Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu. Ako Bog da, sabraćemo se 19. juna 2021. kod Šaranove jame.

 

Ko se borio u Hrvatskoj od 1941. do 1945. godine?

Datum objave: sreda, 2 septembra, 2020
Veličina slova: A- A+

Sa današnje istorijske distance je čudna dugogodišnja naivnost Srba na svoj položaj i stradanje u Hrvatskoj. Rijetko je koji evropski narod toliko stradao od drugog naroda (svojih komšija) a da je to istovremeno nepoznato u pravoj mjeri svjetskoj javnosti, pa čak i potomcima žrtava.

Piše: Đorđe Pražić

Uvod

Srbi u Hrvatskoj su svoj doprinos antifašističkoj borbi i ogromne sopstvene civilne žrtve ugrađivali u „temelje bratstva i jedinstva“, da bi nakon sedamdeset godina sve to bilo zaboravljeno i hrvatskim istorijskim falsifikatima drugačije interpretirano. Srbi antifašisti su postali „fašisti“ a potomci fašista su postali „antifašisti“.

Đorđe Pražić
Đorđe Pražić

Jedan od razloga je i srpska zabluda prema hrvatskim komunistima i partizanima, koji su glavni uzročnici zabluda. I danas mnogi Srbi nisu shvatili da su hrvatski nacionalisti i komunisti imali zajednički državotvorni cilj (nezavisna Hrvatska), a razlikovali su se samo po metodi realizaciji tog cilja, i u odnosu prema Srbima. Dok su nacionalisti masovno ubijali Srbe, hrvatski komunisti su ih iskoristili i trošili u ratnim dejstvima u NOB i tako Hrvatskoj pribavili oreol antifašističke države. Nakon nedavne proslave „22. lipnja, Dana antifašizma“ u šumi Brezovica kod Siska i zvaničnih izjava hrvatskih državnika datih tom prilikom, treba ze zapitati: Ko se zapravo borio na strani antifašizma u Hrvatskoj od 1941. do 1945. godine.

Srpska naivnost i hrvatske obmane i laži

Sve do 1991. godine, u SR Hrvatskoj se slavio 27. jul kao Dan ustanka. Centralna proslava se tradicionalno održavala u Srbu a obilježavalo se i u ostalim srpskim ustaničkim mjestima. Proslave su bile vesele prirode uz tradicionalnu ličku jagnjetinu i piće. Polaganje vjenaca na spomenike, stereotipni govori dežurnik rukovodilaca su bili kao uvod u neki sportski susret i kasnije konzumiranje jela i pića, uz pjesmu, ples i veselje. Najveseliji i najgrlatiji su bili neustrašivi borci, od naroda zvani „jamari“ ili „pećinari“, koji su poslije rata uz pomoć dva svjedoka prigrabili paket boračkih privilegija.

Ono malo preživjelih pravih boraca-partizana tužno su iz prikrajka gledali tu socrealističku farsu. U mnogim srpskim ličkim selima, taj dan je bio jedini slavljenički dan u godini. Sve se to događalo u srpskim mjestima i selima uz veoma malo prisustvo hrvatskog življa (uglavnom boraca NOB). Niko tada nije razmišljao a ni spominjao ogromne srpske civilne žrtve a i doprinos srpskog naroda antifašističkoj borbi.

Borci 6. ličke na odlasku iz Like
Borci 6. ličke na odlasku iz Like

Dok su te vrednosti tonule u istorijski zaborav, hrvatski političari i istoričari su gradili novi antifašistički imidž hrvatskog naroda.

Ove godine 22.6.2015. na teletekstu hrvatske televizije (vijesti HRT) je pisalo: „Prva naoružana antifašistička postrojba u Hrvatskoj i okupiranoj Evropi u Drugom svjetskom ratu, bio je Sisački partizanski odred osnovan 22. lipnja 1941. u šumi Brezovici. Osnutak Sisačkog odreda označio je početak organizirane antifašističke borbe u Hrvatskoj, u kojoj je aktivno sudjelovalo više od 500.000 hrvatskih građana“.

