prijeteći poput ‘trebaš i ti otići pod zemlju’, ‘moraš se prekrstiti na katoličku vjeru’. Optuživali su me da su mi sinovi ‘u šumi’ i da im nosim hranu. Policija je dolazila raditi zapisnike, ali bilo je to više iz razloga da sazna dokad ću i ja ostati, jer su imali u planu tko bi se doselio u kuću – govorila je prije devet godina Stoja Trivkanović. U februaru 1992. godine, nakon 22 godine rada, dobila je otkaz u vrtiću.

Obratila se Europskom sudu za ljudska prava u septembru 2016. temeljem čl. 34 Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ustvrdila je da joj je krutim tumačenjem proceduralnih pravila te primjenom računanja zastare onemogućeno ostvarivanje reparacije zbog protuzakonitog odvođenja, torture i usmrćenja sinova Branislava i Zorana te da su joj tijela državne vlasti grubo povrijedila temeljna prava i slobode.

U presudi u julu 2017. Evropski sud je utvrdio da RH nije povrijedila pravo na život, jer je ‘u potpunosti istražila sve okolnosti ratnog zločina nad Trivkanovićima’.

Još 2006. godine Stoja je podnijela zahtjev za sklapanje vansudske nagodbe Državnom odvjetništvu tražeći isplatu nematerijalne štete. DORH je zahtjev odbio s obrazloženjem da se ‘nije moglo zaključiti o postojanju bitnih pretpostavki koje se odnose na pripadnost počinitelja kaznenog djela redarstvenim i oružanim snagama RH te vezu djela sa službom’.

Potom je iste godine u septembru podigla tužbu nadležnom Općinskom sudu, koji ju je odbio zbog zastare te zbog toga što ‘tužiteljica nije dokazala da su njene sinove ubili pripadnici hrvatskih redarstvenih snaga’. Presudu je potvrdio Županijski sud uz obrazloženje da ‘nije proveden kazneni postupak protiv počinitelja’.

Građanski postupak radi ostvarenja prava na naknadu nematerijalne štete radi usmrćenja Berislava i Zorana Trivkanovića trajao je devet godina. Početkom juna 2012. Ustavni sud RH odbacio je ustavnu tužbu s obrazloženjem da u njoj ‘nije istaknuta ustavnopravna bit stvari o kojoj bi Ustavni sud odlučivao’.

Za ubojstvo djeda Nikole Trivkanovića tužbu su podnijeli njegovi unuci, a nakon odbijanja tužbe na Općinskom i Županijskom sudu u Sisku, podnijeli su reviziju Ustavnom sudu otkud posljednje dvije godine čekaju odgovor.

Izvor: PORTAL NOVOSTI

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top