Prof. dr Svetozar Livada: Ne znam da li sanjam, da li se budim, ili doista ludim, ali znam da nemam zavičaja

Datum objave: četvrtak, 19 novembra, 2020
Veličina slova: A- A+

Moj zavičaj i ja živjeli smo dugo kao ranjene zvijeri. Međutim, ja još vegetiram – društveno mrtav, biološki živ, na kraju puta. Primišlje – moj zavičaj, kojeg mi oduzeše, oteše – bi ubijeno istog dana kad ubiše cijelu Krajinu, kolovoza mjeseca 1995. godine.

Prof. dr Svetozar Livada

To zovu oslobođenjem. Ja oslobođenje krajeva od ljudi razumijem kao historijski poraz – zločin. Tim više što nisu samo pobijeni i prognani ljudi nego su razoreni svi njihovi antropogeni sadržaji i znamenja, da je tu nekada davno i skoro živio mukotrpno obični seljački svijet.

Uskoro će uslijediti prenominacija toponima upisanih u sve geografske karte i historijske sadržaje. Neki već pola  milenija, a  neki stoljećima. Onomastika je već dobrano zatrta. U mojoj osobnoj karti ne piše da sam rođen u Gornjem Primišlju prema priloženom rodnom listu, nego u Tržiću Primišljanskom, jer izdavač mi prijeteći reče: «Rođen si gdje ja upišem!

»Konkretni zločin i zločinci, oni su oduvijek konkretni, nisu i ne mogu biti izlika i povod za tako monstruoznu odmazdu prema kolektivitetu i kraju. To što su neki rebeli učinili za svaku je osudu, ali to što čini oficijelni režim priznate države prevršava svaku mjeru.

Naime, prisiljava vlastiti narod na falsifikaciju historije, na ozakonjenje zločina ubijajući, progoneći i otimajući zavičaj svojih nevinih građana, i to samo zato što su drugog etniciteta. Pitali Šeksa kako to da sam ja stekao državljanstvo, a tako sam kritičan prema režimu. On će na to hladno: «Mi dali, mi i oduzeli». Poslije jednog znanstvenog skupa priupitam ga:  «U ime kojeg prava možeš  mene učiniti  apatridom? Je  li  možda  neprirodno  što  domovnicu izdižu iznad rodovnice?» 

A on će: «Nisam ja to tako doslovno mislio». 

Nastavim ja: «Gospodine, za mišljenje, taj složeni proces,  nerijetko  do bola, mora se imati aparat».

Već duže vrijeme nagovara me mladi historičar, koji obećava historijskim razmišljanjem, da pišem o Primišlju, jer navodno ja lako pišem. Odgovaram mu: «U posljednje vrijeme sve češće zabadam u vene.»

Imam građu, dosta sam sabrao, a nešto mi je ostavio prezimenjak.  Međutim, nikad vremena i snage da se upustim u tako složen i bolan posao. Zamišljao sam to kao oglednu monografijsku studiju. Međutim, još uvijek ne mogu, jer su razaranja prostora i ljudi takva da mora sve da se slegne.

Dakle, riječ je o mojem kraju, zavičaju, kojeg više nema.

Uništen je uništenjem sinkrezije ljudi i prostora. Ljudi su prognani kao zvijeri, toponimi su pred prenominacijom, onomastika se zatire. O čemu bi to trebalo pisati? O tužnim sjećanjima na zavičaj kojeg nema? To je tužnije što je isti slučaj zadesio tisuće različitih nekadašnjih aglomerata, a ja sam ruralni sociolog. Predmetno, sva su sela moj uži i širi zavičaj, naročito ona koja bolje poznajem, jer «lijepa sela lijepo izgoriše».