U atmosferi stalnih napada na antifašiste u Hrvatskoj i javnog afirmisanja vrednosti NDH, Hrvatska je proslavila Dan antifašističke borbe. Premijer Milanović je izjavio: „Prvi sisački partizanski odred bio je uglavnom sastavljen od Hrvata, ali u velikoj mjeri i od Srba. Upravo ta veza hrvatskih komunista i srpskog naroda dovela je do toga da antifašistički partizanski pokret postane masovan i narodni, kao jedinstvo Hrvata i Srba u borbi za slobodu“.[1]

U svom obraćanju Mišelu Platiniju, predsjedniku UEFE, povodom incidenta na fudbalskoj utakmici Hrvatska – Italija, 12. juna 2015. kada je na travnjaku stadiona Poljud u Splitu nacrtan kukasti krst (svastika) nacistički simbol, dimenzija 11h11 metara, hrvatski premijer Milanović je molio: „Nemojte nas izbaciti sa Eura, Hrvati nisu nacisti, većina ih je bila u partizanima“, čime je nastavio sa tvrdnjom, da su Hrvati bili najbrojniji antifašisti u Jugoslaviji u Drugom svjetskom ratu od 1941. do 1945. Korjeni te obmane sežu još od vremena Drugog svjetskog rata.

Hrvatsko komunističko vodstvo je još u ratu stalno potenciralo jednaki dorinos Srba i Hrvata u borbi a istovremeno izjednačavalo ustaške zločine sa četničkim. Današnje hrvatske vlasti i stručna javnost govore samo o doprinosu Hrvata u antifašističkoj borbi, a Srbe ponekad spomenu kao ukras građanskog društva, jer znaju da se srpski narod zadovolji i sa malim pohvalama u sveopštoj satanizaciji. Ko se stvarno borio u Hrvatskoj i sa kojim efektima, najbolje se može uočiti iz naučno utvrđenih kvantitativnih pokazatelja (brojnog stanja oružanih formacija) i broja ubijenih lica (civilnih žrtava rata).

Učešće Srba i Hrvata u NOB od 1941 do 1945.

Od svih naroda Jugoslavije, Srbi iz Hrvatske su nadprosječno učestvovali u NOB., što se može vidjeti u tabeli br. 1

PREGLED UČEŠĆA SRBA I HRVATA U NOB NA TERITORIJI  HRVATSKE U DRUGOM SVJETSKOM RATU [2]

Tabela_2

Ako se odredi srednji brojni odnos između Srba i Hrvata u jedinicama NOVJ u Hrvatskoj za sve četri ratne godine dobijamo odnos 1,73 : 1 u korist Srba . Ako uzmemo podatke o učešću u NOB svih živih stanovnika SR Hrvatske a prema stanju od maja 1945. godine dolazimo do zaključka da je učešće Srba 11,2% a Hrvata 4,7%, sa odnosom 2,4 : 1 u korist Srba[3].

Iz ovog pregleda se uočava da su Hrvati značajno počeli popunjavati jedinice NOVJ tek po kapitulaciji Italije, kada se već uočavala pobjednička strana u Drugom svjetskom ratu. Saveznici su iskoristili mit o „hrvatskom antifašizmu“ kao osnovu politike zalaganja kamena temeljca nove jugoslavenske budućnosti. Taj iracionalni mit partizanskog jugoslavenstva skupo je koštao srpski narod u Hrvatskoj.

Farsa o četnicima

Grupa boraca četnika iz Like
Grupa boraca četnika iz Like

Vršeći analizu raznih dokumenata partijsko-političkog rukovodstva u NOB, kao i diskusije na poslijeratnim naučnim skupovima, može se zaključiti da su u toku NOB-a u Hrvatskoj najveći problemi bili borba protiv četništva (četnička izdaja) i rad na razvoju NOP-a u hrvatskim krajevima[4].

Četnička opasnost je preuveličavana i poslužila je za nacionalno ideološko djeljenje među Srbima i daljnju fizičku likvidaciju Srba. Tako su posle kapitulacije Italije, komandant i komesar Glavnog štaba u Hrvatskoj Ivan Gošnjak i Vladimir Bakarić naredili, da se izvrši jedan od najtežih partizanskih zločina u Drugom svjetskom ratu: 1. Zbog opasnosti od četnika u ovoj fazi borbe, nisu nam potrebni zarobljenici. 2. Sve zarobljene u borbi likvidirati. 3. To činiti i ubuduće. Lažna simetrija u odnosima snaga NDH i četnika, je bila omiljena u partizanskim štabovima, iako je ponekad izgledala smješna.

U jednom radu poznatog komandanta 35. ličke divizije dr. Petra Kleuta navodi se, da su po odlasku 6. ličke divizije u Srbiju, naše snage imale prema sebi jake fašističke snage od 6.670 ljudi, kojom je rukovodio „Zapoli“ (Zapovjedništvo područja Lika). To su bili ustaše, domobrani, oružnici i Medački četnički odred od 60 četnika. Te snage su ojačavane sa dva njemačka bataljona[5]. Postavlja se pitanje, kakva je to snaga od 60 četnika u odnosu na 6.610 pripadnika oružanih formacija NDH? Toliki broj četnika jedva je moglo obezbjediti dvije smjene seoske četničke straže oko Metka i ostalih mjesta.

