Gospićka krvava jesen 1991.

Nakon drugog kruga prvih višestranačkih izbora održanih 06.05.1990. u Gospiću (i cijeloj Hrvatskoj) došlo je do poremećaja već prethodno narušenih međunacionalnih odnosa. Hrvati su se opredelili za ostvarenje davnašnjeg „tisućljetnog  sna“ – nezavisne države Hrvatske a Srbi za život u Jugoslaviji. Dijametralno suprotna državnopravna opredeljenja vodila su u oružani konflikt.

PIŠE: Đorđe Pražić

Većina Srba su glasanjem za Račanov SDP svjesno ili nesvjesno prećutno podržali mogućnost da žive u nezavisnoj državi Hrvatskoj. Međutim, hrvatsko političko vodstvo podržano od većine hrvatskog naroda, nije željelo Srbe u Hrvatskoj. Povampireno ustaštvo postala je svakodnevna pretnja za srpski narod, posebno za Srbe u gradovima, koji su bili u veoma teškoj situaciji.

Nakon tzv „balvan revolucije“, na većinskim srpskim prostorima, proglašena je SAO Krajina, koja je bila poslednja šansa za Srbe da odbrane i obezbjede ostanak na svojim vjekovnim ognjištima.

Početak kraja varljivog zajedničkog međunacinalnog suživota u Gospiću

Od jeseni 1990. počeo je psihološki i teroristički pritisak na Srbe u Gospiću i okolini. Osim prekida svakodnevnih komšijskih  komunikacija, učestale su verbalne provokacije i inzistiranje na potpisivanju lojalnosti novoj državi.

Tokom 1991. počeli su teroristički napadi na imućnije i viđenije Srbe. Minirane su ugostiteljske radnje, trgovine i kuće srpskih vlasnika, kao i kiosci i poslovni prostori firmi iz Srbije. Preko rezervnog sastava MUP-a stvarana je hrvatska paravojska. Samo u toku jednog vikenda u martu 1991. u gospićkom MUP-u primljeno je preko 400 novih rezervista policije.

Svi su dobili naoružanje i službenu legitimaciju. Manji broj je u uniformama patrolirao a ostali su u kućama čekali povoljan trenutak za dejstvo. Sukob hrvatske i srpske policije na Plitvicama 31.03.1991. na katolički Uskrs donio je i prve žrtve. Poginuli su Hrvat Josip Jović i Srbin Rajko Vukadinović, a dvadesetak ljudi je ranjeno.

Iako je mnogo godina kasnije tadašnji hrvatski ministar MUP-a Josip Boljkovac priznao da je redarstvenik Josip Jović poginuno od prijateljske vatre (hrvatskog metka). Jović je još uvijek simbol žrtve „srbočetničke pobune“ i prvog poginulog redarstvenika u „domovinskom ratu“.

Hrvatska propaganda je do usijanja dovela histeričnu antisrpsku mržnju kod većine Hrvata.

Slučaj pokvarenog vučnog voza sa tenkom JNA na uglu Budačke ulice i ulice Maršala Tita u Gospiću dana 03.05.1991. je bio primjer kako bezazleni događaj može prerasti u krvoproliće kod nerazumnih ljudi.

Taj hrvatski domoljubni perfomans oko pokvarenog kamiona natovarenog tenkom T-55 je snimljen i danas se u Gospiću slavi kao prva pobjeda u domovinskom ratu.

Na filmu se vidi razjarena masa nabijena mržnjom i strahom a čuju se pogrdni i preteći komentari, između ostalih i starijih žena, što za Gospić nije čudno. Začuđeni pogledi posade tenka i jednog pukovnika na tenku su prava personifikacija nerazumjevanja saveznih organa vlasti o događajima u Hrvatskoj.

