arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

Đurđica Dragaš: Eto radosti krvniku Paveliću!

U sred Srbije, na nekoliko kilometara od centra Beograda, žrtve njegovih nepomenutih koljača i dalje nemaju ni ime, ni dostojno obeležje.  „Verujem da je Ante Pavelić zadovoljan, ukoliko, kojim slučajem, može da vidi Beograd i Srbe“. Ne mogu nikako da izbacim iz glave ove reči koje je pre nekoliko dana izgovorio otac Darko Đogo, teolog i profesor Bogoslovskog fakulteta u Foči. Reče to profesor na konferenciji za novinare uoči Molitvenog skupa koji je udruženje „Jadovno 1941.“ organizovalo 18. maja 2024. u Zemunu u znak sećanja na Srbe stradale u NDH logoru na Starom sajmištu, (Prihvatni logor Zemun). Njegove reči, nažalost, već na samoj konferenciji potvrdi priznanje jednog od učesnika, sociologa

Krajolik oko područja logora Jadovno, pogled na Velebit

Đurđica Dragaš: Žuti jaglaci divoseljački

Izrasli, pitomi i tanani, kao nejač divoseljačka, kao jagnjad nevina, kao pogled majčin… Procvetali su jutros žuti jaglaci na Kruškovačama.Procvetali… u zelenoj pustinji Velebita! Izrasli iz zemlje natopljene krvlju. Sićušni, nežni cvetovi… kao dečje ruke, kao paperjasta kosa pod majčinim dlanom.Izašli s rosom, okupani suzama. Žuti jaglaci divoseljački!!! Donele ih bose devojačke noge.Nosile ih majke u nedrima, krili starci među grubim dlanovima. Donela ih deca u očima… žute jaglace sa kućnih pragova.Nosio ih vetar sa zgarišta, spirala kiša s hladnog kamena. Izrasli, pitomi i tanani, kao nejač divoseljačka, kao jagnjad nevina, kao pogled majčin…Nikli iz pepela, iz zemlje koja pamti krik, nož, jauk. Izrasli iz tišine, gaženi zaboravom….Nežni jaglaci divoseljački!

Đurđica Dragaš: Da su mi ruke krila…

Da su mi oči izvori isplakala bih Unu i Savu, da vam krvave košulje operem. Da su mi ruke krila letela bih nad Gradinom Donjom,da vam kosti ne gazim.Crna, bez glasa,ptica čemerna. Da su mi oči izvori isplakala bih Unu i Savu,da vam krvave košulje operem.Tekla bih crvena i bolna,mutna i mračna ko’ obale jasenovačke. Da su mi kose grane topole,milovala  bih vam izmučena tela.Međ’ lišćem svojim sakrivala umiruće oči.Plakala bih vam uspavanku,jaukom majke što čedo izgubi. Da su mi noge korenje jablanovo, napravila bih vam postelju.U zemlji što ka nebu leti svila bih vam gnezdo. Da mi je srce jako ko’ kamen,isklesala bih molitvu na njemu.Molila bih vas za

Đurđica Dragaš: Verujem da senke žrtava Pokolja, baš poput Gavrilove, još uvek plaše zagrebačku gospodu 

Mrkli je mrak. Poneki slabašni zračak svetlosti probije se kroz otvore  između dasaka stočnog vagona. Čuje se samo uplašeno disanje izmrcvarenih tela, katkad bolni uzdah ili jauk. Putuju već satima, ne znaju kud i zašto. U ovoj zgužvanoj, nesrećnoj masi, u mraku smrdljivog vagona, sijaju oči tek stasalog mladića Steve. Osamnaest mu je godina. Trebalo je da ide u vojsku najesen, trebalo je da se prvi put napije, da se istopi u devojačkom zagrljaju. Trebalo je da ore njive s ocem, da seje i žanje, da slavi slavu i krsti kumovsku decu… Ćuti Stevo i užarenim očima sanja život koji je trebalo da proživi. Žedan je odavno, boli ga čitavo telo od

Đurđica Dragaš: Boli li nas 10. april?

Mi, potomci žrtava NDH, nosimo znak, krst koji se prenosi s generacije na generaciju, ali žig utisnut na srpsku kožu kao da ne boli čitavo srpsko „biće“. Kao da smo ga, kao narod, zaboravili, potisnuli, prekrili naslagama opraštanja. Pomalo zbunjena vremenskim (ne)prilikama objavih juče na Fejsbuku fotografiju voćke čiji su se crveni cvetovi nazirali ispod naslaga aprilskog snega. Koliko je komentar – život je borba– koji sam napisala uz fotografiju, ustvari bio tačan shvatila sam uveče prolazeći kraj istog stabla. Snega više nije bilo, voćka je bila ponovo slobodna, ali cvetovi više nisu bili onako crveni. Njihovi ožiljci svedočili su o nevolji koja ih je tog jutra zadesila. Ranjena voćka

Đurđica Dragaš: Ne može tako, nije civilizovano skrnaviti groblja i „dirati“ mrtve!

