Oslobođeni Jasenovac

Datum objave: ponedeljak, 15 juna, 2020
Veličina slova: A- A+

Išao sam u logor Jasenovac da opišem to što ću tamo vidjeti. Bili su posljednji dani aprila, lijepi dani, nebo vedro, sunce grije. Godina je 1945. A rijeka… to je rijeka Una niz koju idemo.

Prizor napuštenog logora

Autor: Ćamil Sijarić

Ono nekoliko gradića i naselja niz ovu rijeku oslobođeno je od ustaša i Nijemaca: Bosanski Novi, Dvor na Uni, Kostajnica i Dubica. Sa lijeve strane puta niz koji idemo brda su, a tamo iza brda topovi su – čuju se nekako kao ispod zemlje. Znamo da je put pred nama miniran, ali nikako ne možeš znati na kojem su mjestu postavljene mine, pa ideš onako na svoju sreću…

Ispred podne – a bio je prvi maj, evo nas na Savi. Tamo na drugoj strani vode vidimo logor Jasenovac. Pravo u blago vedro nebo dižu se lađe bijelog dima. To gore kuće u Jasenovcu, koje već nisu dogorjele – to gore sjemenke u tvornici ulja koje su se tek razgorjele. Ponešto malo dima odvaja se i lijepi za vodu, pa tako stoji i liči na maglu kad se izjutra spusti na rijeku.

Ovdje je sve široko – i Sava, i nebo, i tamo Slavonija… Lijevo od nas, a s desne strane rijeke Save, ali podaleko od Jasenovca, još gruvaju topovi.

A što se tiče Jasenovca, tu je već sve izgruvano… To se vrlo dobro vidi, s ove strane vode vide se ruševine, paljevine, oborene zidine… Kao da je iz tih samih paljevina iskočio, pred nama se obreo nekakav starac. Vidjelo se da je od nečega bježao, pa ga naši vojnici uhvatili i zadržali. Pitali smo ga ko je i kuda će, a on nije umio ništa da kaže. Drhtao je, kolao očima, plakao. Izgledalo je da je lud – i kad bi samo imao snage da vikne, on bi vikao, ali ni za šta nije imao ni snage, ni volje, do da plače, i plakao je kao streha – a kad stari ljudi plaču mučno je gledati…

Ušli smo u star trošan čamac da se prevezerno u Jasenovac, a starca pustili da ide kud je pošao.. Posmatrao sam ga iz camca i vidio da on tamo ne umije nikud da se pomakne. Gledao je za nama i stajao na mjestu kao ukopan. A onda je stao da bježi – i nije umio da bježi putom, nego je udario niz nekakve šljivike. Pitam vozara zna li ko je onaj čovjek, a on mi odgovara da je to zatočenik iz logora Jasenovac, da je nekim slučajem ostao živ, i da sada ide svojoj kući. Da je od onoga što je u logoru doživio pamet izgubio, i da sada odlazi lud svojoj kući, ako kuće ima, i ako umjedne da je pogodi.

0 ludilu toga čovjeka nije ni trebalo govoriti, jer vidjelo se po svemu da je lud. Mislio sam šta će biti sa njim kad ga noge izvedu na one uz Unu minirane puteve, a on ne zna da su minirani!

Mnogi mnoge stvari danas ne znaju… Jer sve se mijenja iz dana u dan, iz sata u sat… I već otkad smo ovdje, a to će reći koji sat, topovski pucnji bivaju sve dalji – ili se meni samo tako čini. Gdje li je onaj zatočenik bio kad su oni topovi ovdje grmjeli, i šta li je sve pregrmjelo preko one staračke glave!

Kad li je u logor zatvoren, kad li je tamo poludio – od koje li goleme nevolje.

Plakao je kao dijete!

Sava je ovdje – pred Jasenovcem, široka voda. Reklo bi se da je ovdje i duboka. Gledam njeno vodeno ogledalo, po kojem je prileglo proljetno sunce. To proljetno sunce nije danas veselo. Nego je danas to proljeeno sunce tužno – jer ono pada po leševima! Okretali smo se desno i lijevo i gledali ljudske leševe. Nosi ih voda. Crne se na njoj kao kakve tačke koje se miču, putuju. Neke voda nanosi k nama – pa ih tako vidimo izbliza, vidimo im lica, svezane ruke, preklano grlo, naduven trbuh, sagorjelu kožu … Voda ih nosi, okrene ih, prevrne. Oni koje zauzme matica rijeke prolaze brže, a oni koje izbacuje na krajeve zaostaju: zaostaju tako kao putnici koji su se na putu premorili… Na sebi nemaju gotovo ništa – komad haljetka koji se na njima crni, ili ni to, nego im na suncu sijevaju goli trbusi, kukovi, leđa, noge, šije – već kako kome i kako kad. Poneki je od njih ženski leš, a neki muški – a podjednako su goli svi. Nad njima se viju rojevi muha, pa tako i ti rojevi odlaze niz Savu.

Imena svoga te žrtve nemaju. Život je u njima ubijen možda jutros, možda juče, možda prije dva i tri dana, i one su sada tu na vodi takve: bez života, bez imena, bez isprava, bez svojih muka … i voda im je još jedini njihov put kojim im valja putovati, tako mrtvima…

Gdje li će se zaustaviti, i šta li će im stati na put, to se ne zna, ali to više nije važno, jer one su već u svome grobu. A to što ih ljudsko oko još vidi, to što ih ova voda još nosi – to je samo zato da opomena bude veća.

Njihovi putevi i put našeg čamca sjekli su se, jet mi smo išli na drugu obalu, a oni su išli na „svoju obalu“…

I evo, pristajemo.

Zemlja na koju stupamo nogom zove se Slavonija.

A mjesto u koje smo stigli- Jasenovac. Izgovaram tu strašnu riječ nekoliko puta. Jasenovac, Jasenovac…! Koliko je u ove četiri ratne godine poslano pisama u ovo mjesto! Sinu, bratu, ocu, mužu, ženi, sestri! I koliko ih je suza pokapalo! Kad se lijegalo, kad se ustajalo, kad se jelo, hodilo, putovalo, mislilo se na ovo mjesto, na Jasenovac, na nekoga svoga u njemu – na sina, na kćerku.

Bilo je tada ovo mjesto daleko, i predaleko! Mogla su, ili nisu ni ona mogla, da ga nađu samo pisma.

Pisma se odavde nisu vraćala!

Želje i pozdravi ili su stizali, ili nisu stizali, ali odgovora na njih nije bilo.

Od vode do na obalu, do na ulicu, rasulo se neko klizavo blato kroz koje se jedva penjemo – a to je zbog toga što o pristaništu ovdje nema ni govora. Posrćući, a gledajući naprijed – tamo kud treba da izađemo, ugledao sam na obali nekoliko vojnika, i vidio da su izašli da nas sretnu. Mladi ljudi, pod vojnom spremom – rastrojeni od nedavne borbe, i radoznali da doznaju ko smo. Po svim njihovim postupcima vidjelo se da su novajlije u vojsci. Rekli su nam da su ustaše i Nijemci spalili cio Jasenovac, a to smo vidjeli i mi sami.

Tražili smo da nas povedu u komandu mjesta, ukoliko je komanda mjesta uspostavljena, a oni nam rekli da će nas povesti tamo gdje treba, ali da ne znaju je li to ono što mi tražimo. Pred nama je krivudava ulica i zelen šljivik. I znam da će nas – tamo malo naprijed, sresti Jasenovac. Onaj bezbroj puta izgovoreni Jasenovac nad kojim se naplakalo milion očiju, milion srca natugovalo, milion jezika proklelo ga!

I najzad ga evo! Eto tog mjesta, eto tog imena, eto te tačke, posljednje tačke na putu onih oko 700 hiljada ljudskih nogu što su prosle ovom istom ulicom, da se više njom ne vrate – ni njom, ni drugom!

Sada vidim to što nisam vjerovao da ću vidjeti. Vidim nešto što je bilo ljudsko naselje. Vidim nešto što su bile ljudske kuće. A što više nije ništa – ni naselje, ni kuće, ni slika toga ijednoga do samo ruševine i razvaline – i paljevine, i pustoš; pustoš neka hladna poslije rušenja i poslije vatre. Vatra tu još traje, vatra još gori – gore grede, gore ostaci drveta, gore ugarci… Hiljade crnih ugaraka strši iz zemlje – i govori da je to trag kojim je prošao ubica! Strašno je i pogledati u taj trag, a evo gledamo i vidimo samo ugarak, katran, ugljen, ucrnjele zidine, ucrnjelu zemlju…

2.

Sve što je ovdje, u ovome naselju, nekada stajalo na svojim nogama, danas je palo dolje. A gore ostali samo dimnjaci, iz kojih se više dim ne diže… Strše grozno iznad paljevine, strše kao dignute ruke u prazno nebo; a nebo je danas plavo i lijepo, danas je dan proljetni. Dok je drugo sve palo dolje – sve se sravnilo sa ravnom zemljom, i umrlo…

Ovo je mjesto danas jedan grob, jedna grobnica…

Učinio sam nekoliko koraka naprijed i stao; dalje nisam mogao – zaustavila me gomila cigala i prašine, koja ovdje nije žuta, nego crna – od vatre, od gara. Danas je ovdje – kud god se okreneš, sve crno, crna čađa, crn katran, crni ugarci, crna zemlja – i mučna, toliko mučna i neizdržljiva pustoš i tišina da od toga čula zabole!

I par koraka, pa me evo na raskršću nekoliko ulica – kuda bi mogao neko da naiđe, svakako vojnik, a može biti i civil. Čekam – ali vidim da mi je uzalud. Gledam u svaku od četiri ulice koje se staču u to raskršće, ali niko niotkud da naiđe. I što dalje idem, to su i nade moje sve manje.

Nikog… !

Šupljine izgorjelih prozora grozno zjape.

Po ulici grede, ugarci.

A gore – odžaci!

I evo najzad živog stvorenja. Pravog živog stvorenja u ovome mjestu koje je nosilo ime grada – evo rode! Bijela, visoka, kao gomila snijega prema nebu – jer stoji na jednoj nozi, na jednom vrlo visokom odžaku, oko kojeg se zidovi nisu održlali. Stoji i gleda nekud u daljinu. Tu joj je i gnijezdo – crni se, veliko, cijela gomila granja i zemlje – i u njemu ona! Roda! Noga joj je duga i tanka kao vlat žita, i ako se čovjek dobro ne zagleda, ne može joj ni vidjeti nogu, pa se čini da se ta ptica ni na čemu dolje ne oslanja, nego da lebdi nad crninom pod sobom – onaka bijela, i sama!

Ponekad se okrene i gleda ispod sebe opustjelo naselje, tako kao da se čudi i pita: šta je to bilo; šta je to moglo tako da bude, tako da se dogodi, tako da se učini! A svijet je dolje pod njom izgledao kao da je doživio potop – koji je u svom gnijezdu, u Nojevom kovčegu, preživjela samo ta ptica, ta roda! Stala je najednom da klepeće kljunom – da se bilo kame javi, i to je bio jedini glas koji se u ovoj pustinji čuo – uz glas dalekih topova gore uz Savu, koji dolaze kao ispod zemlje, niz vodu, niz Savu, otkud dolaze i oni ljudski leševi…

Evo ovdje još jednog živog bića. Ovaj put je to čovjek, star, crn kao da ga je crna zemlja iz sebe isturila. Jedva se micao i probijao kroz gusti splet izgorjelih greda. Vojnik koji ga je prvi vidio, radosno je uzviknuo: »Evo ga…!« Požurili smo k njemu. A on se pravio da nas ne vidi, a zatim htio da pobjegne. Vidjeli smo da se uplašio – i da nam ne bi pobjegao, još izdaleka smo ga pozdravili, da mu time kažemo da o bjekstvu nema ni govora.