Cijeli događaj je najvjerovatnije režirao vozač vučnog voza, inače hrvatske nacionalnosti. Nakon završene eskalacije širenja straha i mržnje prema JNA, vozač je bez problema upalio vučni voz i odvezao u kasarnu. Nakon ovog događaja u Gospiću se rat mogao očekivati svaki dan. Prema izvoru br.8 tada je zaustavljeno „16 tenkova u gradu, dva tenka kod vojarne i 6 samohodki“ što je podatak više značajan za povećanje braniteljskih penzija ali daleko je od objektivnosti u interpretaciji događaja.

U to vrijeme JNA je imala zadatak sprečavanja međunacionalnih sukoba i razdvajanje zaraćenih strana.   Prvi značajniji sukob novostvorenih hrvatskih snaga ZNG i milicije i paravojske i milicije  SAO Krajine se desio 12.06.1991. na području Ljubova kada je u oružanom incidentu poginulo dva a četri ranjena pripadnika satnije druge brigade ZNG (Izvor br.8).

Hrvati su  već odavno bili proglasili JNA agresorom a Srbi su od nje istovremeno očekivali zaštitu.  Ubrzo su jedinice JNA došle u situaciju vlastite nužne odbrane.

Prva srpska žrtva u Gospiću je bio Jovo Vujnović, koji je ubijen u Gospiću 15.08.1991. pod nerazjašnjenim okolnostima. Nakon mnogih oružanih provokacija i teroristčkih dejstava, krajem avgusta dolazi do oružanih borbi između hrvatskih i srpskih snaga a u oružane sukobe se uvlači i JNA u samodbrambenim dejstvima.

Prvi poginuli pripadnik JNA na području Gospića je bio zastavnik Bačić Nikola, koji je ubijen 29.08.1991. Zastavnik Bačić je ubijen iz zasjede hrvatskih oružanih formacija kod Ličkog Osika kao pratilac vozila koje je prevozilo hranu za dislocirane jedinice JNA na području Ličkog Osika.

Tom prilikom je vozač teško ranjen. Prema izvoru br.8. ubistvom zastavnika Bačića je izvršeno „sprečavanje izlaska tenkova iz vojarni na raskrižje Lički Osik“.

Ova tvrdnja je pravi primjer primitivne, beskurpulozne i besmislene hrvatske propagande na području Like i šire. U zastavnika Bačića je ispaljeno preko trideset metaka a kamion TAM-ić je u karoseriji imao samo posude od hrane za vojnike JNA.

Hrvatske snage 02.09.1991. blokiraju vojne objekte u Gospiću, na koje vrše napad 14. septembra kada u  Hrvatskoj počinje sveopšti napad na kasarne JNA.

Ojačane hrvatske snage, zahvaljujući izdaji i smišljenoj namjeri  (Izvor br. 7) komandanta 13.korpusa (riječkog) JNA generala Marjana Čada, osvajaju 18. septembra kasarnu „Staniša Opsenica“, objekat „Kaniža“, skladište „Podoštra“, objekat „3“ u Pazariškoj itd.

General-potpukovnik Marjan Čad je ostao poznat juoslavenskoj javnosti kao oficir Slovenac jugoslavenskog opredelenja. Međutim, svoju slobodu i mirne penzionerske dane u Hrvatskoj i Sloveniji je  kupio organizovanom predajom jedinica 13.korpusa na području Gospića, Otočca i  u Delnicama.

On nije uvažavao pravovremene predloge  svojih potčinjenih komandanata, već ih je doveo u ponižavajuću i bezizlaznu situaciju.

Srpski narod u Lici je na stub srama stavio pojedine oficire  lokalne komandante (npr. potpukovnika Miodraga Đorđevića , komandanta kasarne u Gospiću).

Izdaju generala Marjana Čada niko nije primjetio niti zapazio do današnjih dana, a Zdravko Tomac o tome je već pisao 1992.

Nakon osvajanja vojnih objekata u Gospiću, hrvatske snage su došle do veće količine naoružanja i vojne opreme. Sa naoružanjem je došlo i veće samopouzdanje u rješavanju „srpskog pitanja“ na području Like.