Primišlje je stari polumilenijski toponim, sastavljen od dva dijela: Gornje i Donje Primišlje. Njih su činili različiti aglomerati naseljenosti sela i selišta, zaseoka i usamljenih kuća. Poznajem njegove doline i doce, šipražje i ševarje. Nije  pošteđeno niti jedno. Ostale su samo razvaline. Primišlje je dijelilo sudbinu tisuće sela sličnih sadržaja našeg podneblja, posebno onih u Krajini, «krvavoj haljini, s krvlju ruča, s krvlju večera, svak’ krvave žvače zalogaje». Ono je najviše stradalo za prodora Turaka do Štajerske i to preko Gorskog kotara – Begovo razdoblje, Rauberkomanda, Štajerska.

Ali tada skloni se narod po obroncima Kapele, Plješivice i Ljupče i nastade toponim Zbijeg. Taj toponim bi upisan zlatnim slovima u  historiju organiziranog antifašističkog otpora, jer tu bi smješten Glavni štab NOP Hrvatske. U tu čast bi podignut spomen muzej. Ni toga više nema. Druga kobna sudbina zadesi Primišlje u Drugom svjetskom ratu.

Naime, 1942. godine samo u jednom danu bi popaljeno oko 3.000 raznolikih stambenih i gospodarskih objekata seljačkog fonda i opljačkano oko 13.000 sitnozube i rogate stoke (prema jednom izvještaju ZAVNOH-a). Tome  je  prethodilo  početkom  1941. godine  masovno hapšenje i ubojstvo nekoliko stotina viđenih Srba koji  na  monstruozan način bijahu ubijeni u jeliku kraj Slunja u Mehinom stanu. Većina maljem.

Nestadoše tada svi zanatlije, kovači, krojači, kolari, šusteri,  tesari, krovopokrivači, svi trgovci, svi cestari, šumari, lugari, svi muški učitelji, svećenici, birtaši, zidari, žandari,  rezervni podoficiri i oficiri i mnogi drugi za koje su  režimlije  mislili da su monarhisti. 

Ubiše ih pod vidom četništva. A tamo nikada četništva nije  bilo, naročito za NOB-a.

Tada sasjekoše motikama sekretara KPH, učesnika Pete zemaljske konferencije i 16 članova KPH u Veljunu. Sve to bijaše stravičan  zov na otpor.  Kolovoza mjeseca 1941. naselje Zečev Varoš  bi pobijeno i razoreno do posljednjeg, preko 300 duša. Ne poštediše niti novorođenčad. Tim povodom bi podignut obelisk s inskripcijama imena, spola i dobi. Niti  toga  više  nema. 

Sličnu sudbinu uskoro su doživjela Močila, Mrzlo Polje, Tobolić i dr. Moje rodno selo Livade Gornje i Donje tada je nestalo za svagda. Tako svi odrasli, i muško i žensko, postadoše ustanici u obrani  golog života. Kad sam jednom u biografiji za službu u Agrarnom  institutu u Zagrebu napisao  «da sam pobjegao u partizane da preživim», onda me jedan najvispreniji šeret Instituta cinično  zadirkivao:  «Pobjegulja  –  prvoborac umjesto Turke na buljuke».

Iako smo bili intimni prvi puta sam mu ispričao da je od moje uže  obitelji u Drugom svjetskom ratu, od 11 članova samo 5 preživjelo, i to uglavnom svi osakaćeni. A po drugom i trećem koljenu direktne i kolateralne linije izginulo je 152 duše svih uzrasta.

Načini njihove nasilne smrti bili su obilježeni svim oblicima koji su u ovom ratu prakticirani. Osobno sam skoro sâm vlastitu majku sahranio u komadima. Iza nje mi nije ništa ostalo, ni slika, ni parče odijela. Ništa za uspomenu. Ta bolna trauma izbrisala mi je njen lik iz pamćenja kao da sam samonikao. 

Ta stradanja bijahu preludij za sadašnji historijski zločin, ostvarenje trijade «pobiti-pokrstiti-protjerati».

Poslije Drugog svjetskog rata u zavičaju nisam imao niti jednog rođaka, osim grobova, a sad nemam gotovo niti jednog susjeda.Tada nemogaše realizirati «trijadu», jer dostojanstvo hrvatskog antifašističkog reda to nije dozvolilo, iako je zločin bio velik. Od moje školske klase – dječaka samo sam ja preživio. Većina bijahu Hrvati, 13 i 14-godišnji dječaci.