Bio je bijedan. Glas mu je bio pun plača. Odijelo puna prašine. Lice puna jada. Pitali smo ga odakle je, a on odgovorio da je iz Jasenovca – veli: »Iz ovog sam mjesta, iz ove kuće…!« i pokazuje na gomilu od paljevine pocrnjelih cigala pred kojim je stajao. To je – veli – bila njegova kuća, pa je ustaše zapalile. Veli da su pred dolazak partizana zapalili cio grad, a građanima rekli da isele kud znaju – a onoga ko neće da iseli oni će zapaliti zajedno s kućom. »Morali smo – veli – da izbježimo u roku od jednog sata, a kako smo ostavljali kuće – tako su ih ustaše odmah palili. Za nama je išao dim i plamen. To su gorjele naše kuće i imovina. Ništa nismo uspjeli da spasimo«. Pitali smo ga zašto se od nas uplašio, a on veli da se plaši svakog živog čovjeka, pa bio to ko bio.

Ušli smo u neku usku krivu ulicu – jer to je, kako su nam vojnici rekli, bio put ka komandi mjesta – kuda smo pošli. A ova je uličica najgora. U njoj je gotovo sve prevrnuto: kuće, zemlja… Gar. Čađ. Smrad. Ne zna čovjek gdje bi spustio nogu. Jer svuda su žice, nekakve kuke, zarđalo gvožđe, debela prašina od paleži, od domova… Ali i ovdje evo života! Evo i ovdje – iz Nojevog kovčega na svijet isturenog živog bića poslije potopa; evo kvočke sa piladima – evo male kućne radosti, evo brojim malu goluždravu družinu koja pijuče i ide za kvoččkom i nabrajam ih jedanaestoro. Za sjeme, za rod, za plod na pustoj zemlji poslije potopa dosta!

Komanda ovog pustog mjesta je u kući koja nekim slučajem nije izgorjela, valjda zato što je na kraju pa je vatra nije dohvatila. Niska kuća ali prostrana. Ulazi se iz dvorišta, i to pravo u prostoriju u kojoj je sada kuhinja. A tu miris jela, pa lonci, pa vatra… pa prijatno. I još vas pitaju, dok ste tamo na pragu, hoćete li što jesti, a vi to upravo jedva čekate.

3.

Kratak razgovor – a i ručak isto tako kratak, jer smo žurili da odemo u logor. Tamo kao da još niko nije ulazio, otkako ga je vojska oslobodila, pa smo htjeli što prije da uđemo. Kažu da se niko ne usuđuje da ode u logor i vidi šta sve tamo ima, jer ljudi ne mogu da podnesu taj užas. To nam veli i mlada jaka djevojka koja stoji kraj peći. O kuku joj, o kaišu, visi pištolj – a u ruci joj kutlača kojom miješa ono što je u loncu. Veli da je bolničarka, ali pošto ovdje nema bolesnika, to je ona privremeno kuharica. Veli da ni ona, bolničarka, koja je vidjela svaki jad ne bi smjela otići u logor – »Sem kad bi bilo po moranciji«. Bolničarka i nekoliko vojnika koji su se primakli uz lonce, bučno su se raspričali o tome šta li se sve krije iza kapije kojom se logor zatvarao. Razgovor se naglo prekinuo kad je u kuhinju ušao komesar. Bio je to mlad i vedar čovjek. Za trenutak nastala je tišina, tako da se čula samo kutlača kako zvoni o rubove lonaca. Kazao sam mu zašto sam tu, i u čemu će se, uz pomoć vojnika koje treba da mi da, sastojati moj zadatak. Odgovorio je, da od svakog zadatka ima nešto što je preče – a to je da se popije čaša vina, i zatražio od kuharice da nam danese čaše i vino za koje veli da je ustaško; veli da su vojnici pronašli netakriut ustaški podrum vina ispod neke ruševine, i sad ga polako prazne.

Zatražio sam, i odmah dobio, desetak vojnika koji će sa mnom ući u logor – i sad nas je tamo išla cijela družina, ali kroz druge i drukcije ulice – jer u ovim ulicama na putu ka logoru još su gorjele kuće i tragovi užasa bili neposredni; onaj dim – što se vidio sa druge strane Save kako se diže prema nebu, dizao se upravo iz ovih ulica kojim smo sada prolazili. Prolazili smo s puškama u ruci, jer po svemu tzgleda da ovaj dio ovoga naselja nije bio pretražen i mogao bi biti opasan.

Idemo sporo, jer snopovi iskidanih žica i vodova struje zapliću nam se oko nogu i hvataju nas kao negve, tako da posrćemo, padamo, i već smo od prašine garavi toliko da ni sami sebe ne prepoznajemo. Pred nogama nam leži prebijena i vatrom opaljena tabla na kojoj piše: »Zapovjedništvo brzog sklopa prvog ustaškog zdruga«. Tu odmah do ustaškog zdruga bila je i ustaška ekonomija. Spaljena je i ona – i stotine gvozdenih kostura od raznih alatki i vozila leži tu pred nama; leži kao gvozđe koje rđa, a sve drugo što je bilo od drveta izgorjelo je ili još gori – tako da nam nije bilo drugog izlaza nego da se provlačimo kroz tu gorjevinu, kroz zavjesu dima iz magacina sjemenki, i svega što sada gori, a gori svašta… A to se vidi i po plamenu, jer reklo bi se da sve što tu gori ima i svoj poseban plamen: rumen, bijel, crven, žut, mutan – i dim isto tako: bijel, smradan, crn.

Idem brzo za vojnicima i u glavi nosim pitanje kakav li će tek biti logor! Ne znam da li mu se približavamo, ili ne još – ali vidim da idemo uporedo sa Savom i da izlazimo već na kraj grada, na onaj njegov istočni kraj na koji se dalje nastavljaju šume – i kroz koji otiče Sava.

I tek što smo izašli iz dima na čistinu, pred nama se ukaza logor! Siv zid. Dugačak. Na njemu stražarnice. Široka i širom otvorena gvozdena kapija. Na kapiji dva slova: »U. 0.« – što bi imalo da znači: »Ustaška obrana«.

Kapija kroz koju se radost nije unosila!

Iza ovih vrata nije se smijalo.

Iza ovih vrata pruža se širok i dug logorski prostor. Sa tri strane ograđen je visokim zidom a četvrtu stranu čini mu Sava, duž koje je pletena bodljkava žica. Sa te savske strane na pruzi se ukočila lokomotiva sa vagonima, ona što je dovezla posljednje žrtve ovoga logora – oko trista pedeset Sarajlija. Na njoj čitam ovakav natpis, napisan nevještom rukom »Oslobodila 24. brigada 45. divizije II armije«.

Preskočio sam prag kapije i posmatram. U meni je neko pritajeno osjećanje straha. Osjećam se kao da otvaram mrtvački sanduk. Kao da se preda mnom otvara pakao.

Stražarnica od ovog pakla, u kojoj je stražarčio ustaša, danas je prazna i prevrnuta; leži oborena na ledini, a iznad nje piše: »Ustaška obrana«.

Inače je tišina – neka gluha tišina na cijelom ovom prostoru koji ograđuju visoki zidovi i otud Sava – ona, dakle, ograda u koju su gledale bezbrojne oči sa ovog odvojenog dijela zemlje, i pred koje su mogle da odu samo ljudske misli i ljudske želje… Tišina gluha, i mir, i gnjiloća, i zadah, i smrad, smrad od blata, od trulezi, od kiseline, od gasova, od zemlje same i svega što je ovdje na njoj – a na njoj je trag ubica!

 Preko ovog praga je, u ovaj prostor ove slavonske zemlje, utisnuto za četiri godine preko sedamsto hiljada ljudi! Zato je ova zemlja tako utabana!

Zato je tako jadna!

Sada je sva crna. I ćutljiva. Kao kakvo živo, a jadno biće koje je mnogo propatilo.

Ovdje ima drveća, i na njemu ima ptica. I reklo bi se da više ništa živo tu nema.

Ovo je bilo mjesto umiranja…!

Logor smrti!

Bilo mu je ime Jasenovac.

Kroz njegovu kapiju ulazilo se, ali se nije i izlazilo.

4.

Idem desnom stranom logora, onom sa koje ga potpasuje Sava. I stižem do tačke koja je bila pristaniste u ovom logoru. Za bezbrojna imena, za bezbrojne žrtve ovo je bilo posljednje pristanište…

Posljednja luka bezbrojnih života…

I onih mladih, i onih starih.

I žena, i djece.

Ovdje se za njih svršavao svijet, u ovom smradu, u ovom gradu – od ruke ubica!

Obala je ovdje strma. Voda je duboka. Ovdje su pristajali šlepovi, dereglije, kompe; ovdje su iz njih izvlačili ljude. Pa su šlepovi dalje išli, a ljudi su ovdje ostajali. Da više odavde nikad ne izadu. Ovdje su stvari nadživljavale ljude! Jer stvari su ostajale, a ljudi su umirali.

Ali su najzad i stvari umrle. Razorene su, razrušene – da za ubicom trag ne ostane! Razorene su i dereglije i od njih su ostali samo komadi, samo cjepanice raznesene bombama, rasturene po ovoj gnjiloj zemlji, utapkanoj ljudskim tabanima – robijaškim.

Evo – preda mnom je još jedan trag ubice, još jedna stopa koju je za sobom ostavio. To je gomila krvavih ostataka odjeće, obuće. Onih koji su nosili ova muška odijela, ove krvave ženske košulje, ove u grudve slijepljene krpe – više nema!

Nema ruku koje su se uvlačile u ove rukave, ni nogu koje su oblačile ove čarape.

Podigao sam iz gomile jednu krpu, a za njom se digle i ostale – podigla se odozdo cijela gomila rublja, odijela i obuće, jer se sve to slijepilo u jednu gomilu. Ukorubilo se od ljudske krvi, i prilijepilo jedno za drugo.

Podižem jednu dječju čarapicu. Kaljava je od zemlje i od krvi ukorubljena. Dijete je moglo imati dvije godine. Tek na ovaj svijet, pa suznik…!

Evo i drugoga krvavog ostatka zasužnjenog djeteta ovdje u logoru; to je dječji siperčić! Ona mala dječja maramica što se djeci veže oko vrata – da se ne prljaju kada jedu. Na njemu je crvenim koncem izvezen puž. I kad god je dijete sagnulo glavu, moglo je da vidi na prsima puža. Rogovi mu veliki, ispruženi naprijed, na leđima njegova kućica. A pred njim je – pred tim pužem, još jedna slika. To je slika patuljka. I ona je, kao i puž, izvezena crvenim koncem. Taj patuljak za sobom vodi puža. Privezao mu za rogove konac, i vodi ga. Ko zna kuda, na koji put…!

Ali. ovdje je put prekinut – i djetetu, i majci, i patuljku, i pužu; jer ovo je bila krajnja tačka puta svih koji su ovamo dovedeni!

I cijela je ova gomila haljina i krpa polivena naftom da. bolje plane, ali ubica nije stigao da je zapali, pa je ostala kao trag njegov – da označi kuda je prošao…

Idem dalje duž istočne strane logora, one savske. Idem pokraj Save, njenom obalom, a tu svuda prnje, haljinke, čarape, cipele, opanci, kape, suknje – ženske stvari, muške stvari, dječje – ostaci ljudi kojih više nema, jer ih je odnijela voda, progutala zemlja, sagorjela vatra!