O kakvom pomirenju, sada između Srba i Albanaca, se može govoriti ako srpski spomenici, poginuli vojnici i junaci kojima su se divili francuski generali, nemaju mira, i to baš zahvaljujući nekadašnjim saveznicima?! Kada je, pre pet godina u Parizu, na obeležavanju stogodišnjice završetka Prvog svetskog rata, srpskog predsednika protokol „smestio“ daleko od prvog reda u kojem je trebalo da bude, mislili smo da ne može gore. Izvinjenja koja su usledila, a i kasnija veoma uspela poseta francuskog predsednika Srbiji, ulivali su nadu da slično poniženje od onih sa kojima smo, rame uz rame, ratovali u Prvom svetskom ratu, nećemo više doživeti. Nažalost, prevarili smo se! Kao da nije bilo dovoljno

Đurđica Dragaš: Svaki odlazak u Liku, dodatna je životna lekcija

U ovom strašnom vremenu u kojem je uništenje postalo merilo uspeha, ja se radujem što nisam u „trendu“, što pripadam lozi graditelja i stvaralaca, nizu onih koji su i meni i svetu ostavili samo dobro.  Obično pišem „u dahu“, u autobusu, na ulici, u sred noći, kad me probudi misao koja se prethodnog dana tek maglovito rađala. Grozničavo skupljam reči, ne dam im da umaknu i tako zauvek izbrišu trenutak u kojem dobijaju smisao, onaj sjajni trenutak kada se rađa novi tekst. Ipak, ponekad reči moraju da sačekaju, da se pokore mislima koje traže mir i blagoslov vremena. Nekad je, jednostavno, potrebno da se utisak slegne da bi uopšte ugledao

Đurđica Dragaš: Srećan vam dan srpskog jedinstva!

Dok su države nastale na tlu bivše SFRJ brzo zaboravljale zajedničku i stvarale svoju istoriju, u Srbiji je godinama trajao vakuum. Himna „Hej Sloveni“, čije je intoniranje na stadionima izazivalo burne reakcije i salve zvižduka, otišla je u istoriju tek 2006. kada je nova-stara himna „Bože pravde“ postala jedan od simbola srpske državnosti. Više od 10 godina posle krvavog raspada SFRJ u Srbiji se, kao državni praznik, obeležavao dan kad je 1943. godine u Jajcu udaren temelj Titove Jugoslavije. Iako je delovalo zbunjujuće i potpuno iracionalno, taj praznik je ukinut tek 2002. Srbija je upravo te godine, konačno, kao Dan svoje državnosti ustanovila Sretenje. Nešto kasnije, uoči stogodišnjice Velikog rata,

Đurđica Dragaš: TRAG

Kad god vidim ovakav trag na nebu i čujem daleki zvuk aviona, setim se leta provedenih kod babe i dede na selu. Baba me je često vodila sa sobom kad bi išla da obiđe krave u polju i „prepne“ ih tj. premesti kočiće za koje su bile vezane kako bi dobile još koje parče netaknute trave. Išle smo kilometar – dva u jednom pravcu, po najjačem suncu, u sred dana (jer baš tad to i mora da se uradi), ali nije mi bilo teško. Trčkarala sam uz njen odlučni i žurni korak, držeći je za ruku i nadajući se da ćemo u povratku svratiti na kafu kod njene „druge“, Milke

Đurđica Dragaš: Divoselo – selo kojeg nema

Još jedna tužna godišnjica. Pre tačno 30 godina, u praskozorje, počeo je napad na tri podvelebitska srpska sela u okolini Gospića. Divoselo, Čitluk i Počitelj našli su se tog jutra pod teškom artiljerijskom vatrom. Divoselo – selo kojeg nema Gorelo je nebo, a eho eksplozija širio velebitskim vrletima. Kako je dan odmicao, eksplozije su bile sve ređe, ali je tragedija tek počinjala. Dok su iz tzv. Medačkog džepa (kako su kasnije prozvana ova tri sela) stizale poluinformacije, a strah širio kao poplava, zlokobni dim i odsjaj vatre koji su predveče počeli da dopiru iz tog pravca, značili su samo jedno. Gorele su kuće! Uništavano je ono što je preostalo iza