Ranjenog Juricu Modrušana, SKOJ-evca Hrvata vukli su konji vezanog za vagire kroz Slunj, dok nije izdahnuo. Kad  god  bi  navraćao  u Slunj,  njegova bi me majka dočekivala kao rođenog sina, oplakujući naše đačko drugovanje i njegovu monstruoznu smrt. Učestvovao sam u organizaciji popunjenja IV. crnogorske brigade iz  Primišlja. 

Od 60 momaka i djevojaka moje, tada dječačke, i nešto starije dobi  niti  jedan se nije vratio.  Bila su im imena ispisana na mramornim  pločama poput znamenja grčkih kenotafa jer im se nije znalo za grobove.

«Osloboditelji» su razorili i takva znamenja da nisam  mogao  sastaviti niti jedno ime. Nisu samo to, nego preko tri tisuće  dvjesta takvih spomenika antifašizma u Hrvatskoj.  Kad je to počelo, sakupio sam trista fotografija razorenih spomenika antifašizmu i pokazao učenom profesoru, velikom antifašisti francuskog Pokreta otpora, osnivaču moderne sociologije u nas  –  Rudiju  Supeku. Zgrozio se i zajednički smo napisali protest našoj i  međunarodnoj javnosti.

Od 30 uglednih antifašista samo je 7 pristalo da potpiše. U nas  apel nije nikada objavljen. Rudi je zaključio: «Poraze  li  antifašizam, mi smo poraženi».  I  nije se prevario. 

Uputio sam pismo našem učeniku, tada  ministru  ekologije. 

Nisam  dobio odgovor, ali do mene je dopro glas da smo pošandrcali  senilci,  jer branimo bezvrijedne sadržaje. Odgovorio sam mu citirajući stihove Oskara Daviča o bolu majke navodnog zločinca: «Ako je krao, ako je klao, on je moje najveće bogatstvo». Jer naši spomenici antifašizmu, i kad nisu lijepi, autentični su i najveće su naše bogatstvo priključenja europskom civilizacijskom trendu.

Kažu da je najciničniji cinizam na svoj račun. Jedan takav doživio sam u Donjem Primišlju.

Nakon svih kalvarija ostalo je 5 ili 6 staraca gotovo u dubokom seniumu. Nakon brojnih ubojstava, pljački, razaranja odvedoše ovoj petorici posljednju «kravu hraniteljicu», jer «Srbi marva ne smiju imati stoku».

Jedan šeret se našalio: «Možda bi kravu sačuvali da smo osnovali podružnicu HDZ». Novinari proglasiše da su osnovali podružnicu. Upoznao sam toga šereta, nekadašnjeg «ženika na probu», pijetla za sve kokoši i cinika iznad cinizma, koji mi reče: «Nije to, profesore. Nego se mi zezamo da ćemo osnovati ne bi li spasili goli život, a nama je i ovako kraj. Nešto starost, nešto bolest, ali najviše glad i zima dokrajčit će nas. Ali i njih će crvi jesti i vlastiti narod proklinjati». Ovaj zloguki prorok od njih 6 prorekao je «bijelu smrt» četvorici.