Pošto su mnogi stanovnici Gosića i okoline napustili krizno područje, nakon završetka osvajanja kasarni u Gospiću i Otočcu formirana je linija dodira srpskih i hrvatskih snaga.

Stvorena je prividno sigurna situacija u gradu Gospiću pa su gospićke vlasti pozvale stanovništvo da se vrati i nastavi sa radom na prijašnjim radnim mjestima. U Gospiću su bili ostali neki građani srpske nacionalnosti a neki su se vratili.

U akciji hrvatske policije „Akcija povratak“ napravljeni su spiskovi svih Srba. Za Gospić je spisak uradio Željko Bolf načelnik gospićke policije a u Karlobagu je spisak uradio Željko Jažić, komandir policijske stanice.

Lov na Srbe – akcija „Snajperi i radio stanice“

Polovinom oktobra vojna policija hrvatskih snaga počela je lov na Srbe pod optužbom da su špijuni-korektori artiljerijske vatre i snajperisti. Srbi i pojedini građani hrvatske nacionalnosti su odvedeni iz svojih kuća i stanova i zatvoreni su na raznim skrivenim mjestima. Porodice su ih uzaludno tražile i pokušavale da ih oslobode.

Ni nakon više suđenja u Hrvatskoj nije ustanovljeno da li je sudbonosni sastanak Kriznog stožera za Liku bio 16. ili 17.10.1991.

U svakom slučaju na tom sastanku su prisustvovali: Tihomir Orešković tajnik stožera, Mirko Norac vojni zapovjednik, Ivan Rukavina, Krešo Tomljenović, Ivica Dasović, Jure Premuž, Ivica Marković, Željko Bolf, Siniša Glušac, Mirko Kasumović, Bićo Čanić, Stipe Rukavina i drugi.

Prema presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz 2004. glavni egzekutor, a danas najugledniji građanin Gospića general Mirko Norac je tada nekim kolebljivim članovima Kriznog štaba rekao: ,,Mi smo se ovdje večeras sastali, mi u ime Vlade Hrvatske moramo činiti određene stvari koje smo dobili u zadatak, moramo izvršiti određene egzekucije nad određenim ljudima“.

Nakon sastanka Krizni stožer je otišao na plantažu borova „Žitnik“ gdje su svi kolektivno streljali Boška Tomičića, Nikolu Ivaniševća i Milicu Radmanović i još najmanje deset osoba.

Nakon streljanja članovi Kriznog stožera su organizovali slavljeničku večeru gdje su proslavili prvu organizovanu likvidaciju Srba. Od Kriznog stožera jedino na „derneku smrti“ nije prisustvovao Ivica Dasović, nekadašnji policijski inspektor iz SUP Gospić. On je samo popio aperitiv i napustio veselje (Izvor br.2).

Pod komandom zapovjednika  iz Perušića Stjepana Grandića, dana 18.10.1991. na Lipovoj Glavici kod Perušića streljani su: Simo Kljajić, Branko Štulić, Radovan Barać, Dane Bulj, Nikola Gajić, Bogdan Šuput, Radojka Diklić, Dušanka i Borka Vraneš, Đorđe i Mirjana Kalanj, Miloš i Milena Orlović, Milan, Anđelka i Mirjana Pantelić, Branko Kuzmanović, Radmila Stanić, Stanko i Milan Smiljanić, Petar Lazić, Željko Mrkić, Ljubica Trifunović, Mićo Pejnović, Sofija Lončar, Gojko Hinić i ostali neidentificirani civili.

Iako je Tihomir Orešković bio tajnik Operativnog štaba za Liku, on je u stvarnosti bio apsolutni gospodar Gospića. Sve lokalne moćnike je zbog učešća u kolektivnom zločinu držao u šaci.

Početkom decembra 1991. pripremio je masakar Srba u Kosinju. Vojna policija HV je pripremila konvoj kamiona sa eksplozivom, kojim su trebali pobiti 700 stanovnika srpske nacionalnosti u Kosinju.