Đurđica Dragaš: BREZA DIVOSELjAČKA

Pruži mi ruke, rođena, uteha mi budi… Grlim te brezo, mila moja.Milujem ti raspuklu koru i sićano lišće. Šapni mi, rođena,ko prođe poljem našim,ko zamuti vodu sa bunara.Pričaj mi, sestrice,o kući našoj,o jabuci s prozora,o jutru što na hleb miriše. Odaj mi tajnu koju ti proletos donese bura s Velebita.Stanuju li duše njihove u oblacima što kišu nose.Čuje li se tužbalica devojačka,nosi li je vetar k moru,krije li je u utrobi zemlja. Jesu li im ruke u korenju tvome,Rasteš li iz snage njihove,Jel’ ti lišće šapat dečji. Pričaj mi, mila moja.Same smo pod ovim nebom našim,same međ’ grobovima njihovim. Pruži mi ruke, rođena,Uteha mi budi… Od istog autora: Đurđica Dragaš –

Đurđica Dragaš: Setiš se i ne znaš šta bi sa sobom!

Sedneš ovako ispred kuće u kojoj si takoreći odrastao, u kojoj su živeli ljudi koji su te voleli više od života pa se setiš…. Kako ti je baba kuvala griz u sveže zakuvanoj varenici, kako si joj spavala “ u krilu“, kako te je učila da pleteš i kako si joj pomagala da „tka“ biljce. Setiš se i djeda, pitomog i vrednog čoveka koji je svojim rukama napravio sve ovo oko tebe što sada propada i nestaje… i onu kacu u podrumu što još prkosi. Djeda, kojeg si, mala i prehlađena, molila – đido, loži vatru, gota (gotova sam) pa ste to prepričavali godinama… Setiš se i ne znaš šta

Slabo sila prašta za srušena im carstva, zbog stava i inata Srbin vazda strada

U ritmu gluvog glamočkog kola, ovi su se stihovi početkom meseca prolomili nad Šaranovom jamom, jednom od stratišta logora Jadovno na Velebitu. Kad se spoje Glamočko gluvo, Pavlina Radovanović i Beogradski sindikat nastane pesma o stradanju koja je simbolično povezala čitav srpski narod… od Kosova i Metohije, preko Beograda i Bosanske Krajine do Šaranove jame, stratišta na Velebitu na kojem je prvi put zvanično emitovana. Odslušana je u tišini, kao himna, a Feđa Dimović iz Beogradskog sindikata posle svega, nije krio emocije. Zahvalan na pozivu da prisustvuje Danu sećanja na žrtve logora Jadovno, kaže da su mu se, dok je slušao pesmu i gledao ljude oko sebe bukvalno tresle noge.

Đurđica Dragaš: Pustilo nas je naše Divoselo da se pronađemo, dotaknemo i radujemo plačući

Spavajte mirno, rođeni moji!!! Pronašla sam vas, rođeni moji, pod zelenim pokrovom, među divljim travama, u šumi izrasloj iz vaših kostiju. Vodilo me srce, ranjeno i željno. Vodila me krv vaša što teče mojim venama. Dozivali ste me, znali ste da vas tražim, u mraku divoseljačkom, u muci našoj zajedničkoj. Znam da ste mi se radovali! Radovala sam se i ja vama! Osetili ste moju ruku na vašem hladnom uzglavlju, moj drhtavi poljubac, moje suze na crnoj, krvavoj zemlji divoseljačkoj. Smirivali ste moje ludo srce, brisali tugu, radovali se mom životu. Tešili ste me iz svoje mračne, samotne postelje. Prepoznali ste moj osmeh, vatru u očima i beleg na levom

Đurđica Dragaš: Priča o Desi iz Divosela

Došla si mi noćas u snu… prvi put. Došla si mi noćas u snu…prvi put… U šuštavoj beloj haljinici, s dečjim rukama, s očima punim neba. Smešile smo se jedna drugoj jer… mi smo ista krv! Pričala si mi o tom danu, o jutarnjoj rosi i požutelom, ustalasanom klasju. Mirisale smo zajedno sveže skuvano mleko i jele tvrdi hleb. Šaputala si mi o majčinom skutu i dedinom brku, o rumenom dečaku Jovanu. Jurile smo za šarenim teletom, milovale zvezdu na konjskom čelu, slušale ptice i šumu… Prepoznavale smo jedna drugu, bez dodira i pogleda jer… mi smo ista krv! Pričala si mi o strahu, o očevoj bori na čelu, o

NAJNOVIJE VIJESTI

Dara Banović

Dara Banović, iz sela Veliko Palančište, opština Prijedor, Republika Srpska, je živi

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.