Spoznavši da čovjek nije stvoren da vlada ljudima nego stvarima i procesima svjestan sam činjenice da ipak svijetom mediokriteti vladaju. Naročito u nas. Spoznao sam da sam već odavno iščupan iz korijena. Francuzi to zovu derasiniran. Da mi je zavičaj uništen u Drugom svjetskom ratu, da je bio zanemaren «zbog suvišnih ljudi i suvišnih prostora», ali ne mogu ipak prihvatiti da mi je sada otet, zatrt razaranjem i denominacijom toponima. Dakle, da sam društveno mrtav, isključen iz redakcije časopisa kojeg sam osnivao, zabranjen mi dolazak u Institut, kojeg sam također osnivao i u kojem sam radio, da se od mene zahtijeva gregarističko svrstavanje u etnički geto, da je golem broj mojih znanaca, nekadašnjih prijatelja, znanstvenih analitičara s tim suglasan, da je inteligencija izdala svoj identitet i besramno učestvuje u falsifikaciji historije i trijumfu zločina. Da se uništava duh individualnosti i personalne autonomnosti pojedinca. Čudno neko vrijeme! Kad razgovaraš s pojedincem čini ti se razborit i normalan. Dok ga susrećeš u etničkoj grupi čini ti se idiotom, jer više prokazuje prokazatelje zločina, nego same zločince. Mi se navikavamo da živimo s vlastitim zločinom.

Historiju pišu  pobjednici «Pirove pobjede»,  pa  smo  tako  svi  poraženi.  Jer,  podignuti  spomenici na postamentima mržnje koja nadvisuje svu ljubav ide u pravcu «do istrage naše ili vaše», neće i ne mogu opstati. Nikakva domovnica iznad rodovnice neće nekažnjeno povijesno preživjeti. Jer ona zatire prirodno i pozitivno pravo, ozakonjuje zločin. Kad sam sagledao da je BiH izgubila pola stanovništva postao sam izbjeglica u duši za sva vremena i odlučio sam prokazivati zločin ma gdje on bio i ma tko ga učinio.Da sam pjesnik ispjevao bih najveću himnu bola izbjeglicama otetih zavičaja, a takvih je u nas bilo oko 4 i pol milijuna.

Pjevao bih o mržnji, ali bez mržnje poput mlade poetese Milene Severović.Poznajem  starost  teorijski,  a  i  praktično  jer  je  živim.  Vodio  sam postdiplomski  iz  gerontologije  i  vidio  sam  sve  jade  koje  starost  donosi kad ne postoji psihosomatska ravnoteža, ali ipak ona je najteža kad  je  optereti  društvena  neuravnoteženost,  odnosno  ludilo  i  neuračinljivost. Posjetio sam 20 od 709 izbjegličkih logora u Srbiji, Srba iz  Hrvatske  i  BiH.  U  njima  su  pretežno  starci  preko  kojih  je  prešao kotač «naše surove povijesti».

Starci su u nas inače suvišni ljudi kao oblik «obnove duha novog poretka».  To  teže  mi  je  padao  očaj  njihova  položaja  kad  bih  susreo kojeg od ovih ostarjelih kao znanca, susjeda, rođaka ili ratnog druga. Položaj  Tumare  Milkana,  invalida  bez  desne  noge  od  1942.  godine, a sad mu je amputirana i lijeva zbog gangrene, uništio me je. Jer on nema pomagala, njegovateljice, bližih rođaka, ne prima invalidninu, ni penziju kao zločin oduzimanja stečenih prava. On ne prima pisma. Ja sam mu bio prvi i jedina beznadna posjeta.

On mi reče: «Mi smo kumovi, stari drugovi. Vidiš na što sam spao, na nemoćno truplo, kao stari dogorjeli ili istrunuli panj. Živim kao pas u tuđem dvorištu i sve čujem i vidim, ali me više mrzi i da režim i da lajem. Nego donesi nešto da prekratim. Onomad se jedan isto ovakvi nevoljnik objesio, a ja niti to ne mogu». I on je iz Primišlja, kao i ja. Istinski me ganuo istim položajem – ja slobodnjak, a on logoraš, a oba nemoćni da solidarno kao  nekad  jedan  drugom  pomognemo.  Naime,  on  me  nekad  ranjenog nosio. A sad nam je oduzeto sve, pa i samopoštovanje.

Dakle,  nema  više  Primišlja,  moga  zavičaja.  Nema njegovih ljudi, nema  crkve,  a  njezino  zvono  je  u  poraću  bilo  na  katoličkoj  crkvi  u Slunju. 