Ognjište… Uokvireno nedogorjelim ostacima odjeće. Nešto grozno, tako kao da je sam kreštavi đavo tu stao svojom nogom. Zemlja masna, klizava. Obala je ovdje strma. Dolje u vodi raste vrbak. Iz njega bije užasan smrad. Nadnosim se nad klizavu obalu i gledam dolje u vrbak i vodu. I to što vidim – to je grozota! To su gomile golih leševa! Iz njih zaudara ljut zadah. To su oni što su gore na obali svučeni, pa im odijela i haljine zapaljeni, a oni goli – goli i mrtvi otisnuti niz ovu strmu obalu dolje u vodu.

Voda dolje nije jaka – a uz to je, tu i vrblje, pa se leševi zadržali u vrblju. Povili se jedan prema drugom. Ima ih oko četrdeset, pedeset. Svaki je okrenut na svoju stranu. Oni zapravo i nemaju više svojih strana; nekima su lica okrenuta vodi, drugima nebu, trećima tamo preko vode – kud se daleko, diže Kozara.

Neki nemaju svoga lica. Nemaju glave. Neko nema ruke. Nema noge. Ili nema nijedne noge. A poneki i ne liče na ljudske leševe, nego na nesto neodredeno što se crni iz vode i oko čega se viju muhe. Jednog takvog voda je digla gore na granu. Glava i ostalo više se na njemu i ne razlikuju. I takav – s grane, ne ličeći više na čovjeka, kao da govori onima dolje pod sobom … Šta bi mogao da im govori… kad bi zaista govorio! Dolje ispod njega jedan liči na ugarak. Okrenut je obali. I koliko može da se vidi, mlad je bio. A sad je kao ugarak, kao katran. Voda ga dolje poljuljkuje, pa se čini kao da će se okrenuti i poći. Neki već polaze; oni što su dalje od obale a bliži matici i sredini vode, pokrenu se – pokrene ih matica i odnese.

Odlaze tako jedan po jedan…

Odlaze kao iz pristaništa, i pristaće u neko drugo pristanište… Kreću tako na svoj put, a mrtvi su. Na njihovo mjesto dolaze drugi – jer niz Savu ne prestaju da pristižu novi leševi. Matica ih ovdje odbacuje u kraj, i evo ih…! Svraćaju ovdje u ovo zatišje kao putnici u prenoćište. Prenoćiće, predaniće i ostati ko zna koliko dugo ovdje, a onda se opet pustiti na put….!

Tako mrtvi i tako bez svojih dijelova – bez nogu, bez lica, šaka, ramena, peta, glava… Tek dijelovi dijelova, i ostaci ostataka…

5.

A bili su ljudi!

Svezani su žicom. Nekom ruke, a nekome noge – ali svakom ponešto je svezano, ono što je na njemu ostalo!

Jedan leži ničice – glava i noge su mu dolje u vodi, a gore iznad vode vide mu se leđa, i na njima žicom svezane ruke. Pa slika za užas, za strah!

Kolika tamnina…!

Gola žena, starica – materinske nečije kosti! Voda je okreće na jednom mjestu, između dva leša od kojih se vide samo patrljci ruku.

S druge strane panja leži mlada žena. Sva je gola i sva je u vodi. Vidim joj kroz vodu žicu oko grla, i na žici komad teška željeza – da je željezo povuče dolje! Ovoj nisu svezane ruke, ruke su joj slobodne, leže opružene, drži ih voda. Kosa joj se rasula, crni se.

I druga žena – i ona sa žicom oko grla, pa se žica zavezala za panj u vodi i žena se pomiče uz vodu i niz vodti kao šetalica na časovniku.

Danas je Prvi maj. Godina četrdeset peta.

Stojim i gledam vodom isprane rubove rane kako se bijele. To je rana pod ljudskim grlom. Grlo je preklano. A ruike opet, i kod takvog grla, svezane žicom. I svima koji su do njega ležali grla su preklana i ruke su svezane. I ženama, i muškarcima, i djeci; djeca su se ovdje tijesno udjenula među one bezoblične leševe – među one bez glave, bez ruku, bez očiju i bez lica. Ali kad se bolje u njih zagleda vidi se da i ta djeca nisu cijela, nego samo dio od djeteta – glava bez trupa, trup bez nogu, i tako – kao ono kad dječja lutka, poslije mnogo igre i čupanja, ostane bez svojih dijelova!

Ovdje ih je – do same obale, u vodi koJa nije duboka šestorica u jednoj žici. Žica ide od ruke do ruke, a na kraju privezana je metalna ploča – da ih povuče dolje. Svi su goli, i godina različitih, mladić i starac ili im se starost i ne zna, Jer su im glave zabodene u blato, ili neki i nemaju glave. Drugima su lica isječena nožem – nož je išao od očiju dolje, niz bradu, pa niz prsa, pa niz stomak: A očiju nema; mjesto očiju crne se jame, oko jama roje se muhe. Oko svega što se ovdJe pomohlo tz vode roje se muhe. . . .

Gola crna ljudska koljena na suncu, i haljetak što viri iz vode. Sedmorica ih je. Svi su bez očiju. Svi su svezani. Voda ih ljuljka. I kad ih jednom jače zahvati, pokrenuće ih i odnijeti. Biće svi zajedno – u zajedničkom grobu, u ovoj vodi.

Idem dalje duž obale i nailazim na drugu.ljudsku klanicu. Velika skupma golih ljudi u vodi. Rane ispod grla isprala im je voda pa se bijele; bijeli im se koža a crne im se samo glave, zaturene natrag, jer su im grla prerezana. Svakom je od njih ispod grla prošao nož, i svi su oni poklani.

Uz ovu ih obalu evo oko desetorice. Zbili se jedan uz drugoga, jer svezani su u jednu žicu. Do njih su drugi – a pod njima u vodi treći.

Opet vrbak i opet ih oko šezdeset, sedamdeset. I svi kojima vidim lice, bez očiju su. Jednome je glava na obali, ali samo polovina glave, a tijelo mu je u vodi. Odmah do te polovine glave leži u mulju gola desna noga, otkinuta u kuku.

A tamo pravo, gdje se vrbak razrijedio, leže u vodi žene – puno žena, puno mladih i starih glava, sa kosama crnim ili sijedim, s mjehurima vazduha u kosi, s golim koljenima, prsima, ramenima. I trenutak, pa poneka iz skupine zaplovi niz Savu – pokrene je i odnese voda. Ili pokrene i odnese cijelu skupinu golih i mrtvih žena, svezanih u žicu – pa liči sve to na kakvo plovno čudo koje čovjek nikad nije vidio, do ovo danas na ovoj rijeci koja se zove Sava. Voda ih nosi prema matici. Dolijeće vrana i pada na njih, pa voda tako i vranu nosi. Koliko li ih je samo noćas voda odnijela! A koliko juče, a koliko svaki dan!

Ova je voda danas odvratna. Udaljio bih se od nje, ali kud ću? Krenem prema onoj ledini po kojoj su tapkale robijaške noge, a tamo ona ista slika na koju su mi oči pale čim sam u logor prekoračio; zgasla. ognjišta sa ostacima od haljina, ili gomile krvava rublja, ili neki rukav, neki ženski steznik, neka dječja čarapica… Pa tako idem onim pravcem koji sam uzeo kad sam ovdje ušao – i jedva mogu da izdržim zadah koji bije iz zemlje, iz vode, iz vazduha, iz trave…

Vojnici koje sam dobio u komandi mjesta napustili su me; kažu da ne mogu da gledaju taj užas, i jedan po jedan hvatali su kapiju. Kažu da je drugo nešto mogli bi, ali to ne mogu. Dalje ni sam nisam mogao.

6.

Dočekala me najzad Savina okuka. Sava je ovdje duboko zasjekla u prostor koji je hvatao logor, i voda je u ovoj okuci mirna, široka i duboka. Ali u njoj toliko je glava, leđa i nogu da niti je široka niti duboka. I sva se ta masa uljesila tako, da je gore nad vodom suho. Suho tako kao na splavu, a ovaj je splav – avaj! od ljudskih tjelesa! A tijela su muška, ženska, staračka imlada. Koža se na nekim, .na suncu, skorubila. Negdje je crvena kao crven cvijet. Na ponekom modra, ili crna, ili masna – masna tako da se topi. Ili jednostavno iscijepana, pa vise komadi.

Neki su ovdje našli svoj grob ranije, neki kasnije. A neki imaju takav izgled kao da su od ovog časa u vodi, i da će iz nje izaći. Ali uzaman…! – jer voda ih okreće i pokreće i sve brže odnosi ka matici. I niko ne zna gdje će se – na kojem mjestu, na kojoj obali; zaustaviti nečije roditeljske kosti!

Idem do zida, do onog mjesta gdje zid od logora izlazi na Savu. To nije neki veliki prostor, ali je užasan zbog onoga što se ovog časa na njemu vidi.. Jer evo na njemu – evo preda mnom novog groblja. Vrblje, voda i ljudska tijela. Voda ih ljuljka i pokreće pa zbog toga izgleda kao da su živa ta tijela i da se miču. Da se miču tako kao da će neka od njih ustati na noge i poći – i eno, sa kraja vode, sa blatne obale, izmedu panjeva i vrbovog granja jedan čovjek ustaje! Diže se gore kao avet. Poderan je, mokar i kaljav. Lice mu je u maljama i staro. Mršav je i jadan, i izgleda tako kao da je već bio jednom umro, pa nekim slučajem oživio i ustao odozdo između mrtvih. Vidio me je i digao ruke uvis, veli da se predaje.

Ustajanjem jednog živog čovjeka iz ovog beskrajnog groblja u vodi bio sam zbunjen i preplašen. Stajao sam i gledao ga, a onda polako pošao k njemu. Rekao sam mu da spusti ruke i pitao ga ko je i odakle je, i kako se obreo tu. Vidim da je seljak. Vidim da je neki siromašak. I čekam da čujem šta će reći. Veli – da tu među leševima traži tijelo svoga sina koji mu je zatočen prije dvije godine. Pa ga traži među mrtvima, ne bi li ga prepoznao. Ali ga – veli – dosad ne nalazi, ili ga je našao a nije poznao. One što su dalje od obale ne može dobro ni da osmotri, jer ne vidi. »Pa šta ćeš?« velim mu tek toliko da mu nešto kažem, a on odgovara da će opet tražiti i da neće otići dok ne nađe sina. I ostao je da ga traži.

Pozdravio sam ga i pošao obalom, a on se opet vratio k vodi, sagnuo se i gledao dolje. Pomicao se polako s mjesta na mjesto – stajao, čučao i gledao… Ponegdje bi ostao dugo – valjda zato što mu je neka glava u vodi ličila na glavu njegova sina, ili neka polovina glave, ili neki dio muških grudi, ili neka ruka, ili noga- ili… ! Ko zna u šta tamo sve gledaju njegove oči, i kakve su misli u njegovoj glavi, šta li u duši roditeljskoj! Svak mu može ovdje ličiti na sina, i svako bi od ovih tijela moglo biti ono koje on traži. Ali ono što je sad izvjesno jeste da on misli na svoga sina; da ga zamišlja kakav je bio, možda još od ranog njegovog djetinjstva. Koje je biljege imao na sebi, kakve je imao ruke, noge, kosu – ali mu oči nije tražio, jer ovi ovdje svi su bez ociju, u očne duplje ušla im je zemlja.

Mnogo će ih vidjeti, i pred mnogim reći: da nije ovo? On se miče u jednom pravcu, a ja se mičem u drugom pravcu – a uzalud nam je obojici!