Masakar kosinjskih Srba sprečili su dr Dražen  Jurković, vladin povjerenik za Liku, Ante Karić, predsjednik ličkog Operativnog štaba i Milan Hrast, šef kosinjskog kriznog štaba (Izvor br.2)

Od 15. avgusta do 31. decembra na području opštine Gospić ubijeno je najmanje 123 civila srpske i nekoliko hrvatske nacionalnosti. U borbama je poginulo 35 Srba  pripadnika oružanih formacija.

Posmrtni ostaci mnogih žrtava još nisu pronađeni. Pošto su u pravljenju spiskova, hapšenju i streljanju učestvovali mnogi građani Gospića, danas u Gospiću vlada zavjera ćutanja i gubitak pamćenja o ovim zločinima.

Optužbe i suđenja

Srbi iz Gospića optužuju hrvatske oružane formacije za ubistvo velikog broja Srba od kojih još jedan dio posmrtnih ostataka nije pronađen. Isto tako optužuju hrvatsku stranu za genocidni zločin u kontinuitetu od 1941.-1945. i 1991.-1995. nakon čega su Srbi praktično nestali na području opštine Gospić.

Hrvati iz Gospića optužuju srpske oružane formacije za ubistvo pet Hrvata u Lovincu 05.08.1991. Za taj zločin konkretnim licima pripadnicima srpskih oružanih formacija u Hrvatskoj  je vršeno suđenje  i osuđeni su u odsustvu.

Nakon likvidacije u Lovincu pet civila hrvatske nacionalnosti su pronađeni pored želježničke pruge i uz pomoć jedinice JNA iz Gospića (potpukovnik Đorđević) su nakon sedam dana doveženi u Gospić i kasnije sahranjeni u Svetom Roku (Izvor br.8). Ovaj događaj gdje su posmrtni ostaci ubijenih civila iz Lovinca bili izloženi na trgu Nikola Tesla u Gospiću, posebno je homogenizirao gospićke Hrvate  u mržnji prema Srbima.

Hrvati isto tako optužuju srpsku stranu da su na širem područja Ličkog Osika mučili i likvidirali 40 civila u rasponu od 13 do 89 godina starosti.

Dio tih posmrtnih ostataka još nije pronađen.

U izvoru br.3, navodi se da je nakon pokolja 13 Hrvata u Širokoj Kuli, selu pokraj Ličkog Osika, koji se dogodio 13.10.1991. u Kriznom šstožeru za Liku prevladala ideja o nemilosrdnom i bespoštednom obračunu sa Srbima.

Prema istom izvoru br.3, u jesen 1991. godine u Gospiću i okolini ubijeno je oko 40 Hrvata u nerazjašnjenim okolnostima, odnosno na mjestima gdje srpske snage nisu mogle dejstvovati.

Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Zagrebu od 02.06. 2004. potvrđena je presuda Okružnog suda u Rijeci od 24.03.2003. za organizovano hapšenje i likvidaciju građana srpske nacionalnosti u Gospiću u oktobru 1991.

Tihomir Orešković je osuđen na 15, general Mirko Norac na 12 a Stjepan Grandić na 10 godina zatvora. U istoj presudi poznati gospićki zločinac Ivica Rožić zvani Bijeli Vuk oslobođen je optužbe. Sud  je nepobitno utvrdio da je tzv. posebna skupština u sastavu Ivica Čačić, Josip Lovrić i Josip Stojak dana 25.11.1991. uhapsila u Karlobagu Stojana Bogdanovića, Miloša Vujnovića i Momčila Mandića i istog dana ih odvela u pravcu Velebita. Oni su 03.12.1991. pronađeni na prostoru Crnog Dabra mrtvi sa zavezanim rukama i prostrelnim ranama.

Ivica Rožić i ostatak posebnog sastava su oslobođeni odgovornosti jer sud „nije utvrdio da su ubijeni istog dana“, jer navodni lječnik Jagetić koji je utvrdio uzrok smrti, nije lječnik sudske medicine? Interesantan je zločinački profil Ivice Rožića, zvanog Bijeli vuk.