Borbena dejstva protiv ustaških snaga izgleda nisu bili prioritet, posebno nakon odlaska proleterskih divizija (6.ličke) iz Hrvatske za Srbiju. Zato se i moglo desiti da skoro na kraju rata 1944. godine u Lici bude velikog stradanja srpskog naroda od strane oružanih formacija NDH (težišno ustaša). Nesposobnost i neborbenost hrvatskih partizana Primoraca u odbrani srpskog naroda 1944. godine pravdala se oštrom ličkom zimom i neiskustvom u borbi.

U tim partijskim izvještajima, veoma često su ustaše predstavljane kao „šačica deklasiranih marginalaca koja nema podršku u hrvatskim narodnim masama“. Čak su i pojedini visoki vojni rukovodioci Srbi, smatrali ustaše samo „neuračunljivim pojedincima“[6].

Satanizaciji četništva kao simbola zla doprinjela je poslijeratna partizanska književnost i kinematografija. U tom jugoslavenskom kulturnom opusu domobrani su predstavljeni kao neki smješni dobroćudni jadnici koji se odmah predaju, donoseći partizanima oružje i odjeću, a svojoj kući odlaze u gaćama. Ustaše su prikazivane u negativnom kontekstu i uglavnom u crnim besprekornim vojničkim uniformama sa krvatama. Četnici su predstavljani kao razbarušeni, ružni, prljavi, pijani, zli i sa kamom kao koljačkim rekvizitom. Ovom imidžu „zlih četnika“ doprinjeli su i neodgovorni pojedinci Srbi, koji su se sa nožem i šajkačom slikali za hrvatske medije početkom devedesetih godina.

Učešće Hrvata i Srba u formacijama NDH i četničkim jedinicama pokazuje stvarnu snagu i opasnost od pojedinih oružanih formacija na teritoriji Hrvatske i možemo je vidjeti iz tabele br.2.

PREGLED UČEŠĆA SRBA I HRVATA U OSTALIM ORUŽANIM FORMACIJAMA NA TERITORIJI HRVATSKE U DRUGOM SVJETSKOM RATU [7]

Tabela_1

Ako analiziramo 1943.godinu, kada su četnici bili najbrojniji vidimo da četnika ima 7.000 a snaga NDH ima 230.000, što je odnos 32,8 : 1 u korist snaga NDH.

Nakon 1943. godine, dolazi do smanjenja brojnog stanja oružanih formacija NDH. Upoređujući sa tabelom br.1 vidi se da su pripadnici oružanih snaga NDH prešli u partizanske jedinice i pri kraju rata obezbjedili sebi oreol antifašističkih boraca. Poznati su nam slučajevi kada su potomci žrtava poslije rata na ulici prepoznavali ustaške zločince u uniformama pripadnika JNA.

Znači, poslije kapitulacije Italije zarobljeni četnici su uglavnom streljani a pripadnici oružanih formacija NDH prevođeni u partizanske redove.

U poslijeratnim stručnim radovima i udžbenicima izjednačivani su ustaški i četnički zločini, da bi u sadašnje vrijeme četnički zločini dobili veći značaj. Postoji ogroman broj izvora koji dokazuju da su Srbi bili najbrojnije žrtve u Hrvatskoj, odnosno da je nad njima izvršen genocid. Jugoslavenska istoriografija tu istorijsku činjenicu nije nikad kvantifikovala. Broj ubijenih Srba na području NDH procjenjuje se na 200.000 do 700.000, a u samoj Hrvatskoj najmanje na 180.000[8]. Najveći dio ovih žrtava ubile su ustaše.

Hrvatski političari i istoričari vješto su uspjeli da provuču obrnutu uzročno-posledičnu vezu u kojoj su svirepi zločini Hrvata prema Srbima, posledica „velikosrpske hegemonije i ugnjetavanja“.

Prema do sada poznatim podacima za vrijeme rata četnci su ubili oko 1.373 lica (od toga su Srbi bili preko 50% žrtava). Ovaj broj četničkih žrtava nedovoljno verifikuje „četničku opasnost“, pa sadašnji istoričari u Hrvatskoj taj broj umjetno podižu na oko 20.000. Ovo znači da su pripadnici hrvatske vojske više ubili srpskih civila (oko 2.000 ) za vreme agresorske operacije „Oluja“ 1995. nego što su četnici ubili (civila i vojnika) za vrijeme cijelog Drugog svjetskog rata.