Preda mnom je opet groblje – opet ruke, noge, dijelovi, polovine – i gola, a bijela ženska glava, sa koje je ubica ogulio kožu. Kaiš kože, i na njemu kosa, leži po vodi, a kosa je crna i mora da je bila lijepa. Koža se krajičkom drži za glavu, kao kakva baršunasta kićanka. Oguljena je ova nečija sestra, i utopljena. Ima jedna pjesma o utopljenici u kojoj brat veli: »Premnogo ti je vode, draga sestro, pa se ne usuđujem da pustim svoju suzu.« To isto može da kaže i onaj otac onamo nad svojim sinom: »Premnogo ti je vode…« Voda je danas ovdje grob. Bezmijeran grob – ne kopan, ne mjeren, ne ograđen. Ide odavde do druge zemlje, do pod drugo nebo – dotle dokle idu vode ove rijeke… Ide pokraj sela i pokraj gradova.

Nailazi niz vodu cijela skupina. Svi su povezani jedan za drugoga, i svakom su ruke svezane na leđa. Idu ničice – tako da su im glave u vodi, a gore nad vodom leđa i ruke, i na rukama žica. Svezane ih odnosi voda – gore ih u vazduhu prati vrana, pada na tu suhu tačku na vodi – i uzlijeće. Ne usuđujem se da učinim još koji korak naprijed, pa se vraćam i idem dublje u logor.

A ovdje – dublje u logoru, nema ništa do široka prazna ledina. Idem tom ledinom i dišem duboko, jer vazduh je ovdje čistiji: ovdje sam daleko od vode, ovdje nema ničega do zemlje, i na njoj pomalo trave, neke kržljave. Ali neću tako dugo ići, jer na ovoj ledini u logoru evo jezera. Nije veliko, ali se vidi da je duboko – i u njemu vide se leševi, vire iz vode i reklo bi se da je jezero puno leševa. Bezbroj bosih nogu štrče gore, i samo je na jednoj cipela – neka teška cokula, jedna jedina među tolikim bosim nogama.

Gazim pokraj zgasnulih ognjišta. Katran, ulje, krpe i ništa…

Zgrade su ovdje razrušene. Minirane su. Gomile cigle i maltera… tamo dalje izvrnuta stražarnica, tako dalje pobodena na krov, pa izgleda nekako smiješno u svemu tome oko nje tužnom.

7.

Evo gdje se opet neko otkida od zemlje i diže gore. Živ je, čovjek je – i nije jedan nego ih je više. Svoje korake upravili su k meni, i ja ih čekam. Vidim da su tek ušli u logor, jer su dolazili od kapije. Pitao sam ih ko su.

– Ja sam Đuro Antolić iz Banove Jaruge. Tražim ženu Maricu i kćer Ivanku – veli prvi. Seljak je, star čovjek.

– Ja sam Ivan Poslon iz Kraljeve Velike. Tražim rodbinu i seljake iz Kraljeve Velike. Iz moje je kuće ovdje dovedeno dvadeset četiri osobe.

– Ja sam Marica Vlašić iz Plesna. Tražim ovđe moju majku Miju.

– Ja sam Mara Grudonić iz Plesna. Tražim moju kćerku i snahu.

– Ja sam Mara Antolić. Tražim priju Maru Bajković.

Preda mnom su ostaci zgrade u kojoj je bila lančara. Sve je sagorjelo osim gvožđa, a gvožđe je. zarđalo ucrnjelo. Svuda su lokve i fleke od nafte, i tragovi ljudski: cipela, kapa, nogavica, ognjište – oko ognjišta nedogorjeli dijelovi ljudskog tijela, nedogorjele prnje. Kraj ognjišta, kao ugarak koji nije dogorio, leži polovina ljudske noge – koja je gorjela pa se ugasila.

Htio sam malo čista vazduha. I malo drukčiju sliku od ove, pa sam stoga korake okrenuo kapiji. Gledam je tamo pred sobom.

Velika.

Strašna.

Vrata od pakla.

U nju se samo ulazilo, ali se nije izlazilo. Sem poneko. Tamo oni mrtvi uz obalu pokrenu se i odu niz vodu… Idu tako ko zna od kada… I ići će cijele noći. I sjutradan. I ko zna koliko još dana i noći! Neće Ivan iz Kraljeve Velike naći »dvadeset četiri« osobe iz svoje kuće. Neće Mara iz Plesna naći svoju kćerku i snahu. Neće onaj naći svoju sestru. »Premnogo ti je vode avaj! pa se ne usudujem da pustim svoju suzu!«

Inače je prvi dan maja. Godina je 1945. Dan je lijep. Sunce se kloniro ka zapadu i grije blago. Sjaj mu pada po mladu lišću. Negdje daleko, takođe tamo kud ide sunce, čuju se topovi.

Spustiće se na zemlju jedno tiho veče. Vjetar je počeo već da piri – onaj široki, proljećni vjetar.

Sjedim na nekakvoj gomili balvana i slušam čovjeka koji sjedi prema meni. Mogu za njega mirne duše reći: da je umirao i eto opet oživio, jer takav je njegov izgled..

To je jedan od preživjelih zatočenika ovoga logora.

Našli su ga danas vojnici u jednom od sela oko Jasenovca i doveli da se pothrani i okrijepi.

I sad je tu – sjedi prema meni, gledamo se i razgovaramo – a veče dolazi, blag vjetar piri. Nekako je čudno da su ga doveli baš ovdje, u ovaj Jasenovac, iz kojeg je jedva glavu iznio. Zove se Martin Sedlar. Mogao bi imati trideset godina. Ispijen je, žut, slab – lice mu se od slabosti zašiljilo, i to valjda još više otkako se maloprije obrijao. Drži pribop za brijanje u ruci, Čisti ga i slaže u maramu – i priča mi, tako preko marame, mirno i sabrano. Veli da je on jedan od prvih zatočenika koje su ustaše utisnuli u ovaj logor. U logoru je bio – veli – od 11. septembra 1941. godine. Bio je – veli – grobar.

Ćutao je, a ćutao sam i ja, i ćutke ga pitao: šta je radio kao grobar. Svezao je krajeve od marame u kojoj je bio brijaći pribor, i počeo:

»Šta sam radio kao grobar u logoru? To vi mene pitate, a tu nema šta da se pita. Rado sam ono što rade svi grobari. A zna se šta grobapi rade. Sahranjuju mrtve. Sahranjuju one koji umiru, koji poginu. To im je dužnost, i po tome se i nazivaju grobarima.

Ali mi smo se razlikovali od takvih grobara, jer mi grobari u logoru morvli smo da zakopavamo mrtve i žive. A šta to znači, moj prijatelju, zakopati u zemlju živa čovjeka, to vama niko ne smije kazati. Niti vi možete ikad to shvatiti. Nisam ni ja mogao to da shvatim. Bio sam tada još zdravih čula. Bio sam tada zagledan u život a ne u smrt – pa se dugim godinama u logoru sve to okrene na drugu stranu. Okrenu vam se jednostavno čula! Okrene se jednostavno sve u vama. I ono što nekad ne biste učinili ni za živu glavu, sad činite sasvim mirno, jer vi više niste čovjek koji ima svoja zdrava čula, nego ste čovjek koji nema čula – ili su vam čula bolesna.

Bio sam u ovom logoru grobar.

Mislio sam da to nikom neću pričati – ako nekim slučajem ostanem živ, a evo gdje sam ostao živ i danas o tome pričam vama. Pričam i gledam vas kako to primate. Da vi imate bolesna čula, vi biste sve to slušali mirno – ovako mirno kao što vam ja pričam, ali su u vas čula zdrava pa ste nemirni. A vidite, u logoru čovjek se smiri. Na svašta se navikne, jer otupi, ogluvi. Pa se pomiri čak i sa tim da bude grobar.

Sa grupom grobara u kojoj sam radio na hiljade sam ih zakopao – mrtvih, živih, mladih, smrzlih, zadavljenih…

Zakopao sam i svoga oca: i on je bio ovdje zatočen bili smo zajedno zatočeni. Oca sam pokopao 20. januara 1942. godine. Bio se smrznuo noću u baraci, i umro. Mislim da mu je smrt bila laka, jer kod smrzavanja ništa se ne trpi, nego se samo pada u san – a to će reći umire se. Mislite da mi je bilo teško kad sam iz barake iznosio svoga oca da ga ukopam – nije prijatelju, ništa nema tu teško, jer mi koji smo pokopali tolike žrtve, nismo više imali osjećaja ni za ono što se zove tuga, ni za ono sto se zove radost. Nisam se mnogo ni pitao je li to moj otac.

Jer čovjek se tamo… jer čovjek se tamo u logoru poživinči. Tako ga tamo poživinče, da on više ne zna za odnose sina prema ocu i oca prema sinu, prema kćerki, prema prijatelju – jer, kažem vam, zamru čula. Zamre ono što je u vama ljudsko.

Umire, prosto, u vama čovjek.

A rađa se, prosto, u vama živina. Jer vas oni tamo poživinče. Sahranio sa ga, moga oca, kao svakog od onih koje sam do tada bio sahranio. Jer čovjek vam. tu zna, da to isto sjutra čeka i njega… Da će sjutra i njega – isto tako smrzlog, isto tako zaklanog, isto tako zadavljenog, iznijeti i zakopati.

Jer je to tako…!

I dani tu nisu važni, nije ti važno kad će to biti, koji dan prije ili kasnije – ali znaš sigurno da će biti! Znaš da ćeš ovdje umrijeti. Jer to što biva sa ostalima, biće i sa tobom. A je li onda važno kad će biti. Da imaš čula, da osjećaš, može biti da bi bilo važno.

Ali vam oni ubiju čula!

I to je prvo što nastoje da postignu. I kad to postignu, vi vidite kako je čovjek zanijemio. Kako najednom pada u ćutnju – ne zbori, ne misli, ne plače, čak se i ne miče sa svoga mjesta sem kad mora, kad ga tjeraju – a to znači da su u njemu zamrla čula, sem jednog jedinog: onog koje ga podsjeća na smrt, koje mu kazuje da će umrijeti. Pa vam tako čovjek liči na kamen. Sjedi kao kamen i nekud gleda, gleda tupo, a poslije glupo, pa sve gluplje, pa sve luđe, i najzad mu je svejedno… dokle mi grobari ne dođemo po njega i ne odnesemo ga.

8.

Tu si zato da čekaš, a to što čekaš… to je smrt.

I najčešća riječ u logoru bila je ta riječ: smrt! S njom smo se šalili. Jer mi smo svi bili živi leševi – »Mrtvi na odsustvu«, kako su neki govorili.

Čovjek na slobodi šali se sa slobodom, sa životom, sa svim što je oko njega – ovdje u logoru čovjek se šali samo sa smrću, jer tu se ne živi za život nego za smrt!

Tu je covjek kao u kakvoj čekaonici, u kojoj čeka na svoj red… U kojoj čeka na svoj voz. I da počem imate sat, vi biste stalno gledali u brojke da vidite koliko kasnite. I svak je samo u logoru vjerovao tako: da je u velikom zakašnjenju!

To čekanje smrti bilo je teško.

Leže tako ljudi u baraci, a oni – ustaše, dolaze noću i bude ih; dolaze sa spiskom njihovih imena i prozivaju ih.

One koje prozovu odvećše u smrt.

Ta odvratna riječ »likvidacija« tada se mnogo upotrebljavala.