Odrastao je pored Doma JNA u Gospiću,  gdje je njegov otac Štef radio kao ložač. Znači, odrastao je na vojnoj plati a pokazao je nevjerovatnu sadističku mržnju prema pripadnicima JNA i Srbima. Postoji sumnja da je odgovoran za smrt mnogih ljudi u Lici, kojima je postavljao mine iznenađenja.

Vjeruje se da je on postavio minu koja je ubila Milana Miću Levara. Za zločine je bio privođen, ali nikada nije sudski odgovarao.

Široj javnosti je poznat slučaj ubistva porodice Rakić iz Široke Kule, za koji su optuženi i osuđeni pripadnici srpskih oružanih formacija.Odeljenje za ratne zločine Višeg suda u Beogradu osudilo je Čedu Budisavljevića, Mirka Malinovića na 12 a Milana Bogunovića i Bogdana Grujičića na 10 godina zatvora.

Oni su kao pripadnici MUP-a SAO Krajine i TO Teslingrada svirepo ubili petočlanu porodicu Rakić. Prema presudi od 16.03.2012. oni su u noći 20/21.10.1991. prvo ubili Luciju Rakić  hrvatske nacionalnosti, zapalili njeno tijelo i vikendicu.

Nakon nekoliko dana su njenog supruga Manu, sinove Dragana  i Milovana te ćerku Radmilu odvezli do jame „Golubnjača“, gdje su ih usmrtili hicem iz vatrenog oružja i bacili u jamu. Tokom suđenja Čedo Budisavljević je priznao krivicu a ostali su poricali.

Zaključak

Građanski ratovi na prostoru Balkana su najsuroviji od svih vrsta ratova, koji su ovdje vođeni. U narušenom državno-pravnom poretku, vode se bespoštedna dejstva gdje najviše strada nezaštićeno civilno stanovništvo kao posljedica nacionalnih i vjerskih konflikta. Osim ljudskih stradanja, uništava se i pljačka pokretna i nepokretna imovina.

Povodi za ubistva civila su bizarni. U Gospiću su civili hapšeni i likvidirani zbog navodnog posjedovanja radio stanica i snajpera.

Ni jedno oružje ili radio stanica nikada nisu pronađeni kod žrtava.  U građanskom ratu u Lici stradali su i ljudi u međusobnom obračunu zbog ranijih komšijskih sporova, uticaja droge i alkohola i psiholoških poremećaja.

Iz spiska žrtava se uočava da za razliku od rata 1941.-1945. u ovom ratu nije bilo puno žrtava djece do 15 godina starosti. Mnogi posmrtni ostaci žrtava ratnog zločina i oružanih sukoba na prostoru Gospića i Like još nisu pronađeni.

Na pravosuđu Republike Hrvatske i Republike Srbije leži velika odgovornost da se optuženi za ratne zločine procesuiraju a na vladama država je obaveza da se pronađu i ekshumiraju žrtve bez obzira na nacionalnost.

U okolini Gospića nalazi se preko 40.000 nesahranjenih žrtava iz vremena Drugog svjetskog rata, a u međuvremenu su stigle nove žrtve. Za ovo istorijsko vreme je nerealno očekivati osudu zločinaca iz redova sopstvenog naroda , kao i punu saradnju po pitanju istraživanja i ekshumacija žrtava. Zavjera „ćutanja i gubitak pamćenja“ je prisutna kod svjedoka zločina najviše zbog straha za sopstveni život.

Dok se ne rješi problem nesahranjenih žrtava u Gospiću i okolini, nikada neće biti normalnih odnosa između Srba i Hrvata.

Prokletstvo nevinih žrtava stalno će biti uzrok srpsko-hrvatski nesuglasica. U Gospiću skoro da više i nema Srba a podzemni srpski grad sa preko 40.000 stanovnika opominje i podsjeća sve nas da taj problem rješimo na jedino moguć civilizovan način.

