arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

Bojan Vegara: Vi pišite vaše lažljive istorije, kome god hoćete, samo nama nemojte, mi znamo kako cvilite

Prvi smo na čitavom svijetu pobjedili pomahnitalu zvijer sa zapada, te stvorili Republiku Srpsku. Uložili su milijarde u oružje i opremu, ali i u filmove i marketing, da bi stvorili priču o nekoj njihovoj nepobjedivosti. Marinci, Legija stranaca, te ostali kurci palci, koji se nikad ne predaju i sve pobjeđuju. A onda ih jedan mali narod i jedan hrabar General ponize u velikom stilu i prvi na ovom svijetu pobjede tu moćnu NATO alijansu i domaće avlijanere. Tukli smo se sa onom hordom od Boga otpalih Srba i njihovom novom braćom džihad ratnicima. Tukli se čitave četiri godine, a posebno te 1995 godine. Tog ljeta na Sarajvskom ratištu, gorilo je

Obogaćivanje i objektivizacija znanja o Jasenovcu u režiji Muzeja žrtava genocida

Povesti srednjoškolce iz Srbije, organizovano od strane države u Jasenovac a ne posjetiti i Donju Gradinu, ne samo da nije lako objasniti, nego se može nazvati ozbiljnim grijehom prema žrtvama. Piše: Dušan J. Bastašić Posljednjih dana, mediji su bili preplavljeni najavama a sada i vijestima kako je Muzej žrtava genocida 26. oktobra ove godine, realizovao prvi studijski boravak grupe od stotinu učenika i nastavnika Osme beogradske gimnazije i Zemunske gimnazije u Jasenovcu i Pakracu počev od 1995. godine, odnosno od okončanja oružanih sukoba na kako kažu, području savremene Republike Hrvatske. Navodi se kako su učenici posjetili najmonstruoznije i najbrutalnije gubilište pripadnika svog naroda u Drugom svjetskom ratu. Ne komentarišući uobičajeno

Đurđica Dragaš: Ne može tako, nije civilizovano skrnaviti groblja i „dirati“ mrtve!

O kakvom pomirenju, sada između Srba i Albanaca, se može govoriti ako srpski spomenici, poginuli vojnici i junaci kojima su se divili francuski generali, nemaju mira, i to baš zahvaljujući nekadašnjim saveznicima?! Kada je, pre pet godina u Parizu, na obeležavanju stogodišnjice završetka Prvog svetskog rata, srpskog predsednika protokol „smestio“ daleko od prvog reda u kojem je trebalo da bude, mislili smo da ne može gore. Izvinjenja koja su usledila, a i kasnija veoma uspela poseta francuskog predsednika Srbiji, ulivali su nadu da slično poniženje od onih sa kojima smo, rame uz rame, ratovali u Prvom svetskom ratu, nećemo više doživeti. Nažalost, prevarili smo se! Kao da nije bilo dovoljno

Prof. dr Svetozar Livada: Ne znam da li sanjam, da li se budim, ili doista ludim, ali znam da nemam zavičaja

Moj zavičaj i ja živjeli smo dugo kao ranjene zvijeri. Međutim, ja još vegetiram – društveno mrtav, biološki živ, na kraju puta. Primišlje – moj zavičaj, kojeg mi oduzeše, oteše – bi ubijeno istog dana kad ubiše cijelu Krajinu, kolovoza mjeseca 1995. godine. To zovu oslobođenjem. Ja oslobođenje krajeva od ljudi razumijem kao historijski poraz – zločin. Tim više što nisu samo pobijeni i prognani ljudi nego su razoreni svi njihovi antropogeni sadržaji i znamenja, da je tu nekada davno i skoro živio mukotrpno obični seljački svijet. Uskoro će uslijediti prenominacija toponima upisanih u sve geografske karte i historijske sadržaje. Neki već pola  milenija, a  neki stoljećima. Onomastika je već dobrano zatrta. U mojoj osobnoj karti ne piše da

Bojan Vegara: Ja se moj prađede i sad borim

Niko se ko ti moj Jovice nije borio i zbog tvoje pobjede u Velikom ratu, ni mi se do dana danas brukali nismo. Tukao vas je Jovica, pogani ljudske, sa braćom Rusima na Dobrudži i gonio od Soluna pa sve do Beča. Kući došao godinu nakon rata i to u onaj dan kad su mu četrdeset dana davali i svoje na groblju našao. Plakao je pijan ko malo djete, sa ratnim ordenom u ruci i to od neke ratne muke, kad su stvorili Jugoslaviju i zvao je Strmoglavija. Nije se ni u njoj sa komšijama mirio i krili su mu pištolj i svako jutro kamenje iz džepova bacali. Imao je