Ležiš gledaš iz svoga ležaja onaj spisak u njegovoj ruci i slušaš imena koja proziva. I svak čeka da i sam bude prozvan. Jer jedne noći biće prozvan – i to nikako ne može izbjeći, pa misli da je upravo. ta noć došla. Gleda kako oni što su prozvani ustaju, i kako ih tamo ustaše vežu. Kako im ruke yežu u žicu – po trojici, po petorici, po osmorici u jednu žicu. I niko ne zna ko će biti prozvan i svezan, i za kim će mjesto ostati prazno. Ali svak zna da će i njegovo jedne noći ostati pusto! Svi smo se na to pripremili, i treba samo dočekati drugu noć, treću noć – neku noć, a one brzo dolaze. I mi znamo da između nas ovamo koji ostajemo do jedne noći, do one naše posljednje noći kad će nas prozvati, i oinh što su već prozvapi i odvedeni preko Save gdje će biti ubijeni i nema neke druge razlike sem te što smo mi još ovamo, da tako kazem – s ove strane Save, a oni su već tamo sa druge strane Save – u selu Gradini, gdje ubijaju.

Jer granica ovdje između onoga što je još život, i onoga sto je već smrt mala je, neznatna je.

Razlika je između živih i mrtvih samo u tome što su mrtvi već prešli Savu, a živi imaju tek da je pređu!

Zato su se ljudi i osjećali kao da su u kakvoj čekaomci u kojoj čekaju…

Čekaju i slušaju preko vode puške… I znamo – kad tamo puške puknu… to su odvedene strijeljali. To je u noći izgledalo grozno – taj plotun pušaka kad prolomi tišinom. Ponavlja se iz noći u noć, pa se ljudi na njega navikli.

Gore je kad se ne čuju tamo puške.

Kad se mjesto pušaka čuju glasovi.

Oni ljudski glasovi koji znače užas.

Kada zapomažu, kad od bola vrište – kada noć ispune jaucima. Tada je svakom jasno da ne strijeaju. Nego da spaljuju. A to je bilo od svega najgore. Od svakog umiranja najteže.

Odsjev plamena vidio bi se na zidovima zgrada u logoru. Mi smo taj odsjev gledali kroz pukotine, kroz rupe na barakama. I slušali smo otud glasove: nikad čovjek nije čuo takve ljudske glasove! To više nisu bili ljudski glasovi, a ni životinjski. Ništa živo ne ispusta iz sebe takve glasove kao sto su bili oni što su dolazili s druge strane Save, iz Gradine. Nisu to bili pojedinačni glasovi, nego je to bilo mnoštvo glasova. Tužnih glasova. Ne znate kakvih glasova. Takvih da od njih izludite! A sve to trpe oni koji su ležali pokraj vas. Znate ih sve. Znate im imena. Znate odakle su i kakvi su. A sad su eto tamo… U onoj su vatri. Odsjaj njenog plamena bljeska po zidovima. A do prije kojeg trenutka ležali su tu pokraj vas u baraci. I bili prozvani i odvedeni.

A oni što su ostali – od onog sjaja što dolazi s druge strane vide kriju rukama oči. Pa se tako mole bogu u ruke. Mole se glasno bogu, pa glasove pomiješaju sa glasovima onih koje spaljuju, i vi čujete nesto što niste nikad čuli! Ulaze vam ti glasovi u uši, ulaze vam pod kožu – i vi ne možete da dišete. I ne možete da zamislite da ćete iščekati drugu noć, iduću noć – kad će ustaše opet doći sa onim dugačkim spiskom imena, sa žicom da vežu, i sa uperenim pištoljima. I od svega toga gubite svijest. Čovjek je tu, kad duže ostane, i inače bez svijesti o sebi, bez svijesti o drugome, jer ga – rekao sam vam, poživinče. I tu vam čovjeka nije strah od smrti, nego od toga kakvom će ga smrću umoriti.

Rekao sam vam da je ona od vatre najgora. I stoga mnogi – kad čuju one jauke preko vode, i vide otud odbljesak vatre, ne čekaju drugu noć, iduću noć, svoju noć – noć takvu… nego se sami ubijaju. Hoću da kažem vješaju se. Ništa je to bilo objesiti se kad uz zidove i prozore sine onaj odsijev vatre… Vidiš tada kako se ljudi bave sami sobom. Nikome ništa ne govore, niti im se iko miješa u to što su naumili da učine…

A šta vidiš izjutra? Vidiš kako neki vise o tavanu barake kao svijeće. Ti su svoju muku prekratili. Ti iduće noći neće slušati one jauke. U svaki nerv bio nam je ušao onaj jauk. I gdje god bili, i šta god radili u ušima nam je jaukalo, zapomagalo, vrištalo…

A kada se otud ne bi čuli jauci, nego bi se čuli plotuni, ljudi su bili mirni. Znali su da to odvedene strijeljaju, i bili su mirni. Jer stanje je u logoru redovno, i ništa se nije desilo preko reda!

Sem ako izuzmemo logor »3 C« u kojem se uvijek nešto dešavalo. Logor »3 C«! Šta je to? To je dio poljane ograđen žicom. To je jedno odjeljenje logora, najgore njegovo odjeljenje. Okolo je žica, gore nebo, dolje zemlja! Ni tavana, ni patosa, ni zida. Po živima i mrtvima tu padaju snijeg i kiša – noćima, danima, nedjeljama. To je bio najstrašniji logor.

Bio sam četrdeset prve i druge u zimu grobar. Po četrdeset smrznutih za jedno jutro iznosili smo mi grobari iz »3 C«. Skorubili bi se. Došli bi kao da su od drveta. Jer bili su se sledili. Neki su se bili savili u klupko – bilo od gladi, bilo od studeni i tako se sledili. Druge je drukčije led hvatao. Već prema tome šta je ko radio onda kad se smrzavao – da li je sjedio, stajao, ležao… I ma koliko ih danas iznijeli, brojno stanje se nije mijenjalo – jer u »3 C« stalno su uvodili nove žrtve. A najgore je stanje bilo onda kad su ih kažnjavali. Rekao sam vam da je to bilo odjeljenje za političke krivce, pa su ga zbog toga često kažnjavali. Kazna se sastojala u tome, što su »3 C« ostavljali bez hrane – a to je značilo da imaju da umru. I umirali su. Ponekad se ovo odjeljenje sasvim ispražnjavalo, i to tako što bi zatočenici pomrli od gladi, ili bi se smrzli, ili bi ih pobili – i odmah zatim punilo se novim žrtvama.

Cilj je tu uvijek bio jedan, da se logor isprazni i opet napuni. Glasovi koji su za vrijeme trajanja kazne dolazili iz »3 C« bili su strašni. Nikad tako nešto čovjek nije čuo. Nisu to bili glasovi kao oni iz Gradine kad spaljuju. Nego drukčiji, a ne znate kakvi. Ako bi rekli daje plač… -to nije plač… Ako bi rekli da je zapomaganje. – nije ni.to. Nije ništa od onoga što ste čuli. Nego je kao kakav tajanstveni hor u noći, za koji ne znate otkud dolazi, ko ga pjeva, i kome je namijenjen da ga sluša. Rekoh vam hor, ali je bolje da kazem – mrmorenje. Jedno beskrajno mrmorenje u noći… Jedva čujni glasovi onih što umiru. Tu riječi ne možete razabrati. Tu riječi, reklo bi se, i nema. To su samo ljudski glasovi, smijeani s vjetrom.

Padao je snijeg. Ja sam spavao zajedno sa mojim ocem i noću s njega skidao napadnuli snijeg i slušao glasove iz »3 C«. Mrmore. A noć je. Tama. Pada snijeg. Čujete njih i vjetar… A izjutra kad počnu čekići i strojevi, ti glasovi se izgube u buci, ali ne prestaju ni tada, jer ljudi se i tada bore sa životom i srmću, ne mogu da prekrenu ni tamo ni ovamo – pa jače mrmore. Gledao sam kako se ti ljudi iz »3 C« zbiju u gomilu od studeni i gladi – a po njima odozgo napadao snijeg. Vire ispod snijega, vire im otud glave. Pa tako liče na kakve okamenjene bijele gomile, ali ne ljudi, nego nečeg drugog.

9.

                Živi su. To se vidi po njihovom tromom mrdanju; mrdaju onako kao ovce kad se na suncu zbiju jedna uz drugu, pa se zabrekću i zaljuljaju. Ali se vidi i kad će koji umrijeti: danas, sjutra, za koji dan.

                Vidjelo se to po njihovim oteklim jabučicama.

                Grobari su im to i govorili: da se pripreme… Pogledali bi im otekla koljena, otekle jabučice, i već znali dan kad će doći po njih. A njima je bilo svejedrio kad će umrijeti; bilo im je tako kao da se to njih ne tiče. Jer oni su bili izgladnjeli toliko, da su se bili poživinčili.

                Glad ima svoju moć!

                Glad je tim ljudima svijest zatupila.

                Promijenila im je njihov izgled. Bili su otekli, i od oteklina ličili na kakve trupine. Gotovo nisu mogli ni da zbore. Pozaboravljali su riječi. A kad se sjete riječi, ne mogu jezikom da je izgovore, jer su im jezici otepali, odebljali, ukrutili se. I ne govore ništa. A i nemaju šta da govore, pa ćute. I vidi se da su sasvim oglupavili. Pa se čude kad im grobari pruže pokoju kašiku kaše. Ne vjeruju da im neko može pružiti kašiku kaše! I ne gledaju vas drukčije nego tako da se prestravite, a kašu ne uzimaju ustima, nego cijelim svojim tijelom.

                Lica im nisu imala boju ljudskih lica; lica su im imala boju zemlje – imala su u sebi nešto zemljano, i bila su im žuta ili crna. I cijelo njihovo stanje bilo je tako da ga više nisu mogli da izdrže. Peli su se uz žicu kojom je »3 C« bio ograđen samo zato da ih ustaša vidi i ubije. Bio je to način da okončaju što prije svoju muku. Prvo bi se odlučio jedan i stao da se penje uza žicu, a zatim bi pošli i drugi. I ako ih ustaša ne bi ubio, padali su odozgo sa žice, jer nisu imali snage da se održe.

                Odijela su im bila sve same krpe. A to je dolazilo otuda što su ustaše svlačile bolja odijela sa živih a davali im odijela sa mrtvih. Hrana im je odgovarala odijelima. I ako možete da zamislite takva odijela i takvu hranu, onda ste zamislili zatočenika iz logora »3 C«.

                Pomenuo sam hranu: ona je bila jednolična. Uvijek ista. Dnevno petnaest deka kaše od krompira; ni soljene, ni mašćene. Jer ta hrana i nije za to da se prehraniš i živ ostaneš, nego da izgladniš i da umreš. Jer to i jeste krajnji cilj logora – da umreš!

                I vi vidite kako u slobodnim časovima grupe zatočenika hode po logoru i gledaju u zemlju ne bi li našli išta što se može pojesti. Idu tako kao stado ovaca kad traži travu…

                Oni zatočenici koji su radili u kožari dobijali su nešto više hrane – oni su dnevno dobijali po trideset deka kukuruzne kaše, a ponekad i meso u kaši. Ova razlika u hrani dolazila je otud što je kožara važila kao jedan protekcionaški pogon u logoru, a to otuda što su zatočenici u kožari izrađivali za ustaše cipele, čizme i kožne kapute.

                Rekao sam da su od gladi i zime zatočenici često umirali. Ali to nije bio jedini način da se ljudima oduzme život; bilo je toliko tih načina ubijanja da ih ne možete pobrojati. I vi jednostavno vidite da je neko sjeo i izmislio nov način uzimanja ljudskih života.