SPISAK

srpskih žrtava rata  na području opštine Gospić

u vremenu avgust – decembar 1991. Izvor br.1

1.BAČIĆ NIKOLA (v), 2. BAJIĆ MANE 1925, 3.BANjEGLAV Miloša TODOR 1950,      4. BARAĆ Ilije DANICA 21.03.1923, 5. BARAĆ Miće RADOVAN rođ. 01.06.1951, 6. BASARIĆ Jove DUŠAN 18.10.1945 (v), 7. BASARIĆ Đure DUŠAN 25.04.1930 (v), 8. BEGIĆ ANKICA, 9. BJEGOVIĆ Jovana ĐURAĐ 14.07.1931, 10. BOGIĆ Miloša JOVO 1935, 11. BOGIĆ Ilije JOVO 1946, 12. BOGIĆ RADE, 13. BOŽOVIĆ Milene ĐORĐE 16.09.1954. (v), 14. BULj Jove DANE 17.02.1937, 15. BUNČIĆ SLAVKO 1947, 16. BURSAĆ ANICA 1920, 17. CICOVIĆ Branka JOVO 07.07.1949. (v), 18. ČUBELIĆ Ante MILE 1941, 19. ČUBRILO Nikole BOGDAN 1927, 20. ĆOPIĆ PAJO 1935, 21. DELIĆ Đure MILAN  15.02.1955 (v), 22. DIKLIĆ Đure RADMILA 04.08.1946, 23. DIMIĆ Nikole MILKA 18.11.1937, 24. DOBROTA Vuje ĐURO 1942, 25. DRAGANIĆ BRANKO 1948, 26. DRAGANIĆ MILKA 1912, 27. ĐAKOVIĆ Miloša DRAGAN 08.08.1950 (v), 28. ĐUKIĆ ĐOKO 1957, 29. ĐUKIĆ Marka MARIJA 1939, 30. ĐUKIĆ SAVA, 31. GAJIĆ Ilije NIKOLA 15.08.1933, 32. GALOVIĆ Jove MILE 24.08.1948 (v),

33. GRUJIČIĆ Đure MILE 1922, 34. GVOZDIĆ Duška BOŠKO 07.01.1941 (v), 35. HINIĆ Steve GOJKO 06.05.1949, 36. IGRIĆ NEDELjKO 1951, 37. IVANČEVIĆ BRANKO, 38. IVANIŠEVIĆ MILAN, 39. IVANIŠEVIĆ Rade NIKOLA 31.03.1955, 40. JANKOVIĆ MILICA, 41. JANKOVIĆ STEVO, 42. JELIĆ STANKO 1938, 43. JELINIĆ Vase VASO 16.11.1940, 44. JERKOVIĆ Janje TOMO, 31.08.1917, 45. JOVIČEVIĆ MILUN 1960 (v), 46. KALANj Dane ĐORĐE 06.05.1940, 47. KALANj Bogdana MIRJANA  14.08.1946, 48. KALINIĆ PERICA 1915, 49. KLjAJIĆ Petra SIMO 13.06.1933, 50. KORDIĆ MILORAD 1940,  51. KORICA Dmitra MILOŠ  14.10.1941 (v), 52. KORICA Milanko DANE 08.08.1943, 53. KOVAČ Luke BRANKO 16.04.1943 (v), 54. KOVAČEVIĆ MILAN, 55. KRAJNOVIĆ Dušana MILICA 1928, 56. KRAJNOVIĆ NEĐO 1961, 57. KRAJNOVIĆ Mile SIMO 1924, 58. KUPREŠANIN Petra MILAN 15.03.1958. (v), 59. MALjKOVIĆ Stojana KOSOVKA 1913, 60. MALjKOVIĆ Nove MILAN 14.04.1957 (v), 61. MANDIĆ Đukana MOMČILO 1933, 62. MARIĆ Branka BORISLAV 12.03.1945, 63. MAŠIĆ NIKOLA 1926, 64. MAŠIĆ RADOVAN  04.11.1902, 65. MAŠIĆ SOKA 1926, 66. MATIĆ Stanka PAJO 1910, 67. MAZINjANIN Dušana LjUBAN 28.04.1957 (v), 68. MILANKOVIĆ STEVO, 69. MRKIĆ Petra ŽELjKO 1962, 70.NARANČIĆ Đure DANE 18.12.1961. (v), 71. OBRADOVIĆ Stevana ISO 1907, 72. ORELj Milana ŽELjKO 24.06.1968. (v), 73. OSTOJIĆ MIODRAG (v), 74. PANTELIĆ Petra ANĐELKA, 19.11.1941, 75. PANTELIĆ Bogdana MILAN 30.11.1934,  76. PANTELIĆ Milana MIRJANA 15.10.1963, 77. PANjEVIĆ LjUBICA 1916,  78. PAVLICA Janka ĐURO 1933, 79. PAVLICA Đure JANKO 03.09.1933,  80. PAVLICA MILORAD, 81. PAVLICA NADA, 82. PAVLICA NIKOLA, 83. PAVLICA SOKA 1935, 84. PAVLICA MILAN 28.07.1961, 85. PAVLOVIĆ MILAN, 86. PAVLOVIĆ Slavka MILKA 1939, 87. PEJNOVIĆ Vrgaša LUKICA 1911, 88. PEJNOVIĆ Stipe MIĆO 21.08.1950, 89. PEJNOVIĆ MILAN 1920, 90. PEŠUT Nikole ILIJA (v), 91. PETROVIĆ Vojislava ŽELjKO 27.04.1967 (v), 92. PLEĆAŠ Nikole MILAN 1946. (v), 93. PLEĆAŠ Save MILOŠ 23.091944. (v), 94. PLEĆAŠ Milana NIKOLA 28.10.1960. (v),