Nema  popova,  mežnjara, crkvenjaka.  Oni  su  davno  pobijeni. Nema škole, niti učiteljice Darinke Lončar, koja je zadužila cijeli kraj  šaljući  preko  «Privrednika»  djecu  na  zanate.  Škola  je  razorena u  Drugom  svjetskom  ratu,  a  nova  sada.  Nema  zgrade  općine,  zadesila  ju  je  sudbina  crkve  i  škole.  Nema  više  čak  ni  groblja. U otetom (1941. godine) i razorenom zavičaju (1995. godine), u Gornjem Primišlju  na  Kordunu,  nisu  mi  pošteđeli  ni  grobove  predaka.  Nakon jedne recenzije i otvorenog pisma predsjedniku Republike Stjepanu Mesiću, razorili su mi spomenik pređa 2003. s onemogućavanjem da ga obnovim.

Spomen na njih prenio sam na grob koloniziranog oca sa sljedećim sadržajem: «Otvori oči i pogledaj Golgote, spomen ovđe gdje nikad nisu bili, a zemni ostaci tamo gdje ni mrtvi nemaju mira u razorenom zavičaju». Slijede imena i datumi rođenja i smrti, te na kraju: «Počivajte u miru ispod oskvrnutih spomenika u groblju Gornje Primišlje na Kordunu, a spomen na vas nalazi se u groblju Čonoplja u Vojvodini». Najtužnije je što nema stanovnika.

Brojni poginuše kao nevini u Drugom svjetskom ratu ili kao borci na bojnom polju. Neke  koloniziraše,  neki  odoše  širom  svijeta  «trbuhom  za  kruhom», neki se iškolovaše i odoše u gradove, ali one koji odoše u gradove u Hrvatskoj zateče kobna sudbina jer nedužni bijahu iz njih protjerani. I tako ostaci ostataka krnjih porodica, dvoje staraca zavijenih u crno od Drugog svjetskog rata, a neki u ovom ratu bijahu masakrirani, ali uglavnom svi protjerani.

Ugasiše se mnogi rodovi i prezimena. Samo izvjestan broj dospio je u logore «humanog preseljenja» kao strategije rješenja «krivo raspoređenih etniciteta». Kad  to  sve  sagledavam  na  primjeru  Primišlja,  rodnog  mi  kraja, kao paradigmu golema zločina na širim prostorima, poetski se pitam: «Ne znam da li sanjam, da li se budim, ili doista ludim», ali znam da nemam zavičaja. I, zato se pitam kakvog bi smisla imalo pisati analitički  o  ljudima  i  kraju  koji  ne  postoji,  naročito  kad  toliki  živi  pate razasuti «širom zemljinog šara».

Pred Oluju Primišlje je imalo preko tisuću stanovnika, a sada ih ima 65 uglavnom putujućih grobova. U samo  15  dana  razoreno  je  oko  200  objekata  da  se  nemaju  Srbi  gdje vratiti. O tome su snimljeni dokumentarni filmovi: jedan o razaranju ovoga  prostora,  koji  se  ne  prikazuje;  drugi  o  «vitezu»  ovog  neđela, koji se «promidžbeno» prikazuje i veliča. Pisati npr. da je u Gornjem Primišlju  1857.  godine  bilo  2 115  stanovnika,  a  da  danas  tamo  ima više policajaca nego stanovnika, a niti jedan nije siguran da će doživjeti  sljedeću  godinu. 

To  sleđuje  krv  u  žilama,  jer  tamo  doista  «živi zavide mrtvima». Tamo je trend minorizacije stanovništva tekao stoljećima.  Isto  je  bilo  s  Donjim  Primišljem,  jer  i  njega  su  zatekla  dva katastrofalna rata. Moja i njihova je sudbina isprepletena jer ja u oba rata  postadoh  invalid,  izgubih  veliki  broj  najmilijih,  brojne  rođake, prijatelje i drugove, učitelje i učenike.