                Tako je jedno vrijeme bila u upotrebi Pićilijeva peć. Šta je to – »Pićilijeva peć«? To je jedan način ubijanja. A šta je u stvari bila ta Pićilijeva peć to nikad niko nije doznao. Prema tome, ne zna se kakva je bila. Mi koji smo ovdje od početka logora, vidjeli smo da se lijevo od kapije gradi nekakva zgrada – odnosno da se proširuje ciglana. Radili su tamo zatočenici, a inženjer je bio ustaški pukovnik Hinko Pićili. Poslije smo doznali da su to tamo kod kapije načinili nekakvu peć. Po inženjeru Pićiliju, prema čijem je planu građena, dobila je ime »Pićilijeva peć«. Nismo tada još znali šta je to – a poslije, kad smo doznali, grozili smo se i pri samoj pomisli na tu peć. Jer u toj su peći spaljivali.

                U zimu – 1941. godine, bio je velik priliv zatočenika. Dovodili su ih iz raznih krajeva. Nisu imali kud s tolikim ljudima, pa su ih ubijali čim bi ih u logor doveli. A najbrži način, uzimanja bila je ta peć. I danju i noću dovodili su kolone zatočenika, a logor nije mogao da ih primi – pa ih je primala ta peć. Logor nije mogao da primi više od 5.000 ljudi, i sav je višak išao tamo… Uz to, bila je zima studena – pa ustaše nisu mogle žrtve zakopavati u zemlju, jer se zemlja bila smrzla, a nisu ih mogli ni bacati u Savu, jer se Sava bila zaledila. Prema tome. tražio se kratak postupak sa ljudima. A taj postupak bila je ta peć. Tu se vrijeme nije gubilo. Tu se sve brzo svršavalo. Bezbroj puta sam čuo noću kamione kako se zaustavljaju pred tom ciglanom – a poslije bi se čuli bezbrojni muški i ženski glasovi kako zapomažu. Bilo je to redovno noću.

                Ponekad bi se, kad ih tamo dovezu mnogo, piska i jauci čuli do u zoru… Bili su to strašni glasovi. Tužni i smiješani, a zbog toga što se čuju kroz noć – jezivi. I što bi se jutro više bližilo, to su i ti glasovi bivali sve tiši. Dok najzad sasvim ne prestanu. Ne čuješ ih. I vidiš kako dolazi dan. Još jedan dan. Bez mnogih…! Od njih su izjutra ostajali samo njihovi tragovi oko ciglane: kape, obuća, ženske haljine, opanci, seljačke torbe.

                Ovi ljudi, ovako naprečac pobijeni, nisu ni uvođeni u spiskove logoraša. Njih nisu ni smatrali zatočenicima, njih su tu doveli samo zato da ih pobiju.

                No, pravog i stalnog spiska zatočenika u logoru nije nikad ni bilo. A nije ga ni moglo biti, jer su se u logor iz dana u dan, iz noći u noć dovodili živi i isto tako iz dana u dan i iz noći u noć iz logora iznosili mrtvi. Tako se nikad nije znalo neko tačno brojno stanje zatočenika. Postojali su spiskovi – ali su to bili oni spiskovi u koje su uvodili samo zanatlije i stručnjake kako bi ih rasporedili na radove. No, ti ljudi nisu tu dovedeni da bi radili. Nego su tu dovedeni da bi bili uništeni. Da tu umru. I najviše je umiralo Srba, Jevreja i Cigana. A načini na koje su lišavani života – reko sam vam prije, bili su različiti. Pomenuo sam Cigane. I oni su završili na mučan, na strašan način. Pobijeni su u jamama. No i drugi su ubijani u jamama, ali Cigane pominjem zato što su svi oni svoj život završili u jamama..

                Šta su to jame?

                To su rupe iskopane u zemlji. Iskopane zato da se u njima pobiju ljudi, da budu grob ljudski. Dugačke su nekih šest metara, široke oko dva metra, a duboke za ljudski rast.

                Gradina i Krečana preko Save u Bosni bile su pune tih jama.

                U njih bi ugurali svezane zatočenike, potpuno gole – zajedno sve skupa: ljude i žene – zbili ih jedno uz drugo u stojećem stavu, i kad bi ih tako stijesnili da se ničim više ne mogu micati, stali bi da ih udaraju maljevima po glavama. I udarali bi ih toliko dugo, dokle bi se čuo ijedan život, ijedan glas.

10.

                Rekao sam vam za Cigane… Svi su oni završili u tim jamama. Njih su ubijali sami Cigani. Oni Cigani koje su ustaše odabrali i pripremili za ubice i grobare ostalih Cigana. Tih odabranih, tih ubica moglo je biti oko tridesetak. Bili su jaki i mladi ljudi Družili su se sa ustašama i mnogo su pili. Pili su zajedno. Cigani su ustašama svirali i pjevali – razveseljavali su se zajedno i pili zajedno. I Cigani su – te ubice i te pijanice, koji su ujedno bili i grobari – takode bili obučeni u ustašku uniformu. Bili su im prišili čak i neke činove. A ti činovi, pa uniforma, pa piće i druženje sa ustašama bilo je dovoljno da tridesetoricu Cigana pretvori u ubice ostalih Cigana.

Ustaše su im govorili da budu vrijedni u svome poslu pa će ih pustiti iz logora, i oni su u to i vjerovali. Osjećali su se starijim i važnijim od ostalih grobara u logoru, a to zbog toga što su bili u ustaškim uniformama. Oni su uz piće i drugo dobili i dobru hranu, kako bi svoj posao obavljali što poslušnije, to jeste pobili ostale Cigane – i oni su taj posao završili već 1942. godine, tako da je logor pri kraju te godne bio sasvim bez Cigana. Njih tridesetoricu likvidatora na kraju su likvidirale ustaše.

                Cigani su pokopani u Uštici. A odmah do njih, tu u Uštici, pokopani su đaci i studenti.

                Bilo je to godine – 1942. Đake i studente iz Zagreba sprovodili su kroz Jasenovac u Ušticu, da ih tamo pobiju. Gađali su kroz grad u njih iz pušaka kao u zečeve. Bila je to strašna scena. Bio sam tada grobar, pa su me ustaše sa grupom grobara vodili u Ušticu da ih pokopamo, i tako sam gledao kako ih kroz grad biju iz pušaka i kako iz kuća izlaze žene i mole ustaše da ih ne ubijaju; grlile su ih, plakale, ali im nije pomagalo. Bili su mladi ljudi. Bili su povezani u žicu. Išli su nesigurno kao da hode po zraku. One koje ustaše nisu gredom pobili, odveli su na »mrtvački park«. Tim imenom smo zvali plovni park na Savi. A taj plovni park na Savi služio je za prevoz s ove strane vode na onu stranu, a to znači u smrt. Sastojao se inače iz kompi. I kad su ti mladići stali na kompu i kompa zaplovila ka onoj drugoj obali – ka Uštici gdje će im uzeti živote, oni su se umirili. Naslonili su se jedan na drugoga i tako se držali da ne padnu.

                Ćutali su i gledali u svoju smrt…

                Bila ih je kompa puna. Grobnica im je u Uštici, do grobnice ciganske.

                To su bila ubijanja u grupama, u manjim masama.

                A bilo je i drukčijih oduzimanja ljudskih života, bilo je pravih pogroma. Bilo je juriša sa oružjem i oruđem u rukama na zatočenike, da je izgledalo da niko tu živ neće ostati. A to što su ustaše izvele 25, 26, i 27. decembra 1941. godine – na Božić, ličilo je na uništenje cijelog logora. A logor je tada bio pun. Bilo je zimsko vrijeme, pa nije bilo poljskih radova. Ljudi su sjedili u barakama, a oni što su bili u »3 C« sjedili su na ledini u žici. Dok najednom – noću iz-među 25. i 26. decembra, ustaše otvore vatru na svakog koga su vidjeli – na naše barake, na »3 C«, na ženski logor. A ljudi nemaju kud da pobjegnu. Kud će oni sa poljane okružene žicom koja se zove »3 C«? Ležali su na zemlji i čekali šta će ih snaći. A moglo ih je snaći samo to – da poginu. I izginuli su.

                Ili oni u barakama… Kroz barake probijaju tanad – i vi nemate kud da se sklonite. Pa, čekate. Neki su ustajali i uzimali pravac bilo koji da pobjegnu, ali su na stražarnicama bili ustaše i otud ih ubijali. Logorski krug bio je pun mrtvih. To opšte ubijanje trajalo je tri dana, i mi smo vjerovali da su odlučili da nas sve pobiju, i da će to biti kraj logora. Mi koji smo ostali živi, sami smo se čudili kako smo ostali. Ja sam ležao u blatu među leševima u krugu lančare i tu ostao. Dvadeset osmog decembra dan je bio miran. Toga dana nisu ubijali. I prvo što su učinili bilo je da su nas grobare prizvali na pristup i naredili nam da po krugu pokupimo leševe u »3 C«, u barakama, i pokopamo ih. Morali smo najprije da sa leševa poskidamo sve od obuće i odjeće što je imalo valjalo. Tako smo ih odnosili polugole i gole. Sve što je bilo u barakama bilo je krvavo: postelje, zidovi, patosi.

                Pošto smo očistili logor od leševa, naređen je opšti pristup zatočenika. Na ovom pristupu govorio je ustaški general Maks Luburić. Rekao je da se ovo što se desilo posljednja tri dana više neće desiti. Da je OVO radni logor, i da će trajati toliko koliko i rat. Ali oni koji se budu dobro vladali, izaći će odavde i prije nego što se rat svrši. Da je u logoru rad obavezan za svakoga, i da će se sa boljim radom poboljšati i ishrana zatočenika. Ali – ovdje u logoru ima i starijih ljudi, ima bolesnih i nemoćnih, i da nije pravo da teret rada pada podjednako i na njih kao na zdrave i jake. Jaki treba da rade teže poslove, a slabiji lakše. I zatim pitao je li tako, a ljudi odgovorili da je tako. Zatražio je zatim da oni koji su za lakše radove stanu na stranu, i ljudi su se izdvojili i stali. Svak je htio lakši rad. I niko ništa nije slutio. On je zatim zatražio da se i rodbina izdvoji i stane uz one koji su bili za lakši rad – neka budu svoj sa svojim. I rodbina, prijatelji, i tako dalje prilazili su svojima. To je za mnoge zatočenike bio izuzetan događaj. Jedan tako reći nemogući događaj. I mnogi su tako i povjerovali: eto kraja rata, eto njih kući. Jer u logoru se, uz sve drugo, postaje često i vrlo naivan. A tu nije trebalo mnogo pameti, pa da čovjek u to ne vjeruje, i da se upita o kakvim se to radovima radi sada kad je nastalo zimsko doba i kad su radovi na poljima završeni. Ali da je neko bilo čime izrazio svoju sumnju u to, bio bi napadnut od zatočenika. Jer ljudima je bilo potrebno da u nešto vjeruju – i mnogi su u to i povjerovali.

                Osjećalo se da se nešto dešava, da je nastalo nešto novo… Jer zagarantovanost života u logoru bilo je nešto nemoguće, a sada je život zagarantovan – vjerovali su lakovjerni.

                Tako je na onu stranu određenu za slabije stalo oko hiljadu i po ljudi. Tim ljudima pridodata je bolnica i oni što su na poštedi. I kad je sa svim tim odvajanjem i postrojavanjm ljudi svršeno, onim slabim – onoj hiljadi i više ljudi rečeno je da će ići u Đakovo. Ali nisu otišli u Đakovo. To je bio samo izgovor. Svi su još iste noći pobijeni pred logorskom kapijom na obali Save.

11.

                Za kasnija odvođenja grupa iz logora ljudi su govorili: »Odoše u Đakovo!«- što je značilo da ih vode na ubijanje.

