Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu. Ako Bog da, sabraćemo se 19. juna 2021. kod Šaranove jame.

 

Ljiljana Radonić, RAT SJEĆANjA NA POST-JUGOSLAVENSKOM PROSTORU

Datum objave: petak, 17 juna, 2011
Objavljeno u Nekategorizovano
Veličina slova: A- A+

Sveučilište u Beču

 RAT SJEĆANjA NA POST-JUGOSLAVENSKOM PROSTORU

Bez suvišne sumnje se može reći da i pojedinci i kolektivi sjećanje na prošlost koriste za svrhe sadašnjosti, pamte samo one događaje koje mogu ugraditi u svoju sliku o sebi ili vlastitoj grupi. Tako se u (zapadnoj) Europi već od osamdesetih, nakon desetljeteća potiskivanja, u fokusu sjećanja na Drugi svjetski rat nalazi holokaust. Istrebljenje europskih Židova shvaća se kao zajedničko iskustvo iz kojeg je Europa naučila i stvorila nove strukture da bi slično ubuduće spriječila.

Istovremeno se u istočnoj i jugoistočnoj Europi povijest iznova piše nakon 1989. godine. Pred-socijalističko razdoblje se glorificira kao „zlatna era“ nacionalne slobode. Zločini kolaboracionih režima se u toj novoj verziji povijesti potiskuju iz sjećanja, jer stoje u suprotnosti s identifikacijom s nacionalnim herojima. Umjesto da historiografija služi preispitivanju takvog revizionizma, ona se u takvim periodima ne razlikuje od nacionalističkog kolektivnog pamćenja.

Takav razvoj mogao se još naglašenije promatrati u procesu raspada Jugoslavije i u postjugoslovenskim ratovima u kojima je sjećanje na Drugi svjetski rat intenzivno reaktivirano. Došlo je do „rata sjećanja“, identifikacije sa zločincima iz Drugog svjetskog rata i demonizacije neprijatelja. U izlaganju biti će govora o primjerima iz Slovenije, Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske.

Dok širom Europe sve više vlada simbolično sjećanje koje se problematično udaljuje od historijskog konteksta i koncentrira isključivo na „nevinu žrtvu“, ipak osnovice historiografskih saznanja, npr. o Aušvicu, već dugo nisu više sporne. U Jugoslaviji i nakon raspada također postoje takvi simboli Drugog svjetskog rata, na koje se kompleksna prošlost reducira, prije svega Jasenovac. No ovdje se čini da nema granica udaljavanju od historiografskih saznanja ovisno o trenutnoj vlasti. U Jugoslaviji je Jasenovac još u osamdesetim godinama nazivan trećim po veličini koncentracionim logorom u okupiranoj Europi, a u nezavisnoj Hrvatskoj broj žrtava u Tuđmanovoj eri pao je na 30.000 „političkih protivnika“. „Najinteresantnija“ konstrukcija bila je tvrdnja da je logor i nakon 1945. godine dalje radio pod komunistima. Posebno ću se u izlaganju osvrnuti na pitanje koliko je 2006. godine otvoreni novi postav u spomen-području Jasenovac napredak, a koliko problematično slijedi europski trend fokusa na individualnu žrtvu bez da tematizira jasenovačke specifičnosti. S druge strane Save u Donjoj Gradini table s mitskim brojem „700.000“ služe kao pozadina političkih skupova, a nedaleko od njih nalazi se drugi mit: kazani, u kojima su ustaše navodno kuhali sapun od svojih žrtava.

Dok se oko tako politiziranih simbola vodi „rat sjećanja“, druga mjesta padaju u zaborav. Kao što se u svijetu kod holokausta misli na Aušvic, gdje su prije svega ubijani zapadnoeuropski Židovi, od kojih je ipak znatan broj preživio, o logorima smrti poput Treblinke i Sobibora i o brutalnim, neindustrijskim strijeljanjima u šumama i ponorima skoro nitko ne može više svjedočiti. Preneseno u post-jugoslavenske dimenzije, prvi ustaški logori, Pag, Gospić i Jadovno, skoro bez preživjelih, većinom ne postoje u kolektivnom sjećanju, kao ni svijest o tome da su ustaše jedine pored Trećeg Rajha na vlastitom teritoriju uveli logore smrti i to za Srbe kao najveću grupu žrtava. Trebati će budno promatrati što znači da je novi hrvatski predsjednik Josipović u prvim mjesecima na vlasti otkrio obnovljenu spomen-ploču na Jadovnu, ali i da li ćemo se u „ratu sjećanja“ uspjeti udaljiti od argumentacije da uvijek samo ONI manipuliraju prošlošću, dok smo MI samo nevine žrtve.

Ekshumacije i spaljivanje ekshumiranih leševa u logoru Slana na ostrvu Pag u Hrvatskoj. Italijanska fotografija iz septembra 1941. Jevrejski muzej u Beogradu.




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top