95. PLEĆAŠ Dušana ŽELjKO 28.10.1960. (v), 96. POČUČA MILKA 1915, 97. POTKONjAK Dane BOJA 1921, 98. POTKONjAK Đure MILICA 1950, 99. RADAKOVIĆ Vaso DUŠAN 1926, 100. RADIĆ Rade PANTELIJA 09.03.1930, 101. RADMANOVIĆ Nikole BOGDAN 1939,102. RADMANOVIĆ Petra GOJKO 05.05.1942, 103. RADMANOVIĆ Milana MILICA 01.10.1950, 104. RADMANOVIĆ Ise MILICA 08.08.1951, 105. RADOVIĆ ANKA 1934, 106. RADOVIĆ Jove DRAGAN 20.08.1932, 107. RADOVIĆ Vlade RADE 08.08.1969 (v), 108. RADULOVIĆ VAJA 1920, 109. RAJČEVIĆ Đure BOGDAN 29.11.1948 (v), 110. RAJČEVIĆ Nikole MILOŠ 1948, 111. RAKIĆ Nikole DRAGAN 08.02.1960, 112. RAKIĆ Blaža LUCA 04.01.1943, 113. RAKIĆ Bude MANE 27.10.1933, 114. RAKIĆ Mane MILOVAN 01.05.1962, 115. RAKIĆ Mane RADMILA 1967,   116. REPAC Pane NIKOLA 1951. (v), 117. SERDAR Stojana MIROSLAV 23.11.1958. (v), 118. SERDAR Mile NIKOLA 21.03.1903. 119. SIMIĆ Novice NEBOJŠA 31.08.1967. (v), 120. SIMIĆ ZORAN (v), 121. SMILjANIĆ Dragana MILAN 27.04.1947, 122. SMILjANIĆ Dragana STANKO 03.12.1938, 123. STANIĆ Vase MARIJA 19.11.1932, 124. STANIĆ Jove RADMILA 1939, 125. STANKOVIĆ Jovana JOVAN  01.10.1937. (v), 126. STOJANOVIĆ Miće NIKOLA 19.12.1927, 127. SVILAR Steve MILAN 03.08.1949, 128. SVILAR Ile PETAR 1947, 129. ŠTULIĆ Ilije BRANKO 22.06.1937, 130. ŠUPUT BOGDAN 07.01.1937, 131. TOMIČIĆ Marka BOŽIDAR 07.10.1953, 132. TREŠNjIĆ Mile NEBOJŠA 133. 01.09.1954, TRIFUNOVIĆ LjUBICA  1941, 134. UZELAC Milana ĐURO 09.07.1926, 135. UZELAC MILAN 1937, 136. VITAS Dragana DUŠAN 13.10.1953. (v), 137. VITAS Milana MILOŠ 28.01.1952. (v), 138. VOJVODIĆ Milana NIKOLA 06.11.1964. (v), 139. VRANEŠ Dušana BORKA 1926, 140. VRANEŠ Nikole DUŠANKA 02.01.1939, 141. VRANEŠ Save MILAN 07.02. 1947, 142. VRANEŠ Milana NADA 23.11.1949, 143. VRANIĆ Milanka RASTISLAV 18.01.1957. (v), 144. VUJINOVIĆ Bogdana SOKA 1911,