                I vi vidite, da su svi ti ljudi koji se kreću po logoru osuđeni na smrt, već samim tim što su tu, da su sami živi leševi u koje je svaki ustaša mogao pucati kad zađe među njih – u koga hoće. A drugih postupaka tu u logoru kao da nije ni bilo, sem toga pucanja u ljude. Psovke i tuče tu ne mogu biti nikakvi postupci. To nije ništa. Pa i kad nekog ubiju, to im je tako kao da se nije ništa dogodilo. A niko tu nije ni mislio da se nešto dogodilo kad čovjek pogine. To ne znači nešto za mišljenje i razmišljanje – jer logor ima svoj sistem, taj sistem je stalno uništavanje i stalno prinavljanje ljudi.

                I ništa drugo.

                Za ubijanje dobijaju se činovi. I poslije masovnih ubijanja ustaše su prišivali više činove. Tu čovjeka i nisu doveli zbog drugog, nego da ga ubiju. Ako prije toga ne umre od bolesti, recimo od tifusa koji se bio raširio.

                Od tifusa su mnogi bolovali, mnogi su od njega i umrli.

                Umirali su po barakama i u »3 C«. A ako neko malo duže boluje, oni mu bolest prekrate ubojstvom.

                Postojala je i bolnica. To je sprva bila jedna stara baraka. Postojala je samo formalno. A jednoga dana stali su da je uređuju, da je dotjeruju. Doznali smo zbog čega je to uređuju: imala je da dođe međunarodna komisija. Okrečili smo je, oribali podove, oprali vrata. Radili smo oko te bolnice dan i noć. Ustaše su tom prilikom pobili oko šezdeset bolesnika iz te bolnice, onih koji su svojim jadnim izgledom odavali pravo stanje logora. Zatim su u bolnicu uneseni novi kreveti. Uneseno je i sve drugo što je jednoj bolnici potrebno. A onda su – na kraju, u bolnicu na nove krevete i u nove postelje uvedeni novi bolesnici. Ali oni nisu bili bolesni, oni su bili zdravi ljudi – koliko u logoru neko može da bude zdrav, ali su i takvi jadno izgledali, i imali da predstavljaju bolesnike.

                Tada smo dobili i nove logorske brojeve. Bili su vrlo niski, kako bi se prikrilo pravo brojno stanje logora.

                Zabranjeno nam je da s komisijom govorimo. Na svako pitanje imali smo odgovoriti: “Ja sam broj taj i taj”. Ali komisija nije ništa ni pitala. To i nije bila komisija, to je bilo nekoliko njemačkih oficira, ustaški časnici i neke žene iz Zagreba.

                Poslije ove komisije bolnica više nije postojala.

                Neko vrijeme – godine 1941. i 1942. u logoru su bili zaveli bogosluženje. Za katoličku crkvu bila je uređena jedna soba, a isto je tako i za džamiju bila uređena jedna soba. Pop je bio neki Zvonko Brekalo. Umro je od tifusa. A hodža jedan zatočenik. Ustaše su ga uniformisali, dali su mu čin satnika – a odmah zatim likvidirali ga – objesili su ga.

                Jedno vrijeme su vješanje bili uzeli kao sistem likvidiranja. Ali se taj sistem nije dugo održao kao stalan sem kao povremen način uzimanja ljudskih života. Jer im to vješanje nije bilo praktično, imalo je mnogo svojih mana – nije bilo podesno za brzo i jednostavno ubijanje velikih masa zatočenika. Jer oko vješanja ima se posla. Ima se posla i dugo traje, a oni su htjeli brzinu – i ko je tu imao vremena da u zemlju pobija direke i od konopaca pravi zamke, pa drugo uz to – a njima je sve to bilo suvišno. Jedno vješanje zatočenika izvršeno je u jesen 1944. godine. Ustaše su bili izmislili da se u logoru sprema iznutra napad na njih. I zbog toga tobožnjeg napada naredili su opšti pristup svih zatočenika. Toga su dana, pred nama svima dok smo stajali u logorskom krugu, objesili dvadeset i jednog zatočenika. Vješali su ih o bandere i neko vratilo od željeza koje je bilo postavljeno odmah ispred baraka. Vješanje je vršio sam ustaški pukovnik Pićili. Rekao je da su ti koji su obješeni bili partizani. Sjutradan su objesili još petoricu, a dan kasnije još trojicu. Rekli su i za njih da su partizani.

                Nakon kratkog vremena ponovo su nastavili da vješaju. Ali ovaj put nisu vješali na pristupima, a to će reći pred svim zatočenicima, nego u ćelijama. Gledate kroz prozor i vidite unutra kako leševi vise. Bile su grozne te slike.

                Ja sam se prije nego što sam logorisan bojao leševa. Nisam mogao da gledam leševe. Ali sam se u logoru navikao na njih. Mi smo se ovdje u logoru jednostavno srodili s leševima. Spavali smo uz njih, sjedili, jeli, preskakali ih u prolazu kao ljude koji spavaju u tijesnoj prostoriji pa ih jednostavno ne možete mimoići. Čovjek se navikne na to – da kažem društvo leševa, pa niti su mu dosadni niti mu smetaju. Ako mislite na to kako smo podnosili zadah koji leševi iz sebe puštaju… pa u tom zadahu leševa mi smo stalno živjeli i svi na leševe zadisali. Tijelo naše, odijelo, zemlja logorska, barake, postelje, krpe, sve se to bilo nadojilo zadaha iz leševa. I zemlja sama. I vi nećete naći ni jednu stopu logorske zemlje a da na njoj nije prosuta ljudska krv i pao ljudski leš. Pao i trunuo.

                I u svakom od tih leševa mi smo gledali sami sebe.

                To isto ćemo sjutra biti i mi sami. I to što nas sjutra čeka nimalo nas nije plašilo. Ljudi se u logoru ne plaše smrti. Umrijeti u logoru nije ništa novo – to je ono što se stalno dešava, i to je gotovo jedino što se dešava…!

                Da se vratimo na početak.

                Rekao sam da su ona velika vješanja došla kao kazna zbog tobožnjeg pokušaja da se pripremi oslobođenje zatočenika napadom iznutra, a pomoću partizana spolja. Je li se uistinu nešto tako spremalo, meni nije poznato. Može biti da se na nešto tako i pomišljalo, pa i da se nešto i preduzimalo. Znam da su kaznom vješanja kažnjavali u slučajevima pokušaja bjekstva iz logora. Međutim – ne zna se da li se radilo o pravim pokušajima bjekstva, ili su ustaše to sami izmišljali.

12.

                … Sa vanjskih radova ponekome je i uspijevalo da pobjegne, ali su se ustaše za svako takvo bjekstvo strašno svetili ovamo nama u logoru. Ti vanjski radovi – sa kojih je ponekome polazilo za rukom da pobjegne, bili su uglavnom poljoprivredni, zatim radovi na podizanju nasipa duž vode Struga. Na Strugu se bio uspostavio i poseban logor sa oko dvije hiljade zatočenika.

                Hrana je zatočenicima na podizanju nasipa bila vrlo slaba, na dan oko dva-tri kuhana krompira. Ovaj logor je najzad likvidiran ubijanjem zatočenika, a oko četrdeset ih je našlo smrt u mutnim vodama Struge.

                Gradio se još jedan nasip – Savski nasip. Zatočenici su se na ovom nasipu borili sa mutnom vodom i žitkim blatom i u tome blatu ostavljali svoje kosti – jer su se zaglavljivali, i onako gladni i nekadri nisu mogli da se iščupaju iz mulja, pa su tu i ostajali. Taj je Savski nasip pun leševa. Sava je ponekad naglo nadolazila i odnosila svu zemlju sa nasipa – zajedno sa zatočenicima.

                Na ovim vanjskim radovima najviše su ubijali u kasnu jesen, pošto se poslovi završe pa im više zatočenici nisu potrebni za rad. Tako je četrdeset prve godine po završetku radova u Krapi odjednom pobijeno nekoliko hiljada zatočenika. Ostavili su samo one koji su kao stručnjaci mogli da rade u kožari.

                Isto su tako četrdeset prve godine poubijali zatočenike logora Jasenovac broj dva. Taj logor je bio u šumi između Jasenovca i Novske i brojao je oko tri stotine Srba i osam stotina Jevreja. Iste godine likvidirani su i logori u Jablancu, Ferićancu, Okučanima i Bistrici.

                Ženski logor u Mlaki završio je tako – što su zatočenice bile poklane i pobacane u Savu. Ovo je izvršila treća satnija ustaške odbrane, zapovjednik joj je bio neki natporučnik Eles.

                Mi smo doznali o svim likvidacijama zatočenika u logorima, ali nismo doznali šta je bivalo sa seljacima koji su dovođeni u Gradinu, Ušticu i na Savu više logora. Tamo su dovođena po cijela sela. I ta sela logor nisu ni vidjela, pa se zato ne zna ni njihov broj. Bilo je mnogo onih koji su pobijeni odmah pred logorom a da u logor nisu uvođeni – kao što je bio slučaj i sa oko dvije hiljade zatočenika iz zemunskog logora koje su Nijemci predali ustašama.

                Čovjek u logoru mnogo vidi, ali sve ne može vidjeti – jer šta vi znate koga sve to dovode na obalu, čujete kako se voz zaustavio i kako lokomotiva brekće, i znate da su to tamo dovedene nove žrtve. Najedanput čujete ustaške psovke, plač ženski, vrisak, zapomaganje, pisku djece; i jasno vam je da to tamo ustaše ubijaju.

                A ponekad nije tako – nego tamo na Savi čujete škripu kompi i šlepova i znate da to prevoze žrtve preko Save u Ušticu ili na Gradinu da ih tamo pobiju. Kroz noć otud čujete puške i strojnice i kako zapište ljudski glasovi.

                Ženski glasovi se uvijek jače čuju.

                Žene pred smrt više protestuju nego muškarci. A novodovedeni zatočenici više od starih. To dolazi otuda što su se stari zatočenici navikli da smrti gledaju u oči – i što se njihov život u logoru iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu stanjivao i stanjio toliko, da se prekine kao konac… Prema tome stari se zatočenici smrti kao smrti nisu bojali, nego su se bojali načina umiranja, to jeste sredstva kojim će biti umoreni.

                Lomače su –  da se poubijani spale i za njima ne ostane trag ni na zemlji, ni u zemlji – uvedene kasnije.

                Kad kažem lomače, ja tu mislim na spaljivanje velikog broja leševa. A najviše ih je spaljeno 16. aprila 1945. godine na Gradini s druge strane Save. Tamo su najednom počeli da prevlače velike količine nafte, benzina i drveta. Govorilo se da se tamo gradi novi logor, u koji ćemo se preseliti, jer je logor Jasenovac bombardovan. Gledali smo noću kako tamo – preko Save, u Gradini, gore velike vatre. Činilo se da se plamen diže do neba.

                Tamo preko Save prvo su prevezli žene iz ženskog, zidanog logora, pobili ih i spalili. Glasovi koji su otud dolazili bili su strašni. I prije su otud dolazili glasovi kad ubijaju, ali ovo je bilo nešto drugo. Tamo grobari nisu trebali. Pa zbog toga niko živ ne zna šta se dešavalo na Gradini. Znali su – ali nisu stigli da kažu, oni u gvožđe okovani zatočenici koji su tamo prevozili naftu i benzin, ali oni su bili strogo odvojeni od ostalih zatočenika. Na kraju su ustaše – pošto su pobili žene iz ženskog logora, pobili i njih.

                Tamo su, na Gradini, pobijeni i Sarajlije. Bilo ih je oko tri stotine šezdeset. Bili su skoro sve sami Muslimani. Iz Sarajeva ih je ovamo doveo Luburić.