Pa ipak najteže mi pada što mi je živom kao i njima pogažen identitet, oduzeto dostojanstvo, meni strukovno potvrđivanje, što me se tjera u vegetaciju u etnički tor, jer će mi se tamo «pod najvećim svjetskim standardima dati – osigurati pravo».  Ma  tko  su  ti  nitkovi  i  zakleti  hipokrite,  koje  je  historija  već osudila, da  meni nešto daju. Od  njih  ne  tražim  niti  bih  išta  primio. Oni su za mene dokazani zločinci.

Međutim, ja tražim i zahtijevam od razumnih i šutljive većine da brani moje dostojanstvo i istinu ako želi svoje obraniti, da prekine šutnju i ravnodušje prema historijskom zločinu, da nam vrate zavičaje, da nam ne gaze identitete, dostojanstvo  i  samopoštovanje  i  personalnu  autonomnost.  Ne  učine  li  to, dakle,  pristajanje  na  apsurd  kolektivne  krivnje,  postat  će  kolektivni zločinci s historijskom osudom.

I sasvim na kraju da navedem i istaknem: Ubijeni život nakanom destrukcije i prenominacije toponima, osnovnog nazivlja toponima moga zavičaja.

Evo tih sela koja više ne postoje: Čačici, Čokeše, Čuruvije,  Gornje  Primišlje,  Kukići,  Pijevci,  Ralić-Pećina,  Zečev  Varoš, Dunovići,  Cekinović  Selo,  Jančići  Tobolički,  Milkovići  Tobolički, Stalinske Luke, Adžibabe, Bjelobrci, Bjelopetrovići, Karajlovići, Kurjege, Lončar Glavica, Novkovići, Primišljanski Ralići, Ulemci, Batale, Donje Tumare, Jajići, Mazinjani, Pekeči, Kurjevac, Pavlešić Selo, Škrbine, Zorići, Jovići, Kosići, Kukić Selo, Rončevići, Zeci, Zorići, Katići, Miladinovići, Popovići, Sekulići Tobolički, Vukelić Tobolički, Božići Tobolički, Radonići, Barači, Brujići, Dodigi, Grkovići, Ilići, Kosanović  Glavica,  Kovačevići  Močilanski,  Krnići,  Kukić  Močilanski,  Milkovići,  Ogrizovići  Močilanski,  Petkovići,  Pilje,  Polovine,  Popovići Močilanski, Radmanovići, Ralići Močilanski, Trbovići, Vukelići Močilanski,  Donji  Zečev  Varoš,  Gornji  Zečev  Varoš,  Donje  Primišlje, Povići, Rudenice, Vrežnica – Vrelo, Obljajac, Potkosa, Tobolić, Tuk Primišljanski,  Raletina,  Savići,  Tržić  Primišljanski. 

Svi  nestadoše  u jednom danu.

Zbog  toga,  a  i  ranije  iznesenih  činjenica,  vapijuće  zazivam:  «Ne dirajte moje krugove!», ne shvaćajući da ste svoje prije razorili nego ste na moje nasrnuli. 

Ma što vi o sebi  izmišljali, povijest takve čine destrukcije i humicida ne prašta, a civilizirani svijet osuđuje kao genocidne i ruralocidne radnje istovremeno.

(Ljetopis 1997., izdanje SKD «Prosvjeta», Zagreb,1997.)


Devet godina nakon objavljivanja svoje knjige Etničko čišćenje – zločin stoljeća, SKD «Prosvjeta», Zagreb, 1997. godine, Svetozar Livada, sociolog po struci, poduhvatio se zadatka da već objavljeni materijal o zločinima na tlu Hrvatske dopuni, proširi i kompletira još obimnijim dokumentima o tim zločinima, te je nakon dugotrajnog istraživanja napisao knjigu pod naslovom Etničko čišćenje – ozakonjeni zločin stoljeća.

Promocija knjige

Pročitajte knjigu:

SVETOZAR LIVADA: ETNIČKO ČIŠĆENjE – OZAKONjENI ZLOČIN STOLjEĆA
(Acrobat PDF dokument, 1,9 MB)

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top