Jedan manji dio Hrvata (800 pripadnika) aktivno se 1941. uključio u antifašističku borbu i djelio dobro i zlo sa Srbima. Njihovu borbenost i žrtve Srbi nikada nisu zaboravili. Oni su bili razlog srpske vjere u bratstvo i jedinstvo ali njih je bilo suviše malo da bi se to i ostvarilo.

Zaključak

Srbi u Hrvatskoj dovoljno ne afirmišu svoje nacionalne vrednosti. Uglavnom zakašnjelo defanzivno reaguju kada neko iznese laž o njima. Još uvijek u jednom djelu srpskog naroda postoji prokletstvo podjele na četnike i partizane, iako su za većinu Hrvata svi Srbi odavno bili i biće samo četnici. Srbi iz Hrvatske protjerani su sa svojih vjekovnih ognjišta ali ne smiju zaboraviti svoju istoriju.

Stalnom afirmacijom naših nacionalnih vrednosti, treba anulirati hrvatske laži i nacionalni trijumfalizam i nacionalnu euforiju, koja je okrenuta protiv svih Srba. Savremena informaciona tehnologija nam omogućava da našu borbu za istinu možemo voditi neprestano i na cijelom svjetskom prostoru. Prošlo je vrijeme kad smo zavisili od zakulisanih igara, problematičnih odluka i kvalifikacija u nekim partijskim komitetima i „narodnim“ rukovodstvima.

Od poznatih boraca za slobodu, antisrpskom propagandom, Srbi se predstavljaju kao moderni nacisti. Srpske antifašističke vrednosti preuzeli su drugi a svoj fašizam pripisali Srbima.

Nama u ovom vremenu ostaje strpljiva i teška borba sa znanjem na naučnom bojnom polju, kojom možemo pobjediti istorijske laži i prevare naših starih i novih neprijatelja. Borba je dugotrajna ali na kraju daje konkretne rezultate. Optimizam uljevaju neki mladi hrvatski istoričari i intelektualci koji nastoje srpsko-hrvatske probleme analizirati na osnovu objektivno naučno utvrđenih činjenica a ne na bazi histerične antisrpske mržnje.

Civilizovanim rješavanjem problema žrtava rata, objektivnom analizom uzroka i posljedica srpsko-hrvatskih konflikta, smanjiće se mogućnost budućih nesporazuma i sukoba između Srba i Hrvata.

[1] Hrvati sa Srbima izborili slobodu, Večernje novosti, Beograd, 23.6.2015.
[2] Srbi u antifašističkoj borbi na područjima NDH 1941-1945, Vojnoistorijski glasnik br.1. Beograd, 1995., str. 152-167
[3] Isto, str. 167
[4] Dr Gojko Vezmar, Vojno-politička situacija u Lici do formiranja 1.korpusa NOV Hrvatske, Prvi korpus NOV Hrvatske, referati i diskusije s naučnog skupa, Historijski arhiv Karlovac, 1987.,str.85.
[5] Petar Kleut, Borbe u Lici 1943- 1945.,Lika u prošlosti i sadašnjosti, Zbornik 5, str 336.
[6] Kontraadmiral Ljubo Mraović, diskusija, Prvi korpus NOV Hrvatske, referati i diskusije s naučnog skupa, Historijski arhiv Karlovac, 1987.,str.877.
[7] Srbi u antifašističkoj borbi na područjima NDH 1941-1945, Vojnoistorijski glasnik br.1. Beograd, 1995. str. 152-167
[8] Srbi u antifašističkoj borbi na područjima NDH 1941-1945, Vojnoistorijski glasnik br.1. Beograd, 1995., str. 167

Izvor: Udruženje Gospićana „Nikola Tesla“ – gospic.rs

Vezane vijesti:

Prokletstvo bojovnika Duška

Đorđe Pražić: JAME NAŠIH STRADANjA I ZABLUDA – Jadovno …

Žrtve Kosinja vape za vječnim mirom (Osvrt na članak „Krv …

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Jedan odgovor na „Ko se borio u Hrvatskoj od 1941. do 1945. godine?“

UDBA kaže:

Crni Djordje,sta to pises covece?! Citav zivot ti se i to malo kose dizalo na glavi od pomena CETNIK.Zar ti da pises o zabludama,ti koji si jasno i glasno onako oficirski gledao sve oko sebe sa prezirom pa i mrznjom ako nisu iz tvojih vrleti i pecina.Nije mi jasno zasto pises sve ovo,imas cin,stan kucu na Lustici-zenina istinaje ali nema veze.Ostao si isti,onako bez boje,trom i pun naknadne pameti.Obicno nesto mrdas i radis kad ocekujes nesto od nekog,tako i sad valjda sebe da opravdas sto NISI ucestvovao u zastiti svog naroda.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top