                Vazdan je načina na koje su ljudi završavali svoj život u logoru. Ko bi ih znao nabrojati: puška, nož, sjekira, vatra, voda, jama, konopac, malj i drugo. Najzad je ustašama bilo dosadilo da tolike ljude ubijaju na jedan, dva, tri ili koliko hoćete načina, pa su tražili novinu u tome, tražili su da razbiju dosadu ubijanja. A izmisliti novi način nije bila laka stvar. Zato su po logorskoj ustaškoj satniji razglasili da treba pronaći novi način likvidiranja zatočenika. A to je značilo da ne treba ljude ubijati tako da odmah umru – kao što umru od puške, nego da žrtva dugo umire, da se dobro izmuči prije nego što umre. Tražili su, ali ništa novo nisu nalazili. Bila je to prava utakmica. Kao i svaka druga utakmica. I svaki se ustaša zanimao tim izumom. A mi – zatočenici, za koga se taj izum i izumijevao čekali smo i gledali šta će iz toga da ispadne. Nimalo se nismo bojali toga ustaškog izuma. Kad za dva-tri dana ne bi ništa, počesmo da vjerujemo da ništa novo ne mogu ni izmisliti.

                No jedne večeri vidjeli smo kako je jedan ustaša sav sretan. Izumi čine ljude sretnim. Jer oni su svjedočanstvo da čovjek može da stvori nešto što drugi ne mogu. Išao je ka jednoj grupi ustaša koja je stajala pred brijačnicom. Nosio je u ruci neki malj, i zašiljen kolac, dugačak jedno trideset centimetara. Bio sam blizu, pa sam čuo ovakve riječi: »Gospodine zastavniče, mislim da sam uspio…« Podigao je šiljatu stranu koca uvis, okretao ga i po kazivao kao trgovac mušteriji svoju robu, i uzviknuo ubijeđen da je uspio: »Evo izuma!«

                Kolac je išao od ruke do ruke, ali niko nije mogao da odgonetne šta ima da znači taj šiljati kočić. Njihova ga je ćutnja nervirala. »Šta se bunite! Ovaj se oštri kraj zabode u bradu, a u ovaj tupi se udara kundakom od puške dokle kolac ne probode do mozga«. Svaku primjedbu ugušivao je svojim ljutitim glasom: »Kako to da već jednom ne shvatite?«

                A jedno su shvatili svi, da će se sredstvo pokazati najbolje u primjeni. Tako su ljudima oduzimali živote na razne načine.

13.

                Jedan mali broj je poginuo od bombi. Englezi su logor dva puta bombardovali. Od prvog bombardovanja poginulo je šesnaest zatočenika, a petog aprila 1945. osam zatočenika. Koliko je ustaša poginulo ne zna se, ali se može pretpostaviti da ih nije mnogo poginulo. Englezi su bacili bombe na upravnu zgradu, a ne na zatočenike, ali – biće da su promašili?«

                Veče se spuštalo. Prvi providni sivkasti sumrak uvlačio se među garave beskrovne zidove kuća. U ovom sumraku lice moga sabesjednika Martina Sedlara postalo je bjelje, svjetlije. Samo su mu se oči i crni očni kolutovi gubili, upadali su u bijeli suhi portret čovjeka i postajali duboki. Gledam ga i mislim: ovaj tihi, gotovo bezglasni mirni čovjek je bezbroj puta umakao neposrednoj smrti. Danas je spašen. Pitaću ga kako se spasio, i je li se još i neko drugi spasio.

                »Ja znam – počinjao je – da je 1942. godine u Njemačku odvedeno sedam stotina zatočenika, od kojih neki na rad a neki u logor.

                A neki su uspjeli da se iščupaju iz logora Jasenovac i odu napolje – a na kakav način ja ne znam. Neki valjda nečijim zauzimanjem. Oni su mahom bili Hrvati i nešto malo muslimana. Ali ovaj broj je vrlo mali, kao što je mali broj i onih zatočenika koji su zamijenjeni sa partizanima za ustaše i Nijemce. Broj spašenih je, prema tome, u svemu mali, vrlo mali. Računajte ga najzad na hiljade pa i na desetine hiljada on je opet mali, vrlo mali – jer vi morate znati da je kroz logorsku kapiju, za četiri godine, ušlo oko milion ljudi. Možemo reći da o tome postoji i tačna, živa statistika, i ako hoćete tu statistiku da doznate, otiđite u sela oko Novske i pitajte prvog čovjeka kojeg tamo nađete koliko mu je iz roda logorisano u ovaj logor…

                Da ne zaboravim. U broj spašenih spadamo i mi koji smo umakli posljednjoj likvidaciji zatočenika, koja je ujedno bila i likvidacija logora Jasenovac. Bilo nas je šezdeset do sedamdeset ljudi. A ja kako sam se spasio – to je jedno pravo čudo. Biti grobar i jedan dan pa živ na kraju ostati – to je bila jedna mogućnost u logoru. A mene evo, kako vidite, živog. Sam sebi ne mogu da odgonetnem kako je to bilo. Pratila me jednostavno sreća. Ja u životu, mislim, nisam bio mnogo nesrećan – sem onoga dana kad sam logorisan. […]  I došlo je u tome bombardovanju logora koje sam vam pomenuo – ono od 5. aprila 1945. godine, poslije kojeg je otpočelo potpuno uništavanje zatočenika i likvidacija logora. Ljudi su u masama odvođeni preko Save na Gradinu i tamo ubijani. Vrisak otud dolazio je kao iz pakla.

                A zatim – 21. aprila jasno nam je rečeno šta nas dalje čeka. Re-čeno nam je da se logor seli preko Save, jer su zgrade oštećene bombardovanjem. A dotle dokle se ne preselimo, da se mi muškarci uselimo u zidanu zgradu ženskog logora pokraj elektrane koja nije bila oštećena i iz koje su žene iseljene. Bilo nam je jasno šta to ima da znači. Ništa drugo nego konačnu likvidaciju. I ono što nas je sada mučilo bilo je pitanje: na kakav će nas način umoriti. I zbog toga da bi izbjegli strašniju smrt od one koju sami mogu da zamisle, mnogi zatočenici u kožari stali su da se sami vješaju. Trebalo je samo pogledati po kožari i vidjeti kako ljudi vise.

                Jer ljudi nisu znali šta da rade sa svojim životom. Skakali su po kožari kao da su najednom poludili. Padali su u nesvijest. Pitali se postoji li način na koji bi se oteli smrti. Sad više i radije nego ikad prije, jer smo svi do jednog vjerovali – da će onaj koji preživi ovu posljednju katastrofu u logoru, posigurno dočekati oslobođenje – jer smo u brzo oslobođenje zemlje sada vjerovali bez imalo sumnje, i tako reći oslobođenje i svojim očima gledali. Vidjeli smo da je tu blizu front, da biva sve bliže nama – a samim tim i mi bliži životu. Trebao nam je samo jedan korak, onaj sudbonosni, onaj iz smrti u život! A kako da ga učinimo?

                Jedino silom!

                Zajedničkom snagom.

                Rekli smo ljudima da se ne vješaju. Htjeli smo kod njih da stvorimo jedno borbeno raspoloženje, htjeli smo da ih naoštrimo i okuražimo za zajednički napad na kapiju. Ali ljudi su oklijevali. Plašili su se da ne izazovu još veći gnjev kod ustaša i time još veće svoje mučenje. Protivili su se tome i prepuštali sudbini. Neki su govorili da je to glupost, jer će za ustaše to biti prilika da pucaju u tako gustu masu ljudi i da nas sve odjednom pobiju. Odgovor na to bio je, da Je – na koncu i u tome uspjeh – uspjeh je poginuti od puške a ne od nekog goreg načina umorstva – od puške smrt najlakša je.

                Kolebanje je trajalo dugo. One koji su predlagali da podignemo patos i tamo se sakrijemo odvratili smo od toga – jer svi nismo mogli tamo stati, a i kad bismo stali, u tome ne bi bio spas, jer bili smo sigurni da će zgradu minirati. Konačno smo uspjeli da se složimo za napad – i sad je trebalo da se dogovorimo kako ćemo izvesti napad. Znali smo i to, da među nama ima potkazivača, pa smo ih sada strogo držali u prismotri da nas ne odaju.

                Došao je 21. april. Deset je sati uveče. Pripreme za napad na kapiju bile su završene. Trebalo je preći na čin. Znak za to je dao Ante Bakotić, povikao je: »Naprijed drugovi partizani! Naprijed na kapiju! Naprijed za mnom!« Sva se zgrada zatresla od bahata i tutnja nogu. Istrčali smo iz zgrade i poletjeli na kapiju kao jedan čovjek. Svi smo vikali, klicali. Bila nas je velika masa. Pravac nam je bila kapija, a na kapiji, na stražarnicama, bili su ustaše. Stali su u nas da gađaju iz strojnica i bacaju bombe. Kako nas je bila velika masa, i kako su ljudi bili zbijeni jedan uz drugoga, to su padali od strojnica i bombi, ili su ranjeni jurišali naprijed. To je bio još onaj jedini, još onaj posljednji korak do slobode – pa ko tamo zakorakne sretan je. A kapija je samo jedna, i svi bi htjeli na kapiju – a kad je to tako, mora se i ginuti. I ljudi su ginuli, padali su kao snoplje – a oni što su ostali još na nogama preskakali ih u trku i klicali, hrabrili. Borbenost nije popuštala. Jurišali smo naprijed i navalili na ustaše.

14.

                Navalili smo onako kao što može samo da navali masa – jer kad masa juriša, ma koliko ih palo, ostaje ih još uvijek dosta koji idu naprijed i kliču. Navalili smo na stražu i trojici ustaša oteli puške. Ali šta ćeš da učiniš sa tri puške kad su ustaše u bunkerima i na osmatračnicama? Te tri puške za nas su značile samo toliko, što su nas ohrabrile, što smo i mi mogli da gađamo – i što više na samoj kapiji nije stajao nijedan ustaša.

                Mi koji smo bili zatvoreni na prvom spratu zgrade, prvi smo jurišali i najbolje smo prošli – nas je izašlo oko sedamdeset. Oni što su išli za nama nisu mogli da izađu, jer je ustašama pristigla pomoć. Svi su pobijeni – tako dok su jurišali, iz strojnica i bombama. Oni što iz zgrade nisu ni stigli da izađu, ili se nisu usudili, tamo su i pobijeni.

                Ja sam se od logora odvukao po mraku do obližnje šume ispod Jasenovca i tu ostao pet dana. Ništa nisam jeo ni pio, i mislio sam da ću umrijeti od gladi. Odlučio sam najzad da odem u obližnje selo i tamo zatražim što za jelo. Svratio sam u prvu kuću i tu ostao do dolaska jugoslovenske vojske.«

                Ćutao sam i htio u mislima da pređem sve ono što mi je ispričao čovjek koji je četiri godine bio s one druge strane onog debelog, visokog zida koji se zove logor Jasenovac. To više nije. Na praznu ledinu spušta se sada tamo mrak.

                Kroz puste – ciglama i nedogorjelim gredama zakrčene ulice sada su se jedino čuli moji koraci…


Ćamil Sijarić: OSLOBOĐENI JASENOVAC. Izd. Oslobođenje, Sarajevo i Jedinstvo, Priština 1983. Za izdavače: Ahmed Salihćehajić i Momčilo Vuksanović. Biblioteka Posebna izdanja. Recenzenti: Danica Andrejević i Jure Galić. Odgovorni urednici: Miroslav Prstojević i Petar Sarić. Urednik izdanja: Džemaludin Alić.

Objavljeno i u štampanom izdanju časopisa Žrnov u dva dela: u broju 9, leto 2018. i u broju 10, zima 2019. godine.


Izvor: Žrnov

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top