Đurđica Dragaš: Svaki odlazak u Liku, dodatna je životna lekcija

U ovom strašnom vremenu u kojem je uništenje postalo merilo uspeha, ja se radujem što nisam u „trendu“, što pripadam lozi graditelja i stvaralaca, nizu onih koji su i meni i svetu ostavili samo dobro.  Obično pišem „u dahu“, u autobusu, na ulici, u sred noći, kad me probudi misao koja se prethodnog dana tek maglovito rađala. Grozničavo skupljam reči, ne dam im da umaknu i tako zauvek izbrišu trenutak u kojem dobijaju smisao, onaj sjajni trenutak kada se rađa novi tekst. Ipak, ponekad reči moraju da sačekaju, da se pokore mislima koje traže mir i blagoslov vremena. Nekad je, jednostavno, potrebno da se utisak slegne da bi uopšte ugledao

Veteran: Ustašu smo bacili u jamu!

O početku ustaškog terora i srpskog ustanka na području Popovog polja u Hercegovini, svjedočio nam je Mirko Sirovina, Veteran. RUSKI Piše: Dušan Bastašić „U septembru 2014. godine u organizaciji Fonda jedinstva pravoslavnih naroda učestvovao sam na konferenciji u Kišinjevu u Moldaviji. Prvi dan konferencije, pred sam početak, svi učesnici su ustali i tiho među sobom govorili: ”Veteran… veteran…” Okrenuo sam se i vidio jednog vitalnog starca koji je ušao i sjeo pored mene. Bio je to Mirko Sirovina. Hercegovac… Ustanik 1941. godine, a onda partizan. Čovek koji je neposredno posle rata poslat u Sovjetski savez na dodatnu obuku. Zatim je 1948. u vreme Informbiroa odlučio da ostane tamo. Na konferenciji

NEMANjA DEVIĆ O SPOMEN-SOBI U BREGALNIČKOJ: Draža Mihailović ponovo među Srbima

Ljupki su nazivi ulica na međi između Vračara i Zvezdare. Za razliku od Novog Beograda, ukorenjenog u tradicijama Druge Jugoslavije, ovde se češće nailazi na toponime i ličnosti koji su asocijacije na slavno doba Kraljevine Srbije, s početka 20. veka. I na odavno izbledela mesta iz Stare Srbije. Tu su, na jednom relativno malom prostoru, i Brsjačka i Preševska, i Vardarska i Pećka, i Tetovska i Strumička ulica. I – Bregalnička. Bregalnička ulica nije dobila naziv tek po pritoci Vardara; radi se o reci na kojoj je, posle oslobođenja južnih krajeva od Turaka, zabeležena i sjajna pobeda srpske vojske nad Bugarima 1913. godine. Ove pobede, postignute u samo godinu dana,

NAJAVA: Promocija knjige „Narodna nošnja Srba Livanjskog polja“ u Surčinu

Promocija knjige u Surčinu, biće održana u subotu, 4. novembra t.g, u prostorijama KUD „Dušan Vukasović Diogen“, Vojvođanska 84, sa početkom u 18. časova. U izdanju Udruženja OML iz štampe je izašla knjiga Narodna nošnja Srba Livanjskog polja, koju je priredila Gordana Dostanić kao svojevrsnu kompilaciju ranije objavljenih radova i tekstova raznih autora. U knjizi je obrađeno formiranje narodne nošnje, nazivi i opis njenih pojedinačnih delova, način izrade, sličnosti i razlike sa nošnjom susednih područja, opis gradske i seoske nošnje Srba ikavaca i ijekavaca, ukrašavanje i nakit. Autorskim tekstom Jasna Vujičić je predstavila svoj lični pristup čuvanju tradicije izrade nošnje. Pored bogatih ilustracija knjiga sadrži i popis livanjske nošnje u zbirkama Etnografskog

Nemanja Dević: Četiri uslova za popisivanje srpskih žrtava genocida

Dok ne obezbedimo sve uslove, nećemo imati mogućnost da se ovakvom zadatku posvetimo kao jednom od primarnih za srpsku istoriografiju. „Junacima palim za oslobođenje i ujedinjenje srpstva 1912-1919”, piše na spomen- ploči poginulim Šumadincima, postavljenoj u manastiru Blagoveštenje rudničko. Spomenik su između dva svetska rata podigle njihove porodice i ratni drugovi. Dirljiv je, jer natpis na belom mermeru govori drugačije o ciljevima borbe tih vojnika, nego što je to proklamovano u odlukama srpske vlade (Niška deklaracija 1914) i činom ujedinjenja 1918. godine. U zvaničnoj politici jeste se govorilo o „oslobođenju i ujedinjenju”, ali bez ovog, za nove građane nove države, nezgodnog „srpstva”. Država zaborava Bilo bi zanimljivo prikupiti veći broj