145. VUJNOVIĆ Paje ANKA 19.03.1934, 146. VUJNOVIĆ Đure BOGDAN 01.11.1969. (v), 147. VUJNOVIĆ Đure ĐURO 25.09.1934,  148. VUJNOVIĆ Nikole ILIJA 06.04.1917,  149. VUJNOVIĆ Luke ISO 1929, 150. VUJNOVIĆ Luke JOVO 1935, 151. VUJNOVIĆ Janka MILOŠ 1931, 152. VUKMIROVIĆ Steve ILIJA 07.07.1947. (v), 153. VUKOTA Marka GORAN 20.07.1971 (v), 154. VUNjAK Steve BOJA 05.01.1954, 155. VUNjAK MILAN 1922, 156. VUNjAK Milana NEBOJŠA 21.11.1948, 157. ŽAKULA MILAN, 158. ŽAKULA SMILjA,

Literatura:

1. Bilten 1995-2015 br.175, DIC Veritas, Beograd, 04.08 2015.

2. Ključni dokaz da je HDZ zataškivao ratne zločine, Nacional br.354. od 28.08.2002.

3. Lička enciklopedija mrtvih, Feral tribune, br.611 od 02.06.1997.

4. Presuda Veća za ratne zločine Višeg suda u Beogradu, br. KžI-Po2 3/12 od

16.03.2012.

5. Presuda Županijskog suda u Rijeci br. K-11/01, od 24.03.2003.

6. Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br.Ikž 985/03-9, od 02.06.2004.

7. Zdravko Tomac, Iza zatvorenih vrata, Organizator, Zagreb,1992.

8. Ratni put 117. brigade ZNG-Gospić za period 17.03.1991.-09.01.1992, Udruga pripadnika 117.brigade ZNG Gospić.

Izvor: https://www.gospic.rs

Od istog autora:

Đorđe Pražić: ZLOUPOTREBA SAMOUBISTVA ADMIRALA BAROVIĆA

Đorđe Pražić: Hrvatski san | Jadovno 1941. – KULTURA …

Đorđe Pražić: GUBICI STANOVNIŠTVA KOSINjA U DRUGOM …

Đorđe Pražić: Od koljača do viteza, od žrtve do agresora …

Đorđe Pražić: Jame naših stradanja i zabluda | Jadovno 1941 …

Đorđe Pražić: Spisak srpskih žrtava rata na području …

Ko se borio u Hrvatskoj od 1941. do 1945. godine? | Jadovno …

Tajna Kosinjske jame

Gospićka krvava jesen 1991.

Strava iza Osnovne škole „Anž Frankopan“ u Gornjem Kosinju …

Prokletstvo bojovnika Duška | Jadovno 1941.

Hrvatski napadi na JNA 1991. godine | Jadovno 1941 …

Tri razglednice iz Gospića | Jadovno 1941. – KULTURA SJEĆANjA

Zločin nad Srbima iz sela Krš bacanjem u jamu „Nezdravka“ u …

Hrvatska revizija i srpska amnezija