Razgovaram se juče sa oklevetanim i progonjenim Mladenom Obradovićem. Osudili su ga – bez presude. Obezljudili – bez razloga. Kamenovali ga – oni koji bi poslednji smeli da kamen bace. Nečojstveno gonili – oni koji se predstavljaju kao satkani od tolerancije i ljubavi. A Mladen ćuti i nosi krst svoj. Bez roptanja i ridanja. Ide svojim putem, trpeljivo, boreći se kako ume i zna za svog sinka Aleksija. I ne mrzi ih. I ne sudi im. I razgovor sa njim me seti koliko je TRPLjENjE, i iz njega proizišlo STRPLjENjE duboko u osnovi našeg bića. Mi smo, tome nas istorija uči, narod koji se rađa i umire uz muku i trpeći.

U borbi za oslobođenje i ujedinjenje uoči Prvog svjetskog rata Dalmacija je imala istaknuto mjesto. Iako savremena hrvatska istoriografija to pitanje izostavlja, dio hrvatskih građanskih slojeva bio je projugoslovenski orijentisan isto onoliko koliko je bio i prosrpski. Njihova borba nije bila tek politička nužnost, već često i najdublje ubjeđenje zbog kog su rizikovali. Takođe, Srbija u tim krugovima nije bila posmatrana kao objekat koji će pomoći u suzbijanju italijanskog uticaja, već kao Pijemont čijoj su se demokratiji istinski divili mnogi hrvatski umjetnici i intelektualci onog vremena. To je doba kada je 19-godišnji Miroslav Krleža prebjegao u Beograd da se kao dobrovoljac prijavi u srpsku vojsku i bori za slobodu, kada

O, kako nam samo fale jednostavni dani, jednostavni ljudi i jednostavni razgovori. Danas sam prepodne proveo u selu Cerovcu, sa četiri generacije Radojevića-Mančića. Bez posebnog povoda. Piše: Nemanja Dević Radojevići su nekad bili jedna od najuglednijih familija u selu, i to se i danas oseća u njihovom držanju, priči, ophođenju, u njihovoj ozbiljnosti i smislenoj šali, u gostoprimstvu i načinu na koji brinu o domaćinstvu. U prijatnom ambijentu, ispod stoletne lipe i okruženi niskim stablima jabuka, vodili smo više nego ugodan razgovor o našim i prošlim danima. Red i sklad, tako retko međusobno poštovanje i ljubav – to je prvo što pada u oči gostu ove porodice. I hrast i

Neki postaju Srbi rođenjem. Neki, sa većom odgovornošću, postaju i Srbi po osećanju. Najmanje je onih koji su iznad svega Srbi po delu. Doktor Arčibald Rajs je uoči Velikog rata bio priznat stručnjak za sudsku medicinu, kriminolog od karijere. Živeo je u zemlji koja je bila neutralna. Kada je u avgustu 1914. odlučio rešio da krene put napadnute Srbije o kojoj je malo znao, rizikovao je i život, naučnu karijeru, spokoj i sva materijalna blaga. Ali, ono što je u Srbiji video, srce mu je ispunilo drugim blagodetima. Toliko da je u smiraj života zaželeo da baš i to srce ostavi da počiva među Srbima. Na Kajmakčalanu, visoko, gde zvižde