Dr Dušan J. Bastašić

Bastašić: Naravoučenije za opstanak na prostorima opasnog življenja

Povodom petog izdanja čuvene knjige akademika Vasilija Krestića pod naslovom „Genocidom do velike Hrvatske“. Mnogo je Srba koji vuku poreklo sa područja koje pokrivaju današnja Hrvatska i Bosna i Hercegovina, koji mogu posvedočiti da su devedesetih godina prošlog veka, spasili glave samo zahvaljujući istorijskom iskustvu, porodičnom predanju o Pokolju, genocidu počinjenom nad Srbima od strane Nezavisne Države Hrvatske. To prenošenje istine o velikom zločinu, čak i u istom kraju, od porodice do porodice, nije bilo isto. Većina preživelih je nerado govorila deci o tom bolnom iskustvu. Pominjanjem Pokolja, zabolele bi nezarasle rane, navrle pred oči slike pobijenih očeva, majki, dece. Zgrčilo bi se lice, pognula glava da deca i unučad

svetozar-livada1.jpg

LIVADA: Stepinac je bio poklonik ustaške ideologije i najdragoceniji stub Pavelićevog ustaškog režima

Alojzije Stepinac je bio jedan od najužasnijih sveštenika u biskupijama pape Pija XII. Ja sam jedan od retkih koji je pročitao Stepinčev dnevnik koji, uzgred, nikada nije štampan, niti će ikada biti objavljen – kaže za „Vesti“ penzionisani univerzitetski profesor iz Hrvatske dr Svetozar Livada. Zašto je Stepinčev dnevnik i danas u rukopisu? Zato što je Stepinac njime sam sebe osudio. I zato nikada taj dnevnik neće biti objavljen jer bi time bio srušen mit o Stepincu kao prelatu koji je stradao zbog svojih hrišćanskih uverenja i žrtvovanja za veru. Navedite neke zanimljive detalje iz tog rukopisa? Čuvena je njegova izjava o Srbima: „Kada bi Srbina i Hrvata skuhali u istom loncu i juha bi se razdvojila“ ili

ZA POKROV I TROJICE

Umesto nas stotinu danas sam ovde samo ja, kao neki izabrani predstavnik nas malobrojnih i čitave vojske nerođenih i onih brojnih što silom postaše bivši pre redovnog božijeg poziva. Piše: Cvijeta Radić       Kasna, sunčana, jesen i jedan divan dan u njoj. Polje široko, šareno, stisnuto između Dinare i Golije, protegnuto u dužinu kao da teži da dohvati beskraj i sobom prespoji sever i jug. Sve boje sa slikareve palete utisnute su u grane drveća. Dinara kao da plamti pod crvenilom koje razbijaju jezičci žutih listova. Izviruje samo golišavi Troglav da sve nadvisi svojim golim, kamenim stasom. Moja dva sela su sa dve strane polja. Jedno, kao ptica krilom, obgrlila

Zorica i Vukašin

Istina mijenja pogled na život i smrt

„Pa, ti samo ideš po tim logorima“, rekoše mi, kad saznaše da opet idem na hodočašće. „Dug precima“, iznenađena odgovorih kratko, bez razmišljanja. „Nema mira dok se stvari ne postave kako treba“, dodah, sabravši se malo. Piše: Zorica Đoković Kakvi su to logori, šta li je to što čovjeka vuče da traži i ide u te zabiti, vrleti i bezdane, toliko vremena nakon što se zbilo, čitav jedan ljudski vijek poslije, ljudski vijek otet na neljudski način – dovoljno za bol. Kakva su to mjesta koja skrivaju zlo, kao da je zlo moguće sakriti, kao da se ljudski jad nigdje ne piše i ne broji. Od Posavine do Hercegovine, od

GODINA 1995: SRBI SAMI SEBI KAČE BIJELE TRAKE

O, ne. Nećemo zaboraviti svjesne lažove i perverzne prevarante, koji svake godine šire vjersku i nacionalnu mržnju hepeningom Dan bijelih traka u Prijedoru! Na ovoj fotografiji isječenoj iz videa lošijeg kvaliteta, vide se borci Vojske Republike Srpske, kako pokazuju crnu traku sa šahovnicom, koja je skinuta sa više od 50 poginulih agresorskih vojnika iz Hrvatske. Oni su ostavili kosti na srpskoj zemlji, pri pokušaju da nasilno pređu rijeku Savu i spoje se sa jedinicama 5. Korpusa muslimanske vojske iz Bihaća (tzv. Armija BiH). Nakon višegodišnjih sankcija, bombardovanja i artiljerijske podrške snaga NATO, te potpunog etničkog čišćenja Srba iz Republike Srpske Krajine, apetiti Franje Tuđmana i okruženja su se pokazali nezasitim. Cilj

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.